PRIČE I BASNE

priče o pčelama

Zvonimir Tucak: LETEĆA LIJEČNICA

Već više od mjesec dana prekovremeno boravi u bolesničkoj sobi broj 30, gdje leži dvanaestogodišnji dječak. Liječnica je i ovog puta ušla u sobu s nadom da će vidjeti promjene u držanju nastradala dječaka. Nakon automobilske nesreće dovezli su ga u nesvjesnu stanju u kojem se nalazi i sada. Zbog nemogućnosti samostalna uzimanja hrane, priključen je na aparate. Sve poznate znanstvene metode primjenjivali su u liječenju ne bi li ga povratili u normalan život.Iako je njeno radno vrijeme isteklo, nije odoljela da i ovaj put na odlasku kraće vrijeme provede uz postelju nastradala dječaka. Emotivna veza stvorena je lako. Bolesni dječak bio je stariji od njezina sina tek dvije godine. Pažljivo je razmakla zavjese na prozoru i tako dopustila svjetlosti da ovlada prostorom. U kući gdje je živjela, nije imala zavjese na prozorima. Voljela je živjeti u ritmu s prirodom, Danju sa svjetlom, noću s tamom. Prvobitno je pomislila da se radi o prividu. Ne bi bilo ništa čudno. Preumorna je. Kako bi se oslobodila tog stanja, osvježila se vodom. Prvi puta, baš prvi puta otkad je stigao u bolnicu, dječak je počeo pmicati očne kapke. Prišla je uzglavlju bolesnika i profesionalnim, znanstvenim, liječničkim pregledom uočila kretanje. Vratila se natrag na svoje mjesto, u kut sobe gdje se nalazio liječnički stolac. Počela je tražiti uzroke promjene. Dijagnozu su točno postavili na vrijeme. Na temelju nje počeli su s terapijom. Koliko god se trudila prihvatiti primijenjene medicinske postupke kao uzrok promjene u bolesnu tijelu, nije se predala u potpunosti tom uvjerenju. Uputila je pogled prozoru kroz koji je prolazila sunčeva svjetlost i ugledala sićušno biće na njemu. Bila je to pčela. Priljubljena svojim sitnim nožicama uz staklenu stjenku prozora, pažljivo je promatrala dječaka. Koliko dugo se to slatko biće nalazi na prozoru? – upita se liječnica. Kada je stigla? Trenutak, dva dvoumila se otvoriti prozor ili ne i na kraju odluči da će pustiti pčelicu u sobu. Promatrala je kretanje toga medena kukca. Letio je kružeći oko bolesnika. Na trenutak je sletio na njegove ruke, potom na čelo. Šireći krila, pčelica je izletjela iz sobe puna zadovoljstva. Na odlasku, prožeta srećom, lijepa liječnica zatvori prozor. Sutradan, već na ulazu u prostoriju svoga odjela, osjetila je uzbuđenje. Njezini suradnici natjecali su se tko će prvi iznijeti viđene promjene na pacijentu priključenu na aparate. Da se osvjedoči u navedene promjene, otišla je do svojeg najdražeg pacijenta. Uz povremeno otvaranje očnih kapaka, primijetila je i osmjeh na licu. Vraćajući se, nije htjela sretnim suradnicima ispričati jučerašnji događaj.

kralj 1 a

Dan je bio tako topao da je kralj Salomon odlučio spas potražiti u hladu smokve u svom vrtu. Da bi ga zaštitili od vrućine i odstranili nesnosne muhe s njegovog kraljevskog lika, dvojica vjernih sluga stajale su iza njega i hladili ga velikim palminim lišćem.

kralj 2 a

Kralj je taman zadrijemao kad se jedna mala pčelica provukla kroz palmino lišće, sjela na njegov nos i – ubola ga! Salomon se trgnuo iz sna od iznenađenja i boli, a nos mu se natekao i pocrvenio poput nara. Bijesno se osvrtao oko sebe ne bi li pronašao tog podmuklog zločinca koji se usudio tako nešto prirediti jednom kralju, no krivac je nestao bez traga i glasa.

kralj 3

Kraljev je nos narastao i već je postao nalik na krastavac, a lice mu je bilo puno gnjeva i boli. Prijetećim glasom je naredio da se u najkraće vrijeme sve pčele, ose, pa i najmanje mušice dovedu pred njega, ne bi li među njima otkrio krivca za svoju bol. Kad su se svi prozvani okupili u dvorani nastane veliki metež i zujanje: «Što sve ovo zzznači? Zzzašto se kralj tako uzzzbudio?» – pitali su se okupljeni kukci, uznemireni i zabrinuti za svoju sudbinu. Na to Salomon udari nogom o pod i povikne: «Mir!!!» i svi odreda kao jedan umuknuše tako da se više nije čuo ni pokret krilima, a kamoli zujanje.

kralj 4

U međuvremenu je kraljev nos još više natekao i postao ogroman, nalik na neki bocun koji će se svakog trenutka razbiti u tisuće djelića. Bijesan poput risa, kralj se izdere: «Tko se među vama usudio nanijeti mi takvu uvredu?» pokazujući pri tom svoju nosinu. Svi ustuknuše od straha, samo se jedna mala pčelica izdvoji iz roja i doleti do kralja.

kralj 5

«Ja sam krivac za Vašu bol, Visočanstvo: ja sam Vas ubola!» – prizna ona pognute glave, posramljena. «Ti?!?» – zaurla kralj: «Zar se nisi plašila gnjeva Salomonovog?» «Oprostite mi, Visočanstvo, uvjeravam Vas da to nisam namjerno učinila! Vidite, ja sam mala pčela i još nisam naučila razlikovati nos od cvijeta. Za mene je Vaš nos imao miris po đurđicama i ljepotu jabuke, pa nisam mogla odoljeti želji da ga okusim. Kad sam uvidjela grešku, već je bilo kasno…»

kralj 6

Polako je kraljevsko lice gubilo crvenilo i poprimalo dobroćudniji izraz, čak mu se na usnama pomolio i mali osmjeh. Svi su se tog trena ponadali da će kralj ipak pčelici oprostiti krivicu. A ona prikupi svu svoju hrabrost i reče: «Svakako sam pogriješila, ali kralj je tako velik da će mi oprostiti, jer bi mu jednog dana mogla pomoći i na taj način uzvratiti ljubaznost…» Kralj se uhvati za stomak i počne smijati kao lud: «Ti mi mogla pomoći meni – jednom kralju?!? Stvarno misliš da će mi ikad biti potrebne tvoje usluge? Ha, ha, ha! Bolje bježi dok te nisam…» I mala pčelica na te riječi odleti. Kralj se i dalje grohotom smijao, a kad je došao do daha naredi slugama da mu donesu jabuka i kolača s grožđicama. «Jeste li čuli tu malu pčelicu?!? Ona misli da može pomoći jednom kralju kao što sam ja!!!»

kralj 7

Kralja je toliko zabavila mala pčela da je pustio sve kukce kući, a dvorskim liječnicima naredio da naprave melem za njegov nos. Nakon izvjesnog vremena oteklina se smanjila, bol je nestala i kraljev je nos opet bio normalan. Vrijeme je prolazilo i kralj je zaboravio pčelicu, neprilike s nosom i njeno obećanje.

kralj 8

Jednog dana par godina kasnije u posjet kralju Salomonu stiže kraljica od Sabe. Tom je prigodom darivala kralja divnim poklonima, ali i iskušavala njegovu mudrost postavljajući mu mnogobrojne zagonetke. Već je bila gotovo odustala od potrage za pitanjem na koje Salomon neće znati odgovoriti, ali na kraju ipak naredi svojim sluškinjama da donesu nekoliko stručaka cvijeća i prostru ispred kralja. «Stavila sam pred tebe, o kralju, mnogo divnog cvijeća iz moje domovine. Sve je ono umjetno, rađeno ljudskom rukom osim jednog stručka! Kojeg?»

kralj 9

 I stvarno cvijeće je bilo tako lijepo i vješto oblikovano da je bilo nemoguće razlikovati pravo od umjetnog, pa se i tako mudar čovjek kao što je bio Salomon našao u nezgodnoj situaciji, ne nalazeći siguran odgovor na kraljičino pitanje, a ako ga ona na ovaj način nadmudri, puknut će bruka i pasti velika sramota na njegovo ime, što si nije ni htio ni smio dozvoliti! Već ga je lagano hvatala panika zbog nedoumice koji je cvijet prirodan, a koji lažan, kad začu tiho zujanje u blizini. 

kralj 10

Bila je to mala pčelica, ista ona koja ga je prije par godina piknula u nos i obećala jednog dana pomoći i eto – došao je i taj dan! Letjela je iznad cvijeća neprimjetno, omirisala svaki posebno i napokon se na jedan spustila, zagnjurivši glavu u njegov tučak da bi se napila njegovog nektara. Ni kraljica ni bilo tko drugi  prisutan, nitko nije primijetio malu pčelicu osim kralja Salomona, a on je bez ikakve dileme i ustezanja pokazao cvijeće na kojem je sjedila mala pčelica: «Ovo je pravo cvijeće!» – rekao je pobjedonosno, a kraljica mu je konačno priznala da je najmudriji na svijetu.

kralj 11

I tako je mala pčelica učinila uslugu najvećem od svih kraljeva. Iste je večeri, Salomon svojoj zbirci poslovica dodao još jednu: «Onaj koji podcjenjuje i najskromnija stvorenja na Zemlji, patit će zbog toga!» (prema biblijskim motivima i priči Hayima Nahmana Bialika)  

Medvjed, ovan i med - naslovnica

Zvonimir Tucak: MEDVJED, OVAN I MED

     Promjene na stablima postajale su sve vidljivije. Ljeto se približavalo jeseni. Brojni plodovi divljih voćaka, jabuka, krušaka, šljiva, duda nalazili su se po zemlji ispod krošanja. Šaroliko i opojno ljekovito i medonosno bilje još uvijek je privlačilo pčele.

     Šetajući šumskim prostranstvom ugleda livadu. Na njoj niti u njenoj blizini nije vidio ni jelene ni srne ili zečeve. Osjećao se zavodljiv miris livadnog bilja. Sav sretan polako se vraćao svojem stadu ovaca i nekoliko tjedana starom novorođenom potomstvu – jaganjcima.

     Odjednom začuje bolne uzvike pripadnika svoje obitelji. U strahu se približavao mjestu bola. Uskoro ugleda jezovit prizor. Medvjed je komadao njegovo mlado janje. Ostale pripadnike svojeg stada nije vidio. Sigurno su uspjeli pobjeći. Gledajući medvjeda kako uživa u plijenu, zaključi da se medvjed neće zadovoljiti samo jednim članom stada. Počeo je promišljati kako medvjeda odvratiti od daljnje krvoločnosti.

    Ideju mu pružiše pčele. Bezbrižno su letjele od cvijeta do cvijeta i svojim rilcima ulazile u čaške po slatki sok nektara. Nigdje nije zamjećivao košnice. To su najvjerojatnije šumske pčele koje svoje nastambe stvaraju u dupljama starih drveća. «Ako uspijem medvjeda dovesti do duplje drveta s medom, možda ga odvratim da nastavi ubijati članove mojeg stada. Ali, kako to učiniti? Medvjed je stotinu puta jači od mene. Rastrgat će me, ako mu se približim!» – promišljao je i na trenutak pomisli žrtvovati se i tako spasiti svoju obitelj. «Bolje ja, nego njih dvadeset!» – odluči ovan i lagano krene k medvjedu.

    Približivši se medvjedu na dvadesetak metara počne nogama kopati zemlju ispod sebe. Medvjed na trenutak ostavi plijen i začuđeno ga pogleda. Ovan se propne i podigne prednje noge u visinu, spreman za obračun s krvoločnom zvijeri. Medvjed ga je promatrao. Znao je da ovna može ubiti jednom svojom šapom. Nije ga se pribojavao unatoč njegovim rogovima. Ubrzo je ovnov borbeni položaj počeo ljutiti medvjeda. Pokvario mu je užitak u jelu. Mlado janje bilo je slasno. Iznerviran ljutito krene prema ovnu.

