JESTE LI ZNALI?

JESTE LI ZNALI da su pčele zaslužne za oprašivanje oko 80 % biljaka cvjetnica pa tako i za više od 70 % usjeva koji čine hranu za ljude, a ujedno su i glavni oprašivači biljaka kojima hranimo stoku? Ostalih 20 % odnosi se na sve ostale kukce. Drugim riječima: svaki naš treći zalogaj ovisi o pčelama i njihovom oprašivanju! Osim toga, niti jedna druga vrsta kukaca ne posjeti više cvjetova (pčele iz jedne zajednice u dnevno posjetiti i do 60 milijuna cvjetova), pa su pčele zaslužne i za očuvanje bioraznolikosti samoniklih biljaka u prirodi. Na ove nas je činjenice nedavno podsjetila Veronica Delgadillo Garcia, politička aktivistica koja je još prije 4 godine bila jedan od pokretača inicijative “Sin abejas no hay vida!” („Bez pčela nema života!“) s ciljem skretanja pozornosti najmjerodavnijih na ugroženost pčela. Ovaj put u duhovitom stilu: „Sin abejas, no hay pozole!“ – „Bez pčela nema ni posole!“ (tradicionalne meksičke juhe) jer pčele između ostalih biljaka oprašuju i origano, kukuruz i chilli papričicu koji su obavezni sastojci tog jela!

NOVOSTI IZ ZNANOSTI: Znanstveni tim sa odjela za primijenjenu ekologiju Državnog sveučilišta Sjeverne Karoline na čelu sa dr. sc. Mario S. Pinilla‐Gallego u studiji objavljenoj u stručnom časopisu Ecology u lipnju 2022. godine istraživali su utjecaj oblika cvijeta, broja i veličine latica na prijenos parazita na pčele i druge kukce oprašivače. Širenje parazita jedan je od osnovnih uzročnika pada populacije pčela, a znanstvenici su proučavali fekalno taloženje na cvijeću, preživljavanje parazita na cvijeću i primanje parazita od strane novog domaćina. Prema njihovim nalazima, glavni preduvjet za prijenos parazita na pčele je oblik cvijeća. Prema autorima studije široki i kratki cvjetovi smanjuju opstanak parazita na cvijeću, ali istodobno skupljaju više pčelinjeg izmeta, a pčele će vjerojatnije doći u kontakt i steći parazit na tim vrstama cvijeća. Istraživači zaključuju da bi identifikacija cvjetnih osobina i cvjetnih vrsta sa nižom stopom prijenosa parazita pčelama, odnosno pravilan izbor mješavine cvijeća sa kvalitetnijim resursima za oprašivače i preduvjetima za bolje zdravlje mogao pomoći u smanjivanju pada populacije oprašivače, jer bi se sadilo cvijeće za koje je manje vjerojatno da će širiti parazite u staništima oprašivača. IZVOR: https://phys.org/news/

JESTE LI ZNALI? Tijekom sezone mednih paša od početka svibnja do kraja srpnja u jednoj košnici bude i do 80 tisuća pčela od kojih je samo jedna matica (šefica), a drugo su radilice (šljakerice) i trutovi. Iako muške članove zajednice često nepravedno optužuju da su niškoristi, lijenčine i besposličari u pčelinjoj zajednici svatko, pa tako i oni imaju svoju ulogu.

Do 21. dana starosti pčelice su domaćice, čistačice, higijeničarke, dadilje i graditeljice, ali se bave i portirskim, odnosno zaštitarskim poslovima: pčelama tuđicama ne dozvoljavaju ulaz u njihov dom (osim ako nisu zalutale izletnice pune hrane), a neprijatelje (ose, stršljene i dr.) napadaju i s njima se bore i po cijenu svog života, za što im služi žalac koji se u pčela razvio prije milijun godina. U to vrijeme još nije bilo ljudi, kao ni drugih sisavaca zbog kojih bi se pčele osjećale ugroženo i u obrani ih ubole, ali bi time sebi potpisale smrtnu presudu. Iz ove se činjenice može izvući zaključak da je žrtvovanje života u ime zaštite svog doma prirodni instinkt (evolucijski nažalost neprilagođen za obranu od sisavaca), a ne samoubilački napad.

Nakon navršene „punoljetnosti“ (u dobi od 3 tjedna) s ovih poslova odlaze na novo radno mjesto, tj. postaju sakupljačice. Od tada pa do kraja svog života (nažalost još samo 21 dan) u prirodi sakupljaju nektar, propolis i pelud, donose ih u košnicu i predaju kućnim pčelama na daljnju preradu i spremanje u saće. Zvuči nevjerojatno, ali je živa istina: radilice imaju pauzu samo pola sata dnevno da protegnu krilca i odu na toalet jer ne obavljaju nuždu u košnici.

A tu nije kraj fascinantnim činjenicama o pčelinjoj vrsti: znanstvenici su otkrili da je svaka pčela u zajednici zasebna jedinka s vlastitim karakterom. Neke su plahe, druge odvažne, neke su mirne, druge nervozne, neke su pametne, druge baš i nisu. U našem je mozgu 86 milijardi neurona, dok je mozgu pčela „svega“ milijun neurona. No, probajte težinu jedne pčele usporediti s prosječnom tjelesnom težinom čovjeka, pa ćete promijeniti mišljenje!

Uz sav posao koji rade od jutra do noći, pčele se moraju odmoriti, a spavaju između pet i osam sati dnevno. Znanstvenici su primijetili da im se tijekom spavanja miču ticala u različitim smjerovima. Pitanje je sanjaju li poput nas ljudi i spremaju li uspomene u zaseban dio svog mozga? Nadamo se da će entomolozi i tu tajnu jednom otkriti, a do tada, snivajte samo lijepe snove, drage naše pčelice!

Kako umnožiti zajednicu bez nabave nove matice koristeći resurse iz vlastite košnice?

Novu pčelinju zajednicu bez nabavke nove matice moguće je napraviti koristeći resurse iz vlastite košnice. Takve radnje počinju nakon prvih voćnih paša, otprilike nakon pojave cvatnje maslačka.

Plodištu uzmemo jedan ili dva okvira novog nepoklopljenog legla s kućnim pčelama ili matičnjak i prebacimo u gornji nastavak koji će nam kasnije nakon izlijeganja matice biti gornje (drugo) plodište. Trebamo između staviti matičnu rešetku s drvenim okvirom i letom kako stara matica i novouzgojene u nastavku iznad ne bi došle u kontakt. Između dva plodišta, novog i starog, ostavimo jedan ili dva nastavka kao medište. Na donjoj je slici polunastavak koji ja osobno već dvadesetak godina preferiram za upotrebu u medištima, no može naravno biti i nastavak da dodatno odvojimo dva plodišta čime pčele gore ne osjete miris donje matice. One će gore obavezno uzgojiti novu, a ona kako je odvojena od donje, počinje raditi kao nova zajednica. Dakle imamo dvomatičnu košnicu koju možemo tako koristiti ili ju kao takvu kad se gornje plodište popuni leglom samo prebacimo na novu podnicu kao novu zajednicu. Ne zaboravimo, prednosti ove rešetke s drvenim okvirom i letom je nekoliko. Matici omogućavamo da prelazi preko satonoša, a izletnicama da koriste izlaz. Osim toga, matica u košnicama gdje ju stavljamo direktno na satonoše može biti nekad prisiljena (posebno ako je “vitka”) provući se kroz rešetku u medišni nastavak. Stavimo li ipak matičnu bez leta na gornjem nastavku moramo imati napravljen nužni izlaz – leto.

Ne zaboravimo također da u plodištima matica uvijek mora imati mjesta za zalijeganje. U proljeće kad je unos peludi pčelama instinktivno jak, često dolazi do njezine blokade što je posebno izraženo i na ovom načinu jer maticu ograničavamo da instinktivno ide prema gore. Kad nema mogućnost prelaska u gornji nastavak ona će “šetati” vodoravno po okvirima i tako polagati jajašca. Na takav način sa dvije matice krajem sezone možemo ući i u uzimljavanje dok se između njih uvijek mogu ostaviti okviri “na čuvanje” pčelama.

IZVOR: www.agroklub.com

AUTOR TEKSTA: Antun Karlović

TOP LISTA APIARTISTA

Na ovim smo stranicama već pisali o nekim poznatim filmskim, glazbenim i sportskim zvijezdama koje se iz hobija bave pčelarstvom ili pomažu ovaj sektor kroz razne humanitarne akcije širom svijeta:  Angelini Jolie, Morganu Freemanu, Davidu Beckhamu i Beyonce, a sada ćemo im dodati još par imena koja ističe portal Beehiveshoppe.com u članku pod naslovom „Celebrity Beekeepers“.

ROBERT REDFORD

Robert Redford, filmska zvijezda iz niza vrhunskih filmova u kojima je za svoju glumu dobio više Oscara i drugih nagrada, koji unatoč poodmakloj životnoj dobi (rođen je 1936. godine) i dalje snima i režira dulje vremena u Kaliforniji posjeduje imanje od 10 ha na kojem se uz vinogradarstvo bavi i pčelarstvom.

MARTHA STEWART

Martha Helen Stewart, 80-godišnja američka poduzetnica, osnivačica tvrtke Martha Stewart Living Omnimedia, TV- zvijezda, urednica, burzovna mešetarka i autorica brojnih bestselera i – dugogodišnja pčelarica s pčelinjakom na farmi u Katonah (NY). U svojim je izjavama za medije često naglašavala kako prekrasan vrt i uspješne cvjetne gredice zahvaljuje upravo pčelama, a kako bi i svima drugima pokazala kako je pčelarenje predivan hobi, pokrenula je i portal posvećen pčelarstvu u vlastitom dvorištu u kojem daje odgovor na pitanje: „How to Start Beekeeping in Your Backyard?“

STING

Sting, planetarno popularni engleski glazbenik, pravim imenom Gordon Matthew Thomas Sumner dobio je svoj nadimak (engl. žalac) od Gordona Solomona, vođe grupe „River City Jazzmen“ u kojoj je nastupao prije benda „Police“, nakon što je jednom nastupio u puloveru sa crno-žutim prugama, poput pčele. Vitalni 70-godišnji Sting zajedno sa svojom suprugom Trudie Styler već godinama na svom imanju u Italiji imaju svoj pčelinjak i uživaju u kestenovom medu. Osim toga Sting je jedan od pokrovitelja pčelarske dobrotvorne organizacije „Bees for Development“.

JON BON JOVI

Jon Bon Jovi, 60-godišnji je poznati američki rock pjevač, skladatelj, tekstopisac i glumac pravim imenom John Francis Bongiovi koji osim što je vlasnik nogometnog kluba „Philadelphia Soul“ kao čovjek svjestan važnosti pčela u poljoprivredi kao pravi biznismen iskoristio je porezne olakšice i kupio imanje na kojem u stalnom radnom odnosu drži i jednog pčelara koji brine o njegovom pčelinjaku.

SCARLETT JOHANSSON

Scarlett Johansson je 38-godišnja američka glumica poznata po ulogama u popularnom filmskom serijalu „Osvetnici“ i spektaklu „Crna udovica“ koji ruše rekorde gledanosti u kino dvoranama širom svijeta. Izvori tvrde da je prvu košnicu dobila kao svadbeni dar od još jedne filmske zvijezde Samuela L. Jacksona, nakon čega je sa svojim suprugom Ryanom Reynoldsom počela pčelariti i uskoro postala velika zagovornica spašavanja pčela.

JESTE LI ZNALI? U mjestu Clovermead (Ontario, Kanada) ovog bi se kolovoza trebalo održati još jedno BEE BEARD COMPETITION – takmičenje u kojem se bira najveća i najbolja brada od – pčela! Iako mi nismo bili osobno prisutni ovoj zabavi (zabranjenoj za osobe slabog srca), već smo samo gledali video snimke ovih nevjerojatno hrabrih i odvažnih muškaraca i žena na takmičenjima prijašnjih godina, i to je bilo dovoljno da doslovno ostanemo – bez teksta! Ova neobična tradicija potječe iz 17. stoljeća kada je neki engleski pčelar došao na originalnu ideju da konac sa pčelinjom maticom priveže za svoj vrat i poslije toga u tom pomalo zastrašujućem kostimu paradira ulicama i tako zabavlja svoje sugrađane. U Clovermeadu se na takmičenju za najbolju bradu od pčela koje se održava u sklopu tradicionalnog Festivala meda takmiče četiri ekipe, a svaka od njih ima dva natjecatelja: prvog na čija prsa, vrat i glavu drugi član ekipe mami roj pčela i slaže ga u željeni oblik. Žiri ocjenjuje bradu po težini i ljepoti te proglašava pobjednika, no tek nakon plesa pred gledateljima koji odabiru takmičara koji se njima najviše svidio. Nagrade u natjecanju iznose između 500 i 2.500 dolara i doniraju se u dobrotvorne svrhe. Slična takmičenja se održavaju i drugdje u svijetu, a bilo je inicijative da se slična priredba održi i u Sloveniji, pa je čak jedna od tema na foto-natječaju ČZS bila upravo brada od pčela!

RABARBARA, PČELE I VAROA

  Rabarbara (lat: Rheum rhabarbarum L.) je višegodišnja, zeljasta biljka velikih listova i duge mesnate stabljike. Iako je u narodu poznata kao voće, rabarbara je povrće. Sadrži puno korisnih kiselina (jabučna, niacin, pantotenska, folna), mineralnih tvari (kalcij, magnezij, mangan), polifenola i vitamina (vitamine C i B). Zbog svojih ljekovitih svojstava rabarbara se u Kini koristi već tisućama godina. U ishrani se koriste samo njezina stabljika jer joj je lišće toksično. Kako su poljski pčelari Ann i Maciej Winiarski došli na ideju da njene listove (dakle: toksičan dio biljke) koriste kao biološku metodu za kontrolu V. Destructor i kakva su njihova iskustva?

   U Poljskoj tijekom svibnja i kolovoza nisu dopušteni tretmani pčelinjih zajednica antivaroznim kemijskim sredstvima, a onim pčelarima koji se te odredbe ne pridržavaju prijeti kazna zabrane prodaje pčelarskih proizvoda, što znači da u tom razdoblju mogu koristiti samo biološka sredstva za kontrolu varoe. Nakon što su 2016. godine čuli da se rabarbara koristi za liječenje pčela protiv varoe, Ann i Maciej su odlučili i sami iskušati tretman stavljanjem lišća i zdrobljenih stabljika između plodišta i medišnog nastavka. Listovi rabarbare imaju nisku dozu oksalne kiseline koja se polako oslobađa u plinovitom obliku i cirkulira oko košnice. Kućne pčele će uklanjati rabarbaru iz košnice, ali za to će vrijeme isparavanje oksalne kiseline smanjiti invaziju varoe u kritičnom trenutku kada su zajednice najranjivije. U razdoblju od lipnja do kolovoza Ann i Maciej su pet puta stavljali listove rabarbare u 70 zajednica i pratili rezultate pomoću testnih uložaka na podnici i zaključili da je pad grinja 2 – 7 puta veći od prirodnih stopa. Da se lišće rabarbare može u bilo kojem trenutku koristiti za kontrolu varoe u košnici bez štete za pčele ili med potvrdila su i naknadna istraživanja koje je proveo Nacionalni institut za veterinarska istraživanja, no kako iz iskustva znamo kako je s jedne strane dug put do odobravanja nekog novog biološkog sredstva od strane nadležnih institucija, a s druge strane strašan pritisak lobista kemijske industrije, pčelarima preostaje da eksperimentiraju sami o vlastitom trošku i na osoban rizik, što su činili kad god su bile u pitanju neke metode tretiranja protiv bolesti ili nametnika izvan uobičajenih standarda.   

IZVOR: http://www.beespace.me/

ZNANSTVENICI RAZVILI GLJIVICU KOJA UBIJA V. DESTRUCTOR

   Prošlo je petnaest godina otkako je prvi put identificiran kolaps pčelinjih zajednica CCD („Colony Colapse Disorder”). Dio istraživača misterije oko masovnog pomora pčela na gotovo čitavoj planeti tvrdi da nije uzrok nije nepoznat: pčelinje zajednice primarno su bile oslabljene zbog varooze i nozemoze ili/i drugih virusnih i bakterijskih infekcija kojima je pogodovao niz drugih negativnih čimbenika. Prema entomologu dr. sc. Samuelu Ramseyju, voditelju Odjela za istraživanje pčela pri Ministarstvu poljoprivrede u Beltsvilleu (SAD) sve napadnute pčele već su patile od tri „P“: Paraziti, Pesticidi i loša Prehrana. Neki su znanstvenici tim faktorima dodali lošu pčelarsku praksu, nepravilno liječenje  i akumulaciju antivaroznih lijekova u vodi, nedostatne paše, globalno zagrijavanje, te stres (selidbe).

   Prema znanstvenoj studiji objavljenoj u časopisu „Scientific Reports“ u ožujku 2021. godine, grupa entomologa sa Državnog sveučilišta Washington (WSU) razvila je novi soj gljivice Metarhizium brunneum koji može iskorijeniti Varrou Destructor, neprijatelja pčela br. 1. i tako izbjeći rizike kod korištenja kemijskih antivaroznih sredstava. Prema prof. dr. sc. Steveu Sheppardu i dr. sc. Jennifer Han koji su zajedno s kolegama na pčelinjaku i u laboratoriju WSU proučavali interakciju između gljivica i grinja, fokus u istraživanju je bio na uvjetima preživljavanja Metarhizium na višim temperaturama. Kako bi identificirali najotporniji soj, znanstvenici su testirali preko 27 tisuća grinja za što im je trebalo pune dvije godine rada. Inače, pčele su otporne na gljivice Metarhizium, no kad ista spora naiđe na grinju, ulazi u nju i ubija je iznutra prije njenog  bujanja.

   Ovo nije prvi agens koji su entomolozi razvili kako bi pomogli pčelinjim zajednicama u borbi protiv bolesti i nametnika. U 2018. godini znanstvenici su razvili ekstrakt micelija koji je smanjio razinu virusa kod pčela. Na ovaj bi način pčele mogle imati dva nova saveznika u ratu protiv svojih prirodnih neprijatelja: prvi od njih bi imao antivirusni učinak, a drugi bi mogao postati biokontrolno sredstvo protiv varoe, no prije praktične primjene na pčelinjacima, znanstvenici moraju optimizirati način uvođenja Metarhiziuma u pčelinju zajednicu, a potom tražiti odobrenje za uporabu od strane Agencije za zaštitu okoliša.

IZVOR: www.ski-news.com

KADA KRENUTI S PRIPREMAMA PČELINJIH ZAJEDNICA ZA BRŽI RAZVOJ?

Mišljenja i stavovi pčelara često se razilaze po ovom pitanju. Jedni su mišljenja da poticaj matice na rano zalijeganje omogućava stvaranje jakih pčelinjih zajednica za bagremovu pašu, dok drugi dio pčelara to osporava. Odgovor na ovo pitanje će svima biti jasniji ako su nam poznate neke činjenice. U zimskim uvjetima za odgajanje jedne pčele je potrebno sedam pčela. Pretpostavka da pčele zbog vremenskih prilika nisu u mogućnosti u zimskim uvjetima unositi pelud, nektar i vodu iz okoline. Tada se leglo odgaja uglavnom iz rezervi masnog tkiva pčela i jednim dijelom iz rezervi meda i perge.

U slijedećoj fazi razvoja, kada počne skromniji unos polena i nektara uz značajniji porast temperature i mogućnost unosa vode, jedna pčela njeguje 1,14 – 1,42 larve, dok bi u trećoj fazi svog razvoja kada u prirodi ima dosta polena i nektara, uz broj pčela preko 25 tisuća, jedna pčela njegovala 3 – 4 larve. Računica je jasna: 7.000 pčela u siječnju i početkom veljače sudjeluje u odgoju 1.000 pčela, a u vrijeme maksimalno povoljnih uvjeta kakvi su sredinom  travnja više tisuća pčela.

Iz ovoga jasno možemo usporediti zašto jake pčelinje zajednice kasnije kreću sa leglom i ako imaju dobre zalihe hrane nije ih potrebno ni stimulirati nikakvom poticajnom prihranom. One vrlo brzo nadoknade zaostatak u tom prvom koraku razvoja i ostvare rekordne prinose u sezoni.

Pčelinja zajednica počinje leglo na osnovu svog praiskonskog instinkta za razmnožavanje uvažavajući pri tome okolinu u kojoj živi.

Cilj ovog teksta mi je da ukažem mladim pčelarima početnicima da ne treba žuriti u ovom razdoblju sa poticajnom prihranom, jer još se nisu stekli vremenski uvjeti za tako nešto. Noćne temperature su još uvijek suviše niske.

Naglo rano leglo iscrpi naročito slabija i srednje razvijene zajednice. One početkom ovog mjeseca oslabe zbog uginuća dijela zimskih pčela, uzrokovanih velikim naporima u odgoju zimskog legla i zbog nedovoljnog broja mladih pčela izlegnutih do sredine ožujka. Takve zajednice nisu u stanju ni da koriste pelud sa prvih proljetnih cvjetova, da njeguju veće leglo i održavaju povoljnu mikroklimu u košnici, što dovodi do njihovog sporijeg razvoja .

Zbog toga i suvremena pčelarska praksa odbacila poticaj razvoja ranijeg legla kao mjeru uspješne pripreme pčelinjih društava za bagremovu pašu.

Aktivnosti pčelara u ovom periodu se svode uglavnom na upravljanje prostorom (svođenje na optimalan broj okvira zaposjednut pčelama korištenjem pregradne daske), čišćenje podnica, osiguranje optimalne temperature i dobre ventilacije, radi stvaranja povoljne mikroklime u košnici, kontrola količine hrane odoka – bez vađenja okvira.

Upravljanje prostorom i količinama hrane u košnicama je usko povezano sa poznavanjem pašnih prilika u okolini naših pčelinjaka.

AUTOR TEKSTA: Goran Zdravković, FB-grupa „U svetu pčela“

VEGE „MED“ OD MASLAČKA: ZABLUDE I ČINJENICE

   Otkako je korona zatekla svjetsku medicinsku javnost nespremnu za izazove takve vrste, pa se sve vrtoglavom brzinom pretvorilo u pakao iz kojeg se još nismo izvukli do kraja i otkako je sa širenjem pandemije ojačao i pokret protivnika ustaljenih standarda (lijekova, cjepiva, mjera zaštite), Internet je preplavljen portalima koji se bave alternativnom medicinom i online trgovinom nadomjescima za standardne lijekove i dodacima prehrani koji su, prema njihovim tvrdnjama „100 % prirodni i učinkovitiji od onih koje propisuju liječnici i/ili preporučuju ljekarnici“. Bolesnici se u svom očaju lakovjerno prihvaćaju svega što im obećava brz i siguran oporavak bez nuspojava kojih je napretek već u uputama uz lijek, a kamoli onih nezapisanih, odnosno nikad ispitanih. Sličnih „navlakuša“ ima i kod nas i neupućenima je teško oduprijeti tako uvjerljivim argumentima.     

    Sirup od cvjetova maslačka, šećera i limuna neki „alternativci“ u Italiji proglašavaju izvrsnim rješenjem za vegeterijance i vegane, nazivajući ovaj pripravak medom od maslačka i tvrdeći ne samo da je sličnog okusa, boje i teksture, već i identičnih nutritivnih i zdravstvenih vrijednosti. Da je veoma zločesto „miješati kruške i jabuke“ talijansku je javnost upozorila Alessandra Arrigoni, jedna od vodećih pčelarskih stručnjakinja u Toscani. Proglašavati sirup odličnom alternativom medu koji proizvode pčele svima koji ne konzumiraju hranu životinjskog podrijetla može biti plod samo ili nedovoljno informirane ili zlonamjerne osobe. Još je štetnije navoditi njegove „prednosti“ (pročišćavanje krvi i jetre s jakim detoksikacijskim učinkom, poticanje proizvodnje žuči, suzbijanje zatvor, snižavanje kolesterola itd.) kada one ne proizlaze iz sirupa, već iz pravog meda. Zašećereni sirup ne samo da umanjuje ljekovitost aktivnih sastojaka maslačka, već zbog povišene razine hidroksimetilfurfurala može imati kontra efekt, pogotovo za rad jetre.

      Za razliku od meda sirup od maslačka je jednostavan za pripremu kod kuće: potrebno je 4 šalice cvjetova maslačka, 3 šalice vode, 3 limuna i 2 velike šalice šećera. Cvjetove treba uroniti u hladnu vodu na 5 minuta, odbaciti sredinu cvijeta i stabljiku, ponovno isprati i staviti u lonac, zatim dodati vodu i staviti na vatru 30 minuta. Zatim skinuti s vatre i ostaviti preko noći pazeći da cvjetovi budu pod vodom. Ujutro procijediti i uz pomoć gaze ocijediti. Lonac s tekućinom ponovno staviti na laganu vatru, dodati šećer i limun i kuhati par sati vrlo polako dok ne dobijete željenu gustoću. Po završetku kuhanja, preliti u staklenke i ohladiti. Na kraju uputa o pripremi, zagovornici vege prehrane tvrde da se ovaj pripravak može koristiti na sve načine na koje bi koristili i med od pčela (za mazanje tosta ili dvopeka, zaslađivanje pića, keksa ili kolača). Pri tom upozoravaju samo na jedno: cvjetove maslačka je preporučljivo skupljati na travnjaku samo ako je sigurno da nisu tretirani pesticidima! No, razlike između sirupa i meda od maslačka ne smijemo tako banalizirati.   

    Maslačak (lat. Taraxacum officinale) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice asteraceae koja je i u našim krajevima najraširenija livadna biljna vrsta. Cvate od travnja do listopada, a postoje proljetni i jesenski oblici. Listovi imaju svojstva pročišćavanja i stimuliranja hepato-bilijarnih funkcija, korijen se koristi kao diuretik. Med od maslačka ima finu kremastu konzistenciju i brzo kristalizira, jantarne boje sa žutim odsjajima (u tekućem stanju), krem ​​ili žute boje (u kristaliziranom stanju). Ima intenzivan miris i okus, vrlo postojan u ustima. Područje na kojem pčelari u Italiji proizvode med od maslačka je njen sjeverni dio s napomenom da zbog istovremenog cvjetanja može poprimiti notu koja će podsjećati na voće (npr. u regiji Trentino-Alto Adige asocira na aromu jabuke ili miris cvjetova jabuke).

   No, da se vratimo na tekst objavljen na portalu Argatoscana koji je ustvari replika članku o „medu“ (sirupu) od maslačka za vegeterijance u kojem se ide toliko daleko da tvrde kako pčelari iskorištavaju pčele isključivo radi vlastite koristi i da je samim time med svojevrsna zloraba životinja od strane ljudi. Ova teza je naljutila Alessandru Arrigoni, pčelaricu iz Toskane koja je između ostalog autor više knjiga u kojima tvrdi kako bi bilo umjesnije pčelare nazivati pomagačima i čuvarima pčela, jer se oni prema njima ponašaju gotovo kao prema vlastitoj djeci i da je posve pogrešno reći da ih iskorištavaju. „Sirup od maslačka – koji oni prodaju kao veganski med, možda je dobrog okusa i upotrebljiv u kuhinji, ali – to nije med, čak ni blizu!”, ističe Alessandra, a vegane uvjerava da pčelarstvo nije iskorištavanje pčela i da je medonosnoj pčeli neophodna pomoć ljudi kako bi njena vrsta opstala dok istovremeno izumiru divlje pčele smatrajući da veganstvo ponekad prelazi sve granice.

IZVOR: www.argatoscana.it

Znanstvenoistraživačka studija o protuupalnim svojstvima meda

    Multidisciplinarna ekipa znanstvenika sa Univerziteta Nebraska – Lincoln (SAD), na čelu sa prof. doc.  stanične i molekularne biologije Jiujiu Yu, prošle su godine pokrenuli visoko integrativan i sveobuhvatan program istraživanja molekularnih mehanizama aktivacije proteina NLRP3 kod kroničnih upala niskog stupnja s ciljem unaprjeđenja molekularne terapeutike i nutraceutike u suzbijanju pretilosti, dijabetesa, Alzheimerove bolesti, raka i drugih metaboličkih i neurodegenerativnih bolesti.

   Tijekom studije, tim je proučavao i neke do sada nedovoljno istraživane komponente meda koje bi mogle pomoći u objašnjenju njegovog protuupalnog djelovanja. Znanstvenici su u medu pronašli ekstracelularne čestice zaštićene membranom – vezikule koje prenose proteine, ribonukleinske kiseline i druge biomolekule iz jedne stanice u drugu, a sadržavale su 142 proteina iz nektara koji pčele konzumiraju i prerađuju u svom organizmu da bi proizvele med i 82 iz njihovog probavnog sustava. Kako bi provjerili pomažu li te nanočestice u borbi protiv upale, znanstvenici su ih postavili uz bijele krvne stanice koje proizvode protein NLRP3 – glavnog pokretača upale, a zatim su pokrenuli upalne procese. Tim je tijekom istraživanja koristio najsuvremenije molekularne i biokemijske tehnike, in vitro stanične kulture i in vivo modele miševa te identificirali mikroribonukleinske kiseline kao glavni protuupalni teret unutar tih vezikula u medu i odredili određenu mikroRNA najodgovorniju za taj učinak.

    Vezikule su značajno umanjile proizvodnju i izlučivanje višestrukih proteina uzročnika upale, kao i smrt određenih stanica uslijed upale. Nakon što su testiranim miševima ubrizgali vezikule, zaključili su da nanočestice djelomično ublažavaju i upalu, odnosno ozljede jetre uzrokovane lijekovima. Očekuje se naredna faza ispitivanja s ciljem da se utvrdi jesu li i kako vezikule konzumirane putem meda zapravo suzbijaju upalu kod ljudi, a polazište za nastavak studije bi moglo biti proučavanje interakcije vezikula u medu s bakterijama u ljudskom crijevu.

IZVOR: www.news.unl.edu

PRIPRAVCI OD KADULJE

Tinktura od kadulje

Oko 20 g suhe kadulje se prelije sa 100 mL 70%-tnog alkohola. Smjesa se ostavi da macerira 70 dana, nakon čega se filtrira i prelije u tamnu bocu u kojoj se čuva. Tinktura se konzumira na način da se jedna žlica otopine razrijedi u čaši vode i tom pripravljenom otopinom se grglja, ispiru rane ili se pak koristi za obloge.

Rakija od kadulje

80 g usitnjenih listova kadulje se macerira u 1 L 45 %-tne lozovače na toplom mjestu (temperatura od 25 do 35 °C). Macerat se povremeno promiješa, a nakon 10 dana se procijedi. Rakija se koristi protiv plućnih bolesti i noćnog znojenja, a konzumira se 20-30 kapi rakije 3-4 puta dnevno.

Kaduljino vino

U litru kvalitetnog crnog vina doda se 10 dag usitnjenih listova kadulje. Otopina se ostavi na suncu tijekom dva tjedna uz povremeno protresanje nakon čega se procijedi. Preporuča se nakon jela konzumirati oko 1 dl vina.

Čaj od kadulje

Jedna čajna žličica suhih, usitnjenih listova kadulje prelije se sa 200 ml proključale vode. Nakon desetak minuta pripravak se procijedi i spreman je za konzumaciju. Po potrebi se čaj može zasladiti šećerom ili medom. U slučaju različitih tegoba, osobito prehlada te upala dišnih putova, preporučuje se piti dvije do tri šalice čaja dnevno.

Sirup (sok) od kadulje

U 4 l vode se prokuha 4 kg šećera. Ohlađenoj otopini se doda iscijeđen sok od 10 limuna te otprilike 100 cvjetova kadulje. Smjesa se ostavi dva dana da odstoji nakon čega se procijedi, prelije u čiste boce te sterilizira u vrućoj vodi. Kaduljin sirup se poput svakog drugog pije razrijeđen s vodom.

Kadulja u mlijeku

U 250 ml mlijeka se u trajanju od 3 minute ukuha žlica suhih listova kadulje. Nakon što se otopina djelomično ohladi dodaju se dvije žlice meda. Ovako pripravljena otopina se koriti kao sredstvo protiv kašlja te se učestalo po jedna žlica konzumira tijekom dana.

IZVOR: www.maslina.slobodnadalmacija.hr

AUTOR IZVORNOG TEKSTA: doc. dr. sc. Ivana Generalić Mekinić

Što je to nektarska toksikoza, koje je biljke mogu izazvati i kako zaštititi pčele?

   Mnoge biljke nisu pogodne za pčelinju pašu. Smatra se da biljke iz 35 porodica stvaraju nektar koji je toksičan. Kod pčela sakupljačica, kada uzimaju njihov otrovni nektar, javlja se nektarska toksikoza koja završava paralizom. Zabilježeni su slučajevi trovanja pčela koje su skupljale pelud i nektar s ljutića, rane (krupnolisne) lipe, visokog delphiniuma, divljeg kestena, bunike, jedića…

   Posljedice trovanja traju više dana i ne može se predvidjeti njegov učinak na zajednicu. Neke izumiru, a neke izlaze iz trovanja oslabljene. Kada se u periodu trovanja skine poklopac s košnice, znaju jurnuti na pčelara. Otrovi ostaju u saću i poslije vrcanja meda. Ukoliko otrovane sakupite što brže, stavite ih na toplo mjesto i poprskate šećernim sirupom, oporavit će se. Kako je ipak bolje spriječiti nego liječiti, da bi pčele zaštitili od nektarske toksikoze, u blizini pčelinjaka pčelar mora uništiti sve otrovne biljke, jer će ih one posjećivati kada nema drugih koje proizvode nektar. Što je raznovrsnija pčelinja paša, to je manja mogućnost da će pčele letjeti na one toksične.

  Od nektara nekih biljaka pčele prave “pijani med”. Iako je on za pčele bezopasan, kod ljudi se može javiti dijareja ili povraćanje, grčevi u udovima, svrab, poremećena srčana aktivnost, slabljenje organizma.

   Za pčele su opasni orijentalni i vrtni mak i sve druge cvjetnice koji se brzo zatvaraju, a imaju dovoljno velike latice da zarobe pčele koje umiru od hladnoće tijekom noći ili opijene isparljivim tvarima. Cvjetovi lipe, posebno srebrne, znaju biti zamka jer se one na njima ulijepe slatkim nektarom. Miris lipe može biti poguban za njih jer padaju omamljene i lako stradaju. Ukoliko prežive pad, oporave se nakon nekoliko minuta. Heljdin nektar ima dosta neprobavljivih tvari i probavni trakt pčela postaje preopterećen što može izazvati uginuće i slabljenje zajednice.

AUTOR IZVORNOG TEKSTA: Ranka Vojnović, dipl. inž. agr.

IZVOR: www.agroklub.com

I VOŽNJA BICIKLOM POMAŽE ZDRAVLJU

Nemojte o biciklu razmišljati samo kao prijevoznom sredstvu koje će vas odvesti od točke A do točke B bez ijedne utrošene kune i uspješno izbjegavanje stajanja u kolonama – vožnja biciklom je rekreacija koja ima pozitivan učinak ne samo na vaše mišiće, već i na vaš imunološki sustav, srce, mozak i san. Jeste li znali da bicikliranje tempom od oko 20 km/h sagorijeva 563 kalorije u sat vremena?

Ako ovu činjenicu povežemo sa preporukama stručnjaka da odrasle osobe u dobi od 18 do 64 godine trebaju bar 150 minuta umjerene tjelesne aktivnosti tjedno kako bi ostale zdrave, što pretvoreno u korake čini brojku od 10.000  koraka dnevno (oko 100 koraka u minuti, brzinom između 4 – 6 km na sat), onda je vožnja bicikl idealan način da se postigne taj cilj.

Bicikliranje ima pozitivan učinak na mišiće donjeg dijela tijela i pokretljivost određenih zglobova, poboljšava koordinaciju i cirkulaciju. I sam pripadam onima koji su pomalo lijeni što se tiče tjelesnih aktivnosti i često prije odustanem nego što uopće započnem razgibavanje, trčanje i slično. Međutim, biciklu sam uvijek bio vjeran. Možda je to zbog toga što vožnja biciklom ne opterećuje koljena kao što to nakon nekog vremena znaju činiti trčanje ili previše hodanja, a s druge strane ne treba vam puno opreme kao za neke druge aktivnosti, možda zato što me vraća u djetinjstvo kada sam dobio svoj prvi Pony bicikl, nisu važni razlozi, bitno je da se i dan danas svakodnevno vozim biciklom bar pola sata i nakon toga se osjećam puno bolje nego nakon sati i sati provedenih uz laptop. Stoga – bez ikakve fige u džepu – najsrdačnije preporučujem bicikliranje svima kojima je stalo do kondicije, zdravlja i – zabave, jer bez nje bi život ipak bio predosadan, zar ne?

IZVOR: https://zadovoljna.dnevnik.hr/clanak/samo-20-minuta-bicikliranja-dnevno-pomoci-ce-vam-da-ostanete-zdravi—568438.html

JESTE LI ZNALI da čak 50 % odraslih osoba u Europi ima prekomjernu tjelesnu masu pri čemu ih je 20 % pretilo, a ono što je zabrinjavajuće je činjenica da taj problem imaju sve mlađi naraštaji, pa tako prema istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije svaki treći 11-godišnjak čini sebi najgoru stvar koju može uraditi svom zdravlju: ne pazi što jede (namirnice bogate ugljikohidratima, slatkiše i grickalice) i pretjeruje u obrocima. Debljamo se kad hranom unosimo više energije nego što su stvarne potrebe organizma, više nego što ga možemo potrošiti, no uzroci mogu biti i prekomjerno konzumiranje alkohola, tjelesna neaktivnost, stres… Sav višak energetskog unosa pohranjuje se u obliku masnih naslaga, a s gojaznošću raste i rizik za: hipertenziju, loš kolesterola, dijabetes tip 2, srčane bolesti, moždani udar, osteoartritis i niz drugih oboljenja. Kako bi se to na vrijeme spriječilo, liječnici i nutricionisti preporučuju da unosite kvalitetne kalorije, poput onih koju nudi mediteranska dijeta (riba, maslinovo ulje, povrće i voće) siromašna je masnoćama i ugljikohidratima. S druge strane savjetuju redovnu tjelesnu aktivnost o kojoj je više riječi bilo u prethodnom članku, a sada ćemo dati naglasak na brzo hodanje kao  jedan od najjeftinijih načina za postizanje i održavanje kondicije, koji odlično utječe i na psihičko te emocionalno stanje organizma.

Za održavanje zdravlja optimalan broj koraka dnevno trebao bi iznositi oko 10.000, a prema statistici ljudi u 24 sata prosječno naprave 4.500 koraka. Prema istraživanjima samo 3 sata brzog hodanja tjedno smanjuje rizik od infarkta za čak 30 – 40 %. Osim toga, brzo hodanje jača kosti, poboljšava cirkulaciju i ubrzava metabolizam, smanjuje stres, popravlja raspoloženje i blagotvorno utječe na ritam spavanja. Ukoliko se provodi redovito, ova aktivnost može sniziti razinu kolesterola u krvi te pomaže i u sprečavanju osteoporoze. Brzo hodanje je prikladno za osobe srednje i starije dobi, jer manje utječe na zglobove i koljena od trčanja. Hodajte na ispravan način: leđa moraju biti uspravna, a prsa otvorena za pravilno disanje. Opustiti tijelo, gledajte naprijed, prebacujte težinu na tabane, a podižite se prstima, rukama radite podjednake ritmične pokrete i – dišite ujednačeno! Za početak bi bilo dobro hodati oko 1,5 kilometara i to brzinom koja vam najbolje odgovara. Ukoliko imate vremena, hodajte bar tri puta tjedno, a kada steknete kondiciju, postepeno produljujte vrijeme hodanja. Budite oprezni u tajmingu ove aktivnosti: poslije 20 sati brzo hodanje razbuđuje tijelo! Brzo hodanje jedan je od rijetkih oblika vježbanja koji odgovara većini ljudi, a boravak u prirodi, osjećaj zadovoljstva koji pruža te minimalni troškovi dovoljni su razlozi za to, ali nemojte biti nestrpljivi: prvi se rezultati pokazuju nakon dva mjeseca!

IZVORI: https://ordinacija.vecernji.hr/zdravlje/ohr-savjetnik/ovo-je-prva-najgora-stvar-koju-mozete-napraviti-za-svoje-zdravlje/

https://www.fitness.com.hr/vjezbe/savjeti-za-vjezbanje/Brzo-hodanje.aspx

REDOVNA TJELESNA AKTIVNOST – JEDAN OD PREDUVJETA ZDRAVOG ŽIVOTA

Bili mi svjesni toga ili ne, ubrzani tempo života danas itekako utječe na nas i dok se ne pojavi neka ozbiljnija promjena ili ugroza zdravlja, ono nam nije  prioritet, jer za to “nemamo vremena“,  a ustaljene navike i način života teško da ćemo mijenjati iz drugih pobuda. Unatoč poznatim i stalno isticanim prednostima pravilne prehrane i redovne tjelesne aktivnosti, većina odraslih osoba, a i sve veći broj djece, živi pretežno sjedilačkim načinom života (prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, to je onaj stil života u kojem se tijekom 14 dana ne provodi nijedna vrsta fizičke aktivnosti). Dio uzorka tom stilu življenja je tehnologija: krećemo se manje, koristimo manje energije, vozimo automobile (ili idemo autobusom, svejedno: ne hodamo!), strojevi peru našu odjeću, previše vremena provodimo ispred kompjutera i televizora. Kućanski poslovi, kupovina i druge potrebne aktivnosti su znatno manje zahtjevne nego kod prethodnih generacija. To znači da svatko od nas treba razmišljati o povećanju tjelesne aktivnosti! A što je to uopće tjelesna aktivnost?

Prema definiciji iste službe, tjelesna aktivnost je „svaki pokret tijela koji se izvodi aktivacijom skeletnih mišića i koji zahtijeva potrošnju energije“ (koju izvodimo u slobodno vrijeme, na poslu ili  na putu od jednog do drugog mjesta). Prema nedavno provedenoj anketi o razini tjelesne aktivnosti stanovništva u Europi samo 19,5 % ispitanika zadovoljava minimum od 150 ili više minuta aerobne tjelesne aktivnosti tjedno, a još manje njih (15,7 %) bavi se nekom tjelesnom aktivnošću za jačanje mišića barem 2 puta tjedno. A svi bi mi trebali biti svjesni da je provođenje redovite fizičke aktivnosti (minimalno 30 minuta umjerene fizičke aktivnosti najmanje 5 puta tjedno, ili 20 minuta intenzivnije fizičke aktivnosti najmanje 3 puta tjedno) ključno za održavanje dobroga zdravlja. I ne samo to: osim što će zasigurno podići razinu energije, redovna tjelesna aktivnost  će poboljšati i vaše raspoloženje. No, krenimo ispočetka.

Zdravstvenih koristi koje čovjeku donose fizičke aktivnosti (bez obzira da li je to trčanje, hodanje, plesanje, plivanje, joga ili vrtlarenje) su: smanjivanje krvnog tlaka, zaštita od kardiovaskularnih bolesti te nekih oblika raka, učvršćivanje mišića i kostiju, održavanje normalnog ritma spavanja, održavanje željene tjelesne težine, veće samopoštovanje, bolje kognitivno funkcioniranje, bolje raspoloženje i stabilno mentalno zdravlje. Redovna fizička aktivnost smanjuje stopu smrtnosti od niza kroničnih bolesti, poput kardiovaskularnih bolesti, visokog krvnog tlaka, dijabetesa i karcinoma debelog crijeva. S druge strane, sve navedene fizičke aktivnosti imaju blagotvorni učinak i na psihološko zdravlje ljudi, pa su istraživanja dokazala da imaju važnu ulogu u suzbijanju simptoma depresije i anksioznosti. Je li tome uzrok lučenje endorfina tijekom napornih vježbi, uzbuđenja, doživljaja boli te proizvode osjećaj smanjenja boli i doživljaj blagostanja? Prema toj hipotezi, pojačana fizička aktivnost dovodi do lučenja endorfina u mozgu što utječe na smanjenje boli i doživljaj euforije i posredno utječe na naše raspoloženje. No, nemojte se opterećivati tim stvarima – neka se time bave stručnjaci, a vi jednostavno: uživajte u blagodatima koje pruža aktivniji način života od onoga koji ste vodili do sada!

Na samom početku „restarta“ svog života, dovoljno je krenuti od npr. kraćih vožnji biciklom, šetnje psa ili uređivanja vrta, penjanja stepenicama ili pješačenja. Što treba znati i početi prakticirati potom?

Prvo treba znati da postoje tri vrste tjelesne aktivnosti: aerobne vježbe, treninzi snage i vježbe fleksibilnosti.

Aerobna tjelesna aktivnost je bilo koja vrsta tjelesne aktivnosti koja ubrzava rad srca i disanje. Tu spadaju: plivanje, košarka, nogomet, rukomet, odbojka, hokej, vaterpolo, odnosno – ako niste baš predisponirani ka ekipnim sportovima: vožnja biciklom, trčanje, plivanje, veslanje, ples, rolanje, tenis, skijaško trčanje, planinarenje i brzo hodanje.

Treninzi snage se dijele na vježbe za jake ruke (oponašaju veslanje, penjanje, plivanje ili skijanje, sklekovi te vježbe u teretani na spravama sa utezima); za jake noge (trčanje, biciklizam, nogomet, košarka, plivanje, rolanje ili klizanje, preskakanje konopa, penjanje uz stepenice, čučnjevi); za trbušne mišiće (trbušnjaci, veslanje, joga, pilates);

Vježbe fleksibilnosti su različite borilačke vještine, balet, gimnastika, pilates, joga.

Koliko fizičke aktivnosti dnevno prema dobnim skupinama, zdravstvenom stanju, mogućnostima i osobnosti ljudi, te vrstama i intenzitetu tjelovježbi preporučuju stručnjaci, pogledajte u nastavku.

Kod djece mlađe od 5 godina valja izbjegavati sjedenje u kolicima, hodalicama, hranilicama i nosiljkama duže od 1 sat dnevno, a tijekom dana se preporuča 30 – 180 minuta interaktivne tjelesne aktivnosti.

Djeca (5 – 12 godina) i adolescenti (13 – 17 godina) svakodnevno bi trebali provoditi tjelesnu aktivnost umjerenog do snažnog intenziteta, najmanje 60 minuta dnevno. Tri dana u tjednu trebalo bi uključiti vježbe snažne aerobne aktivnosti i vježbe za jačanje mišića i kostiju, te smanjiti količinu vremena provedenog sjedeći tijekom dužeg razdoblja (češće se ustajati, rastezati, prošetati po sobi ili na otvorenom).

Odrasli u dobi od 18 do 64 godine trebali bi provoditi umjerenu tjelesnu aktivnost pet dana u tjednu u trajanju 30 – 60 minuta (150 – 300 minuta tjedno) ili vježbe pojačanog intenziteta u trajanju od najmanje 25 – 50 minuta, tri dana u tjednu (75 – 150 minuta tjedno). Vježbe koje oblikuju mišiće i pojačavaju mišićnu snagu trebale bi se provoditi 2 – 3 puta tjedno ili u kombinaciji s aerobnim vježbama.

Trudnice i žene nakon porođaja trebale bi provoditi svakodnevno 20 minuta aerobnih aktivnosti, umjerenog intenziteta (150 minuta tjedno), uključujući vježbe za jačanje mišića.

Starije osobe (u dobi 65 i više godina) trebale bi tjelesne aktivnosti prilagoditi svojim sposobnostima i zdravstvenom stanju te pažljivo vježbati kako bi spriječili ozljede ili prijelome. Prije početka vježbanja potrebno se savjetovati sa izabranim liječnikom obiteljske medicine ili voditeljem tjelesne aktivnosti (medicinska gimnastika, joga…).

Dok u odrasloj populaciji lagana šetnja predstavlja aktivnost od 3.500 koraka kroz 30 minuta, za stariju populaciju to iznosi 2.500 koraka kroz 30 minuta. Umjereni tempo za odraslu populaciju iznosi 4.000 koraka, dok za stariju populaciju 3.500 koraka kroz 30 minuta, a snažan tempo hodanja (uz brdo, stepenice ili trčanje) bi za odraslu populaciju iznosio 4.500 koraka, a za stariju dob 4.000 koraka kroz 30 minuta. Bilo koji oblik tjelesne aktivnosti u odrasloj dobi je bolji od sjedilačkog načina života, pri čemu je potrebno pronaći najbolji omjer vježbanja i odmaranja između pokreta.

Osobe vezane za invalidska kolica mogu provoditi vježbe kojima će jačati mišiće trbušnog zida, leđa, ruka, noga i stopala.

ZAKLJUČAK: I na kraju, a ne manje važno od svih prethodnih napomena: pri svim tim aktivnostima bilo bi odlično da vam se pridruže i prijatelji, koji će doprinijeti pozitivnoj energiji. Možete i sami organizirati bavljenje tjelesnom aktivnosti u svojoj okolini: igranje košarke, nogometa, rukometa na školskom igralištu, kros natjecanja u različitim aktivnostima, orijentacijsko trčanje u obližnjoj šumi, planinarenje na obližnje brdo i slično. Puno zdravlja i kvalitetnog načina života želi vam ekipa portala „Pčelina školica“!

IZVORI: https://www.zzjzdnz.hr/zdravlje/tjelesna-aktivnost/koliko-vam-je-tjelesne-aktivnosti-potrebno

https://www.zdravi-grad-porec.hr/strucne-teme/fizicka-aktivnost-i-raspolozenje/

https://www.fitness.com.hr/zdravlje/um-tijelo/Pozitivan-utjecaj-fizicke-aktivnosti-na-zdravlje.aspx

https://skolica-prehrane.rijeka.hr/tjelesna-aktivnost/zasto-je-vazna-tjelesna-aktivnost/

https://www.centarzdravlja.hr/zdrav-zivot/sport-i-rekreacija/zasto-je-fizicka-aktivnost-tako-vazna/

PROIZVODNJA REZANOG MEDA U SAĆU 

Pčelari koji nemaju uvjete za proizvodnju meda u kolutima ili kockama, mogu proizvoditi rezani med u saću. Potražnja ovakvog meda dosta je velika, a njegov način proizvodnje je jednostavan, ekonomičan i ne zahtjeva posebnu stručnost pčelara.

Za proizvodnju rezanog meda u saću koriste se polumedišni nastavci i okviri koji služe za proizvodnju tečnog meda, dakle okviri bez žica u čijim su satonošama čvrsto zalijepljene tanke satne osnove. Pri učvršćivanju satnih osnova za satonošu mora se voditi računa da one u okviru stoje uspravljeno, jer na iskrivljenim satnim osnovama pčele izgrađuju nepravilno saće. Nepravilno izgrađeno saće usporava rad oko rezanja i smještanja u tegle ili zavijanja u celofanske trake. Ovome se može lako doskočiti ako se satne osnove lijepe za satonoše u toploj prostoriji ili vani ako je temperatura 22 – 26°C.

Priprema društva za proizvodnju rezanog meda u saću, postavljanje polunastavaka sa satnim osnovama i manipulacija za vrijeme paše u svemu su isti kao i kod proizvodnje meda u kolutima ili kockama.

Da bi pčele ravnomjernije punile novo saće medom treba nekoliko puta tijekom paše okrenuti medišta, tako da strana koja je za vrcanja bila u pravcu leta. Ovo se čini zbog toga što pčele prvo izgrađuju i pune medom saće koje je dalje od leta, pa ako se za vrijeme vrcanja tako ne postupi poslije završene paše biće dosta neujednačenog mednog saća.

Rezanje i smještanje mednog saća u staklenke i plastične kutije

Da bi se dobile komadi privlačnog izgleda, saće se siječe u obliku kvadratića ili pravokutnika, veličine 3 – 5 cm, što zavisi od oblika tegle ili plastične kutije. Za rezanje mednog saća potrebna su dva noža, od kojih se jedan stalno drži u vreloj vodi. U toku sječenja saća za svaki komadić mijenja se nož, tako da isječeni komadi budu pravilni i lijepog izgleda. Saće određeno za rezanje reže se na plastičnoj ploči ili lesonitu. Saće se po rezanju stavljaju na žičani okvir da bi se cijedio med iz stanica koje su prerezane nožem. Kada med iz oštećenih ćelija iscuri, uzima se jedno po jedan komadić mednog saća, pažljivo zavija u celofan i pakira u plastične kutije.

Ako se rezano medno saće stavlja u tegle, tada komadi saća treba da odgovaraju visini i otvoru staklenke. Saće se slaže tako što se isječeni komadi stavljaju uspravno sa jednim redom u vodoravnom položaju, da bi se saće što bolje učvrstilo i da bi imalo što ljepši izgled. Staklenke ispunjene mednim saćem treba zaliti isključivo svijetlim medom (najbolje bagremovim), jer on brzo ne kristalizira. Teglu zatvoriti po mogućnosti prozirnim poklopcem, a zatim staviti privlačnu etiketu sa slikom koja će još više privući pažnju potrošača ovog meda. Prilikom cijeđenja meda uvijek ostane izvjestan broj zaperaka saća koji se također mogu dobro unovčiti ako se pakuju u tegle i pune svijetlim medom.

Čuvanje rezanog meda u saću

Staklenke s rezanim medom u saću valja čuvati u prostorijama u kojima se temperatura kreće od 15 – 20°C, jer se med na ovoj temperaturi sporije kristalizira. Ako se dogodi da se med u teglama ušećeri, tada tegle treba potopiti u vruću vodu koja ne smije biti toplija od 55°C pa će se kristali u tegli ubrzo otopiti, a saću neće ništa naškoditi.

IZVOR:  Vojin Todorović, dr. Dušan Todorović: “Praktično pčelarstvo”

DODAVANJE I ZAMJENA MATICA

Postoje razni načini za dodavanje i zamjenu matica. Gotovo svaki pčelar ima neki svoj način za koji tvrdi da je najbolji. Tu nema ništa sporno. Rezultati sve govore. Ipak, ako želimo da prijem matica bude zadovoljavajući, potrebno je poštovati određena pravila i onda neće biti problema.

Da bi pčele prihvatile mladu oplođenu maticu u pčelinjoj zajednici se ne smiju nalaziti:

– matičnjaci bilo koje starosti (detaljno pregledati svaki okvir)

– neka druga oplođena ili neoplođena matica

– lažne matice

– pčelinja zajednica ne smije biti dugo bez matice, jer su u tom slučaju u košnici sve stare pčele, a one  su veliki protivnik prihvaćanju nove matice. Dakle, pčelinju zajednicu treba pregledati i pripremiti je za prijem mlade matice.

Pčelari najčešće dodaju matice pčelinjim zajednicama u transportnim kavezima sa ili bez pčela pratilja. Ovaj način ima niz varijacija, ali se njime nećemo baviti. Svaki bolji uzgajivač matica uz matice daje i uputstvo kako ih u kavezu dodati u pčelinju zajednicu. Treba samo slijediti ta uputstva i uspjeh neće izostati. Postoje i drugi načini dodavanja matica, koji su isto tako uspješni. Opisati ću samo neke od njih. Matice možemo dodati i direktno, bez kaveza ili zajedno sa nukleusom.

Direktno dodavanje matica

Prvi način: Pripremimo otopinu meda u mlakoj vodi u omjeru 1:1. Iz kaveza pustimo sve pčele pratilje. Na kratko uronimo kavez sa maticom u med razrijeđen vodom. Moramo biti brzi da se matica ne bi utopila. Isto tako, smjesa meda i vode ne treba da bude previše gusta, jer može matici prilikom uranjanja da zatvori cjevčice za disanje. U pripremljen nukleus, oplodnjak ili pčelinju zajednicu maticu jednostavno pustimo iz kaveza na satonoše. Pčele odmah reagiraju na maticu, a kad ojsete med počnu da je ližu i čiste. Dok je očiste, opasnost po maticu je prošla. Primljena je. Zajednicu u koju dodajemo maticu na ovaj način moramo adekvatno pripremiti. Ne smije nam promaći matičnjak ili mlada matica koja još nije pronijela, a koju su pčele same odgojile, a da mi to nismo ni znali. U tom slučaju pčele će uklupčati i ubiti dodanu maticu, ali ne odmah. Prvo će je očistiti od meda, pa je tek onda uklupčati.