    Unatoč čvrstoj odluci da se žrtvuje i spasi stado, ovan se dade u bijeg pred razgoropađenim medvjedom. Zajedno s njim pred medvjedom su bježale i letjele pčele. Ovan je pratio smjer kojim su pčele letjele. U bijegu, na putu kroz oštro, bodljikavo šumsko grmlje, izranjavao se. Krv je počela kapati iz njegova tijela. Medvjed, naviknut na šumsko prostranstvo, kretao se nevjerojatnom brzinom. «Brži je od mene! Uhvatit će me i rastrgati! Nisam ga smio izazvati na dvoboj!» – iznemogao prestane bježati. «Nek’ me pojede kao i janje.»

     Legao je na zemlju i iščekivao prokletu krvoločnu zvijer. Začudo, više nije čuo glasovanje medvjeda, lom šiblja šikare niti topot njegovih teških nogu. U prvi tren pomisli, da ga je neki lovac ustrijelio. «Ako se to dogodilo, Bog se lovcu smilovao!» Ustao je i neko vrijeme stajao, a onda naglo zadrhta. Ugledao je medvjeda u blizini, koji se uspravio i prednjim nogama vadio saće s medom iz duplje drveta. Pčele su ga napadale, boreći se za med koji im služi za hranu, ali bezuspješno. Pčele radilice morat će odletjeti u nove pohode k medonosnom bilju, stvarati novo saće i ispuniti ga medom.

     «Bog vas blagoslovio, svete pčele! Spasili ste mene i moju obitelj!» – teškog hoda i ranjen krenuo je tražiti svoje izgubljeno stado.

“Vojnici, okupite se oko mene!” – zapovjedi Lav. “Krećemo u rat protiv Kraljevstva Kukaca. Kao vaš general, bit ću ispred svih i voditi napad. No, prije početka bitke, želim vas uputiti u strategiju.” Kudu, oriks i šakal približe se kako bi čuli riječi svog Vođe. “Naša je veličina naša snaga!” – reče im Lav. “S druge strane, naših protivnika ima na milijune! Zato zapamtite: BEZ MILOSTI PREMA NEPRIJATELJU – NAPADNITE IH I UNIŠTITE! Imajte na umu da će i oni postupati na isti način: rojit će se, bosti i gristi, ali – mi smo tu da im uzvratimo istom mjerom!” A onda je šapnuo najodanijim zapovjednicima: “Slušajte me pozorno, jer je ovo ključ naše strategije! Neka me sve vrijeme bitke vojnici imaju na oku. Pošto ću od početka biti na prvoj crti bojišnice, znat ću procijeniti pobjeđujemo li ili gubimo rat! Ako pobjeđujemo, držat ću rep visoko gore i dokle god vojska vidi moj rep u zraku, neka ide naprijed i napada neprijatelja. Ako iz bilo kojeg razloga ipak počnemo gubiti bitku, ja ću spustiti rep. To će biti znak za povlačenje i traženje spasa kako god tko zna i umije!” Nakon što su saslušali svog Vođu, kudu, oriks i šakal se povuku kako bi prenijeli njegove zapovjedi vojsci. Lav iskoristi taj trenutak da još jednom uoči bitke prouči situaciju. Uz široki osmjeh na licu i uvjeren da nema šanse da bude poražen zaključi: “Jednostavno znam da je ovaj plan genijalan!” Ali – ono što ne znaš danas, to te može koštati već sutra!

Skrivena u obližnjem grmlju mala je pčelica načula sve neprijateljske planove. Čim se Lav vratio svojoj vojsci, pčelica je odletjela s vijestima u tabor Kukaca. Lav je riknuo, slon zatrubio i strašan je boj započeo. Jedno su vrijeme obje strane bile izjednačene. Onda je Lav zaključio da je presudan trenutak za odlučujući napad i visoko podigao rep. Ohrabrena tim činom, vojska je krenula za svojim Vođom u juriš na neprijatelja. Zapovjednik protivničke vojske je uvidio da bitka ne ide njima u prilog. Ostala je još samo jedna nada za Kukce. Uperi pogled u pčelicu i reče:“Vrijeme je!”

To su bile riječi na koje je pčelica čekala. Točno je znala što i gdje to učiniti! Istog je trena odletjela na bojišnicu i zaustavila se tik iza Lava. Nasmješila se i zauzela poziciju za napad. Uz suze i bojni poklič: “Čuvaj se pčela iza sebe!” zadala je Lavu ubod koji će pamtiti do kraja života. Nažalost, u jeku bitke nitko nije čuo njen krik. Ali su zato svi vidjeli kako je Lav iznenada spustio svoj rep, a znali su što to znači. Zato su se isti čas dali u bijeg kako bi spasili goli život. I tako je završio rat između dva carstva, iako Kukci nisu porazili svoje napadače ni snagom ni brojnošću. Istina je ustvari da je jedna mala pčelica duboko iza neprijateljskih redova završila rat prije nego je i počeo.  

LEGENDA O ZMAJU – ČUVARU TARTUFA

Bio jednom jedan zmaj. Strašan zmaj. I nije živio ni iza 7 brda ni iza 7 dola, već tu u Šumi Svetog Marka nadomak male, ali nadaleko poznate kraljevine Tartufanije. Visok poput jablana, zmijolikog tijela zelene boje koje je završavalo dugim, nazubljenim repom, oslanjao se na 4 noge s kandžama oštrim poput britve, a nasred leđa je imao krila kao u šišmiša, samo kudikamo veća. Ulaz u svoju šumu Zmaj nije dozvoljavao nikome, a ponajmanje mještanima okolnih sela, uskraćujući im tako ne samo užitak šetnje ili trčkaranja na čistom zraku, već ono što im je bilo od presudne važnosti: dodatnu zaradu na podzemnoj gljivi po imenu tartuf. Ona je naime rasla jedino u Šumi Svetog Marka i nigdje više na svijetu, pa joj je cijena bila vrtoglava već zbog same rijetkosti, ali još više zbog priče da se od nje može spraviti eliksir za ljubavne čini. Ta priča nikad nije bila znanstveno potvrđena, ali je svima u kraljevini odgovarala zbog izvoza tartufa u strane zemlje i zbog turizma koji se tek počeo razvijati u tim krajevima. Da li je to Zmaj znao ili ne, nije ni važno, jer i da je bio svjestan što čini tim ljudima ne dopuštajući im ulaz u Šumu, nije ga bilo briga! I što je bilo najintrigantnije: sve je to činio posve bespravno, jer nije imao ni pravovaljanu boravišnu dozvolu, a kamoli koncesiju na navedeno područje! No, samom svojom pojavom Zmaj bi izazivao užas i jezu u ljudi i nitko mu ništa nije mogao: ni lugar, ni lovci, ni kraljeva garda…Pljuvanjem, podrigivanjem i riganjem vatre na rub bi šume istjerao i najopakije lovačke pse, pa tek kad bi se uvjerio da su daleko, vratio bi se nazad, duboko u tamu svoje spilje, gdje je ljubomorno čuvao Jockera, tartuf veći od najvećih ikad viđenih. Zvali su ga tako, jer je vrijedio više nego glavni zgoditak na državnoj lutriji, a što se kriza zbog Zmaja dulje otezala, toliko je njegova vrijednost rasla i već je bila ravna polovici budžeta čitave kraljevine. Strah i trepet zbog Zmajeva stasa i glasa nije se u puku širio samo danju, već bi se s vremena na vrijeme ponavljao i noću. S pojavom punog mjeseca Zmaj bi izlazio iz svoje spilje i urlikao, zavijao i lajao gore od čopora gladnih vukova i ranjene medvjedice zajedno i tako sve do izlaska sunca kad bi se ipak smirio i povukao u svoju osamu, napokon dopustivši da narod Tartufanije malo odahne od te nesnosne buke i odmori se za novi radni dan.

Tako posve neprikladno i krajnje sebično ponašanje išlo je polako, ali sigurno na živce Kralju Tartufanije, koji je prije svega bio veliki gurman i prosto je obožavao paštu s tartufima, a taj mu je užitak bio uskraćen već 10 godina, otkako se ta neodgovorna i bezobrazna beštija tko zna otkuda iznenada pojavila i uselila u Šumu Svetog Marka, čini se – zauvijek! Po kuloarima se govorkalo da su starom Kralju tartufi trebali i iz nekih drugih razloga, a pošto je i običan puk vjerovao u tajne moći bijelog tartufa, potpuno je razumio svog vladara i navijao da napokon nešto poduzme po tom pitanju. I kad mu se ponašanje tog endemičnog stvorenja popelo na vrh glave, Kralj je dao proglas:

“DRAGI TARTUFIJANCI I TARTUFIJANKE, ČUJTE I POČUJTE! NAKON PUNO RAZMIŠLJANJA I PREMIŠLJANJA, VAŠ JE KRALJ ODLUČIO STATI NA KRAJ DUGOGODIŠNJEM TERORU ZLOGLASNOG ZMAJA – ČUVARA TARTUFA! ZATO JE SVOM OSOBNOM KUHARU ZAPOVJEDIO DA SMISLI RECEPT ZA ODRESKE OD ZMAJEVA REPA U UMAKU OD ŠPAROGA I TARTUFA, A JUNAKU KOJI NAS RIJEŠI TOG ČUDOVIŠTA I DONESE NJEGOV REP KAO DOKAZ SVOJE POBJEDE, KRALJ OBEĆAVA VIŠE NEGO VELIKODUŠNU NAGRADU! NAGRADA IMA 2 VARIJANTE: PRVA JE ŠKRINJA PUNA ZLATA I DIJAMANATA, A DRUGA – RUKA NJEGOVE JEDINICE, PRINCEZE MIRNE! LOV NA ZMAJA POČINJE VEĆ SUTRA, A PRAVO PRIJAVE IMAJU SVI NEOŽENJENI MUŠKARCI STARIJI OD 18 GODINA KOJI IMAJU DOVOLJNO PETLJE, SNAGE I HRABROSTI DA SE BORE S TAKVOM NEMANI! PO ZAVRŠETKU USPJEŠNA LOVA NA ZMAJA, TAJ ĆE SE DAN PROGLASITI PRAZNIKOM SLOBODE I NA GLAVNOM ĆE SE TRGU PRIREDITI VELIKO SLAVLJE NA KOJEM ĆE  GRAĐANI IMATI PRILIKE KUŠATI ODRESKE OD ZMAJEVA REPA! JEST ĆE SE I PITI RUJNO VINO DO ZORE, A VEĆ ĆE SLIJEDEĆEG JUTRA NAKON 10 DUGIH GODINA POČETI PRVA SLOBODNA BERBA TARTUFA!”

Kraljevna Mirna možda i nije bila neka premija: niska i neugledna djevojka sasvim blizu onih godina kad vam zlonamjernici prišiju etiketu “stare cure”, ali je zato imala veliko i dobro srce, otvoreno za obične ljude, bez obzira na rasu i stalež, pa ju je narod Tartufanije cijenio i volio više nego Kralja i Kraljicu. I kao što smo već rekli, Mirni se opasno bližila 30-ta, a još nije bila ni blizu prvog spoja, a kamoli udaje! Naprosto, nije se našao lik koji bi je osvojio na prvi pogled, a na drugi bi svima našla neku manjkavost: ili su bili grubi i ružni, ili lijepi, a glupi, ili pametni, ali bahati…Ovo s davanjem princezine ruke junaku koji će kraljevstvo osloboditi Zmaja, njenom se ocu činilo kao idealno rješenje još jednog problema koji ga je mučio u posljednje vrijeme: pitanje potomstva i nasljeđa! Naravno da Kraljevnu nitko ništa nije pitao u svezi s tim planovima, jer su to bila vremena kada žene nisu imale pravo glasa ni među običnim svijetom, a kamoli među elitom! Da li je Kraljevni bilo pravo zbog toga? Pa naravno da nije! Ali, što je jadna mogla: sukobiti se s ocem, pobjeći s dvora, odreći se sveg bogatstva i privilegija i zagubiti se među običnim ljudima? Možda bi to i napravila da je bila sigurna kako će njenom narodu biti podjednako dobro s njenom zamjenicom – sestričnom Rašom. Ali princeza Raša je bila glupo i razmaženo derište koje nikad neće izrasti u zdravu i nesebičnu osobu kakva treba voditi narod. Itekako svjesna te činjenice,  Kraljevna Mirna je popustila očevoj volji i pristala na udaju bez ljubavi. Na tu se žrtvu odlučila samo da joj narod u budućnosti koliko-toliko ostane zbrinut i siguran, jer kad bi Raša preuzela vlast, Kraljevstvo bi bankrotiralo u 3 dana, a podanici postali dužničko roblje! 

A onda su na scenu stupili lovci na zmajeve i slične zvijeri, ustvari razno-razni avanturisti željni slave i love. Nagradu su izabrali već u startu: naravno da je takvu ološ zanimalo samo blago, jer takvim osobenjacima i adrenalinskim ovisnicima brak ni u snu ne bi pao na pamet! U svojim su glavurdama potpuno obrnuli moralno-etičke vrijednosti, pa su s jedne strane precjenjivali slobodu, a s druge strane posve ignorirali prednosti ljubavi i svetost braka. Zato im je već na prvi pogled kovčeg sa zlatom bio primamljiviji zalogaj od sitne i ne baš prelijepe Kraljevne, pa ih je mučila samo jedna stvar: kako savladati toliku neman, a ne ugroziti vlastiti život?!? Na Kraljevu i Kraljičinu žalost njihove su se najgore sumnje i ostvarile: lovci baš i nisu imali sreće u hvatanju Zmaja! Neki su  borbi sa tim čudovištem izgubili ruku, neki nogu, a neki nažalost i – glavu! Oni koji su se iz strašnog boja  i uspjeli izvući živi, vraćali bi se, ali ne više onako osorni i visoko uzdignuta čela kao dan prije pri odlasku u Šumu, već ojađeni i poniženi, pognute glave i pogleda uperenog u tlo. Većina je njih ustvari pobjegla brzinom vjetra tamo otkuda su došli, jer su bili tako prestrašeni da im nije  ni na kraj pameti bilo pozdravljati se, a kamoli ikome prepričavati kako ih je Zmaj nadjačao i porazio! Bilo je i više nego očito da im je susret s tom nemani uništio živce i ostavio traume za čitav život! Rijetke od njih koje su uspjeli na tren vidjeti pri povratku iz Šume, Kralj i Kraljica bi ispratili sa iskrenim žaljenjem zbog rana,ali još više sa strepnjom kako će se sve to završiti! I narod je iz dana u dan postajao sve napetiji zbog iste neizvjesnosti:  hoće li se napokon pojaviti onaj pravi – junak koji će pobijediti Zmaja i zauvijek ih osloboditi njegova terora?

Loš glas o nepobjedivom Zmaju širio se i van granica Mirninog kraljevstva, pa je tako stigao i u jedno malo seoce po imenu Suzno tjedan dana jahanja daleko od Tartufanije. Selo se tako zvalo jer je kraj bio tako siromašan da su žene suzama natapale sadnice ne bi li ipak nešto niklo iz škrte zemlje. Nažalost, i to je bilo uzalud, pa nije bez bilja nije moglo biti ni stoke za uzgoj i hranu. Stanovnici Suznog su patili, jer ih je takva situacija tjerala na odlazak u tuđinu gdje bi kao nadničari teško radili za koji zlatnik više, da bar malo pomognu gladnoj djeci, koja je ostala doma čekati bolju budućnost. Ali – ta bolja vremena nikako nisu stizala u njihovo dvorište! Jer: sav taj mukom zarađen novac nije doveo vodu u njihova polja, niti učinio zemlju plodnom. Nezaposlenih je bilo sve više , samo rijetki bi našli posao, bijedno plaćen i na određeno vrijeme. To bi im pomoglo da prežive još koji dan uz koricu kruha i malo masti, ali to nikako nije mogla biti perspektiva za mladog čovjeka! Neki su se pomirili s takvim načinom života i nastavili vegetirati dok ne bi uvenuli zajedno s nedoraslim žitom i patuljastim kukuruzom, a neki su ipak bili drugačiji: poput Dragonje, sina seoskog travara, iscjelitelja i dugogodišnjeg pčelara Marjana i vjeroučiteljice Marije. Mladi se Dragonja vječno nešto bunio i tražio više i bolje, ne samo za sebe i svoju obitelj, nego i za čitav narod Suznog. Upravo zbog takvog temperamenta i karaktera, Dragonji je jednog dana prekipjelo i on odluči otići u Tartufaniju da se tamo uhvati u koštac sa strašnim Zmajem, pa ako ga pobjedi, onda je i za Tartufijance i za svoj narod učinio dobro djelo, a ako bude poražen – ipak je nešto pokušao za dobrobit svih (za razliku od nekih svojih vršnjaka koji su bili tako lijeni da su već smrdili poput pokvarene ribe. No, da do sada, a prošlo je gotovo godinu dana, još se nitko nije uspio ni približiti na par koraka od Zmaja, a kamoli ga raniti – to Dragonji jednostavno nije išlo u glavu. Već više stotina godina zmajevi su bili poput dinosaurusa: rijetko viđena vrsta, pred izumiranjem i potpunim isčeznućem sa Zemlje. Još su davno tu vrstu gotovo istrijebili Lovci na zmajeve i slične zvjerke, kasnije opjevani poput junaka i ovjenčani vječnom slavom – otkuda onda ovaj tu i kako to da mu baš nitko ništa ne može? No, nije se Dragonja baš previše zamarao nagađanjem razloga zašto je to tako: pretpostavio je da se u Tartufaniji svim muškarcima toliko uvukao strah u kosti da ne bi mogli savladati ni malo jačeg medvjeda, a kamoli jednu takvu beštiju kao što je bio Zmaj – Čuvar tartufa. 

Oprostio se Dragonja od rodbine, prijatelja i susjeda. Većina mu se divila na idealizmu i hrabrosti, samo su rijetki krišom šaputali o njegovoj preteranoj tvrdoglavosti, ali su mu ustvari i oni zavidjeli na odvažnosti i spremnosti da radije umre pokušavajući da nešto učini za bolje sutra, nego da živi ne čineći ništa. Na kraju se s njim oprostio otac, ne previše zadovoljan odlaskom sina jedinca u tuđinu i još na tako opasan zadatak. Čuo je stari Marjan kako su prošli lovci na zmaja, mnogo jači i iskusniji od Dragonje, a njegov se sin nije baš mogao pohvaliti ni mišicama ni borbenim vještinama: bio je prosječne građe i snage, a baratao je samo motikom na polju, sjekirom u šumi i čekićem u kovačnici. S jedne je strane bio sretan što mu je sin izrastao u plemenita čovjeka spremnog da se žrtvuje za svoju obitelj i narod, ali je s druge strane bio i zabrinut zbog njegove impulzivnosti:

“SRETAN TI PUT, SOKOLE MOJ! NEMAM NIŠTA DA TI DAM, OSIM OVE MOJE TORBICE U KOJOJ SU NAJVEĆA BLAGA PRIRODE I PČELA: MED ĆE TI DOBRO DOĆI U SLUČAJU MALAKSALOSTI, CVJETNI PRAH DATI DODATNU ENERGIJU, MATIČNA MLIJEČ ĆE TI VRATITI IZGUBLJENU VITALNOST AKO SE RAZBOLIŠ LOVEĆI TU NEMAN PO HLADNOM VREMENU…” – i tu se stari Marjan zagrcne, ali ne ispusti suzu: “U TORBI JE I PROPOLIS, AKO BUDEŠ MORAO VIDATI RANE, SOKOLE MOJ…” A majka Marija tiho doda: “DAJ BOŽE, SINE, DA TAMO DALEKO NAĐEŠ TO ŠTO TRAŽIŠ ČITAV SVOJ ŽIVOT, SAMO ZNAJ DA TO NIJE ZMAJ! TI USTVARI TRAGAŠ ZA SAMIM SOBOM I SVOJOM SREĆOM, PA ZATO ZAPAMTI: NI SVE ZLATO NI SLAVA NA OVOM I ONOM SVIJETU NE MOGU ZAMIJENITI NAJVEĆA BLAGA ZA ČOVJEKA – ZDRAVLJE, LJUBAV PREMA BLIŽNJEM, ČISTO SRCE I POŠTENJE! ČULA SAM DA TA PRINCEZA I NIJE NEKA LJEPOTICA, ALI DA IMA VELIKO I DOBRO SRCE! zNAJ, SINE: MNOGO JE TEŽE POSTATI I OSTATI DOBAR ČOVJEK, NEGO LOŠ, A LJEPOTA I BOGATSTVO SU PROLAZNE STVARI NA KOJE NE TREBAŠ GUBITI VRIJEME!”  – savjetovala ga je mati i iskoristila priliku da mu pokloni krunicu uz pozdrav: “NEKA JE BOG UZ TEBE!” i okrene glavu da joj jedinac ne vidi suze u očima.

Dragonja se zahvalio na darovima i krenuo na put. Kad je napokon stigao u Tartufaniju, ostao je preneražen: u kraljevini gdje su nekad tekli med i mlijeko, sad su Kralj i njegova svita i kompletan puk bili na rubu očaja! Niti jedan od stotine lovaca koji su se javili na Natječaj za lov i eliminaciju Zmaja – Čuvara tartufa nije se uspio približiti nemani bliže od 10 metara! Iz svakog bi okršaja Zmaj izašao kao pobjednik, a lovci, njihovi konji i psi bi se razbježali uokolo poput zečeva! Neke bi Zmaj uplašio već svojom ružnom pojavom, neke bi otjerao uz pomoć strašne rike i buke koju je stvarao lupajući nogama o zemlju, a na najhrabrije bi rigao vatru dok ne bi oprljeni i crni od dima pobjegli daleko od dosega plamena. 

Propis pri kandidaturi je nalagao da se svaki novi lovac mora upisati u Registar, a prijave je primao isključivo lugar Luka. On bi pribilježio kandidatove osobne podatke zbog provjere identiteta i dodjele oružja za boj sa Zmajem. Dragonja i nije bio reprezentativan igrač u ligi: ni lijep, ni ružan, ni visok, ni nizak, ni jak, ni slab: posve običan mladić prosječnog izgleda, proporcija i inteligencije. No, iako za klasu manje kvalitetan od prijašnjih kandidata, Dragonja je ipak uspio uvjeriti lugara Luku da nije baš mačji kašalj. A kad je došlo na red pitanje oružja kojim misli savladati Zmaja, i lugar Luka i njegov žiri su ostali bez teksta: Dragonja nije želio uz sebe ni mač, ni buzdovan,ni pušku, ni pištolj! Odbio je čak štit i kacigu, iako je to po Propisima o zaštiti na radu bila obvezna oprema! Svi su se odreda križali i lijevom i desnom rukom, odgonetajući što mali Dragonja želi time postići: divljenje zbog neviđene hrabrosti ili zgražanje zbog nepotrebnog rizika?! Zato su mu i dobronamjerno savjetovali: “MLADIĆU – PAMET U GLAVU! OPREZA NIKAD DOVOLJNO! AKO NE ŽELITE ORUŽJE ILI ŠTIT – ŠTO VAM PREOSTAJE ZA BORBU S TAKO OPASNOM ZVIJERI?” A Dragonja je mirno odgovorio: “VRUĆE SRCE, HLADNA GLAVA…” – pri tome se sjeti majčinih riječi i stisne krunicu u ruci: “…I VJERA U BOGA!”  a u sebi pomisli: “A UZ SVE TO I MALO SREĆE NEĆE ŠKODITI!”, jer ustvari i nije imao neki plan kako pobijediti Zmaja.