Drugi način: Iz kaveza sa mladom maticom pustimo sve pčele pratilje, tako da matica ostane sama. U pčelinjoj zajednici u kojoj želimo zamijeniti maticu pronađemo okvir na kome se nalazi stara matica. Okvir s maticom spustimo na poklopnu dasku koju smo stavili na krov susjedne košnice. Uhvatimo staru maticu, zatvorimo je u kavez i stavimo je na stranu. Kavez sa mladom maticom spustimo na ram na mjesto odakle smo uzeli staru maticu. Otvorimo donju stranu kaveza, tako da je matica na saću bez pčela. Zadržimo je tako jedan minut, tek toliko da se umiri. Sklonimo kavez i oslobodimo maticu. Ona će polako početi da se kreće, otići će među pčele. Pčele je neće napadati. Okvir s mladom maticom zadržimo još malo van košnice. Blago zadimimo pčele u košnici i okvir stavimo na mjesto gdje je i bio. Zajednica će se ponašati kao da se ništa nije desilo. Mladu maticu nije dobro odmah pustili iz kaveza, bez zadržavanja na saću ispod kaveza. Ako bismo je jednostavno istresli iz kaveza na saće, ona bi bila uznemirena i brzo bi se kretala po saću. To je neprirodno ponašanje koje bi uzbunilo i pčele na okviru. Tako bi matica skrenula pažnju pčela na sebe, pre nego što bi ih feromonima stavila pod kontrolu. U tom slučaju pčele bi je mogle uklupčati i ubiti. Staru maticu je najbolje odmah eliminirati. Ne smijemo je pustiti iz kaveza, jer bi se mogla vratiti nazad u svoju košnicu i tako upropastiti naš trud. U principu to je loša matica, znači moramo je eliminirati. Možemo je zgnječiti, ali je bolje unijeti kavez u prostoriju i pustiti je da sama za nekoliko sati ugine.

Ako smo sami uzgojili maticu i ako je dodajemo pčelinjoj zajednici na istom pčelinjaku gdje je uzgojena, onda smo na ovaj način postigli da mlada matica uopće nema prekid u nošenju jaja. To je od izuzetnog značaja za kvalitetu mlade matice.

Dodavanje matice zajedno sa nukleusom

Dodavanje matica zajedno sa nukleusom možemo primijeniti samo ako mijenjamo ili dodajemo matice na vlastitom pčelinjaku. Ovaj način dodavanja matice je najbolje primijeniti:

– Ako smo maticu odgojili u nukleusu koji smo formirali pod istim krovom sa osnovnom zajednicom, ovo je prikladan i najjednostavniji način dodavanja, odnosno zamjene matice.

– Ako smo maticu odgojili u posebnom nukleusu koji nam više nije potreban.

– Ako je zajednica kojoj dodajemo maticu slaba, pa ju je potrebno pojačati sa pčelama i leglom iz nukleusa

Nukleus ćemo pred večer, kad prestane izlijetanje pčela, preko novina dodati osnovnoj zajednici. Prije toga osnovnu zajednicu možemo obezmatičiti, tako što ćemo naći i eliminirati staru maticu. Ipak, to nije obavezan postupak. Uklanjajući novinski papir, pčele će se sjediniti. Neće biti borbe među njima. Jako kratko vreme u pčelinjoj zajednici će biti obje matice, sve do njihovog prvog susreta. Kada se sretnu doći će do borbe matica na život i smrt. Uobičajeno mišljenje je da pčele odaberu bolju maticu. To nije točno. Pčele toleriraju prisustvo obje matice i puštaju da se one sukobe. U toj borbi gotovo uvijek pobjeđuje mlada matica. Više je razloga za to. Mlada matica je vitalnija, brže se kreće, a samim tim je sposobnija za borbu. Mlada matica mnogo lakše i brže savija zadak i izbacuje žalac, nego stara matica. Pored toga, otrov u žalčanom aparatu mlade matice je rjeđi i ona može kad ubode da ga brže ubrizga u tijelo stare matice. Po dodavanju nukleusa preko novina, ostavit ćemo tu zajednicu nekoliko dana na miru. Moramo dati vremena da se matice obračunaju, da se pčele sjedine i da mlada matica u potpunosti bude prihvaćena. Nakon nekoliko dana, uklonit ćemo ostatke novinskog papira i srediti zajednicu. To sređivanje je u stvari raspoređivanje okvira sa leglom i hranom u pravilan raspored.

Važna napomena

Postoji narodna izreka koja kaže da je radoznalost ubila mačku. U pčelarskom slučaju moglo bi se reći da je radoznalost ubila maticu. O čemu se radi?

Nakon dodavanja mlade matice, bez obzira koju metodu da koristimo, košnicu ne treba otvarati najmanje pet dana. Ako košnicu otvorimo i pregledamo prije nego što matica uspostavi punu kontrolu nad pčelinjom zajednicom, možemo izazvati smrt matice. Pčele u strahu da se matici nešto ne desi prave oko nje klupko. One je u stvari štite svojim tijelima, a to može da izazove njeno uginuće. Ako prilikom pregleda primetite grudicu pčela oko matice, nemojte pokušavati da je spasete razvaljivanjem grudice ili na bilo koji drugi način. Samo zatvorite košnicu i ostavite je na miru nekoliko dana. U velikom broju slučajeva, kad slijedeći put otvorite košnicu, sve će biti u redu. Medno.

IZVOR: www.poljosfera.rs

AUTOR: Rajko Radivojac, po struci medicinski tehničar, pčelari 28 godina, aktivan član UO udruženja “Prva Pčela” i Saveza udruženja pčelara, autor više stručnih knjiga iz područja pčelarstva, predavač, savjetnik i mentor, izlagač na brojnim pčelarskim sajmovima i dobitnik niza priznanja za kvalitetu meda u BiH i široj regiji.   

MEDONOSNO DRVEĆE NA JAVNIM POVRŠINAMA

Svima koji uređuju parkove, šetnice, poučne staze, drvorede i okoliš općenito, naš kolega Davor Taritaš, tajnik Udruge pčelara „Bilogora“ iz Bjelovara, dopredsjednik Pčelarskog saveza Bjelovarsko-bilogorske županije i član Upravnog odbora Hrvatskog pčelarskog saveza preporučuje na javnim površinama saditi slijedeće medonosno drveće:

LIPA (lat. Tilia) biljni rod iz porodice sljezovki čija stabla dosežu visinu od 25 do 30 m, a starost i do nekoliko stotina godina. Cvjetovi lipe su mali, zelenkastožute boje, ugodnog mirisa i grupirani u kitama. Cvjetanje traje 2 do 3 tjedna. U našim krajevima rastu bijela ili srebrna lipa (Tilia tomentosa), velelisna lipa (Tilia platyphyllos) i sitnolisna lipa (Tilia cordata). Sa svih vrsta lipa pčele skupljaju velike količine nektara i nešto manje peluda. U svibnju i lipnju može dati i medljiku. Lipa se često spominje kao sveto slavensko drvo kao i obred u kojem bi se ogranci lipe uticali u krov kuće kao zaštitu od gromova i požara. Poznato je da je starim Slavenima medovina bila omiljeno piće. Čaj se priprema od cvijeta lipe sa pricvjetnim listovima. Lipov med je žutozelenkaste boje, ugodna mirisa i blaga specifična okusa. I med kao i lipov čaj imaju ljekovito djelovanje: kod prehlade, kroničnog kašlja i bolesti dišnih organa, pospješuje izlučivanje znoja i mokraće, čisti krv, pomaže kod bolova pri mokrenju, viroza, bubrežnih bolesti.

PITOMI KESTEN (lat: Castanea sativa) jedna je od 9 vrsta u rodu Castanea koji je predstavnik porodice bukovki. Drvo kestena može narasti do 25 m uvis s bujnom, velikom krošnjom i može doseći starost preko 500 godina. U Istri ga ima po obroncima Učke, u Oprtlju, oko Pazina i okolici Lovrana i Opatije, gdje se odavno cijepi plemkama maruna. Cvjetovi se pojavljuju početkom lipnja. S muških cvjetova pčele skupljaju obilje peluda, a sa ženskih nektar. U lipnju je moguća i pojava medljike. Plod kestena spada u nutritivno visokovrijedne namirnice, po količini škroba usporediv je s krumpirom, a bjelančevine koje sadrži po vrijednosti su s onima iz jaja. S obzirom da drvo kestena kasno cvjeta, odlična je ispaša za pčele i tada jedini izvor peluda i nektara. Kestenov med je tamne boje, prepoznatljiva mirisa i gorkastog okusa. Vrlo je ljekovit: pomaže kod gastritisa, potiče rad crijeva, olakšava rad žuči, štiti jetru, želučanu i crijevnu sluznicu, pridonosi boljoj cirkulaciji.

JAVOR (lat: Acer) je rod do 35 m visokog šumskog drveća bujne krošnje, a deblo mu može doseći i debljinu preko 1 m. Cvjeta u svibnju u kratkim visećim žućkastozelenkastim metlicama. Poznato je gotovo 500 vrsta javora, od kojih su tri na popisu kritično ugroženih. Sve su vrste medonosne, a uz to daju i dosta peluda. U lipnju je moguća i pojava medljike.

EVODIJA (lat:  Tetradium) je listopadno drvo iz porodice Rutaceae, koje može narasti i do 20 m visine. Cvate u srpnju i kolovozu sitnim bijelim dvospolnim cvjetovima skupljenim u cvatove slične bazginim. Odlična je ljetna medonosna biljka koja pčelama daje nektar i pelud u izobilju. Mirisni cvjetovi evodije su bogati peludom i nektarom. Čak su i listovi evodije mirišljavi, te privlače pčele na ovo medonosno stablo, tijekom čitavog dana, pa i kad se smrači, čak i iz onih cvjetova koji padnu na tlo. Med dobiven od evodije je svjetle boje, skoro proziran ili bjelkast, i za razliku od drugih vrsta meda, ne kristalizira. Med korejske evodije koje još zovu i pčelinje drvo je specifičnog voćnog okusa i intenzivnog mirisa koji je veoma tražen na svjetskom tržištu, ali za naše područje nije tradicionalan, pa se mnogi pčelari dvoume oko njegove sadnje.

JAPANSKA SOFORA (lat: Styphnolobium japonicum) je listopadno stablo iz porodice mahunarki koje naraste do 25 m u visinu. Cvate u srpnju i kolovozu, a cvjetovi su bijeli i mirisni skupljeni u metličaste cvatove. Osim nektara daje i cvjetni prah. Sofora se koristi u hortikulturi, kao parkovna i perivojna vrsta, a često i uz stacionarni pčelinjak. Veoma je cijenjena u tradicionalnoj kineskoj medicini u pripremi raznih kardiovaskularni lijekova. Kako cvate ljeti kad nema drugih medonosnih paša, sadnja sofore na pčelinjaku je važna jer u bezpašnom razdoblju pčelama podiže radni elan. Med od sofore na Dalekom istoku se preporučuje u potpornoj terapiji bolesti srca i krvnih žila.

KATALPA (lat: Catalpa bignonioides) je listopadno drvo iz porodice Bignoniaceae koje zovu i drvo cigara ili indijanska mahuna (zbog plodova nalik cigari). Naraste do 18 m visine, cvate u lipnju i srpnju, cvijet trubast, bijel, u grozdovima. Otporna je na višak vode u tlu i na  zagađenja u urbanim sredinama, pa se često uzgaja kao ukrasno drvo po parkovima i drugim javnim površinama. Vrlo dobra je nektarska biljka koja pčelama daje i nešto cvjetnog praha pa može poslužiti za fakultativnu pčelinju pašu. U indijanskoj tradicionalnoj medicini čaj od kore katalpe se koristio kao antiseptik, protivotrov kod ugriza zmija, laksativ, sedativ i vermifug. Kora se koristila i kao zamjena za kinin, protiv malarije. Listovi su korišteni kao oblog za rane i ogrebotine. Čaj od sjemenki korišten je kod astme i bronhitisa.

VRBA (lat: Salix) je listopadno stablo koje naraste do 20 m visine, tvori veliku, široku i prozračnu krošnju. Cvate u rano proljeće, a cvijet je jednospolan, sitan, skupljen u cvatove – mace. Žalosna vrba je dobila svoj naziv zbog visećih grana koje se koriste za izradu košara. Vrba iva je medonosna biljka s čijih ženskih cvjetova pčele skupljaju nektar, a s muških pelud. Med se brzo kristalizira i poprimi sivkastu nijansu. Bijela vrba je također dobra medonosna biljka. U pučkoj se medicini koristi kao sredstvo za ublažavanje bolova, snižavanje groznice te za poticanje znojenja i izlučivanja mokraće.

KOELREUTERIJA (lat: Koelreuteria) je listopadno stablo iz porodice sapindovki koje raste 10 – 15 m u visinu. Tvori bogatu i gustu krošnju koja je ljeti prekrivena žutim metličastim cvjetovima koje pčele često i rado posjećuju, pa se ova medonosna biljka često sadi po zelenim javnim površinama. Cvate od lipnja do kolovoza. Uporno medi i daje pelud čak i za vrijeme najvećih ljetnih suša Rado ju sade pčelari jer pčelama pruža nektar kad ga u prirodi nema u izobilju, a daje i dosta peludi.

PAULOVNIJA (lat: Paulownia) je biljni rod iz porodice paulovnijevki, jedno od najbrže rastućeg drveća na svijetu. Sve su vrste atraktivne zbog lijepog cvijeća i velikog lista. Ne zahtijeva puno brige i pažnje pa je idealna za vikend vrtlare. Ovo dekorativno i egzotično drvo, porijeklom iz Jugoistočne Kine često ćemo naći u parkovima i drugim javnim površinama. U Kini je tradicija da se prilikom rođenja djevojčice u dvorištu sadi drvo paulovnije – za sreću. Ono se prilikom djevojčine udaje sječe i koristi za izradu namještaja budućim supružnicima. Izrazito je medonosna: u jednoj sezoni daje između 900 – 1.000 kg nektara po hektaru površine. Med od paulovnije je vrlo svijetle boje, po boji se može usporediti s bagremovim medom. Aromatičan je i ljekovit pa se može koristiti u liječenju bronhitisa i drugih respiratornih bolesti, a pomaže kod tegoba u radu žuči i jetre i probave općenito.

JUDINO DRVO (lat: Cercis siliquastrum) je malo listopadno stablo koje je prema legendi dobilo ime po Judi koji se pokušao objesiti o granu stabla nakon izdaje Isusa. Zovu ga i judić, a naraste do 12 m u visinu i 10 m u širinu. Cvate od ožujka do travnja. Ružičasti do ljubičasti cvjetovi formiraju cvatove u obliku grozda. Judino drvo je dvodomna biljka, te je za stvaranje ploda i sjemena potrebno osigurati mušku i žensku biljku.  Pčele rado obilaze cvjetove, koji obiluju nektarom. Zbog atraktivnog izgleda često se uzgaja kao ukrasno bilje: na travnjake, kao međa, šumske rubove te u dvorišta. U kombiniranoj sadnji s magnolijom, jabukom i glogom, cvatnju je moguće produljiti čak do kraja svibnja. Uz uzgoj u vrtu, može saditi i u posudi, te oblikovati kao bonsai. U prošlosti se od pupoljaka judića pripremao čaj, koji se koristio kao digestiv i za liječenje upala.

GLEDIČIJA (lat: Gleditsia triacanthos) je listopadno stablo iz porodice mahunarki koje zovu i trnovac i medeni bagrem. Drvo se prepoznaje po razgranatoj, bogatoj krošnji, a doseže visini od 30 m i više. Cvate u lipnju. Poznata je po medonosnim svojstvima. Često se koristi za drvorede kraj željeznica, parkova i cesta jer drži teren i čuva od vjetra, a isto tako otporno je na atmosferska zagađenja. Indijanci su poznavali ljekovita svojstva gledičije još od davnina. Danas se koristi kao prirodni lijek za reumu i artritis, Sjemenke sadrže prilično proteina, vlakana, masnoća, ugljikohidrata, kalcija, fosfora, te nekoliko alkaloida od kojih su najpoznatiji: gledicin i stenokarpin. Stenokarpin se koristi kao lokalni anestetik, dok se gledicin proučava u svrhu liječenja raka. Alkoholni ekstrakt mladih mahuna nakon što se izdvoji tanin ima stanoviti učinak u liječenju nekih tipova karcinoma.

Budućnost je stigla: Pčele pronalaze utočište od opasnog svijeta u – robotskoj košnici

Zujanje pčela nadjačalo je brujanje robotske ruke čiju učinkovitost ne može nadmašiti ni jedan pčelar. Stroj je skenirao jednu za drugom hrpu saća u koje bi se moglo smjestiti do dva milijuna pčela i pratiti njihovo stanje, nadzirati prisutnost pesticida i u realnom vremenu obavijestiti o svim opasnostima koje prijete koloniji.

Košnicu iduće generacije razvio je izraelski startup Beewise koji kaže da je ova vrsta cjelodnevne njege potrebna za minimiziranje rizika propadanja kolonija pčela.

U svijetu se drastično smanjio broj pčela, uglavnom zbog intenzivne poljoprivrede, korištenja pesticida, štetočina i klimatskih promjena. Kompanije su provodile različite tehnologije kako bi usporile masovno propadanje kolonija, poput postavljanja senzora na tradicionalne drvene košnice ili umjetnog oprašivanja.

Beewiseova košnica, otprilike veličine teretne prikolice, može smjestiti 24 kolonije. Unutrašnjost je opremljena robotičkom rukom koja klizi između saća, računalnog vida i kamera. Otvori označeni bojom na košnici omogućuju ulazak i izlazak pčela.

“Sve što bi pčelar učinio, robotski mehanizam može oponašati i raditi to učinkovitije, a da se nikad ne umori, ne ode na godišnji odmor i ne žali se”, rekao je izvršni direktor Beewisea Saar Safra. To uključuje prikupljanje meda, primjenu lijekova te kombiniranje ili odvajanje košnica. Beewise je već sklopio poslove vrijedne 40 milijuna dolara s privatnim investitorima, a više od 100 njegovih sustava koriste se u Izraelu i Sjedinjenim Državama.

IZVOR: www.jutarnji.hr

NIJE SVAKI MED DOBAR ZA ZIMSKU ISHRANU PČELA

Samo zdrave i jake pčelinje zajednice koje imaju 30-35.000 pčela mogu uspješno prevladati dugu i jaku zimu. Takve će se zajednice brzo razvijati i dobro koristiti prvu proljetnu pašu. U drugoj polovini mjeseca u svakoj bi zajednici trebalo biti od 6 – 7 okvira punih legla. Vrlo je bitno da veći dio pčela koja ulaze u zimu potječu iz legla koje je položeno u kolovozu i prvoj polovini rujna. Tijekom zime propadne više od 70 % pčela iz jaja položenih dokraja mjeseca. Bitan čimbenik u svakoj proizvodnoj zajednici je i mlada matica ne starija od dvije godine, koje još uvijek nije iskoristila sav svoj genetski potencijal. Ako je potrebno, nije kasno dodati oplođenu maticu i u drugoj polovini kolovoza,  jer će je pčele sigurno prihvatiti zato što su istjerale gotovo sve trutove iz košnice. U ovom mjesecu potrebno je i dopuniti rezerve hrane za zimu koja bi trebala da se kreće od 20 – 25 kg po zajednici.

Najbolje je stimulativno prihranjivanje šećernim sirupom u kasnim večernjim satima kada su izletnice u košnici. Pčele treba prihraniti sa toliko sirupa koliko tijekom noći mogu potrošiti. Iz hranilice ne smije curiti sirup, jer to može biti uzrok grabeži. Istovremeno treba zatvoriti sve pukotine na košnicama. Dobra livadna paša najbolje stimulira maticu na polijeganje jaja. Matici treba osigurati dovoljno okvira sa kvalitetnim saćem, u koje će polagati jaja. Bude li potrebno , med iz nekoliko okvira treba iscijediti ili iz rezerve staviti okvire s cvjetnim prahom, naravno, u slučaju dobre paše. Za dobar unos nektara potrebne su povremene obilne ljetne kiše, koje povoljno utječu na cvjetanje livadnog i močvarnog bilja i raslinja. Nektar od bijele djeteline, struča, različka, majčine dušice, šafrana je odlična hrana za pčele tijekom zime. Nije svaki med dobar za zimsku ishranu pčela. To važi za medljiku, med od grožđa i one vrste koje brzo kristaliziraju. Posebno se ne smije dozvoliti da se u ovo doba godine u košnici nađe medljikovac, koga je potrebno izvrcati i zamijeniti “lakšim” vrstama meda. Najvažnije je da on ne bude uz prostor za zimsko klupko, odakle će pčele crpiti hranu u zimskim mjesecima. Budemo li odradili sve ove potrebne operacije dobiti ćemo potrebnu osnovu za solidan i  dobar razvoj pčelinjih zajednica za narednu pčelarsku sezonu.

IZVOR: www.domacinskakuca.rs                                                                                   TEKST: Nenad Stefanović, dipl. ing.agr.                                                                                  PRILAGODIO: autor portala

Kinezi ulažu 50.000 eura u inovaciju samoborskog inženjera, Hrvatska dobiva jedinstven proizvod

Najbolja inovacija sajma Agro Arca 2021. kojom je upravo proglašena Pametna pčelarska vaga – Smart Bee, autora Matije Hržića, inženjera elektrotehnike iz Samobora, na korak je izgleda do komercijalizacije. U njezin razvoj kroz nekoliko faza danas 27-godišnji Hržić krenuo je 2016., dok se početak proizvodnje očekuje do kraja godine. To će, prema Hržiću, značiti proizvodnju prve hrvatske pametne pčelarske vage s integriranim svim naprednim tehnologijama, u okviru suradnje s kineskom partnerom, koja bi se finalizirala u Hrvatskoj. Za sam start predviđena je investicija od oko 50.000 eura.

Na našem tržištu nitko ne proizvodi, ističe, ni elektroničke pločice ni mjerne ćelije za pčelarstvo, dok je Kina kao mega sila i u ovoj specijaliziranoj niši logičan izbor za suradnju, jer se postiže cjenovna konkurentnost inovativne vage. Cilj je prvo pokriti potrebe u Hrvatskoj i regiji, no kako je proizvodna i prodajna cijena višestruko niža, te uz podatak da je prije pandemije u Europi bilo blizu pola milijuna pčelara, smatra i da su velike mogućnosti za rast plasmana na europskom tržištu.

Mentor na ovom projektu, zanimljivo, nastavnik je Ivan Vlainić iz Srednje strukovne škole u Samoboru, predavač i mentor u svoje vrijeme Mate Rimcu, koji ga je pratio na brojnim natjecanjima. Najbitnije je u svemu, ističe Vlainić, da se talenti što ranije prepoznaju, što je moguće kroz natjecanja za tehničke škole te da što ranije uđu u svijet inovacija. Što se Hržića tiče, Smart Bee je njegova prva inovacija s kojom je išao na natjecanja, a ideja je nastala kod kuće, pod utjecajem seniora Hržića, i samog pčelara jer su uočene potrebe za unapređenjem nekoliko ključnih funkcija vage. Hržić kaže da se osnovni problem u korištenju onih koje su već na tržištu tiče cijene i vijeka baterija, najviše zbog konstelacije sustava na kojem počiva upotrebljivost baterija u prosjeku oko tri mjeseca, u jeftinijoj verziji. Upotrebom ratiometrijskog odnosa koji se koristi u Smart Bee-u po njemu postiže se benefit jer je tri puta niži napon baterije potreban za istu točnost mjerenja, što znači da se ne moraju koristiti 3 baterije nego jedna. To je tek prva ušteda, a korištenjem naprednih verzija mikroupravljača postiže se energetska učinkovitost sustava što dovodi, kaže, i do jeftinog proizvoda s velikom primjenom u pčelarstvu. Naročito se to odnosi na tzv. mobilno pčelarstvo koje se bazira na transportu košnica. Mobilni pčelinjaci postaju sve zastupljeniji, jer sezona od travnja do rujna, ovisno o temperaturi, uključuje različite vrste izvora hrane za pčele zbog čega se košnice i prevoze na lokacije s obiljem hrane, od šuma bagrema i kestena do polja lavande i uljane repice.

IZVOR: www.poslovni.hr

I nove generacije pesticida su štetne za pčele!

    Međunarodna studija koju je koordiniralo Sveučilište u Torinu ocjenjivala je učinke flupiradifurona, pesticida nove generacije za suzbijanje štetnika (lisne uši, štitasti moljci i cikade, posebno američki cvrčak) u voćarstvu, povrćarstvu i na ukrasnom bilju, a koji se smatra “sigurnim za pčele”. Ovaj insekticid ne samo da ugrožava normalno funkcioniranje pčela, već mijenja i njihovo ponašanje, čak i pri niskim razinama onečišćenja. Istraživanje je provela ekipa znanstvenika pod koordinacijom Simona Tosi s Odjela za poljoprivredne, šumarske i prehrambene znanosti Sveučilišta u Torinu. Rezultati tog velikog međunarodnog istraživanja na nekoliko podvrsta o kratkoročnim i dugoročnim učincima flupiradifurona objavljeni su u znanstvenom časopisu Communications Biology – Nature. Ispostavilo se da povećanje upotrebe ovog sistemika dovodi do pogoršanja zdravlja pčela i općenito remeti biološku raznolikost kukaca pa predstavlja ozbiljnu prijetnju oprašivanju prirodnih i poljoprivrednih ekosustava. “Ovo je posebno važan korak jer se trenutno postupci odobravanja pesticida razlikuju od zemlje do zemlje.”, komentirao je Tosi.

   Međunarodni su istraživači ocjenjivali učinke dotičnog pesticida u sedam laboratorija na području između Europe i Sjeverne Amerike. Svi su se držali iste procedure: izlagali su različite podvrste medonosnih pčela različitim razinama onečišćenja i svi nalazi studija ukazuju da produljena izloženost povećava smrtnost pčela. Ali ne samo to: niske razine ovog su sredstva bile dovoljne za rast broja pčela s abnormalnim ponašanjem, poput gubitka koordinacije i hiperaktivnosti. Flupiradifuron je sistemski neurotoksični insekticid, registriran 2014. godine i od tada se koristi za suzbijanje raznih nametnika na više usjeva, nažalost i onih u cvatu koje posjećuju pčele. Predvidjevši kraj upotrebe neonikotinoida na globalnoj razini, još u 2013. godine proizvođači pesticida  (Bayer CropScience i Dow Agrochemicals) dva nova preparata (flupyradifurone i sulfoxaflor) čije aktivne supstance djeluju na nikotinske acetilkolinske receptore, koji utječu na rad mišića i neurona, klasificiraju u zasebnu grupu (sulfokimini i butenolidi) i promoviraju kao „sigurne za pčele, bumbare i bubamare“. Sve studije provedene prije stavljanja proizvoda na tržište usredotočile su se na kratkoročno potencijalno smrtonosne učinke, izostavljajući one dugoročno pronađene. Provedbenom uredbom Komisije (EU) 2015/2084 te u skladu s Uredbom (EZ) br. 1107/2009 Europskog parlamenta i Vijeća o stavljanju na tržište sredstava za zaštitu bilja i o izmjeni Priloga Provedbenoj uredbi Komisije (EU) br. 540/2011 18. studenoga 2015. godine odobrena je aktivna tvar flupiradifuron i pesticid pod raznim komercijalnim nazivima je krenuo u prodaju. Tek kasnije studije su pokazale da ovisno od godišnjeg doba, životne dobi kukaca i kombinacija sa fungicidom, efekt Sivanta Prime SL (jedan od komercijalnih naziva pesticida sa flupiradifuronom kao osnovnom djelatnom tvari) može biti fatalan (navedeni insekticid nema odobrenje za promet u RH, ali još uvijek je dopušten u nekim od zemalja u okruženju).  Istraživanje objavljeno u svibnju 2020. godine pod vodstvom profesora zoologije Priyadarshinija Chakrabartija sa Sveučilišta u Oregonu pokazuje da flupiradifuron i sulfoksaflor kod pčela dovode do oksidativnog stresa i apoptoze, odnosno programirane smrti stanice.