“I TO JE TO?” – upita ga lugar Luka. “I TO JE TO!” – potvrdi tajanstveno Dragonja i sam podigne rampu koja je označavala kraj slobodnog teritorija i početak Zmajeva carstva. “DRŽITE MI PALČEVE!” – zamolio je prisutne prije nego je zaronio u tišinu Šume Svetog Marka i nestao obavijen maglom neizvjesnosti i pritajenog straha. Tren prije nego će zaći u tamu nešto ga natjera da se okrene još jednom prema gradu i učini mu se da je na terasi Kraljeva dvorca ugledao anđela sveg u bijelom, ali pomisli da mu se pričinja i nastavi dalje. “BIT ĆE SRETAN AKO SE VRATI S GLAVOM NA RAMENIMA…” – pomisli lugar Luka u sebi i prekriži se još jednom u znak bezrezervne podrške tako srčanom borcu, ali u nevjerici da će ikad više vidjeti živog…

Hodao je Dragonja po šumi, tumarao od stabla do stabla i tražio pećinu u kojoj se navodno skrivalo to zločesto stvorenje, ali ga po gustoj magli koja je u međuvremenu obavila čitavu šumu nije uspijevao naći. Pala je i večer, a od Zmaja ni traga ni glasa. «DA NIJE UMRO OD GLADI?» – pomisli Dragonja.  «OVA ŠUMA BAŠ I NE OBILUJE PLODOVIMA: OD DIVLJAČI NI TRAGA NI GLASA – ILI JE ZAVRŠILA U ZMAJEVU ŽELUCU ILI JE POBJEGLA NEKUD NA SIGURNO! TEK TU I TAMO VIDIM POKOJI VRGANJ, SMRČAK ILI RUNJAVKU, ALI SUMNJAM DA JE ZMAJ PREKO NOĆI POSTAO VEGETERIJANAC…»

 Tako je razmišljao Dragonja i zato odluči malo odgoditi potragu za Zmajem – da odrijema i odmori se od silnog pješačenja. I kako je legao ispod jednog starog hrasta, tako je od umora u tili čas i – zaspao! Sanjao je svoje selo, obitelj, prijatelje… A onda mu je došao u san prelijepi anđeo u bijelom. «NE SPAVAJ, LOVČE, DOK ŠUMOM ŠEĆE ZMAJ!» – upozorio ga je u snu anđeo i Dragonja se uistinu trgne čuvši neki sumnjivi zvuk u neposrednoj blizini, skoči u grm i dobro se zakamuflira. Trebalo mu je malo vremena da se pribere i da mu se oči priviknu na mrak, a uši na muk. Imao je i što vidjeti: Zmaj – čuvar tartufa gegao se poput starog isluženog boškarina: debeo i napuhnut, šepajući na lijevu nogu i usput kašljucajući i šmrcajući! Kad je još malo bolje pogledao i uočio zmajeve krupne, ali suzne oči, skoro mu bi žao te jadne životinje. S vremena na vrijeme to bi brižno stvorenje i podrignulo, ali ne strašnu i neumoljivu vatru, već slab, jedva primjetan plamičak! Iz strašnog smrada, koji se širio 10-tak metara uokolo, moglo se zaključiti da ima velikih problema s probavom. A onda se desilo ono što je do tada bilo nezamislivo i u žešćim bajkama od ove: mali Dragonja se usudio prići Zmaju na svega par metara i obratiti mu se oči u oči. Zamislite: mali nenaoružani seljačić u sjeni aždaje veličine prekomorske lađe! Pravi sraz Davida i Golijata!

 «DOBRO VEČE, ŠJOR ZMAJ!» – obratio mu se sa strahopoštovanjem, ali i autoritetom pomagača u nevolji. «VIDIM DA NISTE BAŠ DOBRO: ŠTO VAS VIŠE MUČI: PREHLADA, AKO SE NIJE PRETVORILA U UPALU PLUČA ILI POJAČANA ŽELUČANA KISELINA?» «SVE PO MALO, SINKO! A KOJI SI PAK TI FAKTOR U OVOJ ŠUMI?!? OPET NEKI LOVAC NA MOJU GLAVU?» – narogušio se Zmaj i spustio glavu tik do Dragonjine glupe, ali neosporno hrabre tikve. «JA SAM DRAGONJA DRAGONJIĆ IZ SELA SUZNO DALEKO OD TARTUFANIJE I TVOJE ŠUME I NISAM NIKAKAV LOVAC NA ZMAJEVE, VEĆ SAMO SLUČAJNI PROLAZNIK KOJI JE ETO ZALUTAO I OD UMORA ZASPAO NA POL PUTA. NO, NIJE VAŽNO KAKO SE JA ZOVEM, NEGO ŠTO IMAM U OVOJ TORBICI OVDJE…»  – pokušao je Dragonja Zmaja učiniti znatiželjnim, ali je ovaj bio itekako oprezan i sumnjičav.

«ŠTO TO IMAŠ TAMO? PRAČKU, PIŠTOLJ, BOMBU?» – upita Zmaj grubim i promuklim glasom. «NEEE…ALI ZATO IMAM MALO MEDA, MATIČNE MLIJEČI, PROPOLISA…» – odgovori Dragonja smirujućim tonom. «NIKAD ČUO!!! DA NIJE TO NEŠTO ČIME ME ŽELIŠ OMAMITI I POTOM SAVLADATI ILI JOŠ GORE: OTROVATI??!?» – prekine ga Zmaj, još uvijek ne vjerujući u Dragonjinu dobronamjernost.  «MA NE, NEGO LIJEK! MOJ JE OTAC SEOSKI TRAVAR I ISCJELITELJ NAKON IZDAVANJA BILO KOJEG LIJEKA, UZ UPUTE ZA UPORABU, SVOJIM PACIJENTIMA ZNAO REĆI: POPIJTE ČAJ S MEDOM I ZA PAR DANA ĆETE SE OSJEĆATI KAO – ZMAJ!» «PA, AKO JE TAKO – DAJ OVAMO!» – zapovjednim će tonom Zmaj. «ČEKAJTE MALO, ŠJOR ZMAJ! NISMO DOGOVORILI CIJENU LIJEKA, UVIJETE PLAĆANJA I…» – zaustavi ga Dragonja. «KAKVOJ CIJENI?!? BUDI SRETAN DA SI UOPĆE ŽIV! ZNAŠ LI KOLIKO JE NJIH TU OSTAVILO KOSTI, JER SU MI IŠLI NA ŽIVCE?!» – odbrusi mu Zmaj. «MOGAO SAM TE ODAVNO VEĆ FLAMBIRATI I POJESTI ZA MARENDU!»

 «NEMOJTE TAKO, ŠJOR ZMAJ: JA VAM ŽELIM POMOĆI, A VI MI PRIJETITE ROŠTILJADOM?! TO BAŠ I NIJE LIJEPO! ZAR SU VAS TAKO ODGAJALI RODITELJI?» – uzvrati mu Dragonja još oštrije. Neka vidi taj Zmaj s kim ima posla. Nije to nikakva šala, već ozbiljna liječnička intervencija! Zmaj se nakon ove utemeljene i žestoke kritike malo postidi i ušuti na par minuta, a Dragonja to iskoristi i nastavi istim tonom: «EVO ŠTO JE MOJ PRIJEDLOG. JA ĆU VAS BESPLATNO IZLIJEČITI OD SVIH BOLJKI KOJE VAS TRENUTNO MUČE, OSIM AKO VEĆ NISU UZELE MAHA I  PRERASLE U KRONIČNE BOLESTI! U OVOJ ŠUMI VLADA VELIKA VLAGA I DEFINITIVNO NIJE ZDRAVO TAKO DUGO POPUT VAS BORAVITI U NJOJ! TREBALI BI VIŠE MISLITI NA SVOJE ZDRAVLJE I PRESELITI SE JUŽNIJE, GDJE SU BLAŽE KLIME, RECIMO NA NEKI OTOK. ZAŠTO NE U ŠKOTSKU? NAVODNO DA TAMO ŽIVI VAŠA SUNARODKINJA ZMAJICA NESSI!» Zmaj načuli uši: «DA? JA NISAM ČUO!» «NE? TO JE NAJSJEVERNIJI DIO VELIKE BRITANIJE: PREDIVNI PEJZAŽI, BUJNA VEGETACIJA, PUNO ČISTOG ZRAKA, DIVLJAČI PO ŠUMAMA I RIBE U JEZERU…» – zanio se u svoju priču Dragonja poput kakvog turističkog vodiča, ali ga Zmaj opet prekine: «NE PITAM TE TO! SPOMENUO SI NEKO ŽENSKO IME: LESSI ILI TAKO NEŠTO…»

 «AH, DA: NESSI! ONA JE ZMAJICA IZ PORODICE PLESIOSAURUS, RED SAUROPTERYGLA, KOLJENO CHORDATA. NJENI SU PRECI IZ DRUGIH KRAJEVA, A ONA JE NA JEZERO LOCH NESS DOŠLA PRIJE NEKIH STOTINJAK GODINA, TAKO SAM BAR ČUO…» – nastavio je Dragonja, zadovoljan razvojem situacije. Prvo, jer je živ, nije flambiran i čini se da mu Zmaj počinje vjerovati, u svakom slučaju: ne vidi u njem neprijatelja! Za razliku od svih prijašnjih posjetitelja koji su Zmaju već na prvi pogled bili antipatični, ovaj mu se pripadnik ljudske vrste učinio bezopasnim, čak i dobronamjernim, a uz sve to ga je i zaintrigirao pričom o toj famoznoj Nessi. «A JESI LI JE VIDIO? KAKO IZGLEDA? JE LI RUŽNA I STARA?» Zmajeva je znatiželja dosezala vrhunac i postao je nestrpljiv, a zna se da to čini nervoznim i ljude, a ne samo životinje. Zato je Dragonja, htio ne htio, bio prisiljen malo preinačiti legendu koju mu je još u djetinjstvu ispričao djed: «NE, MORAM TI PRIZNATI DA JE NISAM VIDIO U ŽIVO, JER JE SRAMEŽLJIVA I SKRIVA SE OD TAMOŠNJEG SVIJETA! ALI SAM JE VIDIO NA FOTOGRAFIJAMA: U NAJBOLJIM GODINAMA, VITKA, ZGODNA, IMA REP DUG NAJMANJE 10 METARA, A MALU SIMPATIČNU GLAVICU, ZUBE BIJELE POPUT BISERA I PREDIVNE ZELENE OČI..» «MA, DAJ…» – spusti Zmaj glavu i šapne Dragonji: «ZNAŠ, ODUVIJEK SAM SANJAO DA LETIM S NEKOM ZELENOOKOM…»

 «I ŠTO ĆEMO SAD?» – prekine svoju priču Dragonja: «ŽELIŠ LI SE I DALJE ŽIVOTINJARITI U OVOJ RUŽNOJ I TUŽNOJ ŠUMI ILI UPOZNATI SLATKU NESSI?» – usudio se provocirati Zmaja. «MA, JA SAM STARA, ISLUŽENA AŽDAJA – KAKO DA SE POJAVIM NA OČI MLADOJ, KAKO TVRDIŠ I ZGODNOJ ZMAJICI, A DA NE POMISLI DA SAM SE NAJEO LUDIH GLJIVA?» – prizna Zmaj svoje potajne strahove, a Dragonja ga smiri: «PA ZATO JE TU  TATINA MEDICINA: IZLIJEČIT ĆEMO TE U NAJKRAĆEM MOGUĆEM ROKU, DOVESTI U PRIJAŠNJU KONDICIJU, VRATITI TI MLADALAČKI IZGLED I NEĆEŠ SE IMATI ČEGA SRAMITI, DAPAČE!» «MISLIŠ?» – upita Zmaj mašući repom amo tamo poput uzbuđenog psića. «NE DA MISLIM, VEĆ ZNAM!» – najozbiljnijim će glasom Dragonja i otvori torbicu s medom i ostalim pčelinjim pripravcima.