   Od pet neonikotinoida koji su prije bili dozvoljeni u Europskoj uniji, zabranjeni su tiakloprid, klotianidin i tiametoksam, a upotreba imidakloprida ograničena je isključivo na plastenike i to do 31. srpnja 2022., kad dozvola za njihovu upotrebu ističe te se vjerojatno neće produljiti. Od puštanja u prodaju do njihove zabrane prošlo je preko dvadeset godina: treba li se slično ponoviti s novim generacijama pesticida? Nevladine organizacije i pčelari u EU strahuju da neke od država članica pokušavaju zaobići prepreku iskorištavanjem izuzeća od ograničenja u slučajevima kada postoje dokazi da rizik koji proizlazi iz određenih biljnih štetnika ne može biti suzbijen drugim sredstvima, pozivajući se na odobrenje Europske agencije za sigurnost hrane.

   Zaključak znanstvenika je da su učinci mnogih najčešće korištenih pesticida na okoliš ozbiljno podcijenjeni. Čak i ako oprašivači ne ugibaju odmah, posljedice izloženosti i dalje mogu uzrokovati promjene koje dovode do rane smrti. Stoga apeliraju da se preispita procjena novih generacija insekticida koji s ovog gledišta ulaze na tržište, kako se ne bi ponovila greška iz prošlosti sa neonikotinoidima. „Kako bismo zaštitili pčele i naš okoliš, treba redovito procjenjivati ​​dugoročne smrtonosne učinke i učinke na ponašanje, upravo zato što naši rezultati pobuđuju zabrinutost zbog kroničnog utjecaja pesticida na zdravlje oprašivača na globalnoj razini.“, zaključio je Tosi.  

IZVOR: www.ilfattoquotidiano.it

www.eur.lex-europa.eu

www.agrobiz.hr

NAJBIZARNIJI EKPERIMENTI NA PČELAMA

Svojim fascinantnim sposobnostima prilagođavanja, orijentacije i komunikacije, kao i izražavanjem kolektivne inteligencije, nadahnule su mnoge naučnike širom svijeta koji su na njima do danas izvršili tisuće i tisuće testiranja, ponekad i veoma čudnih, gotovo bizarnih eksperimenata.

PČELE NA VULKANU: pčele imaju fascinantnu sposobnost regulacije temperature u košnici (32 – 36*C). Da bi ispitao do koje je mjere pčelinja zajednica u stanju da se bori protiv pregrijavanja zraka u svojoj nastambi, 1954. godine Martin Lindauer je košnicu postavio na osunčano polje stvrdnute vulkanske lave kod Salerna (južna Italija). Na vanjskoj temperaturi od 60*C pčele su i dalje održavale temperaturu legla od 36*C!

PČELE U RUDNIKU: Još početkom stoljeća naučnici su znali da se pčele mogu istrenirati da po hranu dolaze u točno određeno vrijeme dana, no nisu znali da li im u toj orijentaciji pomaže jer pamte položaj Sunca na nebu ili nešto drugo, pa je 1932. godine njemački znanstvenik Wahl izveo ekperiment vremenske dresure u rudniku soli 150 m ispod zemljine površine. Pčele su se zahvaljujući čudesnom unutarnjem časovniku – i duboko pod zemljom, pojavljivale na hranilicama u isto vrijeme!

PČELE POD VISOKIM NAPONOM: Postavivši pokusne košnice ispod vodova pod visokim naponom (765 kV, 60 Hz) njihovo ponašanje je tijekom dužeg vremenskog intervala 1981. godine promatrao istraživački tim koji je na kraju testa potvrdio kako se pčele izložene najjačem električnom polju (7 kV/m) na rubu abnormalnosti (razdražljive, slabijih prinosa, smanjeno leglo, teško prezimljuju) za razliku od onih izloženih slabijem polju (4,1 kV/m) koje su živjele normalnim životom. Dakle, ako već nemate izbora i morate pčelariti u blizini vodova pod visokim naponom, košnice smjestite bar 25 m od stupova!

PČELE U LETU IZNAD SATELITSKIH ANTENA: Drugi su istraživači su 1981. godine izveli test u kojem su radilice izlagali mikrovalovima frekvencije 2,45 GHz i snage 3 – 50 mW/cm2. Pčele nisu pokazale nikakve poremećaje ni u letenju, ni u orijentaciji, pamćenju i učinkovitosti u obavljanju svog uobičajenog posla!

PČELE U SVEMIRU: Američka svemirska letjelica Challerger 1984. godine u let oko Zemlje ponio je i jednu pčelinju zajednicu od 3.300 jedinki (što je vjerojatno najveći broj „astronauta“ koje je ikad nosio svemirski brod!). Izradu specijalne košnice platila je NASA 40.000 $ što je vjerojatno najskuplja ikad izrađena košnica na svijetu! Njihov boravak u svemiru trajao je 9 dana i tijekom čitavog vremena pčele su živjele i gradile saće posve normalno, što dokazuje da za izgradnju saća nije bitna Zemljina gravitacijsko, već elektromagnetno polje! Ovaj eksperiment je samo uvod u nova istraživanja za stvaranje uvjeta za život ljudi (i pčela, zbog oprašivanja bilja) izvan matičnog planeta!

IZVOR: dr. Tomislav Terzin: „Medonosna pčela – Jevanđelje prirode“

JESTE LI ZNALI: PČELE SAMICE OPRAŠE ČAK 4 X VIŠE CVJETOVA OD MEDARICA  

Iako one nemaju nožice pune peludi nego im se pelud skuplja na donjoj strani zatka, solitarne pčele su efikasniji oprašivači od medonosnih pčela: opraše čak četiri puta više cvjetova od pčela medarica, a njihovim je naseljavanjem u voćnjake i povrtnjake moguće povećati urod, posebno u eko-proizvodnji.

Mnogi su uvidjeli korist oprašivačke uloge solitarnih pčela. U svom voćnjaku ili povrtnjaku i sami možete napraviti kućicu za te pčele od drveta, pokrijte ju šindrom te zaštitite drvo lanenim uljem. Kao najbolji materijal za izradu nastambi pokazala se barska trska. Izrežite ju na štapiće, duge 12 do 16 cm, povežite trsku u snopove od po 40-ak štapića te stavite u kućicu. ‘Apartman za pčele’ postavite u voćnjak i one će se ubrzo same useliti.

Nakon što završe s oprašivanjem, solitarne pčele će u trsku položiti jaja, a iz ličinki će u proljeće izaći od 1.400 do 2.000 mladih pčela. Kako bi im se povećao životni prostor, svake godine u kućicu dodajte pokoji novi snopić barske trske. Drvene kućice možete staviti i u veći pčelinjak od drveta, koji treba biti zaštićen sa sjeverne strane, utopljen i pokriven kako ne bi prokišnjavao. Važno je da otvor bude okrenut prema jugu jer pčele na posao kreću u zoru, dok su temperature zraka još niske.

Po jednom hektaru voćnjaka dovoljno je postaviti četiri kućice sa solitarnim pčelama. Zrela voćka u vrijeme cvatnje ima oko 45.000 cvjetova, a sve će ih za jedan dan oprašiti samo 10 solitarnih pčela. Na posao kreću već i pri jutarnjoj temperaturi od 4 ºC te, u periodu od ožujka do lipnja, opraše i do četiri puta više cvjetova od pčele medarice koja iz košnice izlazi tek kada je temperatura oko 12 ili 14 ºC. Stoga su idealne i za breskve, rane trešnje i sve voćke koje cvjetaju rano. IZVOR: www.agroklub.com 

JESTE LI ZNALI? Ticala (antene) dvije su duge hitinske cjevčice na prednjoj strani glave pčele između složenih očiju, a sastoje se od 12 članaka (13 kod trutova). Zglobovi i mišići omogućavaju pomjeranje ticala u svim smjerovima što olakšava trodimenzionalno pronalaženje cvijeća. Na hitinskoj stijenki 8 članaka vanjskog dijela ticala nalaze se sitne okrugle rupice (matica: 2.000; radilice: 6.000; trutovi: 30.000) u kojima se nalazi 16 osjetnih stanica za njuh. No, osim mirisnih senzora ticala služe i za osjet dodira, osjet ukusa, osjet sluha, čulo za određivanje koncentracije CO2 u zraku i kao termoreceptori, higroreceptori i brzinomjer! Sistem različitih proteinskih receptora za vezanje različitih mirisnih molekula funkcionira kao automatska mini-laboratorija za kvalitativnu i kvantitativnu kemijsku analizu! Senzori za detekciju CO2 otkrivaju već 1 % ovog plina u košnici, a čim osjete da je koncentracija viša od normalne, lepezanjem krilima povećavaju ulaz svježeg zraka u košnicu! Higroreceptori detektiraju razliku od 5 % vlage u zraku, a čim osjete da je povišena, krilima reguliraju vlažnost zraka u košnici! Osjet sluha kod pčela je u uskoj vezi sa osjetom dodira, jer na kratki domet i na samo određene zvučne frekvencije osjećaju kao oscilacije molekula zraka. Antene reagiraju na zvučne valove kao akustična vilica sa dva rezonantna maksimuma: vibriranjem šalju signal senzornim stanicama koje ih preko živaca prenose do mozga. Različite frekvencije imaju različita značenja. Treba napomenuti da pčele ispod koljena imaju organ koji detektira i najfinije vibracije. Tako zvukove koji se šire zrakom, pčela „čuje“ antenama, a zvukove koji se prostiru saćem, „čuje“ nogama! Činjenica da je ovaj trostruki audio sistem kratkog dometa ustvari pomaže pčeli da doživljava košnicu kao tiho mjesto! Osim što u mraku košnice ticala služe pčelama poput štapa slijepim osobama, ona su i uređaj za mjerenje debljine zidova u saću. Tijekom gradnje pčela povremeno svojim vilicama gura voštani zid, a antenama očitava stupanj ulegnuća, pa tako zna treba li stanjiti ili podebljati zid!

IZVOR: dr. Tomislav Terzin „Medonosna pčela – evanđelje prirode“

JESTE LI ZNALI? Pčele u svom razvoju prolaze kroz četiri faze: jaje, ličinku (larva), kukuljicu (lutka) i odrasli stadij. Ličinke nemaju nikakvih naznaka budućih organa za letenje. Nagovještaj krila je izvana vidljiv tek u stadiju kukuljice. Krila koja se razviju unutar kukuljice meka su, vlažna i smežurana. Kada pčela izađe iz kukuljice, mora nekako raširiti svoja krila prije nego hitin (od čega su sačinjena), očvrsne na zraku. Ako u tome pčele nije dovoljno brza, krila će ostati trajno smežurana i neće se vinuti u zrak. Pri tome, pčela si ne može pomoći svojim nožicama, niti joj u tome mogu pomoći druge pčele, jer bi dodir čaporaka na njihovim nožicama poderao meka krila. Jedina okolnost koja tek izlegnutim pčelama ide u prilog je činjenica da je plodište fizički odvojeno od medišta, pa pčele nisu u opasnosti da se ulijepe medom prilikom rasklapanja svojih krila. Tek što se izvukla iz tijesne kukuljice, mlada pčela osjeća da je umotana u čahuru koje mora da se oslobodi i kad uspije u tome, još je uvijek zatvorena u stanici saća čiji poklopac mora progristi kako bi izašla van. Ni tu nije kraj njenim mukama, jer hitno mora osposobiti krila, iako ih još par dana uopće neće koristiti! Ponovimo da se sve to događa u potpunom mraku i da si pčele ne mogu pomoći nožicama. Žice koje podupiru krila su šuplje, a prvih par minuta po izlijeganju meke su i elastične. Pčela kroz njih upumpava krv (hemolimfu) i tako (po principu hidraulike) razapinje svoja krila ne dotaknuvši ih! Kada se krila osuše i očvrsnu, pčela povuče veći dio krvi nazad u tijelo. Šuplje žice su lake, čvrste i trajno zadržavaju svoj oblik, doživotno podupirući tanke razapete membrane krila.

IZVOR: dr. Tomislav Terzin: „Medonosna pčela – Jevanđelje prirode“

CRTICE IZ POVIJESTI VOSKARSTVA U ISTRI

Povjesničari vjeruju da su prve svijeće od pčelinjeg voska izrađene u drevnom Egiptu te, unatoč tisućama godina kontinuiranog tehnološkog napretka, pčelinji vosak i dalje spada među najbolje materijale za izradu svijeća. U cijelom svijetu još se uvijek mogu pronaći pročišćeni pčelinji vosak iz kalupa, pripremljen za osnove u zanatskim trgovinama i kod pčelara kao svijeću ili možda kao figuru za božićnu jelku.

Znalci upozoravaju da treba izbjegavati kupnju pčelinjeg voska u maloprodajnim trgovinama, osim ako nema oznaku 100 posto čisti pčelinji vosak. U cilju što veće i brže zarade najrazličitiji profili posrednika, prekupaca, dilera i prerađivača pčelinjeg voska miješaju parafin ili neke druge nepčelinje proizvode koji ne gore sporo kao pčelinji vosak, ne mirišu kao pčelinji vosak, niti imaju njegove osobine, ali često izgledaju kao pčelinji vosak.

U kontradi Arnolongo, iznad dugog morskog usjeka, 1878. godine rovinjska obitelj Artusi otvorila je tvornicu voska i svijeća “S. Eufemia“. Bio je to prvi i jedini primjer manufakturno-industrijskog pogona unutar bivše otočne starogradske jezgre. Od kraja 19. stoljeća tu je poslovala destilerija i tvornica likera obitelji Petrali, poznata po likeru „Amaro Istriano“, koja je na međunarodnoj izložbi prehrane u Parizu 1907. godine osvojila prvo mjesto u svojoj kategoriji. Potom obitelj Pavan ovdje otvara skladište i veleprodaju. Tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća na tom je prostoru djelovao legendarni noćni klub (diskoteka) “Lanterna“, prvi u ondašnjoj Jugoslaviji, od Vardara pa do Triglava, što ga je s prijateljem Silvijom Brunellije, 1966. godine otvorio nedavno preminuli, legendarni rovinjski ugostitelj Corrado Pellizer (10. svibnja 1937. – 11. studeni 2020.).

I proizvodi voštarnice Sinova Antona Artusija okitili su se odličjima u Beču, Grazu, Trstu i Torinu. Zanimljivo je da se rovinjska tvrtka, Prva istarska tvornica voska i svijeća, jedno vrijeme reklamirala u “Našoj slozi”, prvom hrvatskom listu koji je počeo izlaziti u Trstu 1870. godine. List, koji je imao široki tematski spektar, od politike do poljoprivrede, sa sobom je donio i sastavni dio suvremenih časopisa – reklame. Pojava reklame u “Našoj slozi” označava prvi dodir istarskog seljaka s onim što danas nazivamo golemim promidžbenim aparatom.

Danas je takva reklama prava rijetkost, a u to vrijeme zauzimale su gotovo cijele stupce “Naše sloge”, opisujući pritom način proizvodnje i uvjete pod kojima se moglo kupiti proizvode.

“Naša sloga” prenosi iz bečkih novina „Gemeinde Zeitung“ članak pod naslovom „Obrt voskom u Istri“ u kojem piše: „Znamenito mjesto zauzimala je u Gradskoj izložbi zbirka voska iz tvornice tvrdke Figli di Antonio Artusi iz Rovinja (Istra). Ista je doniela razne vrsti voska i vošćenicah vlastitog proizvoda tako izvanredno dobre vrsti da je isti pokrovitelj izložbe Nj. Ces. Visost Nadvojvoda Dragutin Ljudevit bio prinudjen izraziti svoje zadovoljstvo. U prvom redu ima se napomenuti razne vrsti voska prikladne za upotrebiti u sto obrtničkih svrhah. To su baš uzor proizvodi koji se mogu slobodno natjecati sa proizvodima naglasovitijig tvornicah inozemstva. Isto valja i za voštanice rečene tvornice koje su, može se reći, nenadmašive dobrote.

Rečena Tvornica si je, akoprem tek 1878. otvorena, pridobila takav glas da joj mogu mnogo starije firme zavidjeti. Nije nužno spomenuti da su za postignuti takav uspjeh nuždni preduvjeti: dobrota tvari i solidnost firme – na temelju takvih preduvjetah stoji rečena firma i mi se radujemo da je austrijski obrt njem tako znamenito obogaćen”.

Znatno prije rovinjske voštarnice u „Našoj slozi“ uveliko se reklamirao svijećar iz Gorice, Alojz Badera, koji je nabrajao sva priznanja i medalje što su njegovi proizvodi dobili na međunarodnim izložbama, od srebrne medalje u Gorici do brončane u Parizu 1878. godine. Badera je osim toga dao do znanja da njegove proizvode nadzire nadbiskupska kurija u Gorici i jamči da u slučaju kad bi se uspjelo dokazati kako svijeće nisu od čistog pčelinjeg voska, odriče zarade i vraća novac.

I u reklamnom oglasu za Prvu istarsku tvornicu voska sinova Antona Artusija u Rovinju, nakon predstavljanja proizvoda od voska i njihovih cijena, na kraju se navodi: “Što se tiče vrstnoće mogle bi ju jamčit mnoge svjedočbe raznih častnih župnikah i crkvenih upraviteljah i razne pohvale različitih novinah Beča i drugih pokrajinah, nego protivni svakon nekoristnom blebetanju pripušćaju vlastnici svoje proizvode sudu onih, koji će iste rabiti, a plaćat će se kad bude naručba pronadjena, da odgovara obećanju; u protivnom slučaju primiti će vlastnici tvornice naručene proizvode na svoj trošak natrag ili pako će se platiti ciena najzadnje vrsti kao što kod III. vrsti” (Naša sloga, 10/1881.).

Nagrađena istarska Tvornica voska sinovah Antona Artusi iz Rovinja prvi se put oglasila u „Našoj slogi“ na blagdan Svih svetih, 1. studenoga 1880. godine. U oglasu piše: „Među mnogočastnim crkvam, bratovšićam i drugim pobožnim zadruga svoje proizvode u pravom pčelarskom vosku kao svieće, duplere, svieće bojadisane itd. Za takovu cienu i pod takvim uvjetimi da se nije bojati konkurencije. Svjedočbe glavnih župah, dnevno raširenje i nagrada dobivena na Gradskoj izložbi sa II. medaljam jesu dovoljni dokaz dobrote i ljepote proizvodah iste tvornice“.

Zaklade ima u Pazinu, Bujama, Kopru, Puli i Rijeci; tko odmah plati dobije skonto; roba je slobodna od vozarine do svake željezničke stanice; ne budu li kupci zadovoljni, robu mogu vratiti.

FOTO: Cereria Artusi na području nekadašnje Lanterne u Rovinju

TEKST: Robert Buršić

SADNJA HRASTA LUŽNJAKA U MOTOVUNSKOJ ŠUMI

Umjesto brzorastućih euroameričkih topola, u Motovunskoj šumi, najpoznatijem staništu skupocjenog bijelog tartufa, na 2 ha površine na kojem je krajem prošle godine posječena topola starosti preko 60 godina, djelatnici RJ Prerada drveta Lanišće u sastavu Hrvatskih šuma, Uprave šuma Podružnice Buzet će u narednih 3 tjedna zasaditi 3.000 sadnica autohtonog hrasta lužnjaka, proizvedenih u rasadniku Frančeskija iz žira sakupljenog upravo u ovoj šumi. Sadnice se zaštićuju posebni PP štitnicima od direktnog sunca, od mraza, od pepelnice, od divljači te od konkurentskih, korovskih vrsta. Ovom se sadnjom završava 10-godišnji program kojem je cilj povećati učešće hrasta lužnjaka na ovom području i istovremeno smanjiti učešće topola, koje su se od samog početka sadile zbog brzog rasta i zrelosti za sječu. Za ekološki i ekonomski optimum sadnicama hrasta lužnjaka ipak će trebati znatno više, čak 100 – 140 godina.

Motovunska šuma se pruža dolinom rijeke Mirne (od Istarskih toplica sv. Stjepana do crkvice sv. Petra zapadno od Livada) te dolinom rječice Butonige od njena utoka u Mirnu do zaseoka Šćulci podno brda Brega na oko 1.100 hektara, od kojih je 274,9 ha u kategoriji su posebnog rezervata šumske vegetacije od 1963. godine, zbog raritetnog šumskog sustava, zajednice hrasta lužnjaka i običnog graba, posljednjoj takvoj u nizinama mediteranskih rijeka u Europi, a zbog velike biološke, povijesne i kulturne vrijednosti čitava je površina dio ekološke mreže Natura 2000.

Hrast lužnjak (Quercus robur) je vrsta karakteristična za nizinske krajeve kopnenih dijelova Hrvatske, gdje obrasta velike površine i tvori gospodarski vrlo vrijedne i po drvu poznate slavonske šume. Stablo hrasta postiže znatnu visinu i debljinu, a njegovo je drvo vrlo cijenjeno u stolarstvu, građevinarstvu, brodogradnji, bačvarstvu i dr. Sadnjom hrasta lužnjaka zadovoljni su šumari, ali i tartufari Buzeštine i Motovuštine, jer je ova vrsta i u kontekstu rasta bijelih tartufa kvalitetnija od topole. Sadnjom hrasta trebali bi biti zadovoljni i pčelari s ovog područja zbog mogućnosti da nedostatak paša na kestenu, lipi i bagremu, ali i padu stočarstva u ovom kraju, a s njim i padu kvalitete livada nadoknade medljikovcem. Iako je poznatiji i medijski eksponiranija medljika s jele, smreke, bora i ariša (Gorski medun), medljikovac s bjelogorice ne zaostaje mnogo za njim po kvaliteti i zdravstvenim dobrobitima za ljudski organizam.

Medljika s hrasta (crnika, plutnjak, kitnjak, lužnjak, cer, sladun) je proizvod lisnih uši: smeđecrne hrastove uši (Lachnus roboris L.), crno sjajne hrastove uši (Schizodryobius longirostris L.) ali i štitastih uši (Kermes Quercus L. i Eulecanium rufulum). Odrasla uš može dostići veličinu do 3 mm, a nalazi se po grančicama drveća. Ona izleže mnoštvo jajašaca koja prezime do slijedećeg proljeća kada se izlegu mlade uši. One rilcem sišu sokove drveta i posebnim žlijezdama proizvode medljiku tako da ona ipak nije proizvod probavnih organa, već posljedica odbacivanja neoplođenih žirova tijekom vegetacijskog razdoblja koje je popraćeno obilnim izlučivanjem slatkog soka. Hrastova medljika tamno crvene boje, gusta, opor okus dugo ostaje u ustima. Medna rosa koju pčele unesu u košnicu sadrži i pelud, spore različitih gljiva i drugih biljka koje vjetar nanese na nju. Ti sastojci je oplemenjuju i iz nje nastaje jedan od najkvalitetnijih medova za ljude, no ne i za prezimljavanje pčela. Naime, pčele ga sakupljaju u kasno ljeto i jesen kada je najžešća borba s varoom i pripreme za uzimljavanje pčelinjih zajednica. Ovaj med nikako ne bi trebao ostati u košnici za vrijeme prezimljavanja jer sadrži teško probavljiv šećer melicitozu čiji kristalići mogu prouzrokovati oštećenje stjenki crijeva i proljev, čak i ugibanje. Zbog činjenice da se medljikovac brzo kristalizira nakon čega ga je nemoguće izvrcati bez oštećenja saća, tijekom njegovog intenzivnog sakupljanja, pčelari moraju češće nadzirati košnice, no medljikovac ima daje mogućnost da nadoknade nedostatak na pašama koje podbace te sezone zbog vremenskih neprilika i štetnika, ali i smanjenja njihovih površina uslijed urbanizacije i deagrarizacije.

Medljikovac sadrži bogatstvo antioksidansa, aminokiselina, mineralnih tvari i posebno željeza. Zbog tih je sastojaka pogodan za oporavak iscrpljenog i oslabljenog organizma i anemija. Sadrži i folnu kiselinu pa je osobito preporučljiv u trudnoći i to tijekom cijelog razdoblja, ako ne postoje kontraindikacije. Pogoduje osnaživanju srca i krvožilnog sustava pa može biti sastavni dio prehrane nakon operacija. Pomaže kod oporavka od različitih bolesti, ali i kroničnih stanja. Smiruje i pomaže regeneraciji sluznice dišnih organa. Za ljudsku upotrebu kristalizacija ne smeta jer medljikovcu sitni kristali daju mekšu kremastu strukturu pa je vrlo pogodan kao namaz. Kao i ostale medove dobro ga je uzimati više puta dnevno uz lagano topljenje u ustima.

IZVOR: dnevni list „Glas Istre“, časopis „Gospodarski list“, Istrapedia

OPRAŠUJU LI PČELE MASLINU?

Nekoliko maslinara iz priobalja nam je ove godine tokom cvjetanja masline javljalo o nesvakidašnjem fenomenu, o pojavi pčela na cvijetu masline, ne u velikom broju jedva nekoliko desetaka pčela po jednom stablu masline, ali ipak o pojavi koja nije svakidašnja.

Pčele na cvijetu masline toliko su bile aktivne javljaju nam maslinari-pčelari s otoka Hvara i Brača, da gotovo nikad do tada nisu vidjeli tolike količine peluda na nožicama pčela, koje su ga žurno prikupljale i unosile u košnicu.

Sve do nedavno mnogi su stručnjaci pisali o tome kako kukci, pa tako ni pčele ne obilaze, odnosno ne oprašuju cvijet masline, uzroka i objašnjenja zašto je to tako ima napretek. Neki su tvrdili da maslina cvijeta kratko vrijeme, da bi pčele, koje u to vrijeme imaju bogatu «pašu», napuštali sigurnu i bogatu livadu i prebacili se samo dva – tri dana na maslinu. Drugi pak objašnjavaju razlog zbog kojeg pčele ne posjećuju maslinu za vrijeme cvatnje jer nema nektara u cvijetu, a neki pak su skloni mišljenju da pelud s masline nije prihvatljiv za pčele. Sigurno je jedno, da cvijet masline nema nektara, ali nam je poznato da pčele u isto vrijeme posjećuju više biljaka nego što je potrebno da bi napunile svoj medni mjehur.

Unosom peluda u košnicu, pčele ga pretvaraju u pčelinji kruh (fermentirani pelud) koji je osnovna bjelančevinasta hrana za leglo. Možemo pretpostaviti, da je ove godine bio izuzetno dobar unos meda u košnici prije početka cvatnje masline, pčelari nisu vrcali med, očekujući još veće prinose, no onda je pala kiša i zahladilo, a pčele su počele graditi leglo, kada im je potrebno mnogo više peluda, kojeg su našli u maslinama.

U svakom slučaju, uz dobru – obilnu peludnu pašu na maslini, saće je vrlo brzo tih dana, kažu pčelari, ispunjeno peludom, pčele su ga prebacile plodište, a ostatak u medište i zatvorili med. Sada je na stručnjacima, da ne temelju peludne analize ustanove da osim drugih vrsta peluda u priobalnom medu ima i određenih količina peluda masline. Prošle godine, je kod solinskog pčelara Joška Crmarića utvrđena prisutnost peluda masline od 12 %. Na agronomima i znanstvenicima, ali i samim pčelarima je da se angažiraju i pokušaju prskati unutrašnjost košnice čajem od masline, kako bi natjerale pčele da više posjećuju cvijet masline, a znanstvenim promatranjima dokažu (ne)postojanost mogućnosti veće oplodnje maslina sa pčelama.

TEKST: Sinaj Bulimbašić

FOTO: www.olives.life

Frederick Grabbe rođen je u Njemačkoj 1842. godine, a u Ameriku je emigrirao kad je imao tri godine. Frederick je odrastao na farmi u Illinoisu do odlaska u građanski rat. Po povratku jedno je vrijem živio u Kanzasu gdje se upoznao s pčelarenjem i gdje je 1872. godine na državnom sajmu osvojio prve nagrade za svoj rad. Iste godine prijavio je patent za košnicu pod nazivom Kansas, o čemu je 1873. godine objavljen članak u časopisu „American Bee Journal“ (tih je godina Grabbe bio i jedan od vlasnika te publikacije). Po povratku u Illinois se nastanio u gradu Libertyville i počeo baviti pčelarstvom. Grabbe nije bio običan pčelar. Pčele su mu bile uvozne talijanske i hibridne pčele. Njegovi sugrađani znali su za njega reći: “Mogao je vidjeti prilike koje nitko drugi nije prepoznao i nikada se nije bojao isprobati nove stvari.” Mnogo je razmišljao o tome kako “nagovoriti pčele da i zimi prave med”, pa je 1878. godine zajedno sa ratnim drugom (Charlie McDaniel) veliki brod natovario košnicama. Krajem jeseni, kada bi na gornjem dijelu Srednjeg zapada završila pčelinja paša, brod (čija je posada brojala 15 do 20 ljudi) sa oko 600 pčelinjih zajednica plovio niz rijeku Mississippi, od New Orleansa do St. Paula, putujući noću 30 – 40 milja, da bi izjutra pristali, da bi pčele mogle danju na pašu. Na taj je način postigao kontinuitet toplog vremena koje je pčele mamilo van iz košnica na pašu, čime je osiguravao i kontinuitet u proizvodnji meda kroz čitavu godinu dok to nije moglo uspjeti pčelarima sa stacionarnim pčelinjacima. Po tome je i postao poznat u SAD, te je njemu i o BeeBoatu – plovećem pčelinjaku 1878. godine objavljen članak u časopisu „The American Bee Journal“.

Putujući dalje, brod s pčelama je doplovio na krajnji jug gdje su pristaništa bila puna bačvi sa šećerom i melasom. Prema jednom izvoru, došlo je do kvara motora, pa je to bio razlog odustajanja, a prema drugom izvoru, pčele su napustile brod ne želeći se vratiti, a Grabbe i McDaniel, gotovo ostavši bez pčela, prodali su brod-pčelinjak i vratili se doma, no usprkos razočarenju, ovo nije bio kraj Grabbeova pčelarenja, već samo zatvaranje njegove plutajuće podružnice. Pčelarstvo i proizvodnja meda odvijali su se lijepo – sve dok brod nije zaronio na donji jug gdje su pristaništa bila napunjena bačvama šećera i melase. Pčele su, nepostojane, napustile svoj dom za čamce radi slađih pašnjaka slatkiša na pristaništima. Grabbe i McDaniel, gotovo bez pčela, prodali su svoj pčelinjak i otišli kući u Libertyville. Ovo nije bio kraj Grabbeova pčelarenja – samo zatvaranje njegove plutajuće podružnice, pčelarstvo mu je ostalo strast do kraja života, no financijski uspon je doživio s posve drugim poslom s izvorskom vodom u tvrtki Abana Spring Water. Grabbe je umro 1915. godine, a netom prije smrti je sudjelovao u ocjenjivanju meda na državnom sajmu u Springfieldu bio jedan analitičara u žiriju. U povijesti američkog pčelarstva Frederick Grabbe će ostati zapamćen kao veliki entuzijast, inovator i „… čovjek s velikim iskustvom, praktičan, energičan i neumoran radnik.“ (CO Perrine. Gleanings in Bee Culture , travanj 1878.)

IZVOR: www.shelflife.cooklib.org

PROPOLIS KAO ODLIČNO SREDSTVO U ZAŠTITI MASLINE

Propolis je biljna smola koju pčele nalaze u pupoljcima i cvijeću različitih biljnih vrsta, a posebno ga puno ima u divljem kestenu, boru, smreki i drugom bjelogoričnom i crnogoričnom drveću. Pčele ga sakupljaju najviše krajem jeseni, kada nema nektara u prirodi, a služi im kako bi začepile rupe u košnici i suzile ulaz pred zimu. Koriste ga još i za dezinfekciju stanica saća, ali i za oblaganje i mumificiranje raznih uljeza koje ne mogu ubiti ni iznijeti vani, stoga ih pretvore u mumije. Kemijski sastav je veoma složen, pronađeno je preko 150 komponenata, od kojih su najpoznatije i najvažnije razne biljne smole, vosak, balzam, esencijalna ulja i različite organske tvari, piše Maslinar. Riječ propolis po nekima dolazi od grčke riječi pro- pred i polis- grad, što bi značilo zaštita od ulaza u grad (košnicu), dok drugi smatraju da riječ potječe od latinske riječi propoliso, što znači zamazivati, zaglađivati.

Za gljivična i virusna oboljenja masline

Nekolicina entuzijasta maslinara s Brača, već nekoliko godina radi na priznavanju efikasnosti u liječenju pojedinih gljivičnih, bakterijskih i virusnih oboljenja masline upravo pripravcima na bazi propolisa.

Sve je počelo s radom prof. Pecchiaija s Eubiotičkog centra iz Milana, koji je među prvima objavio pozitivne rezultate ispitivanja njegove efikasnosti u zarazama u poljoprivredi. On je istaknuo kako su najvažniji sastojci vitamin PP i flavonoidi (vitamin P). Organska komponenta je podijeljena u tri grupe i to: polifenoli (aromatske tvari, fenoli, alkoholi i aromatski aldehidi); terpeni (esencijalna ulja) i različite tvari (aminokiseline, polisaharidi, minerali, vitamini A, B, C i E grupe).

Uz maslininu muhu, tu je i jasminov moljac koji uništava mlade maslinike

Može biti apsorbiran lisnim i korijenovim sustavom, kada u biljci potiče prirodne obrambene mehanizme antimikrobnog i stimulirajućeg djelovanja. Koristi se kao zaštitno sredstvo u preventivi razvoja biljnih bolesti i to u obliku otopine. Kada otopinom prskamo masline u kasnu jesen ili kod blage zime, stimuliramo vegetativni porast s prijevremenom cvatnjom i dozrijevanjem plodova, a kada propolisom u obliku uljne, alkoholne ili vodene otopini prskamo stablo, sigurno uništavamo lisne i štitaste uši na maslini. U hidroalkoholnoj otopini, sam ili s dodatkom sumpora, kada je učinak djelotvorniji, daje odlične rezultate kod liječenja gotovo svih biljnih bolesti koje napadaju maslinu, a posebno čađavice.

Vosak za zarašćivanje rana

Vjerojatno svi maslinari koriste tzv. kalem vosak za zatvaranje i brže zarastanje rana na deblu ili grani masline, posebno u sprječavanju raznoraznih patogenih gljivica kao što su nekroza i truljenje tkiva. Ovaj se vosak priprema tako da se otopi 50 grama pčelinjeg voska, doda se 25 grama propolisne alkoholne otopine i 25 grama čistog ekstra djevičanskog maslinovog ulja. Miješa se dok se ne sljube sve supstance, nakon čega se do uporabe spremi u plastične kutijice i drži na hladnom i tamnom mjestu.

Tinktura i hidro-alkoholna otopina

Za spravljanje tinkture najidealnije je koristiti denaturirani alkohol u omjeru 1 litra na 350 grama čistog propolisa ili ako koristimo ostatak od filtriranja vodene otopine, također 1 litra alkohola na 300 grama ostatka propolisa. Tinktura je spremna za uporabu nakon tri tjedna močenja uz svakodnevno miješanje, s tim da se zadnja tri dana ne miješa kako bi se talog deponirao na dnu i tako nam olakšao filtriranje.

Osim tinkture, koristi se i hidro-alkoholna otopina. Ovakav način tretiranja masline raširen je u ekološkom uzgoju, a otopina se spravlja tako da se pomiješa 100 grama vodene otopine i 100 grama alkoholne otopine i sve skupa pomiješa sa 100 litara vode. Maslina se tretira svakih 15 dana, sat vremena nakon zalaska sunca zato što sunčeve zrake negativno djeluju na propolis.

Savjeti za početnike: Kako se obraniti od maslinine muhe?

Radi poboljšanja djelovanja na gljivične i bakterijske bolesti na stablu masline koristi se još i hidro-alkoholna otopina propolisa s dodatkom 0,2 posto koloidnog sumpora, ili na 100 litara razrijeđene hidro-alkoholne otopine pomiješa se s 350 grama močivog tekućeg sumpora.

Radi efikasnijeg fungicidnog i insekticidnog djelovanja na gljivice, grinje, lisne uši i maslinovu muhu i moljca, koristi se hidro-alkoholna otopina propolisa obogaćena sa 2,5 posto natrijevog silikata. Tretira se u fazi mirovanja masline od završetka berbe do završetka proljetne rezidbe, a ako je potrebno i u fazi vegetacije, tada je postotak natrijevog silikata manji i iznosi 1,5 posto.

IZVOR: časopis „Maslinar“ br.30/2020. godina

AUTOR TEKSTA: Sinaj Bulimbašić, ekološki maslinar i pčelar iz mjesta Selce na otoku Braču, predsjednik Saveza maslinara i uljara županije Splitsko-dalmatinske, autor desetak knjiga i niza stručnih tekstova o poljoprivredi s naglaskom na maslinarstvo i pčelarstvo, objavljenih u raznim magazinima, dnevnim listovima i Internetskim portalima.

PRIHRANA PČELINJIH ZAJEDNICA U BEZPAŠNOM RAZDOBLJU

Ova godina za pčelinje zajednice, njihov razvoj i prinose opet nije bila najpovoljnija. Nakon ranog i toplog proljeća, koje je puno obećavalo, kako na cvjetnoj tako i na šumskoj paši, u svibnju je počelo kišno razdoblje, koje nikako nije htjelo završiti. U vrijeme kada su pčele morale intenzivno koristiti paše, a pčelari trebali žeti plodove tog rada, hladno i kišno vrijeme je zadržalo pčele u košnicama. Medenje su ometali kiša, hladnoća i vjetar. Pčelari zato nisu imali puno posla oko proizvodnje meda, ali su bili zauzeti sprečavanjem rojenja, lovu na odbjegle rojeve i prihrani pčelinjih zajednica kojima je na nekim lokacijama već nedostajalo hrane.

Nažalost, sezona je bila takva kakva je bila i koliko god razmišljali o njoj, više je ne možemo mijenjati. Stoga moramo svoje misli usmjeriti što činiti ubuduće. Već smo stupili u bezpašno razdoblje nakon kojeg slijedi jesen i zima. Nažalost, ne možemo predvidjeti što nas tada čeka, no možemo reći da će to razdoblje biti veliki test za pčele. Zato ih moramo što bolje pripremiti i opskrbiti. Jedan od zadataka u ovom razdoblju je obnavljanje zaliha hrane za zimski period.

S prihranom za zimski period obično počinjemo odmah nakon posljednjeg vrcanja ili po završetku zadnje ispaše na svom području. Pčele hranimo tako da zajednica ne osjeti nedostatak zaliha i da matica nastavlja zalijegati jaja. U početku je prihrana manje intenzivna, jer bi – s prekomjernom količinom hrane, pčele blokirale prazne stanice u plodištu i matica zaustavile u leženju, što bi umanjilo broj zimskih pčela. Kasnije se prihranimo postepeno povećava kako bi pčele stvorile potrebne zalihe hrane u leglu. Prihranu planiramo da sve pčelinje zajednice opskrbimo do sredine rujna. Za prihranu pčela u AŽ košnicama treba 12,5 – 15 kg šećera, a za pčele u LR košnicama 15 – 18 kg, odnosno u LR košnicama u dva nastavka 22 – 25 kg šećera. Količine variraju i zbog razlike u derivatima, no kako pčelari nisu matematičari da se oslanjaju samo na brojke, pčelari trebaju povremeno otvoriti košnice i provjeriti zalihe hrane u njima.

Pčele se mogu prihranjivati na razne načine. Poznata je metoda brzog nalijevanja otopine šećera u hranilicu kod AŽ ili LR košnice. Za ovaj se postupak priprema otopina šećer : voda u omjeru 1: 1. Prihrana se mora provoditi u večernjim satima, nakon zalaska sunca, jer se na taj način izbjegava kontakt hrane i pčela i spriječila grabež. Pčele obično prihranjujemo svaki dan ili svaki drugi dan, redovno provjeravajući potrošnju i zalihe.

U prihrani pčela se možemo koristiti i sporijom metodom. Značajka ove metode je da pčele duže vrijeme konzumiraju otopinu šećera, tjedan ili duže. Dodavanjem veće količine šećera odjednom uštediti ćemo na vremenu. Budući da je šećerna otopina prisutna u košnici duže vrijeme, priprema se u omjeru najmanje 3: 2 (šećer: voda), što ujedno produžava rok trajanja otopine. Što je kontakt pčela s otopinom šećera manji, i mogućnost za grabež je manja. Stoga se na ovaj način može pčele prihranjivati čak i sredinom dana, ukoliko temperature nisu previsoke uz oprez kako iza sebe ne ostavite prolivenu otopinu šećera.

Prihrana ovom metodom se može izvoditi uz pomoć PVC posuda i cijevi s mrežicom. Posude s otopinom se pripremaju uoči same prihrane i potom se prebacuju (ili prevoze) na pčelinjak, što olakšava transport i sipanje. Međutim, mogu se sipati i na samom mjestu hranjenja. U AŽ košnicama posude s otopinom se stavljaju u medište, iz kojih se uklanja 3 – 4 saća, pa ako ima dovoljno prostora iza mrežastih vrata, mogu se i tamo postaviti. U nastavljačama se ubacuju i u medište bez saća. Pčele uzimaju otopinu šećera kroz cijev, mrežica ih sprečava da se u njemu utope ili uđu u ispražnjenu posudu. Obavezno postavite cijev tako da pčele mogu ući u nju.

Za hranjenje možemo koristiti i PVC kante, boce ili staklenke na kojima u poklopcu izbušimo nekoliko rupa promjera 2 mm. Ova metoda se naziva i kapilarnom prihranom. Ulijte otopinu šećera u kantu, bocu ili staklenku, zatvorite i okrenite na poklopac. Ovisno o raspoloživom prostoru, ovo se može umetnuti u prazno medište u AŽ košnici ili u dio između saća i ulaza u košnicu. U LR košnicima ovu vrstu hranilice stavljamo na gornje saće i povezujemo s praznim nastavkom s poklopcem. Takva hranilica mora uvijek biti podstavljena ili postavljen na saća ili matičnu rešetku, kako bi pčele imale pristup kapima otopine na donjem dijelu hranilice.

Samo dobro prihranjene pčelinje zajednice se mogu dobro razvijati u bezpašnom razdoblju i stvoriti dovoljne zalihe hrane za zimu. To je ključno za njihovo prezimljavanje i dobar razvoj u proljeće, kada će nam se vratiti sav uložen trud i vrijeme kroz brojne pčelinje proizvode.

AUTOR TEKSTA: Simon Golob, pčelarski savjetodavac pri JSSČ

EVODIJA (lat. Tetradium danielli) je listopadna biljka iz porodice Rutaceae porijeklom iz Južne Koreje i Kine. Može narasti i do 20 m visine. Cvjetanje počinje tek nakon četvrte godine rasta, u srpnju i kolovozu. Cvate sitnim bijelim dvospolnim cvjetovima skupljenim u cvatove promjera oko 15 cm. Odlična je ljetna medonosna biljka koja pčelama daje nektar i pelud u izobilju, pa je često nazivaju PČELINJE DRVO. Evodija medi tako snažno da pčele nektar skupljaju čak i iz onih cvjetova koji padnu na tlo.

Kako nije zahtjevna po pitanju tla, lako se udomaćuje na novom terenu, podnosi do -18 ºC, veoma je otporna na zagađen zrak (prednost kod urbanog pčelarstva) i što je veoma važno: ne predstavlja ugrozu za autohtonu floru. Najbolje uspijeva na lokacijama gdje je izložena 6 i više sati dnevnom suncu. Najbolje ju je nabaviti kao trogodišnju sadnicu. Sadi se na razmak od 5m i na 1 ha otvorene površine dolazi oko 400 sadnica. Mladu biljku treba zaštititi od srna. Obrezivanje se vrši samo na mladoj biljci zbog postizanja željenog oblika krošnje i nakon toga više nije potrebno.

Mirisni cvjetovi evodije su bogati peludom i nektarom. Čak su i listovi evodije mirišljavi, te privlače pčele na ovo medonosno stablo. Cvate tijekom ljeta (srpanj i kolovoz), a razdoblje cvjetanja traje i do mjesec dana u vrijeme kada je malo druge paše. Ova je vrsta izrazito atraktivna pčelama koje je masovno posjećuju tijekom čitavog dana, pa čak i kada se smrači. Također, kada cvijet opadne sa stabla, još uvijek se na njemu mogu naći pčele koje ga obilaze. Dnevni unosi su preko 3 kg nektara po košnici, a ukupni prinosi po jednoj pčelinjoj zajednici mogu biti i preko 30 kg meda. Sa samo 1 ha zasađene evodije, prosječni je prinos meda oko 400 – 500 kg. Najviše koristi od nje je u kasno ljeto, kada nema više puno paše za pčele koje tada spremaju zalihe za zimu.

Med dobiven od evodije intenzivne je arome, specifičnog voćnog okusa i za razliku od drugih vrsta meda, ne kristalizira. Svijetle je boje, skoro proziran ili bjelkast. Za naše područje, ovaj med ima novi okus na koje se tržište tek treba navikavati, no to je zanemariv nedostatak s obzirom na brojne prednosti koje ima ova biljka.

HOTEL ZA PČELE SAMICE

PČELE SAMICE

Solitarne pčele, pčele samotarke (Osmia rufa i O. Cornuta) vrijedni su oprašivači voćnjaka i legu se u rano proljeće kada voćke kreću sa cvjetanjem (već pri temperaturi od 8-10°C) i u prirodi se mogu vidjeti od ožujka do lipnja. Učinkovitost pri oprašivanju voćaka jedne ženke solitarne pčele Osmia rufa može se usporediti s učinkovitošću 120 letačica medonosne pčele Apis mellifera, stoga je solitarna pčela vrlo poželjna u svakom voćnjaku. Kako i sam naziv govori, to su pčele koje ne žive u košnicama kao medonosne pčele, ne roje se, nego žive samostalno i sve rade same. Manje su od medonosnih pčela i ne bodu. Tijelo im je prekriveno gustim dlakama, pogotovo na trbuhu, i upravo tu skupljaju polen koji prenose onda u gnijezda, gdje spremaju hranu za svoje potomstvo, a na taj način istovremeno oprašuju i voćke. Zovu se još i pčele zidarice, jer svoja gnijezda, kamo odlažu jajašca, pregrađuju i zatvaraju blatom. Tokom 10-12 tjedana života ženke aktivno skupljaju pelud i polažu jajašca u razne šupljine i pukotine – polažu jedno po jedno jajašce skupa sa prikupljenim polenom kao hranom za potomstvo i pregrađuju tako komoru po komoru u šupljinama. Nakon toga ugibaju, a iduće se generacije opet izlegu na proljeće.

U svijetu se već desetak godina grade tzv. HOTELI ZA KUKCE – specijalna utočišta za sve koje želimo u svom vrtu. Idealna kombinacija za privlačenje solitarnih pčela je kombinacija barske trstike, bambusa, izbušenih drvenih blokova, siporeks blokova i šupljikave cigle. Solitarna pčela leti u radijusu od 200-250 metara od gnijezda pa ako imate veći voćnjak predvidite i više nastambi za solitarne pčele. Izgradnja hotela je prilično jednostavna. Za početak je potrebno postaviti neku vrstu konstrukcije, koju ćemo ispuniti raznim pogodnim elementima s rupama u koje se kukci zavlače. U ovu svrhu mogu poslužiti stare cigle i blokovi s rupama, razni drveni trupci, ostaci od paleta i slično – u kojima se izbuše rupe promjera 8-12 cm, šupljikave biljke koje se narežu i poslažu između drvenih blokova (bambus, trska, suncokret, čičak), suha trava, suho lišće, kora drveta, stari crijepovi i ostalo. Što je veća paleta materijala, više vrsta kukaca će doći. Poželjno je napraviti i neku vrstu krova, kako bi se onemogućio prodor kiše i snijega. Ovakav hotel je preporučljivo okrenuti ka jugoistoku ili jugozapadu, na čistini, ali opet na dobro zaštićenom dijelu. Nije dobro niti da se smjesti hotel u grmlje, jer će se tako privući mnogo manji broj kukaca. Ovako sagrađen hotel, pored svoje primarne namjene (smještaj korisnih kukaca), može imati i veliku estetsku funkciju u vrtu, da uljepša gradske parkove i slično.

IZVOR: www.biovrt.com

Prirodni neprijatelji pčela: ptice pčelarice

Pčelarice (lat. Meripidae) su ptice šiljastih krila šarenog perja, vitkog tijela i izdužena repa iz reda modrivrana. Kljunovi pčelarica su zakrivljeni, dugi i imaju oštar vrh. Mogu jako ugristi, posebno na vrhu, i to koriste kao pincetu kako bi uhvatile kukce u zraku i zdrobile one manje. Uglavnom se hrane letećim kukcima, a pčele čine najveći dio žrtvi. Plijen hvataju ili u stalnom letu ili s nekog mjesta odakle ga mogu tražiti pogledom. Manje pčelarice love s nižih grana drveća, a veće s vrhova stabala ili telegrafskih stupova. Žuta pčelarica koja nastanjuje Europu može uočiti pčelu na udaljenosti od 60 metara. Pčelarice svom plijenu prilaze direktno ili straga i love ih samo u zraku, dok na one koji su sletjele na tlo ili biljku, uopće ne obraćaju pažnju. Pčele love za lijepog vremena kada sakupljačice izlijeću u velikom broju na pašu. Prije nego što je pojede, pčelarica uhvaćenoj pčeli skine žalac udarajući je o tvrdu površinu. Jedna ptica može pojesti 150 – 250 pčela, a kad odgaja mlade i nekoliko puta više. U to vrijeme moraju pojesti dvostruko više insekata od svoje težine, pa su joj pčelinjaci idealno lovište, jer na maloj površini velika koncentracija insekata. Borba protiv pčelarica nije nimalo laka, jer ju je teško otjerati zvukom ili lepršajućim trakama. Jedino što ih uznemirava je svjetlosni bljesak zbog čega mnogi pčelari pored svojih košnica postavljaju ogledalca ili stare CD-ove okačene na končić koji se i pri malom strujanju zraka vrte blješteći sjajem koji ih tjera s pčelinjaka.

Kanibalizam je pojava da neke životinje proždiru cijele jedinke ili njihove dijelove unutar svoje vrste. U zoološku terminologiju je ovaj pojam ušao iz antropologije kao sinonim za ljudožderstvo.

Pčelinji kanibalizam

Kanibalizam kod pčela je prilično čest, ali relativno nepoznat tako da mu se u praksi ne pridaje posebna važnost. Ni u literaturi nema mnogo podataka o ovom fenomenu koji, međutim, pod određenim uvjetima može stvoriti ozbiljne gubitke pčelinjih zajednica.

Radilice u jesen izbacuju trutove i eliminiraju trutovsko leglo iz zajednice i pritom se hrane sa sokovima ubijenih larvi. Fenomen kanibalizma prisutan je kod zajednica s dobrom rezervom meda, ali sa smanjenim zalihama peludi. Kod istih je proljetni razvoj usporen kao rezultat kontinuiranog oduzimanja ličinki i larvi, koji se koriste kao hrana. Početkom proljeća, sa cvjetanjem biljaka i unosom peludi, kanibalizam prestaje i zajednica se počinje normalno razvijati. Međutim isto uzme danak kašnjenjem zajednice u razvoju, što se u konačnici odrazi i na prinose meda. Kanibalizam je prisutan i u vrijeme bespašnog perioda, pčele iz ćelija izbacuju i jedu vlastite larve, čiji ostaci se ponekad mogu vidjeti i na podnici košnice. Pokazalo da tijekom razdoblja intenzivnog razvoja jajovoda radilica, pogotovo onih koje su uključene u hranjenje legla i matice, iste tako nadoknađuju nedostatak bjelančevina i vitamina.

Kanibalizam se neće pojaviti ako ostavite adekvatne zalihe peludi u zajednicama ili intervenirate dodavanjem okvira sa peludi zajednici koja je zahvaćena kanibalizmom.

TEKST: Stipica Čičak, profesionalni pčelar, član PU Radilica Osijek, voditelj interventne ekipe za hvatanje rojeva pčela po Osijeku i okolici

KAKO PČELE BRANE SVOJ DOM?

Dijelu pčela radilica u dobi oko 18. do 21. dana života radilice glavni je zadatak organizacija obrane zajednice, legla i zaliha hrane. Pčele stražarice su smještene oko leta i paze tko ulazi u košnicu. U jačim zajednicama tijekom pašne sezone broj stražarica je blizu stotinjak, no u slučaju opasnosti obranu košnice će preuzeti i tisuće pčela. Pčele stražarice na ulazu u košnicu pregledavaju pčele koje dolaze. Na temelju mirisa specifičnog za svaku zajednicu prepoznaju nepoželjne goste (ose, stršljene, leptire) i ne dozvoljavaju im prolaz, a mirno propuštaju pripadnice svoje zajednice ukoliko unose hranu, ali i pčele drugih zajednica – ako dolaze s paše natovarene hranom i zabunom se zalete u njihovu košnicu. No, kad ponestane paše krajem ljeta i dođe do pojave grabeži, tada pčele jačih zajednica navaljuju na slabije s namjerom da kradu med. Kradljivice su veoma uporne i danima navaljuju na druge košnice. Čim stražarice uoče potencijalnu opasnost i identificiraju je kao prijetnju zajednici, prilaze uljezu, slete na njega, ubodu ga i pobjegnu za nekoliko sekundi. Pri tom ispuštaju tzv. alarmni feromon i u pomoć pozivaju pčele braniteljice u boj protiv neprijatelja. Zajedno će bosti sve što se nađe na udaljenosti od nekoliko metara u svim smjerovima. Prilikom uboda, radilice će iz svojih žalaca ispustiti mješavinu tvari koja će potaknuti i ostale radilice na obranu zajednice. Nakon uboda žalac ostaje u tijelu žrtve i izlučuje tvar kojom drugim pčelama označavaju metu za napad, pa one postaju još agresivnije. Pred letom košnice tada počinje velika borba u kojoj pogine velik broj pčela. Pčele stražarice i braniteljice će navaliti i na čovjeka ako se previše približi letu. Dimljenjem zajednice se prikriva alarmni feromon, no ako nas ubode, tada smo obilježeni i ukoliko brzo ne izvadimo iz svoje kože žalac, stražarice će juriti za nama do 3 – 4 metra udaljenosti od košnice, a njihovom naletu i ubodima možemo pobjeći sakrivši se u prvi obližnji grm. Zato je prilazite košnicama bez zaštitne odjeće i rukavica!