       «A, a, a…» – razjapio je Zmaj usta (bolje rečeno: ralje), a Dragonja mu je (začepljena nosa, jer je njegov pacijent imao strašan zadah) pregledavao grlo. «C, c, c…nije baš da održavate higijenu usne šupljine, šjor Zmaj!» –  uživio se Dragonja u ulogu liječnika (ili veterinara, svejedno): «Na zubima imate toliko naslaga da osim smrada koji proizvode bakterije iz zaostale hrane može doći i gingivitisa…» «Gin, gin…što?!» – uplašeno će Zmaj. «To je upala desni koja završava klimanjem i ispadanjem zubi! Želite li ostati bez njih, šjor Zmaj?» – upita Dragonja iako je unaprijed znao odgovor. «Neee, dakako da ne!» – odlučno će Zmaj. «Možete zatvoriti usta, dovoljno sam vidio!» – naredi Dragonja: «A sad pružite šapu da Vam izmjerim puls!» «I kakva je dijagnoza , doktore?» – upita s dozom nervoze i bojazni Zmaj. «Daleko sam Vam ja od doktora, šjor Zmaj! Ali se ipak nešto malo razumijem u medicinu, jer sam pomagao svom ocu kad je  u selu vladala epidemija gripe…» – još uvijek držeći svoju ruku na Zmajevoj šapi i znakovito klimajući glavom: «Od zubnog kamenca ipak je opasnije crvenilo i otekline oko grla, jer one ukazuju na bronhitis, ali…»»Što, reci napokon što – ali, nema kod mene ali, moj mali!!!» – počeo je Zmaj biti nestrpljiv. «Ne sekirajte se, šjor Zmaj!» – smirujućim će tonom Dragonja: «Bolesti koje se mogu pretpostaviti iz uočenih simptoma srećom su još u ranoj fazi, pa im se dade stati na kraj bez kompliciranih terapija ili operacije…» – reče Dragonja pognuvši glavu glumeći tako veliku zabrinutost za Zmajevo zdravlje, a ustvari vješto manipulirajući nevjericom i strahom koje je uspio probuditi u njemu. «O, o, o…operacije? Kakve operacije? Ne dolazi u obzir nikakva operacija!!!» – uzbudio se Zmaj. «Opet ponavljam: ne sekirajte se, jer za sve te boljke postoje lijekovi koje proizvode pčele mog oca u suradnji s prirodom, posve bezopasni, dakle bez neželjenih nuspojava, a 100 % učinkoviti!» – stišavao je Zmajev napad panike Dragonja i nastavio: «Prije konačne dijagnoze, ipak bih Vam postavio još koje pitanje, malo poslušao pluća i srce, pogledao te rane na repu…ukratko napravio jedan mali sistematski pregled, naravno, ako se Vi slažete, šjor Zmaj!?» – pogleda Zmaja, a ovaj spremno prihvati ponudu: «Da, da…samo naprijed, doktore! Želim da opet budem onaj stari, strašni Zmaj kojeg se svi boje i bježe od njega!» «A tako, dakle!» – lukavo će Dragonja: «A ne biste li radije da Vas svi vole i poštuju, umjesto da Vas se plaše?!?» – upita malo provokativno, oslanjajući uho na Zmajeve grudi ne bi li učinio ono što se nitko nikad u ljudskoj povijesti nije usudio: osluškivati kako kuca srce tako ogromne i opasne zvijeri!!! «Možda, ali s Vama je ljudima lakše tako: ako me se ne plašite, poželjet ćete me podčiniti, a to ipak neću dozvoliti nikome. A ako od nekoga nemate koristi, onda ga zamrzite i želite ga uništiti, što ne dolazi u obzir!» – nastavio je Zmaj svoju opservaciju o ljudima i životinjama.

      Nakon pregleda od glave do repa pacijenta, Dragonja podigne obrve i u jednom dahu objasni Zmaju kako stoji sa zdravljem: «Kao što sam i pretpostavio: zubni kamenac je Vaš najmanji problem! Ne brinu me previše ni rane na repu, ali više je nego očito da imate predispoziciju ili već bolujete od: gastritisa, bronhitisa, artritisa i još dosta tih –itisa, pa bi Vam preporučio jednu malu terapiju pčelinjim proizvodima, no prije bih Vam još postavio par pitanja!» «Pitaj, doktore, sve ću ti iskreno reći, ako mi to može ikako pomoći da opet budem onaj stari!» – odgovori Zmaj, a Dragonja ga opet ukori: «E, nažalost, taj STARI više nećete nikad biti jer ste upravo to: stari!!! Jedan je dio vaših bolesti ogledalo loših navika, nepravilne ishrane i zapuštenosti, a to se sve da ispraviti, ali jedan je dio ipak rezultat dobi, jer niste više u cvijetu mladosti, zar ne?! Koliko Vam je godina, šjor Zmaj?» «A ne znam ni sam, jer ti ja baš i ne držim do rođendana, ali znam da sam prešao 5 stoljeća!» «Uhuhu, puno i za reći, a kamoli nositi na leđima, zar ne?! No, nema veze: recite Vi meni muče li Vas proširene vene, žgaravica, hemeroidi, reuma? Imate li česte glavobolje koje se pretvaraju u migrene? Padate li u apatiju i depresiju?» – navalio je s pitanjima Dragonja tako žestoko da se brižan Zmaj još više zbunio i uplašio: «Pa sve to po malo, doktore: prvo mi se stomak napuhne par sati nakon jela, pa mi pritisne pluća, pa ne mogu disati, a u glavi zuji, bruji – ne možete pojmiti taj bol! Uz sve to bole me zglobovi, noću mi se grče listovi na nogama, trnu mi šape…Osim toga često me muči nesanica, a kad napokon zaspim – imam noćne more! Ni preko dana se ne osjećam baš najbolje, nekako sam rastresen, sve me smeta, a u posljednje vrijeme čak me ni trčanje za lovcima ne čini zadovoljnim i sretnim…» – i onda će tiho: «Možete li mi pomoći, doktore?! Ne moram biti opet onaj strašni Zmaj kao nekad, ali da ipak budem koliko-toliko zdrav, možete li???» – moljakao je Zmaj Dragonju, a ovaj se nasmiješio pomislivši kako je nekulturna i odurna neman promijenila način konverzacije, pa ga sad oslovljava sa – VI!!! «Učinit ću sve što je u mojoj moći, šjor Zmaj, ali mi i Vi morate pomoći!» «Kako?» – zbunjeno će Zmaj. «Prvi ćemo dio terapije obaviti lako: Vi ćete mi pomoći u pripremanju čajeva i eliksira, a za drugi dio ćemo se morati dogovoriti, jer – izvanredna situacija iziskuje i vanredne mjere, slažete li se, šjor Zmaj!» «Ne povezujem baš sve, ali mislim da shvaćam što želite reći, doktore!» – bio je Zmaj poslušan i umiljat poput janjeta. Da li se ipak duboko u njemu i dalje krila mogućnost da u trenutku rastrojstva reagira iskonski divlje i ugrize kad se čovjek najmanje nada – to je mogao znati samo Zmaj ili možda ni on, jer je ovakav susret između Čovjeka i njegova roda do sada bio nezamisliv, pa je bilo nemoguće predvidjeti slijedeću reakciju bilo koga od njih dvojice. Bez obzira na sve to, Dragonja se prihvatio posla i iz torbe izvukao lončić, napunio ga vodom iz obližnjeg potoka i naredio Zmaju da podloži vatru. Potom je uzeo nešto borovih iglica i meda i sve to promiješao i servirao toplo svom pacijentu: «Ovaj će Vam sirup izliječiti grlo i zaustaviti bronhitis! No, ne bi škodilo da malo meda uzmete i držite u ustima 5 minuta uz stalno mućkanje: tako ćete se riješiti naslaga na zubima i spriječiti da dođe do paradentoze. Ekstrakt propolisa će Vam pomoći za proširene vene i hemeroide, a za reumu bih Vam preporučio obloge od voska i borove smole. Čaj s medom je jako dobar i za želučane probleme, pa Vas uskoro ne smjela mučiti žgaravica i nadutost. Ako budete postupali prema svim ovim uputama, trebale bi posljedično nestati i sve popratne boljke: visoki tlak, srčana aritmija, migrene, pa na kraju terapije ne biste više trebali biti ni depresivni. Za svaki slučaj ipak ću Vam prepisati i redovno uzimanje matične mliječi, jer otklanja umor, vraća vitalnost i produžuje život, a to je ono o čemu Vi sanjate – da živite još barem 100 godina, zar ne, šjor Zmaj?!» I tako je Dragonja pazio i mazio svog pacijenta, bez obzira što nikad nije vidio ni veterinarsku, a kamoli liječničku diplomu, a Zmaj se samo valjao po travi poput umiljate mačke – samo što nije počeo presti! A onda je pognuo glavu na obližnju stijenu, sklopio kapke, zijevnuo i zaspao poput male bebe. I Dragonju je nakon ovog noćnog doživljaja savladao umor, pa legne do Zmaja i zaspi, a u snu mu se opet javi ona tajanstvena osoba u bijelom, nalik na prelijepa anđela samo bez krila: «Bravo, lovče! Savladao si Zmaja bez ijedne kapi krvi, ni svoje ni njegove! Bit ćeš slavniji od najslavnijih junaka u povijesti ratova između ljudi i zmajeva, ali priča još nije gotova: od tebe se očekuje da Tartufaniju zauvijek oslobodiš te nemani, tek ćeš tada zaslužiti slavu i nagradu za lov!» – šaptao mu je na uho anđeo u bijelom, a Dragonja se još udobnije ugnijezdio u Zmajevu krilu.

     I napokon svane jutro, pa (kao što bi to činio svako jutro), Zmaj zijevne, protrlja oči i rastegne se koliko je dug i širok, samo što je ovaj put u krilu imao Dragonju i sad ga je stvarno nenamjerno gurnuo par metara dalje od sebe. Sva sreća nije ga pri tom ozlijedio, pa se Dragonja nije ni naljutio na njega: «Dobro jutro, šjor Zmaj! Kako se osjećate danas? Muči li vas grlo, glavobolja, kiselina u želucu, bol u kostima?» A Zmaj na te riječi, skoči na noge i zakašlje se: «Kh, kh, kh…», a ono ni traga ni glasa promuklosti ili hunjavici. Zatim ispruži vrat i okrene polako glavu prvo lijevo, zatim desno: ništa, ni «Š» od škripanja vratnih kralježaka, ni «G» od uobičajenih jutarnjih glavobolja. «Stvarno se osjećam kao – zmaj!» – bio je prezadovoljan Zmaj i u tom zanosu upita svog spasitelja: «Vi ste doktore zaslužni za ovu promjenu! Kako da Vam zahvalim?» «Prvo i prvo, treba zahvaliti dragom Bogu što Vas je u zadnji čas urazumio, jer me onaj stari Zmaj ne bi sačuvao za doručak, već bi me pojeo još za večeru, zar ne?!» – mahao je kažiprstom Dragonja prijekorno, a Zmaj je samo pognuo glavu i šutio. «Drugo, hvala pčelama koje su napravile tako divne stvari kao što su med i matična mliječ, propolis i vosak, jer bez njih ne bi bilo šanse da Vam pomognem!» – Zmaj je i dalje šutio posramljen, pa je Dragonja zaključio da je kucnuo presudan trenutak: «I tako smo došli do drugog poluvremena kada Vi, šjor Zmaj, donosite najvažniju odluku u svom životu!»