Radilice koje u dobi od 5 do 12 dana hrane ličinke nazivamo hraniteljice. U dobi od petog do osmog dana one hrane peludom i medom starije ličinke. U tom razdoblju mlade radilice hrane se većim količinama peluda, pa se u njima razviju mliječne žlijezde. Te radilice hrane mlade ličinke mliječi, a kasnije medom i peludi. Taj posao vrše obično od osmog do dvanaestog dana života, a izuzetno i nekoliko dana dulje. U komunikaciji između ličinki i pčela hraniteljica važnu ulogu imaju feromoni legla koji utječu na hranidbenu aktivnost radilica, inhibiraju razvoj jajnika kod radilica, potiču radilice u određenom trenutku na poklapanje legla, povećavaju aktivnost podždrijelne žlijezde hraniteljica i utječu na duljinu ove faze života, a šire se kontaktom. Dio pčela iste dobi (njih oko 12) su pratilje pčelinje matice jer je hrane iz usta u usta matičnom mliječi. Za uzvrat dobiju malo matičnog feromona kojeg uzimaju s tijela matica lizanjem, ticalima i prednjim nogama te ga dalje šire po zajednici. Matični feromon ima središnju ulogu u pčelinjoj zajednici: utječe na koheziju radilica, inhibira razvoj jajnika kod radilica i stimulira aktivnost radilica: čišćenje, građenje, unos hrane i ishrana legla. Nakon 10 – 12 dana mliječna žlijezda prestaje izlučivati mliječ. Pri kraju toga prvog razdoblja života mlade kućne pčele izlaze sve češće iz košnice i vrše kratke orijentacijske letove, da bi upoznale okolicu, nakon čega će postati pčele sakupljačice, orijentirane na sakupljanje nektara, peluda, vode, propolisa, a dio njih će postati izviđačice, plesačice, stražarice…

Pčele radilice su najbrojniji članovi pčelinje zajednice i vrše raznolike poslove, ovisno o tome u kojoj su dobi, ali i nekim drugim okolnostima kada se prilagođavaju novonastaloj situaciji koja ugrožava skladnost u košnici (uoči rojenja, za bespašnog razdoblja, u slučaju bolesti ili neprijateljskog napada). Načelno, radilice dijelimo u dvije skupine: mlađe (u dobi do 3 tjedna), kućne pčele koje obavljaju radove u košnici i starije pčele sakupljačice koje vrše poslove izvan košnice. Dio mladih pčela sjedi mirno na saću i tako grije leglo, a nazivaju ih njegovateljice.

JESTE LI ZNALI?

U starosti od oko 12 dana pčele prestaju lučiti matičnu mliječ (kojom su do tada hranile ličinke i maticu), a razvijaju im se voskovne žlijezde smještene kao parne tvorbe od četvrtog do sedmog kolutića na ventralnoj strani zatka tako započinje njihova nova funkcija u košnici – postaju GRADITELJICE. Ove žlijezde ostaju aktivne do osamnaestog dana života radilica, ali prema potrebi i u kasnijoj dobi. Pri intenzivnom hranjenju nektarom i peludi u voštanim se žlijezdama stvaraju znatne količine voska. Iz žlijezda nastaje tekući vosak koji se hlađenjem pretvara u ljuskice bijele boje. Potom se pčele voskarice uhvate za kraj košnice i vješaju se jedna za drugom stvarajući „zavjese“. Zadnjom nogom prelaze preko zatka s trbušne strane, pri čemu zakvače voštanu ljuskicu dlačicama četkice na stražnjoj nozi i izvuku iz tobolca. Nakon toga stražnjim nogama ljuskicu prebace na prednje noge i zatim u čeljust u kojima se prerađuje vosak. Prerada voska u čeljusti se sastoji od miješanja voska sa slinom i gnječenja. Svaki put kada pčela zgnječi i obradi ljuskicu u obliku grudice ga lijepi za saće koje se gradi. Pčela prerađuje jedan ljuskicu oko dvije minute. Tijekom gradnje pčele voskarice se izmjenjuju, pa tako jedna donese grudicu voska, zalijepi ga, stisne i odmah nakon nje dolazi druga pčela i ponavlja postupak i tako redom.

Pčele započinju gradnju saća tako da prvo zalijepe za kraj košnice red voštanih ljuskica u okomitom položaju (tzv. prihvatne stanice). Ove stanice su poluprizmatičnog oblika i na njih pčele dalje nadograđuju cijele stanice. Stanica se gradi tako da je jedan kut prizme okrenut prema gore, a drugi kut prema dolje, dok su paralelne stjenke u okomitom položaju. Time redovi stanica idu u vodoravnom slijedu. Dodavanjem satne osnove mijenja se način gradnje. Pčele tada grade na način da su paralelne stjenke u vodoravnom položaju, a slijed stanica se nastavlja u dijagonalnom položaju. Saće je zapravo skup šesterokutnih stanica koje su pravilno poredane jedna do druge, tako da između njih nema praznog prostora. Takav način gradnje i heksagonalan oblik stanice omogućava pčelama stabilnost saća, te optimalno iskorištavanje prostora i skladištenje hrane. Najveće količine voska pčele proizvode u razdoblju od travnja do lipnja. Ljuskice voska i mlada voština sadrže tvari koje djeluju kao feromoni.

Osim proizvodnje voska i gradnje saća, pčele u dobi 12 – 18 dana obavljaju i druge poslove u košnici. Od dana kada matica položi jajašce u stanicu, stadij tzv. otvorenog legla traje prosječno devet dana, kada ih pčele voskarice poklapaju. Osim ovog posla, one dočekuju pčele sakupljačice koje donose nektar sa paše, primaju ga od njih s rilca na rilce i prijenose u svom mednom mjehuru u stanice saća. Taj nezreli med prenose iz stanice u stanicu, dodajući mu pritom enzime i tako pridonose dozrijevanju meda. Zreli med poklapaju nepropusnim voštanim poklopcima. Sudjeluju i u spremanju peluda. Pčele sakupljačice pelud donose u svojim košaricama koje ostružu na rubovima stanica. Pomoći svojih čeljusti kućne pčele utiskuju pelud do tri četvrtine dubine stanice. Zatim ga pokriju medom i na taj način konzerviraju pa pelud može stajati dulje vremena. Osim toga čiste košnicu od svih otpadaka (mrtve pčele, mrtve ličinke, djelići skinutih poklopaca i dr.) koji izbace kroz leto ili van košnice.

ZNATE LI SVE ČINJENICE O TRUTOVIMA, NJIHOVOJ ULOZI U PČELINJOJ ZAJEDNICI I TRAGIČNOM KRAJU KOJI IH ČEKA NAKON PARENJA S MATICOM ILI PO ZAVRŠETKU AKTIVNE SEZONE?  

Trutovi su muški članovi pčelinje zajednice. Liježu se iz neoplođenih jajašaca koja snese matica. Ova se pojava zove partenogeneza. Trutovske stanice su veće od stanica iz kojih će se izleći radilice. Za razvoj od jaja do odrasle jedinke trutovi trebaju 3 dana više od radilica, dakle ukupno 24 dana. Poklopci na stanici nisu ravni kao kod radilica, već su kupolasti jer su veći od njih. Ličinki truta radilice matičnu mliječ daju 14 puta na sat, za razliku od radiličkih ličinki kojima daju hranu 2 puta na sat. Prvih 2 – 3 dana hrane ih radilice, još uvijek matičnom mliječi i to do 25 puta u jednom satu, a nakon 7 dana počinju jesti med i pelud. U dobi 4 – 7 dana započinju i s orijentacijskim letovima u blizini zajednice. Spolno su zreli između 12 i 14 dana života. Odrasle jedinke trutova su dužine 15 – 17 mm i težine oko 0,196 g, dakle nešto su manji od matice, no veći i teži od radilica. Imaju snažna krila i velike oči, a to im je potrebno da za vrijeme leta mogu opaziti i dostići maticu radi parenja.

Tijekom tzv. „svadbenog“ leta matica izlučuje mirisni feromon čime privlači trutove. Izlučivanje ovog feromona traje 25 dana nakon čega ove žlijezde gube funkciju. Trutovi lete u obliku oblaka, prateći nagle pokrete matice na visinama 9 – 90 m iznad otvorenih polja i šumskih čistina, pa se prisutnost trutova na sparivalištu može provjeriti bacanjem kamena uvis – trutovi će ga pratiti dok ne padne na zemlju. Matice se tada pare s 17 – 27 trutova. Pri parenju tijelo truta se okrene unatrag, a njegovi spolni organi ostaju u matici. Na njegovom tijelu nastaje velika rana, pa trut nakon parenja pada i umire. Dio spolnog organa koji visi iz matice uklanjaju radilice prilikom njenog povratka u košnicu. Broj trutova u zajednici može doseći 1.000 – 1.500 od travnja do kolovoza, u skladu sa snagom zajednice i količinom trutovskog saća. Žive do 6 – 7 tjedana. Osim oplodnje matica, trutovi u košnici griju leglo i važni su za prirodno raspoloženje u zajednici. Geni koje trutovi imaju potiču samo od matice, pa na potomstvo prenose nasljedne osobine: u prvoj generaciji na matice i pčele, a u drugoj na trutove.

Ako tijekom aktivne sezone dođe do nestašice hrane iz legla se najprije izbacuju najstarije ličinke trutova. Njih radilice ili iznesu iz košnice ili pojedu. Ako se nestašica nastavi, radilice uklanjaju i mlađe ličinke trutova. Sve dok je lijepo vrijeme i dok cvijeće obilno proizvodi nektar, trutovi u svojoj zajednici nalaze gostoprimstvo i hranu, no u jesen čim nestane paše, u pčelinjacima počinje tzv. „pokolj trutova“. Trutovi ne mogu proizvoditi vosak, ne idu na pašu niti znaju čistiti ili čuvati leto, pa iz zajednica uzdržava samo u sezoni. Kako trutovi nemaju žaoke i ne mogu se braniti, one koji se vraćaju s leta, krajem sezone pčele više ne puštaju nazad u košnicu, a one u košnici potiskuju dalje od meda dok ih ne izbace iz košnice. Izbačeni trutovi sakupe se u grupama oko leta, dok ne uginu od zime i gladi. Izuzetno, kada zajednica nema matice, trutovi mogu ostati u zajednici i tijekom zime.

JESTE LI ZNALI? Većina pčela izletnica skuplja samo nektar. U medni mjehur pčela može primiti 90 mikrolitara nektara što prelazi i težinu same pčele! Za 1 kg nektara pčele moraju napraviti 12.000 do 24.000 letova, a za 1 kg meda i 3 puta više. Prosječna brzina leta pčela je oko 20 km/sat, ali kad lete bez tereta mogu postići brzinu i do 40 km/sat! Pri tome ovaj maleni kukac zamahne krilima i do 230 puta u sekundi! No, pčele s cvjetova biljaka skupljaju i pelud koja ih svojom težinom dodatno usporava. Dlačice na pčelama pozitivno su nabijene te na taj način privlače na sebe pelud koja je negativno nabijena i lijepi se po dlačicama. U slijedećoj fazi pčele prednjim nogama kupe pelud sa svog tijela, dodaju nektar i izlučevine svojih žlijezda pa oblikuju granulice veličine zrna okrugle riže. Svaka granula peluda sadrži od nekoliko stotina do 3 – 4 milijuna peludnih zrnaca koji mogu težiti 16 – 24 mikrograma što je gotovo 10 % njihove težine tijela! Ove grudice peluda pčele s prednjih na stražnje noge i guraju u košarice i tako ih prenose u košnicu. (IZVOR: priručnik „Pčelarstvo Apiterapija Apiturizam“)

ZABLUDA: Kad se malo meda zagrije na visokoj temperaturi u mikrovalnoj pećnici, prirodni med će kristalizirati, a lažni će biti pun mjehurića.

ISTINA: Svaki med zagrijan na visoku temperaturu bit će pun mjehurića.

ČINJENICE: Med se na visokoj temperaturi topi. Kad prijeđe u tekuće stanje, proključat će i biti pun mjehurića.

IZVOR: priručnik „Pčelarstvo Apiterapija Apiturizam“ (dr. sc. Gordana Hegić i grupa autora, biblioteka „Dobar život“ naklada Geromar d.o.o., Sv. Nedjelja 2019.)

ZABLUDA: Prirodni med ne privlači mrave

ISTINA: Prirodni med u svom sastavu sadrži šećer i privlači mrave.

ČINJENICE: Nedavno je objavljen novinski tekst koji čitatelje upućuje da će se mravi razbježati kad stavite pred njih žlicu meda. Med sadrži šećer i zato privlači mrave. Ako se dogodi da mravi ili neka druga životinja bježe od meda, bježite i vi! Takav med nije prikladan niti za ljude niti za životinje i uputno je zapitati se je li to uopće med i sadrži li neke kemijske tvari koje odbijaju životinje!?

IZVOR: priručnik „Pčelarstvo Apiterapija Apiturizam“ (dr. sc. Gordana Hegić i grupa autora, biblioteka „Dobar život“ naklada Geromar d.o.o., Sv. Nedjelja 2019.)

JESENJI NEPRIJATELJI PČELA

Jesenji neprijatelji pčela ose i stršljenovi, ako se pojave u većem broju mogu izazvati i veće štete na pčelinjaku. Povećanje broja ovih insekata karakteristično je za drugi dio ljeta i početak jeseni. Tada napadaju pčelinje zajednice i ovisno od broja napadača i snage zajednice, mogu čak i savladati i potpuno uništiti zajednicu. Ako su zajednice jake, u pravilu se obrane i nema većih šteta. Borba protiv ovih insekata počinje praktično još od početka proljeća. Gdje god se otkriju u prirodi treba ih uništavati. Za to su po pravilu najpogodniji sprejevi protiv insekata. Mogu se koristiti i insekticidi.

Uništavanje vatrom, što nije rijedak slučaj, treba izbjegavati zbog opasnosti od izazivanja požara. Bilo da se koriste sprejevi ili insekticidi, treba se prvenstveno zaštititi od ovih sredstava, ali paralelno sa tim treba poduzeti i mjere zaštite od navedenih insekata. Ako se neposrednom uništavanju gnijezda ovih insekata pristupa nedovoljno ozbiljno i bez prave zaštite, posljedice mogu biti nekad i vrlo opasne, posebno ako se to radi sa stršljenima. U pravilu je uništavanje efikasnije noću, jer su tada svi insekti u gnijezdu. Drugi način borbe sa ovim insektima je postavljanje mamaca. To se obično radi tako što se plastična boca do pola napuni pivom ili gnječenim grožđem. Kada počne vrenje, miris koji se širi privlači ose i stršljenove, ali ne i pčele. Po ulasku u bocu (na manji otvor koji se prethodno napravi) insekti se po pravilu ne snalaze da izađu i na taj način uginu. Ako je invazija velika, treba kontrolirati postavljene boce i povremeno ih prazniti i obnavljati mamac.

Još jedan način uništavanja osa i stršljena je zatrovanom ribom. Komad ribe polije se insekticidom. Žicom ili konopom veže se na nekom drvetu na pčelinjaku. Ose i stršljeni brzo osjete miris ribe, dolaze na mamac, kidaju komadiće i nose u gnijezdo. Pri ovom načinu treba voditi računa da se mamac postavi tako da do njega ne dođu mačke ili druge domaće životinje kojima nije namijenjen, napominje Zoran Nikolić iz Poljoprivredne savjetodavne i stručne službe Srbije.

Početkom jeseni, zavisno od vremenskih uvjeta i temperature zraka pčele smanjuju izlijetanje i sve više se okupljaju u košnici. Istovremeno, sa zahlađenjem ali i sa nestankom hrane na otvorenom, pojedine životinje pokušavaju naći sklonište i hranu. Košnica sa pčelama može itekako da posluži za to kada su u pitanju rovac i miš. Hraneći se pre svega pčelama, prave štetu. Uznemiravaju i oslabljuju društvo, oštećuju saće, prljaju košnicu. Pčelinja zajednica u kojoj su preko zime boravili miš ili rovac ili ugine ili izlazi iz zime izuzetno slabo i gotovo ga je nemoguće pripremiti da bude produktivna u narednoj sezoni. Borba protiv ovih neprijatelja pčela počinje u vremenu kada se sklanja kukuruz sa njiva. Na leta košnica postavljaju se limeni ili plastični češljevi. Time se onemogućava ulazak navedenih životinja u košnicu. Nedostatak ove mjere borbe je što se pčelama smanjuje mogućnost izlaska i ulaska u košnicu. Ako se koriste češljevi treba voditi računa da se preko zime ne zapuše od uginulih pčela i time onemoguće i izlazak pčela i ulazak svježeg zraka u košnicu.

IZVOR: www.agroklub.rs

ZAŠTO JE KINESKI MED JEFTIN?

doc.dr.sc. Dražen Lušić, dipl. sanit. ing.

Katedra za zdravstvenu ekologiju, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci

Hrvatska udruga senzorskih analitičara meda

E-adresa: drazen.lusic@medri.uniri.hr

Neosporna je činjenica kako na tržištu Europske Unije, a time i na tržištu Republike Hrvatske, postoji konstantan porast uvoza jeftinog inozemnog meda. Najveći udio u tome ima med podrijetlom iz Kine, premda se med dobavlja i iz drugih zemalja Azije, Južne Amerike ali i Europe. Činjenica je da je upravo med iz Kine postao simbolom jeftinoga, a s obzirom na iskustvo EU i saznanja da u njemu ima rezidua to ga svrstava i u manje kvalitetan med. Cijena takvog meda, višestruko je manja od medova iz domaće proizvodnje. Stoga se domaći medovi koji se stavljaju na hrvatsko tržište cjenovno teško mogu smatrati konkurentnima. Često se polazi od pretpostavke (možda i opravdanja) kako je niska cijena kineskog meda, rezultat velike produkcije, niskih troškova proizvodnje i velike dostupnosti jeftine radne snage. Valja napomenuti kako se uvoznici meda prilikom uvoza uopće i ne opterećuju razlozima takve niske cijene uvoznog proizvoda. Naravno, ukoliko on ne izlazi izvan kvalitativnih i zdravstvenih kriterija propisanih važećim zakonskim standardima. Ponajprije Direktivom o medu te njezinom hrvatskom inačicom – Pravilnikom o medu. Nadalje, postoji velika vjerojatnost kako je izvozna orijentiranost jedne države poput Kine, svojim mehanizmima stimulacije prilično pomogla kineskim izvoznicima. Samim time i ponekom europskom uvozniku.

No je li to baš tako? Jesu li to pravi razlozi za tako nisku cijenu meda koji uvozom dolazi na naše police?

Za pretpostaviti je kako, osim možda cijene rada, nije baš vjerojatno da su i tamo troškovi primarne pčelarske proizvodnje toliko jeftiniji. Posebno ukoliko se uzme u obzir sličnost pčelarskih problema, patologije pčelinjih zajednica, proizvodne tehnologije i postupaka, pa i dostupnosti botaničkih resursa. Ako je tome tako, opravdano se može postaviti pitanje koje neće glasiti – zašto je domaći med (hrvatski ili europski) skup? Pravo pitanje treba glasiti – zašto je kineski med jeftin? Koji su razlozi za to? Oni su bili predmet elaboracije, čiji su zaključci prikazani na 9. Nacionalnoj konferenciji o sigurnosti i kakvoći pčelinjih proizvoda – Mehanizmi tržišnog uređenja održanoj 12. travnja 2019. godine u Novom Vinodolskom. U nastavku slijedi pregled prezentirane studije.

Kada se promišlja o formiranju i politici cijena nekog prehrambenog proizvoda na tržištu i razlozima koji uvjetuju njihovo kretanje, uvijek je dobro obratiti pažnju iz kojih krugova ponajviše dolaze takva pitanja. Zašto je domaći med tako skup može se najčešće čuti upravo od strane predstavnika hrvatskih upravnih struktura, državnih institucija ili poslovnih krugova. To se onda naravno, dalje prebacuje na potrošače i koji bi zapravo i ponajviše trebali biti zainteresirani za prave razloge.

Često se o tome ne pridaje značaj, no zaista treba naglasiti važnost brojki koje se mogu iščitati iz službenih izvora. Upravo te brojke one koje, ako se pažljivo promotre, mogu dati vrlo zanimljive zaključke. Prema službenim podacima u Europskoj Uniji je aktivno 600 000 pčelara koji raspolažu sa 17 milijuna pčelinjih zajednica. Njihova godišnja proizvodnja je u 2016. godini iznosila 237 514 tona meda. Treba naglasiti kako se ovdje radi o službenim statističkim podacima, a za koje znamo da često pokazuju i manje od realnog. Uz navedene tisuće tona proizvedenog meda, naravno da treba ubrojiti i ostale pčelinje proizvode: propolis, vosak, matičnu mliječ i pčelinji otrov, kao i njihove prerađevine.                                                                  Kina s druge strane sa svojih 7 milijuna pčelinjih zajednica (!), godišnje proizvede više nego dvostruku količinu meda tj. 502 614 tona (2016. g.). Turska kao treći proizvođač na svijetu godišnje proizvodi 105 532 tona.                                                                                                                                                                   Vrlo je teško procijeniti koliko stanovnici Kine (za koje se procjenjuje da ih je sada oko milijardu i pol) pojedu od tih pola milijuna tona meda što ih sami proizvedu. Europljani konzumiraju u prosjeku 0,7 kg meda po stanovniku godišnje. Pri tome Grčka i Austrija vode sa po 1,7 kg. Nažalost, za Republiku Hrvatsku službeno taj podatak nemamo. Slobodna procjena autora je da se u prosjeku radi o oko 1 kg meda godišnje po stanovniku. No, Europa troši više meda nego što sama proizvede. Stoga se okreće Kini odakle potječe 50% uvoza meda. EU sa svojih 500 milijuna stanovnika (oko 1/3 kineske populacije), uz vlastitih 200 tisuća tona meda što ih sama proizvede, dodatno uvozi još toliko. Od toga, 100 tisuća tona podrijetlom je upravo iz Kine, dok je drugih 100 tisuća tona uglavnom ravnomjerno raspodijeljeno između Ukrajine, Argentine i Meksika. Treba naglasiti kako je u EU pravilo da se termin „uvoz“ odnosi na proizvode iz tzv. trećih zemalja dok se proizvodnja koja se odnosi na države članice ne smatra uvozom i ne ulazi u ove statistike.                                                                                                                                               Republika Hrvatska u svemu tome sudjeluje s nekih 8 000 tona meda. Oko te brojke postoje razmimoilaženja i  ovisno o kojem izvoru se radi razlike u rasponu vrijednosti mjere se u nekoliko tisuća tona (Državni zavod za statistiku, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatski pčelarski savez, Ministarstvo poljoprivrede i njemu naslonjene Agencije). Zanimljivo je kako je upravo u 2018. godini, godini koja je predstavljala prijelazni period do pune primjene novih odredbi Pravilnika o medu vezanih uz obavezno deklariranje zemlje/zemalja podrijetla meda, uvoz meda u Hrvatsku iz trećih zemalja narastao na vrtoglavih 2 000 tona. I to službeno. To je porast uvoza od gotovo 300%  u odnosu na 2016. godinu.  Pitanje koje se opravdano može postaviti jeste – je li se tu radilo o spremanju zaliha za „crne dane“ uvoznika, tj. za period iza datuma nakon kojeg se podrijetlo svog meda hrvatskom tržištu mora jednoznačno navesti (01. siječnja 2019.)? Možda nam utjeha može biti kako su Sjedinjene Američke Države pojedinačno ipak najveći uvoznik na svijetu. One godišnje uvezu 166 000 tona meda (2016. g.). EU članica s najviše uvoza (ali ne i proizvodnje) je svakako njezina najmnogoljudnija članica – Njemačka.  Ona uvozi 81 599 tona meda godišnje (2016. g.) da bi i sama ponovno izvezla meda u vrijednosti od 25,33 milijuna dolara. Inače, nakon uvoza iz trećih zemalja re-eksport iz EU (ponajviše iz Njemačke) iznosi oko 20 000 tona uglavnom prema Švicarskoj, Saudijskoj Arabiji, Japanu i Kanadi.                                                                                             Osim Kine, u velike izvoznike meda na svjetskom tržištu ubrajaju se i Argentina (81 183 t), Ukrajina (54 442 t), Vijetnam (42 234), Indija (35 793 t), itd. Kada se to pretvori u dolarsku vrijednost to su vrtoglavi iznosi. Naravno da je i u tome na prvom mjestu Kina za koju se procjenjuje kako joj medeni izvoz donosi 270,7 milijuna dolara godišnje (11,3% svjetskog izvoza meda u 2017. g.), ali je pravo iznenađenje to što drugo mjesto drži Novi Zeland sa 268,1 milijun dolara vrijednim izvozom meda i 11,2% udjela na svjetskom tržištu u 2017. godini. To je naravno zasluga cjenovno visokog pozicioniranja novozelandskog meda od manuke. Ono se temelji na odličnom marketinškom pristupu ali i kvalitetno odrađenoj znanstvenoj podlozi vezanoj uz njegove zdravstvene učinke. Jedan „mali“ Novi Zeland, po broju stanovnika vrlo sličan Hrvatskoj, sa svojim je izvozom od 9 600 tona meda od manuke gotovo dosegao ukupnu vrijednost kineskog izvoza meda. Slijede ih Argentina (183,2 milijuna $, 7,6%), Njemačka (145,6 milijuna $, 6,1%), Ukrajina (133,9 milijuna $, 5,6%), Brazil (121,3 milijuna $, 5,0%), itd. Digresije radi, Hrvatska drži 56. mjesto s 2,1 milijun dolara vrijednim izvozom meda što predstavlja 0,1% svjetskog izvoznog tržišta meda (Tablica 1).

Tablica 1. Svjetski poredak izvoznika meda 2017. godine

RB Izvoznik Izvoz meda (milijuna $) Udio u svjetskom izvozu meda RB Izvoznik Izvoz meda (milijuna $) Udio u svjetskom izvozu meda
1 Kina 270.7 11.3% 14 Rumunjska 52.1 2.2%
2 Novi Zeland 268.1 11.2% 15 Bugarska 48.1 2.0%
3 Argentina 183.2 7.6% 16 Poljska 40.6 1.7%
4 Njemačka 145.6 6.1% 17 Francuska 36.4 1.5%
5 Ukrajina 133.9 5.6% 18 Italija 35.5 1.5%
6 Brazil 121.3 5.0% 19 Australija 31.0 1.3%
7 Španjolska 110.3 4.6% 20 S. Arabija 30.2 1.3%
8 Meksiko 104.7 4.4% 21 UK 28.7 1.2%
9 Indija 104.0 4.3% 22 Tajland 28.5 1.2%
10 Mađarska 97.3 4.0% 23 SAD 26.4 1.1%
11 Belgija 77.3 3.2% 24 Urugvaj 25.4 1.1%
12 Vijetnam 70.6 2.9% 25 Turska 23.4 1.0%
13 Kanada 60.6 2.5% 56 Hrvatska 2.10 0.1%

SAD su nakon nekoliko godina ozbiljne analize ponašanja tržišta meda uvele ozbiljna ograničenja uvoza kineskog meda. Velikim dijelom su tome „kumovale“ i otkrivene afere sa zdravstvenom ispravnošću meda, patvorenjem odnosno skrivanjem podrijetla meda utvrđene i procesuirane od strane američkih nadležnih službi. Autor teksta raspolaže s informacijom kako se predmetnom problematikom danas sve manje bave američko Ministarstvo poljoprivrede i Agencija za hranu i lijekove, a sve više Ministarstvo domovinske sigurnosti. Zanimljivo je kako je nakon uvođenja ozbiljnih restrikcija uvoza kineskog meda na američko tržište 2006. godine, naglo skočio uvoz meda iz zemalja koje do tada nisu predstavljale veće igrače na svjetskom tržištu meda (npr. Indija). Štoviše, sa stanovišta proizvodnje meda, sve više su se kao zemlje podrijetla izvoznog meda počele pojavljivati do tada egzotične zemlje: Rusija, Filipini, Malezija, Mongolija, pa čak i Singapur. S obzirom na to da je utvrđeno kako se nerijetko radilo o operacijama prikrivanja glavnog izvora meda, skovan je novi izraz za tu vrstu „posla“ – pranje meda (engl., honey laundering), naravno na osnovi puno poznatijeg izraza – pranje novca (engl., money laundering).