       Zmaj digne glavu i znatiželjno pogleda Dragonju. «Sjećate li se da sam sinoć spominjao odlazak u toplije krajeve kao konačno rješenje za sve Vaše tegobe: od upala i infekcija preko glavobolja i kostobolja do osjećaja usamljenosti i onog pitanja koje non-stop lebdi u zraku: «Ima li ovaj život više smisla?» «Sjećam se…» – odgovori Zmaj. «A sjećate li se da sam spominjao Škotsku i jezero Loch Ness?» «Sjećam se, a spominjali ste i zmajicu Nessi i njene divne zelene oči…» – zatvori na čas Zmaj svoje oči i zamisli izabranicu srca svog.

«E pa, ako se slažete, ja bih Vas uputio tamo na oporavak i to što prije, da Vas ne bi netko pretekao!» «Tko? Što? Zar ima još zmajeva na ovoj planeti? Zar stvarno postoji mogućnost da mi netko preotme ljubav mog života? Ne, ne mogu to dozvoliti!!! Recite mi, doktore, gdje je ta Škotska?» – bio je Zmaj nestrpljiv. «Čekajte, šjor Zmaj, pa mi se još nismo dogovorili oko nagrade! Pitali ste me kako da mi zahvalite za lijekove i terapiju! Evo odgovora!» Zmaj načuli uši, a Dragonja mu ispriča svoj plan: «Je li naš susret igra slučaja ili prst sudbine, nije ni važno, glavno da sam ja preduhitrio sve žešće i žešće lovce na Vašu glavu. Iako Vi to ne vidite, industrija oružja iz dana u dan sve više jača i samo je pitanje vremena kad će netko izmisliti nešto dovoljno snažno da Vas pobjedi, jer Vi čuvate Jockera, najvećeg od svih tartufa u ovoj šumi, a možda i na svijetu, a kralj Tartufanije je uvjeren kako Jocker pripada upravo njemu i neće birati sredstva da dođe do njega!» – Zmaj je upijao svaku Dragonjinu riječ, nije ni zucnuo, a kamoli protuslovio, jer je, za divno čudo, imao potpuno povjerenje u tog malog čovječuljka. «Čak i da ignoriramo činjenicu kako je šuma zbog čestih magli i prevelike vlažnosti zraka pogubna za Vaše zdravlje, ne plaši li Vas mogućnost da jednog dana ljudi izmisle dalekometni top, višeraketne bacače, kazetnu bombu ili nešto još gore, samo kako bi Vas se riješili? A s druge strane tamo u Škotskoj mlada zgodna plesiosaurica samo čeka na Vas!?!» «Dobro, dobro, odlučio sam da napustim ovu šumu, vinem se u nebo i odletim put Škotske u zagrljaj svojoj Nessi!» – bio je odlučan Zmaj: «Što još hoćete od mene? Jocker ionako ne mogu ni pojesti ni ponijeti sa sobom, već ću ga ostaviti Vama kao svom liječniku i prijatelju, pa Vi s njim uradite što god Vam je volja! Ionako mi njegov miris više ne prija kao nekad! Što još želite, doktore?»

       «Vaš rep, šjor Zmaj!» – reče kao iz topa Dragonja i odmakne se korak u nazad, jer nije bio baš siguran kako će na te riječi reagirati Zmaj. «Moj rep? Ma jesi li ti normalan, čovječe???» – poludio je Zmaj, podigao se na zadnje noge, spreman da sukne vatru na malog čovječuljka koji se drznuo tražiti tako što. «Čekajte, šjor Zmaj! Niste me saslušali do kraja! Vi spadate u porodicu Saurischia, gušterokukih dinosaura, a mnogi gušteri u nevolji odbace svoj rep, kako bi pobjegli neprijatelju. To ne bi mogli da duž repa nemaju kralješke koji se u nuždi mogu odlomiti bez boli i ikakvih kasnijih problema. Dapače, rep počne rasti vrlo brzo i nakon par mjeseci dosegne izravnu dužinu!»

«Ma, ne mogu vjerovati!!!» – zabezeknuo se Zmaj: «Ja sam bio uvjeren da se razlikuješ od drugih ljudi, da si me izliječio iz ljubavi prema životinjama, da mi želiš pomoći u potrazi za srećom, a ti si samo još jedan od lovaca na moju glavu, odnosno rep!!!» – ljutio se Zmaj na Dragonju i na samog sebe što mu je povjerovao. «Ma nisam ja nikakav lovac na Zmajeve! Ja samo želim pomoći svom narodu koji grca u suzama zbog neimaštine i gladi, a kako ću ako ne osvojim glavnu nagradu: kovčeg blaga koje bi moglo donijeti preporod mojoj zemlji!» – pokušavao je Dragonja vratiti izgubljeno Zmajevo povjerenje. «S tim bi zlatom mogli u Suzno dovući vodu iz krajeva gdje je ima u izobilju, napraviti akumulacijsko jezero i urediti navodnjavanje. Oranice će potom marljivi ratari lakše obrađivati i zemlja će napokon roditi žito, kukuruz, krumpir, salatu…» «M, m, m…što volim salatu, pogotovo onu kao putar meku i slasnu..» – odluta u mislima Zmaj, a Dragonja nastavi: «Onim što rodi na zemlji hranit ćemo stoku, a ona će nam dati meso, mlijeko, jaja i naše će majke, žene i djeca napokon prestati plakati, jer će nestati sve njihove brige i strah za sutra, a svi koji su otišli u svijet trbuhom za kruhom će se vratiti doma i tu ostati, svoji na svom…» – zanio se Dragonja i otkrio Zmaju sve svoje snove. I u Zmajevu srcu nešto zatreperi: nije znao da li je to sažaljenje ili razumijevanje, nije ga ni bilo briga – svidio mu se taj novootkriveni osjećaj, ta toplina koja ga je odjednom oblila od glave do repa…i onda ga je zasvrbio baš taj famozni rep oko kojeg se sve i zakuhalo! «Zar da zbog tog komada mesa s kostima pati jedan čitav narod? Nije fer! Ali dug i debeo rep je dika i ponos svakog zmaja, pa tako i njega! No, ako je istina da će izrasti nov, još ljepši možda se i isplati riskirati: ovaj stari je ionako bio već ofucan i izgreban, dakle ne baš reprezentativan primjerak koji bi mogao na mah osvojiti jednu Nessi! Hm, Nessi, još je nisam ni upoznao, a već sam spreman odricati se u njeno ime nekih stvari koje su mi do sad bile od neprocjenjive važnosti!!!» – mučile su Zmaja neke nove dileme, a Dragonja ga je pustio da razmišlja, jer je i sam bio svjestan da se takva odluka ne donosi na prečac. «Naravno da ljudima nije stalo do repa, kad su ga izgubili još odavno. Možda i nije pravedno to tražiti od Zmaja?! Zašto Kralj uvijek mora dobiti što je naumio? A što ako se prevario u pretpostavci i Zmaju ne izraste nov rep, pa se vrati u Tartufaniju i Suzno i u osveti ih sravni sa zemljom?» – i Dragonju su mučile dileme slične Zmajevim, samo iz drugog ugla. A onda se sjetio majke, oca, svojih zemljaka i svog obećanja na odlasku. «Vratit ću se i ništa više neće biti kao prije! Slavan ili ne, bogat ili siromašan, otkrit ću način kako da pomognem svom narodu!»  

«Moramo naći neki kompromis!» – preispitivao je Dragonja nezavidnu situaciju u kojoj su se našao skupa sa Zmajem. «Zašto Kralj inzistira na odrescima od Zmajeva repa? Da se uvjeri u Zmajevu smrt ili da povrati izgubljeni Ego? Nije li najvažnije da Zmaj ode zauvijek odavde i da se ubuduće tartufari, lovci, lugari i svi drugi koji požele u šumu ne moraju plašiti za svoj život?» Istovremeno se i Zmaj kolebao između dvije solucije: «Biti i dalje strah i trepet za stanovnike Tartufanije, ljubomorno čuvati najveći tartuf na svijetu, ali i – polako umirati zbog neprikladne klime i nagomilanih zdravstvenih tegoba, usamljen i – što je još gore: nevoljen, štoviše – omražen, no tako sačuvati i svoj rep i (što je najvažnije) svoj ponos ili: zauvijek napustiti šumu Svetog Marka koja je ipak bila kakav-takav dom, odletjeti daleko u nepoznatu zemlju k nekoj (možda i izmišljenoj) zelenookoj zmajici?! Čak i ako postoji i ako je tako zgodna kako me uvjerava ovaj čovječuljak – hoću li joj se svidjeti? Nisam baš u cvijetu mladosti, a i zdravlje me sve slabije služi, ne mogu, a da se ne upitam: Kako da je osvojim? Zna se da su u svijetu Zmajeva najvažnije 3 stvari: plameni dah, oštri zubi i dug rep! A ja ću se na prvom spoju pojaviti – bez repa!!! Ne, ne dolazi u obzir!» – bio je kategoričan Zmaj i okrene se da to objasni Dragonji, ali ovaj je već počeo iznositi svoje stavove: «Šjor Zmaj, mislim da sam našao rješenje koje će zadovoljiti i Kralja i njegov puk, a Vama neće pasti ni dlaka s glave!» «Ma, je li to moguće?» – Zmaj nije mogao vjerovati da ipak postoji zaobilazan izlaz zadovoljavajući za sve strane: «Što ste to smislili, doktore?» «Ma, dajte, šjor Zmaj, prestanite me oslovljavati sa Doktore kada to nisam! Pređimo na Ti kao da smo prijatelji, a neprijatelji nismo, je li tako?! Drago mi je, ja sam Dragonja!» i pruži ruku Zmaju. «He, he, he…» – slatko se nasmijao Zmaj. «Pa naravno da ti je drago, kad se zoveš Dragonja! A ja sam Zmaj Butterfly i iako građom podsjećam na dinosaure iz porodice Saurischia, nisam jedan od njih već potječem od Stegosaurusa red Thyreophora i na tvoju žalost nama se rep ne odlama tek tako bezbolno, dapače, uvjeren sam da to boli za poludit, pa ako želiš da te i dalje slušam, zaboravi tu ideju – ne dam svoj rep ni po koju cijenu!» «Ma, ne sekiraj se ti za svoj rep – sve je pod kontrolom, šjor Butterfly! A odakle ti to ime? Znaš li da to na engleskom jeziku znači: leptir?!» «Kad sam bio mali, volio sam trčati za leptirima, pa su me tako od milja nazvali mama i tata! A što fali tom imenu?» – unese mu se u lice Zmaj, još uvijek mu ne pružajući ruku. «Ma ništa, samo zbunjuje: leptiri su mala, nježna bića, a ti si velik poput planine! Daj ruku, prijatelju!» i Zmaj se osmjehne i šapom samo dotakne Dragonjinu ruku: «Vidiš da ja umijem biti i nježan! A sad mi napokon ispričaj što to smjeraš!»

«Misliš da će upaliti?» – upita Zmaj nakon što je Dragonja iznio svoj plan. «Ne misliš da će se rulja otkačiti i poželjeti linč? Ne bih želio više ikome nanijeti zlo, jer sam shvatio da to nema nikakvog smisla i ne čini me sretnim, dapače: stidim se tog poriva u sebi, ali – ako me izazovu i padne mi mrak na oči, ne znam hoću li se moći suzdržati, a da ne izrigam vatru na budale!» «Ne plaši se ti ničeg dok sam ja uz tebe: neće biti ni linča, niti pomračenja! Samo me pusti da te zajašem i poleti put dvora Kralja Tartufanije!» a Zmaj poslušno spusti vrat i dozvoli da ga Dragonja obgrli, pa se vinu u nebo.