Višegodišnjim promatranjem godišnjih količina meda koje su iz uvoza dospijevale na svjetsko tržište  vidljivo je kako je u periodu 2001. – 2016. g., ukupna količina izvoza meda podrijetlom iz grupe zemalja Argentina, Meksiko, Brazil, Kanada, Urugvaj bila uglavnom stabilna i kretala se oko 150 000 tona. Za razliku od njih, zajednička godišnja količina meda koji se izvozio iz Kine, Ukrajine, Vijetnama, Indije i Tajlanda se više nego udvostručila. Do 2010. godine je ta količina bila stabilna i iznosila je 110 000 tona godišnje. No 2010. godine, „iznenada“ započinje vrtoglavi rast uvoza koji je u 2016. g. iznosio čak 280 000 tona meda. Zaista je nevjerojatan poduhvat ovakvo povećanje izvoza meda. I to za 250 % u samo šest godina!                I sada kada smo vidjeli brojke te opisali neke zanimljive situacije na tržištu, mogu li se izvesti neki od zaključaka vezanih uz pravu cijenu koštanja meda?                                                                                   Prema izvorima iz UN-ove agencije za hranu i poljoprivredu (FAO), u periodu između 2001. i 2014. godine kineska proizvodnja meda je, potaknuta općim porastom izvoza roba iz Kine, porasla za 88 %. Tijekom istog razdoblja, broj pčelinjih zajednica povećan je za samo 21 %. Pčelarstvo u Kini također ovisi o sličnim čimbenicima kao i drugdje u svijetu (gubitak staništa zbog urbanizacije, zagađenost pesticidima itd.). Činjenica je kako ti faktori jako utječu na zdravstveno stanje i preživljavanje pčela te neminovno dovode do opadanja broja pčelinjih zajednica. Ako je priznata činjenica da produktivnost tj. prinos po pčelinoj zajednici u svijetu opada, kako onda kineske pčele mogu osigurati tako visok prinos? I kolika je onda vjerojatnost da bi povećanje broja pčelinjih zajednica za 21 % moglo osigurati takvo „povećanje” proizvodnje! Poznate slike kineskih voćara, koji ručno oprašuju svoje voćke, postale su značajan simbol visokog zagađenja okoliša koje je dovelo do nestajanja kukaca oprašivača u cijelim regijama. Vjerojatni odgovor leži u metodologiji proizvodnje koja se koristi. Nezreli „med“, ponajviše temeljen na umjetnoj prihrani, vrca se kada je još uvijek u formi „vodene juhe” s vrlo visokim sadržajem vode. Zatim se isti umjetno suši, obrađuje  postupcima filtracije na bazi ionske izmjene. Ostaci smole iz filtera se naknadno eliminiraju ultrafiltriranjem pri čemu se uklanja i pelud (koja se može i dodati) kako bi se maskiralo botaničko i/ili zemljopisno podrijetlo, dok se šećerni sirupi dodaju kako bi se zadovoljile različite tržišne cijene. Proizvodnja se temelji na intenzivnoj prihrani pčelinjih zajednica tijekom paše, vrcanju nezrelog „meda“ i njegovog naknadnog odvlaživanja mehaničkim postupcima, već navedenom tehnologijom filtracije putem ionske izmjene (engl. resin technology), maskiranju zemljopisnog i/ili botaničkog podrijetla postupcima ultrafiltracije te namjernom dodavanju jednostavnih šećernih sirupa (kukuruz, riža, šećerna repa, i dr.) Spomenuta filtracija ionskom izmjenom (na bazi smola), se trenutno koristi u tzv. „mednim tvornicama“ (engl. honey factories), za obradu medova vrlo različitog podrijetla i jako narušene kakvoće kako bi se isti uopće mogao staviti na tržište i kako bi mu se smanjila cijena. „Med“ koji je bio podvrgnut tom procesu ne bi ni trebao biti označen i tržen kao med jer se, ni bazično ne uklapa u definiciju meda kako je to propisano svjetskim ili EU standardima.                                                                                        Sav med koji se trži u Europskoj Uniji, pa tako i u Hrvatskoj mora udovoljavati odredbama Direktive o medu (čitaj Pravilnika o medu) čije su glavne odrednice ustanovljene još davne 2001. godine i odonda se praktički nisu mijenjale. Tim aktima su propisani bazični parametri sastava  meda koji je dodatno reguliran jednim brojem zakonskih standarda vezanih uz zdravstvenu ispravnost i označavanje.

Ipak uz pomoć moderne tehnologije može se puno toga jer ona nudi sljedeće zanimljive „pogodnosti”:

  • maskira podrijetlo meda i teško se može otkriti postojećim znanstvenim metodama i metodologijama;
  • uklanja ne samo pelud, već i ostatke antibiotika, akaricida i drugih pesticida koji se koriste prilikom proizvodnje i neminovno završe u „medu“. Time se smanjuje većina rizika za uvoznike, izvoznike i pakere u njihovom marketingu. I naravno da to omogućava uporabu pčelarske tehnologije koja je nezamisliva našim pčelarima.
  • uklanja kemijske komponente koje su odgovorne za boju meda, omogućujući tropskim i suptropskim zemljama izvoz velikih količina „meda“ točno naručenog intenziteta boje: bijeli med (engl. white honey), svijetlo jantarni med (engl. Light Amber, LA), ekstra svijetlo jantarni med (engl. Extra Light Amber, ELA).
  • eliminira kemijske sastojke koji medu daju okus i miris, omogućujući da se miris i okus „meda“ prilagode točnim specifikacijama ciljanog kupca. Tako se može prodavati „med“ točno prema narudžbi, miješajući ga s peludom i željenim aromama. Drugim riječima, što naručiš, to i dobiješ!Probajmo samo zamisliti koliko sati rada i utroška sredstava, energije, gubitaka zajednica (pa i birokracije), se može prištedjeti ako se umjesto poštene pčelarske prakse primjenjuju prethodno opisane metode? Kolika bi onda bila cijena takvog meda? I je li to uopće med? Zapravo, što je to?Svoju studiju završava zanimljivim zaključkom: „Postoji plafon mogućnosti za proizvodnju meda i u mnogim smo slučajevima već dosegli taj nivo. Unatoč tome, potražnja svejedno ne prestaje rasti!“  Što reći kao zaključak? Upravo ono što i na početku. Nemojmo se pitati zašto je domaći med skup? Zapitajmo se radije zašto je kineski med jeftin? Odgovor leži u prethodno opisanim nepčelarskim praksama i tehnologijama koje su našim pčelarima nezamislive. I u potpunosti su u suprotnosti sa svim pravilima struke i dobre pčelarske prakse, a koja se našim pčelarima nameće kao standard.I na kraju, za čitatelje „Hrvatske pčele“, jedna zanimljiva informacija iz sredine lipnja 2019. godine.  Neposredno prije zaključenja teksta ovog članka, u medijima je objavljena vijest da je Potpredsjednik Vlade RH i Ministar poljoprivrede, gospodin Tomislav Tolušić, u okviru posjeta hrvatske gospodarske delegacije Narodnoj Republici Kini,  javno najavio izvoz hrvatskog meda u Kinu!Gospodine Ministre, željno iščekujemo pozitivne vijesti s Dalekog istoka!                                                                                                                                                        I neka! No onda inzistiramo da ista pravila vrijede jednako za sve. I tek se tada možemo adekvatno uspoređivati i ravnopravno nastupati na tržištu. Trebamo tražiti jasno određenje državnih institucija, upravnih tijela i analitičkih struktura prema ovoj problematici i ovom proizvodu. Tim više što se on uopće i ne uklapa u službenu definiciju meda. No moramo biti svjesni i njihove podkapacitiranosti za tu ulogu pa moramo inzistirati na načinima da sami proizvođači potrošačima osiguraju točnu informacija o kakvoći, a posebno o podrijetlu meda. Oni će sigurno znati cijeniti ovakav pristup. I prepoznati med koji traže i žele.                                                                                                            Prema izjavama nekih od vodećih ljudi najjačih kontrolnih kuća u Europi, osim detekcije patvorenja i zdravstvenih neispravnosti, nepravilno deklariranje je trenutno najčešće identificirani problem na EU tržištu meda. Dodatan problem za EU potrošače predstavlja i nametanje specifičnog (ne)deklariranja zemalja podrijetla medova. Nakon 01. siječnja 2019. godine i punog stupanja na snagu Izmjena novog Pravilnika o medu u Republici Hrvatskoj i to je regulirano. No s tim u vezi jako su odjeknule  riječi predsjednika Europske udruge profesionalnih pčelara (engl. European Professional Beekeeper’s Association), gospodina Waltera Haefekera koji je bez ustručavanja pred Europskom komisijom ustvrdio: „Veći dio meda koji se nalazi na tržištu EU označen je kao mješavina meda iz EU-a i ne-EU-a, i za to zapravo nema standarda. Informacije na etiketi potrošačima zapravo ne nude odnosno ne znače naš ništa. Osim da taj med nije s Marsa!“                                                                                             Tu dolazi do još jednog interesantnog fenomena. Naime, niska cijena kineskog meda može predstavljati poticaj za uvoz u više europskih zemalja a koje ga potom miješaju i izvoze kao lokalno proizvedeni proizvod. Određeni broj europskih zemalja bilježi značajan porast izvoza meda paralelno s uvozom iz Kine. Kako je ranije u tekstu navedeno, u tome se ponajviše ističe Njemačka. Zanimljivo je i kako je nakon uvođenja obaveze za specifične analize za detekciju patvorenog meda (NMR) od strane najvećih lanaca supermarketa 2015. godine, već slijedeće godine u cijeloj Uniji (osim UK) drastično opao uvoz kineskog meda za gotovo 40% (Slika 7). Prema studiji poznatog stručnjaka Apimondije, Norberta Garcie (2018.), fenomen manipulacija s medom, prihode pčelara širom svijeta godišnje košta gubitka oko 600 milijuna američkih dolara. LITERATURA:
  1. Nacionalna konferencije o sigurnosti i kakvoći pčelinjih proizvoda – Mehanizmi tržišnog uređenja, ZBORNIK RADOVA, Novi Vinodolski 12. travnja 2019, godine;
  2. Key facts about Europe’s honey market, News (Economy): European Parliament, 28-02-2018;
  3. European Commission: Agriculture and rural development – Beekeeping and honey, Honey Market Presentation, 2018:
  4. Protecting bees and fighting fake honey imports in Europe News (Economy): European Parliament, 24-01-2018;
  5. Natural Honey Exports by Country, World’s Top Exports, May 2019;
  6. Garcia NL, The Current Situation on the International Honey Market, Bee World(2018) 95:3;
  7. Rossi R, The EU’s beekeeping sector, EPRS | European Parliamentary Research Service (Oct 2017) Members’ Research Service;
  8. Garcia NL, A Study of the Causes of Falling Honey Prices in The International Market, American Bee Journal; 156, 8; 877-877

VOSKOV MOLJAC

Veliki voskov moljac (Galleria mellonella): ženka duga oko 13 mm, a mužjak oko 11 mm, raspon krila oko 25 do 30 mm, na krilima se nalaze tamne mrlje i mali voskov moljac (Achroea grisella): ženka duga oko 11 mm, a mužjak oko 9 mm, raspon krila oko 20 mm, najpoznatiji su i najrašireniji štetnici na pčelinjem saću.

Njihove ličinke oštećuju naročito ono saće koje se nalazi izvan košnice, no nalazimo ih i u košnici slabijih pčelinjih zajednica. Sam odrasli leptir ne čini nikakve štete na saću. Voskovi su moljci noćni leptiri koji se javljaju u toplije godišnje doba. Ženke tih leptira nose po nekoliko stotina jaja u nakupinama, obično na razna zaštićena mjesta na saću koje se nalazi u tami.

Cjelokupni razvoj ovih leptira (jaje, ličinka, kukuljica) traje različito dugo, što je uglavnom zavisno o vanjskoj temperaturi. Ličinke imaju 13 kolutića i 8 pari nogu, a boje su bjelkastožućkaste. Na saću čine kanale, razaraju ga, i obavijaju se tankim nitima koje ispredu u posebnim žlijezdama glave. Ličinke se hrane voskom, peludom i čahuricama kukuljica. One mogu uzrokovati i poremećaji u razvoju pčelinjih ličinki i kukuljica.

Uništavati samog leptira teško je jer je plašljiv i sakriva se. Najbolje ćemo ga suzbijati ako uništavamo njegove razvojne stadije. Valja održavati čistoću u košnicama i u pčelinjaku. U jakim i dobro držanim pčelinjim zajednicama nema moljaca. Saće, koje u toplo godišnje doba čuvamo izvan košnice, treba u dobro zatvorenom prostoru podvrći utjecaju kakvog plinovitog sredstva što ubija razvojne stadije moljca.

Jedno od najstarijih i najviše upotrebljavanih sredstava jest sumporni dioksid koji se obično dobiva paljenjem sumpora u prostoru gdje je saće spremljeno. Probitačno je upotrijebiti 50 g sumpora na 1 m3 prostora. Dobra su i druga sredstva, npr.: sulfolikvid (prostor: sredstvo 500 : 1, 72 sata), monoklorbenzol (500 : 1 , 3 do 4 tjedna), tetrakloretan (100 : 1, 2 do 3 tjedna), heksakloretan i paradiklorbenzol (1000 : 1, 3 do 4 tjedna). Navedena sredstva stavimo u posebne posudice da hlape a iza određenog vremena uklonimo ih. Saće, koje ne pohranjujemo u zatvorenom prostoru, valja objesiti na svijetlom, suhom i zračnom prostoru. Cjelokupni razvoj ovih leptira (jaje, ličinka, kukuljica) traje različito dugo, što je uglavnom zavisno o vanjskoj temperaturi. Ličinke imaju 13 kolutića i 8 pari nogu, a boje su bjelkastožućkaste. Na saću čine kanale, razaraju ga, i obavijaju se tankim nitima koje ispredu u posebnim žlijezdama glave. Ličinke se hrane voskom, peludom i čahuricama kukuljica. One mogu uzrokovati i poremećaje u razvoju pčelinjih ličinki i kukuljica.

Tekst/foto: Dražen Kovač, PU „Bilogora“ Bjelovar

Jeste li ikad čuli za pojam PSIHOTERANIKA? Ovaj je termin smislio Glenn Albrecht, umirovljeni sveučilišni profesor iz Zapadne Australije, pionir u istraživanju odnosa između ekosustava i ljudskog zdravlja, pokušavajući nas približiti potrebi za povezanosti mentalnog zdravlja i prirode. Japanski znanstvenici otišli su dalje od teoretiziranja, osnovali su 60-tak „terapeutskih šuma“ i osmislili „forest bathing“ (engl. kupanje u šumama) koje je imalo izuzetno pozitivan učinak kod stresa, problema sa tlakom, srcem itd. Odlazak u prirodu pokazao se odličnim u dizanju imuniteta, jer se „kupanjem u šumi“ povećao broj NK stanica odgovornih za nespecifični imunosni odgovor. O povezanosti prirode i mentalnog zdravlja čovjeka odličan članak za časopis Adiva Plus je napisao Frane Herenda, mag. pharm. (čitav tekst možete pročitati na: www.adiva.hr ) u kojem naglasak daje na promjene navika kod urbanog čovjeka i potrebu za češćim odlascima u primjerice borove šume u kojima se eterična ulja spontano otpuštaju u atmosferu, pa je dovoljan samo 1 sat boravka da bi nam se popravilo raspoloženje i smanjio stres. U istom kontekstu samo ću ponoviti činjenicu o dugovječnosti pčelari koja nije samo rezultat redovitog korištenja pčelinjih proizvoda, već i boravka na svježem i čistom zraku u netaknutoj prirodi (o čemu smo već pisali na portalu), a ovom ću prigodom samo citirati mudre riječi magistra Herende: „Ljudi nisu sazdani za puno toga čemu smo izloženi. Stres koji neprestano doživljavamo samo je pokušaj našeg organizma i uma da se prilagode neprestanim podražajima iz okoline. Kroz livade, šume i planine vode utabane staze gdje možemo biti sami, tu i tamo pronaći dobronamjerno lice koje će nam se osmjehnuti i pozdraviti nas jer: U PRIRODI SMO SVI PRIJATELJI!“ Zato, dragi moji: pustite limenog ljubimca da se odmori u garaži, zaboravite Internet i FB frendove, mobitel ugasite, ruksak na leđa i put pod noge – u prirodu, što dalje od grada, betona i neona, asfalta i smoga. A ako želite spojiti ugodno i korisno – postanite pčelar, jer ćete se baviti plemenitim zanimanjem za koje nije nužna visoka fizička spremnost, pčelinjim proizvodima pomoći ćete sebi, svojoj obitelji, prijateljima i naravno kupcima – potrošačima, a većinu ćete vremena provoditi na svježem i čistom zraku u netaknutoj prirodi! Ima li što bolje?

OBILJEŽAVANJE PČELINJE MATICE

Razvoj košnice s pokretnim saćem omogućio je temeljito proučavanje događaja u pčelinjoj zajednici. To je dovelo do uvođenja novih tehnologija i zadaća u pčelarstvu, s ciljem povećanja prinosa meda, a time i ekonomičnosti ove grane poljoprivrede. Jedan od važnih zadataka je označavanje pčelinje matice.
     Matice obilježavamo iz više razloga:
• maticu, koju smo označili odgovarajućom bojom lakše je pronaći u mnoštvu pčela,
• po boji možemo zaključiti koliko su stare matice i koje se godine izlegla,
• ako u košnici primijetimo neobilježenu maticu, odmah možemo znati da ju je zamijenila pčelinja zajednica.
     Obilježavanje matice vrlo je važna za neke zadatke pčelinje zajednice, osobito pri prijenosu saća s leglom iz plodišta u medište AŽ košnica, kod uzgoja matica i pri izvršenju određenih apitehničnih mjera. Za sve ove zadatke, prvo je potrebno pronaći maticu. U svakom slučaju, označavanje matice je delikatan zadatak, jer nam je za to potrebna mirna ruka i puno strpljenja. Stariji pčelari ovaj posao obavljaju rutinski i nemaju nikakvih problema, dok mlađi pčelari prije svega moraju biti uporni i mnogo vježbati.
Ako vaše matice još nisu obilježene, preporučujemo da ovaj zadatak izvršite na jednom od prvih travanjskih pregleda, tijekom cvjetanja divlje trešnje, kada zajednice još uvijek nisu ojačale. U košnici moramo prvo pronaći maticu. To je najjednostavnije ujutro, jer je tada najviše pčela na paši izvan košnice. Matice se najčešće zadržavaju na saću s leglom s istočne strane košnice. Ako je tražimo u saću s leglom, matica će se preseliti u sjenu, pa trebamo okrenuti saće, a mlade matice će pokušati pobjeći na zidove košnice. Košnice u kojima ne možemo pronaći matice, treba upisati kako bismo je potražili i označili prilikom sljedećeg kontrolnog pregleda.
     Budući da nam je potrebno puno osjećaja i iskustva u traženju i rukovanju s maticom, možemo si pomoći i raznom opremom koja se može nabaviti u trgovinama pčelarskom opremom. U ovom će nam poslu pomoći mreže i kavezi za hvatanje matice na satu i ograničavanje njenog kretanja. Također se koriste aparati s prozirnom cijevi i klipom. Matice se uvuku u cijev, klipom na kojem se pjena pažljivo pritisnemo maticu na gornju mrežicu kroz koju je označimo. Moguće je nabaviti i cijevi s klipovima na navoj koji olakšava podešavanje pritiska na maticu.

     Budući da su pčelari organizirani i ujedinjeni na globalnoj razini, jer međusobno komuniciraju, razmjenjuju matice i rojeve i trguju njima, u tu je svrhu na međunarodnoj razini određena ljestvica boja raspored boja po godinama. Ove je godine to ZELENA boja.
     Iako nam označavanje matica oduzima nešto vremena, to nam se kasnije isplati, jer ćemo sve slijedeće pčelarske zadaće, kad moramo pronaći maticu, obaviti puno brže i uz manje nepotrebnog ometanja pčela u košnici.

TEKST: Vlado Auguštin, pčelarski majstor i savjetnik pri ČZS

NAPOMENA: Matica se obilježava na leđima, između korijena krila. Prihvaćamo je posebnom hvataljkom ili prstima. Desnom rukom maticu odostraga oprezno uhvatimo za krila (pri tome ne smijemo pritisnuti njen trbuh!). U svrhu obilježavanja matica može poslužiti bilo koji uljni flomaster (marker) na bazi vode (nikako nitro ili na bazi alkohola!). Postoje razni setovi za obilježavanje matice koji sadrže pribor za hvatanje, specijalno ljepilo, boje i okrugle plastične pločice s rednim brojevima. Pčelarima amaterima preporučujemo da vježbaju na trutovima, dok im hvatanje ne postane rutina!

FASCINANTNE ČINJENICE O PČELAMA (koje možda niste znali)

Mozak medonosne pčele je ovalnog oblika i velik je kao sjeme sezama, što ne znači da one nemaju izvanrednu sposobnost učenja i pamćenja, i da nisu sposobne napraviti kompleksne proračune vezane za svoje izlete. Prema nedavnim naučnim istraživanjima medonosne pčele znaju da je planeta okrugla, pa mogu računati kutove kako bi se orijentirale u prostoru. Naučnici čak kažu da pčele mogu da razlikuju ljudska lica. Razlikuju oči, obrve i čitav izgled lica koji u njihovom mozgu ostaje čitav život.

Medonosne pčele imaju 170 receptora mirisa koji im omogućuju rodbinsko prepoznavanje, društvenu komunikaciju unutar košnice i pronalaženje hrane. Njihov osjet za miris je tako precizan da mogu razlikovati stotine različitih biljnih sorti. Pčele se u prirodi snalaze prema smjeru sunčevih zraka a svoju košnicu prepoznaju po boji i mirisu. Svaka pčela u koloniji ima jedinstven miris, kako bi je članovi zajednice mogli prepoznati.

Prosječna pčela medarica proizvede oko 1/12 žličice meda u svom životu, a tijekom jednog leta posjeti 50 – 100 cvjetova. Pčela zamahne oko 11.400 puta u minuti, zbog čega i čujemo zvuk zujanja. Pčele su razvile “skladište” težine od samo 20 grama pčelinjeg voska u kojem mogu smjestiti 1 kilogram meda. Jaka i zdrava pčelinja zajednica u toku jednog dana može oprašiti do 3 milijuna cvjetova. Za oko 1 kilogram meda 40 tisuća pčela posjeti 4 milijuna cvjetova i prijeđe oko 130 000 km što je trećina udaljenosti do Mjeseca ili više od dva puta oko Zemlje.

Istraživanja pokazuju da bi u Europi bez pčela u vrlo kratkom vremenu izumrlo više od 20 tisuća biljnih vrsta. I zato – ČUVAJMO PČELE, jer bez njih naš svijet nikad više ne bio isti!

Vjerovali ili ne: PČELE POZNAJU OSNOVE RAČUNANJA

Dnevne novine „Glas Istre“ i „Novi list“ s vremena na vrijeme objavljuju članke s temom pčelarstva i pčelinjih proizvoda, što je izuzetno pohvalno, no u zadnjem mjesečnom prilogu o zdravlju br. 119/ožujak 2019. godine „Živjeti zdravo“ ugodno su na s iznenadili člankom pod naslovom „Pčele poznaju osnove računanja“ koji prenosimo u nastavku:

BILJNA SREDSTVA ZA PRSKANJE

ČAJ OD POLJSKE PRESLICE (Equisetum arvense)

Taj čaj je jako dobro sredstvo za kontrolu gljivičnih oboljenja. Preslicu treba nabrati koncem ljeta (kolovoz) kada sadrži najveću količinu silicija te je osušiti na sjenovitom mjestu. Osušenu preslicu možemo upotrijebiti tijekom cijele godine. Čaj se koristi kao antigljivično sredstvo.

Čaj se priprema tako da se 300 grama suhe preslice kuha u 5 litara vode jedan sat na blagoj vatri. Nakon toga ga procijedimo i razrijedimo s još 25 litara vode. Prije upotrebe tekućina mora odstojati još 10 sati. Prilikom razrjeđivanja čaja potrebno ga je miješati oko 10 minuta.

Preporučuje se jedno ili više prskanja voćki nakon kišnog perioda i to prije ili u početku napada gljivičnih oboljenja. Prskati po sunčanom vremenu. Preventivno možemo prskati prema uputama „Mjesečnog sjetvenog kalendara“. Čaj od preslice može se dodavati i u vodi u kanti za zalijevanje , od njega pravimo i kupku za umakanje korijena prije sadnje voćaka. Prskamo po plodovima voćaka, krošnji i stablu. Voćke prskanjem čajem od preslice dobivaju otpornost na pepelnicu, peronosporu, rđu i druga gljivična oboljenja. Radi velike efikasnosti i suzbijanja raznih gljivičnih oboljenja farmeri kažu da im nikada nije dosta ove biljke.

Ja ovim čajem prskam lozu i povrće. Navedena količina čaja od 30 litara mi je dovoljna za prskanje 400 loza i 400 m2 povrtnjaka.

ČAJ OD STOLISNIKA (Achillea millefolium)

Stolisnik spada u narodnoj medicini među ljekovite biljke jer sadrži mirisno-gorka eterična ulja i mnogo minerala. On ima i dezinfekcijske osobine. Potiče i pospješuje djelovanje učinaka drugih biljaka te se zbog toga njegov čaj može miješati s drugim čajevima, a posebno to vrijedi za čaj od metvice i kamilice.

U eko-voćarstvu koristi se kao sredstvo protiv pepelnice, truleži plodova i drugih gljivičnih oboljenja.

Priprema se tako da 1 kg svježih listova, stabljika (15 cm dužine) ili 200 grama suhog stolisnika skuhamo u 10 litara vode. To se procijedi i razrijedi s vodom u omjeru 5:1 i prskaju se oboljele voćke. Dobro je prskati preventivno ili čim se bolest primijeti. Najefikasnije je djelovanje ako se naprave čajevi od metvice i kamilice i pomiješaju u istim omjerima s čajem od stolisnika. Kod pojedinih voćaka može se pojaviti osip (alergija na stolisnik). U tom slučaju treba napustiti kontakt biljkom i čajem od nje.

Ja ovim čajem prskam lozu i povrće. Sami odredite omjere i količinu potrebnog čaja.

SREDSTVO ZA PRSKANJE OD KOPRIVE (Urtica dioica)

Upotrebljava se za uništavanje mnogobrojnih lisnih uši, a istovremeno jača biljke, poboljšava im otpornost i gnoji ih.

Priprema se tako da se 1 kg svježih, isječenih kopriva potopi u 10 litara vode i ostavi 24 sata. Ne duže jer preparat gubi moć. Ako nema svježih kopriva, na istu količinu vode treba uzeti 100 do 200 grama osušenih. Nakon 24 sata tekućinu je potrebno procijediti i njome prskati biljke sa svih strana. Postupak se može ponoviti nakon nekoliko dana. Biljni ostaci se kompostiraju.

Važno je napomenuti da sredstvo za prskanje od koprive mora se upotrijebiti nakon 24 sata, a nikako nakon 2 – 3 dana jer postaje agresivno i može spržiti biljke.

Ja ovim čajem prskam rjeđe lozu i češće povrće. Sami odredite omjere i količinu potrebnog čaja

ČAJ OD PELINA (Artemisia absinthium)

Odlikuje se izrazitom gorčinom zbog čega ga izbjegavaju insekti. Priprema se tako da 300 grama prethodno osušenih i usitnjenih grančica pelina (s listom , a može i s cvijetom) prelije jednom litrom kipuće vode, ostavi stajati poklopljeno pola sata. Nakon toga se procijedi i doda 9 litara vode i čaj za prskanje je gotov. Čaj od pelina se koristi za zaštitu jagoda i kupina od grinja, protiv lisnih ušiju na svim voćkama, protiv gusjenica, mravi i drugih štetnih insekata. BILJNI OSTACI SE NE SMIJU KOMPOSTIRATI!

Ja ovim čajem prskam bob, mahune, grašak i rajčicu preventivno ili kad se pojave lisne uši.

© Mihovil Stipišić, 2017.

RAZLIKE IZMEĐU PČELA I OSA

Ljeto je godišnje doba u kojem je razvoj života u prirodi na vrhuncu, pa tako i kukaca kao što su pčele i ose. Ljudi se ljeti više kreću u prirodi, više-manje lagano odjeveni ili razgolićeni, pa susret s pčelama i osama može biti jako neugodan, no čudi činjenica da unatoč globalnoj informiranosti velik dio ljudi još uvijek ne zna razlikovati pčele od osa!