Veću paniku i metež među Tartufijancima koji su se u trenutku Zmajeva slijetanja našli na Glavnom trgu, ne bi izazvao ni potres ni oluja najveće snage. Muškarci, mladi i stari, žene i djeca, psi i mačke – sve se razbježalo kao da je došao Sudnji dan i posakrivao kud god je tko stigao. Samo oni najznatiželjniji virili bi kroz odškrinute škure i sa zebnjom čekali daljnji razvoj događaja.

«E, dragi moj Butterfly!» – obrati se Zmaju Dragonja silazeći s njegovih leđa. «Vidiš li ti to? To se zove STRAH! Uživaš li u tome što sama tvoja pojava čini ovim brižnim ljudima ili ti je neugodno zbog toga? Ne bi li radije u ljudima izazivao DIVLJENJE,  možda čak i – OBOŽAVANJE?» «A tko voli biti prezren i omražen?» – odgovorio je Zmaj s tugom u očima.

I Kralj i Kraljica i sve plemstvo i dvorjani tresli su se od straha u svojim odajama, ni promolili nosa nisu ispod stolova i kreveta gdje su se skrili. Ali netko je ipak trebao izaći pred iznenadne goste i saznati njihove namjere. Od svih njih imala je hrabrosti samo ona – Kraljevna Mirna. Uputila se prema Zmaju i Dragonji dostojanstveno kako to i priliči jednoj princezi, a kako je stopalima jedva dodirivala tlo ispod sebe, a bijela joj se haljina pri silasku vukla niz stepenice činilo se kao da lebdi poput kakvog duha ili vile. Isti tren kad je zapazio djevojku u bijelom, Dragonji zatreperi srce kao nikad do tada, prepoznavši svog anđela iz sna koji je bio čitavo vrijeme uz njega, bodrio ga i čuvao. Možda je Mirna bila sitna i neugledna, ali za Dragonju ona je bila ljepotica nad ljepoticama. Zato i ustukne korak unazad, klekne i poljubi joj ruku. Zmaj je sve to krajičkom oka promatrao, osvrćući se uokolo za svaki slučaj da se ne bi neki mangup ipak drznuo baciti kamen ili strijelu u njihovom pravcu. Naravno da takvo što ne bi moglo nauditi gorostasu s kožom tvrđom od kornjačina oklopa, ali se plašio da bi moglo ozlijediti njegova prijatelja Dragonju.

«Ustanite, mladiću!» – obrati se Kraljevna Dragonji, ali ne kao svom podaniku, već na jedan drugačiji način: «Junak koji nije ustuknuo pred ovako velikom i opasnom zvjerkom ne mora sagibati glavu ni pred Kraljem…a osim toga ja i ne patim previše od tih staromodnih manira!» Na te su se njene riječi počeli malo po malo otvarati prozori, ljudi su se i dalje držali svojih domova, ali su budnije pratili što se događa. Čak su se i Kralj i Kraljica pojavili na balkonu s kojeg su imali pogled na trg i držeći se za ruke u strahu za sebe, a još više za kćer nijemo promatrali sve što se dolje zbiva. «Ja sam princeza Mirna i pozdravljam Vas u ime naroda Tartufanije, samo ne znam: da li kao osloboditelja ili kao…?» – pitala je Mirna, glasno i jasno da su je svi čuli, pogledavši Dragonju u oči.

«Sluga pokoran, Vaše Visočanstvo! Ja sam Dragonja Dragonjić, a ovo je Zmaj po imenu Butterfly, poznatiji kao Čuvar tartufa iz Šume Svetog Marka. Došao sam izdaleka da pomognem Vašem, ali i svom narodu. Vas ću riješiti problema sa Zmajem, a Vi ćete za uzvrat naknadno pomoći mom narodu!» – mirno je predstavio Dragonja sebe i Butterflya. Sve je to pozorno slušala Mirna, ali i njen otac koji je u jednom trenutku izgubio kontrolu i bez obzira na strah zbog kojeg mu je još uvijek ubrzano kucalo srce doviknuo s balkona: «Stanite malo, samo ja imam pravo i ovlasti za bilo kakva obećanja bilo kome bilo kada!!!» Kralj dotrča dolje što je brže mogao i nastavi: «Vi ste, dragi moj gospodine, potpisali da ćete nas riješiti ovog zla, a ne dovesti ga ovamo i ucjenjivati nas!» – bio je Kralj strog. «Oprostite, Vaše Veličanstvo, ali ne mogu se složiti s Vama! Još u Proglasu spominjete riječ RIJEŠENJE, a ne UNIŠTENJE! I u Pravilniku Natječaja  lijepo stoji da se radi o ELIMINACIJI, a ne o LIKVIDACIJI! Ja se možda ne razumijem u pravo, ali smatram nepravednim skratiti mog štićenika za ono što njemu znači možda i više nego Vama taj komad zlata na glavi!!!» – razljutio se Dragonja, a Kralj se zacrvenio u obrazima i napuhnuo kao da će istog trena puknuti. Sva sreća pa se društvu pridružila i Kraljica koja se pomirbenim tonom umiješala u ovo nadmudrivanje između prije svega hrabrog, ali i pristalog mladića i njenog pomalo ishlapjelog, ali još uvijek tvrdoglavog muža: «Prekinut ću na tren ovu polemiku, draga gospodo, da svi skupa malo ohladimo vruće glave! Kćeri, pa mi nismo gostima ponudili ni piće za dobrodošlicu!» – i pljesne rukama, a sluge se sjate oko nje. «Mladiću, jeste li za čašu dobrog vina?» – upitala je Kraljica Dragonju, a on se ne odvajajući pogled od Mirne nekako spetljao jedva izustivši: «Mom prijatelju Butterflyu donesite malo vode, a ja bih radije jednu medenicu, ako je moguće!» Rečeno-učinjeno: sluge donesoše kabao pun vode za Zmaja i rakiju s medom za Dragonju, te vrč vina za ostale.

I tako riječ po riječ, čašu po čašu na Mirninu i Kraljičinu radost obojica sniziše ton. I ljudi su se polako opustili i ohrabrili, pa bi se usudili prići Zmaju na svega par koraka, gledali ga i odmjeravali sa svih strana, a on bi uživao slušajući njihove komentare: od brzopletih procjena da je visok 30 m i težak 10 tona preko zločeste primjedbe da je stariji od Učke, pa do zaključka jedne gospođe kako ima lijepe krupne oči i krasan rep. «Ako to uistinu misli jedna pripadnica ženskog spola makar i ljudske vrste, možda će me i Nessy smatrati privlačnim?!» – nikako iz glave nije mogao naš Butterfly izbiti zelenooku zmajicu s Loch Nessa. Iz zdravice u zdravicu Kralj i Dragonja su postali sve manje ratoborni i na kraju se pomiriše i zagrliše. «E, tako, sad smo sve dogovorili: Butterfly odlazi zauvijek iz Tartufanije, a građane ćemo, umjesto s odrescima od Zmajeva repa,     počastiti fritajom od 1.000 jaja s tartufima i šparogama. Zmaj će biti sretan jer je sačuvao svoj ponos, a narod jer se riješio velikog problema. Tartufari će moći na miru u šumu, standard će porasti, a s njim i potrošnja, pa ću i ja moći dići porez!» – zaključi Kralj, već crven od vina i zanosa zbog ovakva hepienda. «Porez, kakav porez?!?» – probudi se opet u Dragonji stari bunt. «Šalim se, šalim…» – nasmija se Kralj i upita ga: «Ali još nismo dogovorili nagradu za tebe, hrabri mladiću! Želiš li još uvijek pomoći svom narodu? Hoće li škrinja zlata biti dovoljna za tvoje planove?»

«Za početak bit će dovoljno da se naše dvije zemlje pobratime i zajednički pokrenu veliki melioracijski projekt. Nakon što bi u Suzno Vaši stručnjaci dovukli vodu, napravili akumulacijsko jezero i uredili navodnjavanje naših oranica, naši će seljaci proizvoditi hranu i za sebe i za izvoz. Možda za sve to nije dovoljna škrinja zlata, ali novac može uvijek nadomjestiti malo dobre volje i odricanja, zar ne Vaše Veličanstvo?» – iznio je Dragonja svoj strateški plan razvoja za obje zemlje. «Dobro zboriš, prijatelju! Od tebe bi mogao jednog dana postati političar!» – zaključi Kralj, ali ga ovaj presječe: «Ne daj, Bože! Ni za živu glavu!» – i nasmije se od uha do uha. «Ja ću stopama mog starog, učiti za ljekara, jer sam uvidio da je to put kojim trebam ići. Ima li ljepše zadaće u životu od one pomagati nevoljnicima i bolesnima, pogotovo ako su siromašni, usamljeni ili prezreni od svijeta?» «I opet si u pravu…samo, još smo nešto zaboravili, ali nikako se ne mogu sjetiti što…» – počne se prenemagati Kralj, ali ga Dragonja prekine: «Ne ŠTO, već KOGA! Ali, ne brinite, mislim da mi tu neće trebati ničija pomoć! A sad me oprostite, želim porazgovarati s Vašom kćeri!» – i okrene se u pravcu Mirne, ne dočekavši Kraljevsku i očevu privolu za taj čin. A ona je stajala u uglu posve sama i samo je čekala ovaj trenutak: «Napokon! Jeste li završili sve pregovore? Smatra li moj otac i dalje da nas ucijenjujete?» – upita Dragonju malo zajedljivo, gotovo ljubomorno. «Nije važno što Kralj ili ja mislimo, ako to što dogovorimo ide u prilog i Vašem i mom narodu, zar ne?!» – i ne sačekavši njen odgovor uzvrati joj pitanjem: «Ali me žarko zanima što Vaše Visočanstvo misli o svemu ovome!» «Za to neće biti dovoljno jedno popodne ili večer – da bi sve prokomentirala, moram Vas bolje upoznati, a za to nam treba vremena, jer ja ne stvaram zaključke na prečac!» «Upravo to sam Vam htio predložiti: da se malo družimo – bez obaveza, dakako – pogotovo ne onih koje proizlaze iz Proglasa Vašeg oca! Slažete li se, Vaše visočanstvo?» – upita je Dragonja i pogleda duboko u oči. I kako se zagledao u  ta dva plava jezera kao da ga je uhvatio vir i nije mu više dao nazad. «Slažem se, kako se ne bih slagala! I prestanite me titulirati – neugodno mi je, kao da nismo isti: od krvi i mesa, razuma i osjećaja…Slobodno me zovite po imenu, baš kao i ja Vas!» «Ako je to naređenje…» – šalio se Dragonja, a Mirna ga presječe: «Ne naređenje, već zamolba!» «Onda možemo preći i na Ti, Mirna?!» «Zašto da ne, Dragi – smijem li ti tako tepati?» – umiljkavala se Mirna. «Ako to govoriš iz srca, nemam ništa protiv, dapače…» – prizna Dragonja i poželi je poljubiti, ali se suzdržao jer su ipak bili u javnosti. A javnost, preciznije Kralj i Kraljica budno su promatrali idiličan par i zagrlili se sretni zbog hepienda koji se nazirao od samog početka ove priče, ali nikad se ne zna što može zakomplicirati stvari kad se i ne nadaš! Mogla je Mirnina sestrična Raša biti zavidna na njihovoj sreći, pa im napakostiti uz pomoć lugara Luke, potajno zaljubljenog u Kraljevnu ili tako nešto, mogli su podmetnuti požar i za to optužiti ni krivog ni dužnog Zmaja Butterflya, sve se to moglo desiti, ali – na svu sreću – nije! A što se desilo, saznajte u posljednjem nastavku…

«Ako nemaš ništa protiv, poveo  bih te u Šumu Svetog Marka da se tamo oprostimo od Butterflya koji leti za Škotsku!» – šapne Dragonja Mirni, držeći je nježno za ruku kao da je unaprijed znao što će se desiti. Ona njegovu ruku ne samo da je prihvatila, već ju je stegnula tako čvrsto da je to iznenadilo i samog Dragonju. «Idemo, Dragi!» – pristane bez imalo dvojbi. Napolju ih je strpljivo čekao Zmaj Butterfly, iako je već bio malo zabrinut i nervozan pošto su pregovori trajali više od 2 sata. «Jesi li ljut što si tako dugo morao čekati?» – upita ga Dragonja vidjevši da je namrgođen. «Pa tko ne bi pukao kad se radi o njegovoj sudbini?» – odbrusi mu Butterfly. «A lijepo sam ti rekao da je sve pod kontrolom, a ti se opet plašiš! Dakle, ukratko: sačuvao sam ti rep, ponos i ime koje će u budućnosti spominjati i po dobru, a ne samo po zlu! Rekao sam im da se kaješ za sve loše što si učinio u životu i da si mi obećao kako se to više neće ponoviti ni ovdje ni bilo gdje drugdje. Rekao sam da odlaziš zauvijek odavde, ali da ćeš ostati vječno moj prijatelj i ako budu nešto zabrljali, polakome se i krenu u grabež ili rat, odmah ćeš doletjeti i kazniti krivce jednom roštiljadom! A nisam im rekao kud putuješ, jer to znamo samo ti i ja i moja Mirna!» – rekao je u jednom dahu Dragonja. «Opa, jel’ ja to čuh: MOJA Mirna?!» – napravi se naivan Butterfly i pogleda Mirnu. «Da, dobro ste čuli, šjor Zmaj! I on je MOJ, samo što još toga nije svjestan!» – šapnula je na uho Butterflayu i zagonetno se osmijehnula.

«Zajašite me, Vaše Visočanstvo, bit će mi ponos da Vas nosim na leđima!» – tiho će Zmaj i ponizno spusti rep kako bi se Kraljevna lakše popela, a za njom i Dragonja. Letjeli su iznad doline i šume, iznad rijeke i potoka koji su uvirali u nju sve do mora. Nikad nije tako što iskusila Mirna i taj će joj let zauvijek ostati u sjećanju, baš kao i njenom Dragonji. A onda je došlo vrijeme rastanka…Prvo je zaplakala Mirna, onda Dragonja i na kraju se ni Butterfly nije mogao suzdržati, pa se i njemu iskrala suza, jedan jedina jer ipak je on bio Zmaj – Čuvar tartufa, strah i trepet za sve živo! Jedna jedina suza, a toliko toga se zgusnulo u njoj: i zahvalnost Dragonji zbog svega što je ovaj učinio za njega i zadovoljstvo zbog činjenice da se promijenio i pomogao tim istim ljudima koji su ga se do malo prije plašili kao samog vraga i sreća zbog ovo dvoje zaljubljenih! Nije bilo lako Zmaju, napuštao je nešto što je smatrao za svoj Dom i odlazio u nešto daleko i strano. Tko zna što ga još tamo čeka? Možda su i Škoti pretjerano plahi ili znatiželjni, pa ga neće pustiti na miru? A možda i Nessy ne prihvati njegovo prijateljstvo kao dobronamjerno? Iz tih sivo-crnih misli prene ga Dragonja: «Znaš li što si još obećao, prijatelju?» «Misliš na Jockera? Tu je ispod onog starog hrasta. Bez brige, neću ga ni pojesti ni odnijeti sa sobom! Njegov bi miris samo budio nostalgiju u meni, a to ne želim bar jedno vrijeme!» I stvarno, na desetak metara od Zmajeve špilje stajao je ponosno stari hrast, a podno korijenja krio najveći od najvećih bijelih tartufa na svijetu. «I nemojte sve pojesti sutra na fešti, ostavite nešto i za nedjelju ili praznike.» – savjetovao ih je Zmaj, a Dragonja mu otkrije još jedan naum: «Čuo sam da tamo daleko na Istoku žive neki Japanci i da bi dali čudo novaca samo da omirišu tartufe! Ako bi ih privukli kao turiste u Tartufaniju, možda bi njihov novac i znanje mogli uključiti u projekt navodnjavanja o kojem sam ti pričao!» a Butterfly je već mahao krilima i digao glavu u nebo.

«Siguran sam da ćeš napraviti najbolje za svoj i Mirnin narod. Sretno, prijatelji, ja sad moram krenuti da do noći stignem bar na pola puta do Nessy, pardon – do Škotske!» – zacrveni se zeleno stvorenje uhvaćeno u mislima daleko od Tartufanije, Jockera i turista iz Japana. Tog se trena Mirna iskrade iz Dragonjinog zagrljaja i poljubi Zmaja u obraz.

«Sretan put, dragi Butterfly i piši nam kad stigneš!» – vikala je za Zmajem koji je već bio visoko iznad šume, Mirne i Dragonje.

Jocker je uistinu bio najveći od najvećih bijelih tartufa na svijetu: težio je najmanje 20 kg što zvuči nevjerojatno čak i za bajke. A samo desetina toga bila je i više nego dovoljna za fritaju od 1.000 jaja, specijalno pripremljenu za feštu povodom Zmajeva odlaska i oslobođenja šume Svetog Marka. Najveseliji na fešti su naravno bili Kralj i Kraljica, zbog sretnog završetka zavrzlame sa Zmajem, zbog predstojeće sezone tartufa koja bi mogla potaknuti i turizam u ovom dijelu zemlje, zbog puka koji ih doživljava kao svoje osloboditelje, ali najviše zbog svoje kćeri i Dragonje – po svemu sudeći budućeg zeta. Krišom su ih promatrali kako se zaljubljeno pogledavaju, šapuću samo njima znane riječi i ne vide ni razdraganu masu ljudi oko sebe ni prijatelje ni rodbinu, samo se utapaju jedno u pogledu onog drugog.

«Tako smo i mi nekad, sjećaš li se?» – šapne Kraljica na uho Kralju. «Ah, da: nekad bilo, sad se spominjalo!» – nostalgično zamijeti Kralj, ali ga supruga privuče k sebi, još mu nešto šapne i par se povuče u svoje odaje. A drugi par se ipak sjetio spomenuti i Zmaja bez čije žrtve ne bi ni bilo ove fešte. «E, da Butterfly nije odlučio okrenuti list u svom životu i otići daleko odavde, ne bi sad ovi ljudi pjevali i plesali, a ja bih možda već bio na onom svijetu!» – zaključio je Dragonja duboko uzdahnuvši. «Ali ti si ga uvjerio da je to što čini najbolje za njega, zar ne? Da nije tebe, ne bi bilo tog zaokreta u njegovom životu: i dalje bi se gubio vrijeme i zdravlje u toj hladnoj šumi plašeći ljude i životinje i tjerajući ih od sebe, a zašto?!» – pitala je retorički Mirna. «Ali, ima i nešto dobro u svemu tome: tijekom ovih 10 dugih godina koliko nije dozvoljavao ulaz u šumu, tartufima je na svjetskom tržištu toliko narasla cijena da ćeš već s novcem od prodaje Jockera moći pokrenuti svoj projekt!» «Imaš pravo, Mirna!» – složio se s njom Dragonja i poljubi je, sretan što uz sve ostale kvalitete njegova izabranica ima smisla i za ekonomiju. «A kad ćemo objaviti zaruke?» – upita ga nakon što je uspjela odvojiti njegove usne od svojih. «Zaruke? Nije li malo prerano za zaruke?» – povuče se korak unazad Dragonja glumeći iznenađenje, a Mirna ga plaho pogleda i jedva prozbori: «Oprosti, nisam te htjela požurivati, ali sam mislila čemu gubiti vrijeme, kad je toliko poslova ispred nas, a možemo ih odraditi samo zajednički, zar ne?» «Udaješ li se ti iz ljubavi ili radi državničkih poslova?» – provocirao je Dragonja. «Iz ljubavi, Dragi, pa valjda to osjetiš!» «Ne ljuti se, samo se malo šalim!» – nasmija se Dragonja, zagrli je i usne im se spoje u dug, dug poljubac.

Naravno da je vjenčanje uslijedilo jako brzo, kao i pripreme za izgradnju akumulacionog jezera u Suznom. I tako su se počeli ostvarivati svi snovi našeg junaka na ponos roditeljima, supruzi i narodima obje zemlje koje su otada živjeli tako složno da su mogli biti primjer svim drugima. 

 

EPILOG: Čekajte, čekajte! A što je bilo sa Zmajem? Je li našao svoju zelenooku zmajicu ili se izgubio na putu u Škotsku? Pa naravno da se i tamo sve sretno završilo: kakva bi ovo bila bajka da nema happyend? Nije prošlo ni par mjeseci, a Mirni i Dragonji je stiglo pismo od njihova prijatelja Butterflya:

«DRAGI PRIJATELJI! LETIO SAM 10 DANA I 10 NOĆI BOREĆI SE S VJETROM I KIŠOM, ALI NISAM ODUSTAO! I NAPOKON DESETOG DANA ISPOD MENE JE OSVANULA TA ČAROBNA ZEMLJA I PREDIVNO JEZERO LOCH NESS. U ŠKOTSKOJ JE KLIMA OŠTRIJA NEGO MI JE DRAGONJA PRIČAO, ALI OTKAKO SAM UPOZNAO NESSY JA HLADNOĆU UOPĆE NE OSJEĆAM! MORAM PRIZNATI DA JE LJEPŠA NEGO ŠTO SAM SE NADAO! I ZAMISLITE: OSVOJIO SAM JE NA PREČAC, KAO DA JE ČEKALA BAŠ TAKVOG ZMAJA KAO ŠTO SAM JA! ZAHVALJUJUĆI PČELINJIM DAROVIMA, ODNOSNO DRAGONJINOJ LJEKARNI, TEGOBE S ŽELUCEM, MIGRENA I POVIŠENI TLAK NESTALI SU KAO ODNESENI VJETROM, PASAM OPET U TOP-FORMI, A UZ NESSY KAO DA SAM I DUPLO MLAĐI! LJUBAV STVARNO ČINI ČUDA! A MOŽDA JE TO I REZULTAT NOVIH PREHRAMBENIH NAVIKA: NA JELOVNIKU SU SAMO RIBE I ALGE, CRVENO MESO NISAM NI TAKNUO, A IZBJEGAVAM I GLJIVE, JER ME PODSJEĆAJU NA PROŠLOST. IZGUBIO BIH ZBOG TIH PROMJENA I VIŠE NEGO PAR KILOGRAMA, ALI NESSY PRAVI TAKO DOBRE MEDENJAKE, DA SE PROSTO DAVIM U NJIMA. ŽIVIMO U SPILJI ISPOD JEZERA. STAN JE (ZA RAZLIKU OD MOJE STARE SPILJICE U KOJOJ SE NISAM NI MOGAO OKRENUTI, A DA NEŠTO NE SRUŠIM) VIŠE NEGO KOMFORAN, PA RAZMIŠLJAMO O UREĐENJU JOŠ JEDNE, DJEČJE SOBICE! ŽELIMO VAM PUNO SREĆE U BRAKU, VAŠI BUTTERFLY I GOSPOĐA NESSY “

Kratku priču koja slijedi napisao je Katić Mijat, učenik petog razreda osnovne škole “Ljubivoje Bajić” iz mjesta Medveđa u općini Trstenik (Srbija).  Pripovijetka “Pčela – simbol mudrosti” osvojila je prvu nagradu na Natječaju za prozne radove na temu “Pčela i čovek” Društva pčelara “Sreten Adžić” i Kulturno-prosvjetne zajednice Trstenik 2003. godine.

knjiga

One comment on “PRIČE I BASNE

  1. Pingback: Virtualna pčelarska školica | Pčelarski centar "Batinić"

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s