Pčele i ose su sličnih veličina (1,3 cm), dakle manji od bumbara (2,5 cm) i stršljena (3,5 cm). Za razliku od pčela, ose nisu dlakave. Dužina dlačica na pčelama ovisi od vrste (medarice imaju kratke dlake). Za usporedbu: bumbari imaju duže, a stršljeni rijetke, kratke dlačice. Osa zamljarica uz crne pruge ima i točke, a obična osa nema. Pčelinje zajednice mogu brojati i preko 50.000 jedinki, dok veličina osinjeg gnijezda ne prelazi više od 10.000 jedinki, ali neke vrste žive i samostalno. Pčelinje zajednice ne trebaju hibernaciju jer svoja tijela u zimskom klupku zajednički koriste za generiranje topline. Pčele istu košnicu koriste iz godine u godinu. Ose se pojavljuju početkom proljeća i to iz hibernarnog lišća ili iz pukotina. Tijekom ljeta ose grade sebi novo gnijezdo: ose zemljarice sive boje, a obične ose crne. U jesen se njihova zajednica rasformira i ljudima postaju smetnja. Pčele se hrane nektarom i peludi iz cvijeća, dok se ose hrane muhama, gusjenicama i ostalim kukcima. Osa zemljarica se hrani trulim voćem, nektarom, a ličinkama daje raskomadane kukce. Ličinke potom ispuštaju sekret koji jedu odrasle ose. Iako nisu sve vrste osa agresivne, ipak ih je bolje izbjegavati jer će napasti i kada nisu posebno ugrožene. U pravilu pčele ako je paša bila dobra i ako su site, mirnije su i manje bodu. Trut nema žalac i ne ubada poput radilice, a matica ima gladak žalac, ali ga koristi samo u borbi s drugom maticom. Za razliku od pčela kojima je žalac nazubljen pa se nakon uboda sisavca otkida od tijela i zato uzrokuje njenu smrt, ose imaju žalac poput igle i mogu njime ubadati više puta. Osinji ubod je bolniji od pčelinjeg zbog većeg acetilkolina u otrovu, no i kod osinjeg i kod pčelinjeg uboda postoji opasnost od alergijske reakcije u obliku anafilaktičkog šoka. Morate znati da i ose i pčele prilikom opasnosti, ostalim pripadnicama zajednice šalju poruku putem feromona, što znači da iza jednog uboda može uslijediti napad čitavog roja. Ose će juriti za ljudima na mnogo većim udaljenostima nego pčele, a pošto mogu ubosti više puta i veća je pogibelj od njih. Ose se često gnijezde uz ljudske nastambe, a najopasnije su kad im je ugroženo stanište ili im nedostaje hrane. Osinja gnijezda se mogu tretirati insekticidima, ali ose će ga uporno braniti. Iako ljudi ne vole ose, i one su korisne u održavanju ravnoteže u ekosustavu: neke vrste su oprašivači (makar i slučajni), a neke se čak koriste po staklenicima jer se hrane kukcima koji su štetni za određene poljoprivredne kulture.

A ako ste se ikad pitali koja je vrsta starija: osa ili pčela, odgovor je: prije oko 80 milijuna godina kroz evoluciju i prirodnu selekciju jednoj se vrsti osa (koje su inače mesožderi) modificirao usni aparat i organi za prikupljanje i transport peludi, pa je ta vrsta počela koristiti pelud i nektar kao isključivu hranu za sebe i svoje ličinke i desila se preobrazba u pčele, dakle – ose su starija vrsta!

trutići trutovi i trutine animation

Važnost trutova u pčelinjoj zajednici (2. dio)

Kako osigurati kvalitetne trutove?

Samo u jakim i zdravim pčelinjim zajednicama, s dovoljno hrane i dnevnog unosa nektara i peluda, mogu se uzgojiti zdravi, jaki i vitalni trutovi. Iako trutova ima i u slabim pčelinjim zajednicama, oni su slabo hranjeni, fizički su slabi i zato rijetko izlaze iz košnica, a i njihova je sperma slabe kakvoće, što je jako važno za zadovoljavanje prvog uvjeta kvalitete. Drugi uvjet podrazumijeva kvalitetno porijeklo. Njihova majka, koju ocjenjujemo po pčelama radilicama, ne bi smjela potjecati iz roja. Trutovi bi trebali potjecati iz zajednica koje nisu agresivne, grabežljive i pretjerano sklone rojenju. Treći uvjet osiguravanja kvalitetnih trutova podrazumijeva da na pčelinjaku samo dovoljan broj trutova, nego da oni potječu od najmanje pet matica koje nisu u međusobnom srodstvu.

Kako to treba raditi?

Svaki pčelar koji se imalo ozbiljno bavi pčelama treba kupiti 5 – 6 kvalitetnih matica, ali pod uvjetom da mu uzgajivač jamči da one nisu sestre. Od tih matica treba formirati 5 – 5 jakih zajednica koje će u drugoj polovini ožujka imati 5 – 6 okvira legla. Iz plodišta  košnice izvadi se jedan krajnji okvir i pomaknu se ostali okviri da bi se u sredini s leglom napravilo mjesto. U taj se prazni prostor stavlja potpuno prazan okvir bez osnove i žice. Tako se tretiraju i ostale zajednice. Da bismo si olakšali posao koji slijedi, ove košnice moraju imati hranilice koje ne propuštaju tekuću hranu. Kad su prazni okviri stavljeni u košnicu, pčelinje se zajednice svakodnevno prihranjuju šećernim sirupom. Svakog se dana ujutro i navečer bez obzira na zalihe med i unose nektar dodaje ½ L sirupa. Za stimulativno je prihranjivanje najbolje upotrijebiti sirup u omjeru 1:1 i takvim sirupom prihranjivati svaki dan. Pčele će za 2 – 3 dana u praznom okviru sagraditi saće s trutovskim stanicama. Budući da se saće nalazi između legla, a pčele se stimulativno prihranjuju, matica će ga brzo zaleći neoplođenim jajima. Zbog šećernog sirupa i unosa nektara i peluda za 35 dana dobili smo oko 25.000 zdravih i vitalnih trutova koji nisu u nikakvom srodstvu, jer potječu od 5 matica koje nisu sestre. Osim toga, svaka će neoplođena matica biti oplođena ovim trutovima. Ako se prve godine s ovim trutovima spari 10 – 20 % matica, proces oplodnje prenosi se u iduću i niz slijedećih godina, bez opisanog postupka.

Potrebo je napomenuti da će i pčelinjaci u krugu od 10 km imati koristi od ovog postupka, a i njihove vlasnike treba poticati na ovaj proces jer će time doći do uzajamne koristi. Budući da trutovi oplodnjom matice prenose na radilice 75 % svojih genskih osobina, do promjene u pozitivnom smislu dolazi prve, a posebice druge i slijedećih godina. Te će promjene pčelar primjetiti po većim prinosima meda i to u prosjeku 15 – 30 %, Naime, pčelinja će zajednica ući u zimu s većim brojem mladih pčela, a zbog toga zajednice manje obolijevaju od nozemoze, vapnenastog legla i drugih bolesti. Na proljeće će se pčelinja zajednica brže razvijati, a dobit ćemo zajednice s mnogo manjim rojevnim nagonom. Sve ovo ne zahtjeva veliko znanje od pčelara, nije skupo i može se izvesti već u tijeku jedne ili dvije godine.

Upotreba trutova u uvjetima suvremenog pčelarenja

U normalnim uvjetima suvremenog pčelarenja će trutove koristiti i dalje na jednak način. To znači da će trutovi po svojoj želji, kada im to odgovara, napuštati vraćati se u košnicu u kojoj su se izlegli. Budući da potječu od provjerene matice te da su uzgojeni u jakim pčelinjim zajednicama i u djevičanskom trutovskom saću, njihovi vanjski organi za letenje i orijentaciju, kao i svi unutarnji organi, ponajprije organi za oplodnju bit će maksimalno razvijeni. Tako uzgojeni trutovi bit će vitalniji, sposobniji i vrlo agresivni prilikom sparivanja. Oni će na svakom pčelinjaku biti dominantni nad ostalim trutovima, bez obzira na to potječu li d tog ili nekog drugog pčelinjaka. To će omogućiti njihovo sparivanje s neoplođenom maticom ponajprije iz pčelinjaka s kojeg potječu, a zatim i s maticama iz susjednih pčelinjaka.

TEKST: Josip Križ, pčelar i uzgajivač matica iz Zagreba

IZVOR: ČASOPIS „Hrvatska pčela“ br. 5/svibanj 2018.

O TRUTOVIMA TRUTIĆIMA I TRUTINAMA

Važnost trutova u pčelinjoj zajednici

Trutovi u pčelinjoj zajednici imaju važnu ulogu mužjaka, no to nije njihova jedina funkcija. Budući da se razvijaju iz neoplođenih jaja, trutovi nemaju oca, nego samo majku, djeda i baku. U njihovim stanicama, kao i u njihovoj spermi, nalazi se upola manji broj kromosoma (svega 16), dok matica i pčele radilice u svojim stanicama imaju 32 kromosoma. Dužina tijela jednog truta iznosi između 14 i 17 milimetara, dok mu masa iznosi oko 250 miligrama. Od trenutka kada dostigne spolnu zrelost, između osmoga i četrnaestoga dana starosti, njegova je najvažnija uloga sparivanje s mladom maticom. U svakoj normalnoj pčelinjoj zajednici mora biti od 1000 do 1300 trutova (pa i više). To je daleko veći broj trutova od broja potrebnoga za oplodnju matice, ali i velika sigurnost za maticu da će do oplodnje i doći. Iako se naglašava njihova spolna uloga, trutovi se u pčelinjoj zajednici ne nalaze samo radi sparivanja s maticom. Svojim feromonima potiču pčelinju zajednicu na ukupnu aktivnost, što se ogleda u gradnji saća, većem unosu nektara, većim zalihama peluda i meda, kao i u sigurnijoj obrani od tuđica. Pčelinja zajednica koja tijekom godine nema trutova ima male ili gotovo nikakve zalihe meda i peluda. U jesen, nakon prestanka unosa nektara u košnicu, ako pčelinja zajednica ima dobru, mladu i zdravu maticu, pčele radilice izbacuju trutovsko leglo, a trutove istjeruju. Istjerani trutovi uglavnom pronalaze pčelinje zajednice koji nemaju maticu, imaju matičnjak ili neoplođenu maticu i tu se skupljaju, gdje mogu prezimiti i biti sposobni za oplodnju matice u proljeće (u veljači/ožujku, ako posluži vrijeme). Ovo nije pravilo, ali se katkad događa.

Što je kvaliteta truta?

Obično se za trutove kaže da služe isključivo za oplodnju matice i da su za sve ostalo štetni. Zbog takvog mišljenja velik broj pčelara troši previše vremena na uništavanje trutova i trutovskog legla.Međutim, može se reći da u onoj košnici u kojoj nema trutova tijekom sezone nema ni meda. Iz toga se može izvući važna pouka da trutovi imaju jednu važnu ulogu oplodnje, ali oni svojom prisutnošću u košnici bitno utječu i na ukupnu radnu sposobnost i raspoloženje pčela. Već je više desetljeća poznato da su trutovi proizvod majke, da nemaju oca, da svoje genske osobine nasljeđuju od majke, bake i djeda. Budući da se rađaju iz neoplođenih jaja koja može položiti oplođena i neoplođena matica, ali u određenim slučajevima i pčela radilica, u stanicama njihova organizma se nalazi 16 kromosoma. Poznata je i činjenica da trutovima nije zabranjen ulazak u bilo koju pčelinju zajednicu i to zato što nemaju Nasonovljevu žlijezdu, kao znak raspoznavanja među pčelama. To im omogućava da po vlastitoj želji napuste matičnu zajednicu i da se tijekom dana nađu u nekoliko košnica koje su međusobno udaljene i po nekoliko kilometara. U prirodnim uvjetima razvoja pčelinje zajednice ove su genske osobine trutova bile presudne za održavanje vrste. naime, pčelinje bi se zajednice, u velikim šumama i međusobno jako udaljene, teško održale bez tih osobina trutova, jer bi se matice više godina sparivale u najbližem srodstvu. Na mnogim pčelinjacima koji su izolirani prednost u sparivanju s maticom imaju trutovi s tog pčelinjaka. To dovodi do sparivanja u najužem srodstvu, što znači da će najveći broj jaja biti oplođen spermom trutova u najužem srodstvu s maticom. Mnoge tek izležene ličinke bit će pojedene (diploidni trutovi), a one koje prežive bit će ta život manje sposobne. Pčelari to mogu lako primjetiti kad izvade okvir s leglom i vide da se u mnogim stanicama saća nalaze jaja i ličinke, a neke su prazne (tzv. rešetkasto ili nekompaktno leglo).

TEKST: Josip Križ, pčelar i uzgajivač matica iz Zagreba

IZVOR: ČASOPIS „Hrvatska pčela“ br. 5/svibanj 2018.

U SLIJEDEĆEM NASTAVKU: Na pitanje: „Kako osigurati kvalitetne trutove?“ odgovoriti ćemo u drugom dijelu teksta

jeste li znali do you know

                                                          JESTE LI ZNALI?

  • da je med na trećem mjestu najviše patvorenih proizvoda na svijetu a patvorenje, osim što uzrokuje značajnu štetu pčelarima, potrošače izlaže ozbiljnim zdravstvenim rizicima?
  • da je prema Codexu Alimentariusu med prirodni proizvod u koji se ne može dodati nikakva tvar i iz kojeg se nikakva tvar ne može ekstrahirati i koji ne bi trebao biti sušen izvan košnice?
  • da pčelari uvijek proizvode manje meda nakon zime jer gubici tijekom jeseni i zime mogu iznositi i do 50 %, a uzrok tome su neke invazivne strane vrste (grinje Varroa destructor, mali kornjaš košnice, azijski stršljen) i bolesti (poput američke gnjiloće) koje su izazvale pošast među europskom populacijom pčela i time ozbiljno naštetile pčelarima jer za to još ne postoje učinkovita sredstva, a napori u području istraživanja i razvoja krajnje su nedostatni?
  • da je 2001. količina meda u svjetskim regijama koje ga najviše proizvode stagnirala ili se smanjila kao rezultat lošeg zdravlja pčela, a količina meda u Kini povećala za više od 80 % ?
  • da zemlje EU godišnje samo iz Kine uvezu 100. 000 tona meda?
  • da se „Direktivom o medu” (2001/110/EZ) utvrđuje da na ambalaži država podrijetla mora biti navedena, ali da se može koristiti pojednostavljeni pokazatelj, npr. „mješavina meda iz država članica EZ-a”, „mješavina meda iz država koje nisu članice EZ-a” ili „mješavina meda iz država članica EZ-a i meda iz država koje nisu članice EZ-a”; Z. budući da mnogi pakiratelji meda i trgovci medom sada zloupotrebljavaju taj način navođenja podrijetla kako bi prikrili stvarne zemlje podrijetla?

kako pobjeći od šećerne napasti

ZNATE LI KAKO LJETI POBJEĆI ŠEĆERNOJ NAPASTI?

Znate li da prekomjerno konzumiranje šećera prema najnovijim znanstvenim istraživanjima predstavlja mnogo veću opasnost za naše zdravlje od masnoća? Jeste li čuli za „bijelu smrt“? Višak šećera u našoj prehrani ne samo da budi apetit, pa je okidač za pretilost koja je preduvjet za pojavu dijabetesa, već oštećuje krvne žile i srce, usporava funkciju mozga i otežava pamćenje, šteti radu bubrega, služi kao gorivo malignim stanicama i potiče razvoj raka. Jeste li znali da šećer stimulira iste receptore u našem mozgu kao i heroin i morfin? Uzimanje šećera potiče stvaranje dopamina u mozgu što povećava zadovoljstvo i – traži još šećera! Ovisnost o šećeru nije bezopasna pojava, a nažalost više niti rijetka! A šećer se nalazi gotovo svugdje: ne samo u slatkišima, kolačima, tortama, sladoledu, kremama, kandiranom voću, marmeladama i džemovima, već i u voćnim sokovima, gaziranim napicima, bijelom kruhu, kečapu, umaku od rajčice, vitaminiziranoj vodi, muesliju. Ako volite kolače, umjesto dvije žlice šećera dodajte pola žličice ekstrakta vanilije. Ako se ne možete razbuditi bez omiljene jutarnje kavice, zamijenite šećer cimetom: unijet ćete manje kaloruja u svoj organizam i ubrzati metabolizam! Dodavanjem prirodno slatkih stvari, poput cjelovitog i suhog voća obrocima, zavarat ćete svoje okusne pupoljke i smanjiti požudu za slatkim. U sendviče od puretine možete dodati žlicu prirodnog džema od brusnice, piletini sa žara kriške manga, riži grožđice. Izbjegavajte umjetne zaslađivače: neki od njih su štetniji od samog šećera! Ljeto je i vrućine koje vladaju tjeruju nas na povećani unos tekućina. Ako ste pili industrijske sokove, vrijeme je da ih zamijenite smoothijima ili limunadom zaslađenom medom, a možete ih i razrijediti s pola šalice mineralne vode. Priroda nudi čitav niz riješenja za utaživanje žeđi putem niskokaloričnih, osvježavajućih i zdravih napitaka. Evo odličnog recepta za bezalkoholnu sangriju:

SANGRIA

SASTOJCI: 2 šalice nezaslađenog, ohlađenog narančinog soka, 1 šalica ohlađenog soka od grožđa, jedna šalica soka od brusnica, 1 litra ohlađene mineralne vode, kockice leda, 2 šalice nasjeckanog voća (naranče, limuni ili limete, ananas, breskve, jagode…), listići menta (za ukras)

PRIPREMA: u velikoj zdjeli pomiješajte sok od naranče, grožđa i brusnica. Dodajte mineralnu vodu i lagano promiješajte. Prije serviranja trećinu svake čaše (količina gore navedenih sastojaka dovoljna je za 10-tak čaša) napunite s ledom, raspodijelite voće u čaše i ulijte mješavinu sokova. Ukrasite svježim listićima mente.  

bees on holiday

Na naše psihofizičko zdravlje velik pozitivan utjecajima boravak u prirodi. Nemali dio psihologa smatra da svoju visoku starosnu dob pčelari prije svega mogu zahvaliti lakšim tjelesnim aktivnostima na svom pčelinjaku, jer boravak u prirodi smiruje i opušta. A isti učinak proizvodi i boravak na plaži tijekom ljeta, pa stručnjaci kažu: „Plavo je novo zeleno!“ (Nažalost, za pčele ovo ne važi: one su neumorni tragači za nektarom i peludi na što ih tjera urođeni instinkt, pa nemaju vremena ni za mali predah, a kamoli za ljenčarenje na plaži poput ekipe na slici.)

Pozitivan učinak sunca i mora nije otkriven jučer. Ova dva pojma još uvijek predstavljaju glavne turističke proizvode na Jadranu, ali slično je i u drugim zemljama Mediterana. Nacionalni program upravljanja  i uređenja  plažama u Hrvatskoj predviđa da se u skoro vrijeme uredi oko 2.500 plaža koje će s obzirom na preferencije određenih skupina turista biti razvrstane u 14 kategorija: party plaže, romantične plaže, plaže kulture,  ronilačke plaže, nudističke plaže, plaže za surfere, hotelske plaže i slično. U kojoj će mjeri ovo tematiziranje plaža utjecati na zdravlje turista, teško je odmah reći, ali činjenica je da već sjedenje na plaži i gledanje u more, dakle kombinacija mirisa mora i šuma valova, izaziva ugodu, osjećaj sreće i mira. „Doktor u kući“  – prilog u dnevniku „Jutarnji list“ objašnjava razloge za to gotovo hipnotičko stanje: 

KAKO BORAVAK NA PLAŽI MIJENJA MOZAK?

Donosi smirenost: dok sjedite na plaži i gledate u more, kombinacija mirisa mopra i šuma valova izaziva ugodu u mozgu. Plavo je novo zeleno, govore znanstvenici, jer nas „plavi prostor“ baca u gotovo hipnotičko stanje. Znanstvenici tvrde da u tim trenucima mozak zaista reagira na okruženje, pri čemu se javlja osjećaj sreće i mira.

Smanjuje stres: kupanje u moru potiče opuštanje, što je zdravo za organizam. Da ne spominjemo blagodati morske vode na niz zdravstvenih stanja. Voda potiče pozitivno raspoloženje, a „plavi prostor“ još dodatno potiče sreću.

Povećava kreativnost: znanstvenici su utvrdili da boravak na plaži potiče kreativnost jer dok ležite na ležaljci ispod suncobrana, vaše se misli bistre i mozak pristupa problemu (ili nekom projektu) na kreativan način. Baš poput meditacije, plaža izazia osjećaj smirenosti koji omogućuje da se fokusirate na bitno.

Ublažava depresiju: hipnotički zvuk valova u kombinaciji sa slikom i mirisima koji nas okružuju dovodi nas u meditativno stanje, što će pročistiti um i dovesti ga u stanje koje jača samopouzdanje.

IZVOR: „Doktor u kući“ prilog „Jutarnjeg lista“ br. 235/kolovoz 2017.

patent-2

MARIJA TEREZIJA I PATENT O PČELARSTVU

Marija Terezija (13.5. 1717. – 29.11.1780.) je bila austrijska nadvojvotkinja, češka i ugarsko-hrvatska kraljica te prva i jedina vladarica u austrijskoj povijesti. Došla je na vlast nakon smrti oca Karla VI. i to Pragmatičkom sankcijom, koju je car ostavši bez muškog nasljednika donio 1713. i omogućio joj da ga naslijedi. Mnogi knezovi protivili su se da žena dođe na vlast, a pruski vladar je i poveo sedmogodišnji rat za austrijsko nasljeđe. Iako je bila majka čak 16 djece, Marija Terezija je suvereno vladala 40 godina (tzv. Terezijansko doba: 1740. – 1780.), a od dolaska na vlast vodila je četiri rata. Njezina je vladavina bila obilježena centralističkom vladavinom i prosvijećenim apsolutizmom, a svojim političkim umijećem i talentom monarhiji je osigurala status velike sile. Ukinula je inkviziciju, zabranila lov na vještice i mučenje žena,  pa je kao simbol austrijske povijesti ostala uzor ženama do danas.

Za vrijeme svoje vladavine Marija Terezije je provela mnoge reforme u vojnom, vjerskom, financijskom, zdravstvenom i obrazovnom sustavu, a isto tako i u gospodarstvu, posebice u poljoprivredi. Ove posljednje reforme su se prije svega odnosile na promjene u odnosima feudalaca i kmetova, a za naše područje najvažniji su „Slavonski urbar“ i „Hrvatski urbar“.  Kmetovima su ovi zakoni omogućili da izađu na tržište i prodaju svoje proizvode, ali su zbog toga morali i plaćati porez u kraljičinu blagajnu, no s pčelarima su uređeni posve drugačiji odnosi.

Osmog travnja 1775. godine Marija Terezija donosi patent o pčelarstvu, zakonski propis prema kojem se u Habsburškoj monarhiji mogao držati neograničen broj košnica, a pčelari su bili oslobođeni svih nameta, poreza i cestarina. Smjeli su se doseliti i postaviti pčele na ispašu gdje god su htjeli, jedino su vlasniku zemljišta morali nadoknaditi eventualno učinjenu štetu. Dapače, pčelari su bila čak i oslobođeni služenja vojske, a kraljica je između ostalog naredila i sadnju medonosnog bilja, posebice bagrema. U pčelarstvo je uvela košnice s pokretnim saćem, pčelarske škole su bile besplatne, a obučeni pčelari bi imali zadatak educirati svoje kolege po čitavom Carstvu. Prvi učitelj pčelarstva u Austrijskom carstvu je bio Anton Janša (1734. – 1773.), caričin miljenik i stipendist, a kasnije i savjetnik u pogledu reformi u području pčelarstva. Nakon njegove smrti carica Marija Terezija donijela je ukaz po kojem će svi slijedeći učitelji pčelarstva poučavati po uputama iz njegovih knjiga «Rasprava o rojenju pčela» i «Pčelarski nauk». No i prije donošenja Patenta o pčelarstvu, Marija Terezija je gajila poseban odnos prema pčelarima, pa je i od Kraljevskog vijeća za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju tražila da imenuje učitelja pčelarstva na svom području. Na tu je dužnost izabran Varaždinac Anton Gruber 1770. godine, a dužnost je obnašao u Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji.

Marija Terezija je umrla prije 29. studenog 1778. godine, imala je čak 6 kćeri i 10 sinova. Iako mnogo njene djece nije doživjelo odraslu dob, neki su postali poznati vladari, a prijestolje nad Monarhijom je naslijedio njen sin Josip II. Sa suvremenog gledišta političke odluke i reforme koje je provodila tijekom svoje 40.-godišnje vladavine donijele su proturječne rezultate, jer sve ono što je bilo napredno i u duhu modernizacije istodobno je olakšalo i centralizaciju. Ipak, njeno nastojanje da pomogne i unaprijedi pčelarstvo u monarhiji, imalo je pozitivan odjek i na mnogo širem teritoriju i stoga će njeno ime zauvijek ostati istaknuto u povijesti ove gospodarske grane.

JESTE LI ZNALI

Znate li što se događa kada uz med popijete i vodu i to sve na prazan želudac? To je nešto najbolje što možete napraviti za svoj organizam! Evo i zašto…

S fantastičnim učincima meda većina ljudi dobro je upoznata, ali malo je onih koji znaju ljekovitost medene vode. Ovaj pripravak od davnina je upotrebljavan za oslobađanje od različitih bolesti te u kozmetičke svrhe.

Priprema

Za spravljanje medene vode dovoljno je jednu čajnu žlicu meda promiješati u čaši mlake vode. Time se dobiva 30 postotni rastvor meda koji je po svojem sastavu identičan krvnoj plazmi.

Med strukturira vodu i time povećava njena ljekovita svojstva, što je znanstveno dokazano. Odlično je znati da se ova voda potpuno i brzo apsorbira u organizam.

Korištenje

Medena voda spremljena na ovaj način normalizira probavu, pojačava imunitet te koristi u liječenju prehlade i bronhitisa te osigurava pročišćenje organizma. Malo više:

Poboljšava imunitet

Jača otpornost organizma protiv bakterija, virusa, gljivica.

Regulira rad crijeva

Medena voda se bori s parazitima koji žive u našim organima za probavu. Ne dozvoljava im da se razmnožavaju i normalizira funkcioniranje stanica organa za probavu.

Korisna je za mršavljenje

Ako želite smanjiti kilažu, pijte svakog dana, do 11 sati, po 1,5 litru ove vode uz zdravu prehranu. Ova voda pročišćava organe za probavu, poboljšava njihov rad i otklanja toksine. Uz pravilnu prehranu i rekreaciju, pomaže vam da uklonite suvišne kilograme.

Aktivno hrani kožu

Ujutro malo zagrijte vodu koju ste sinoć pripremili i umijte lice, vrat, oblast dekoltea… zahvaljujući sistematičnom djelovanju ove ljekovite vode, dolazi do poboljšanja cirkulacije u krvnim žilama i aktivnije ishrane stanica kože. Nakon umivanja malo pričekajte da med počne djelovati pa isperite kožu mlakom vodom. Ako se ovako redovno umivate, koža će vam postati zdravija, svježija, elastičnija i baršunasta.

Protiv učestalog noćnog mokrenja

Med je higroskopičan, sakuplja vodu, tako da bubrezi i mjehur preko noći nemaju opterećenje i odmaraju se.

Medenu vodu u preventivne svrhe treba konzumirati svako jutro na prazan želudac, a popiti je treba brzo. Ovo je važno. Sfinkter (ventil) želuca odmah se otvara i voda dospjeva u crijeva, nakon čega se apsorbira u krvotok.

Dobro ju je piti i na večer prije spavanja, a preporuča se da se uvijek pije svježe pripremljena.

IZVOR: www.atma.hr

pčele i pesticidi 2.

OPASNOSTI PESTICIDA ZA PČELE MEDARICE I DRUGE KUKCE OPRAŠIVAČE

Važnost pčela najbolje potkrepljuje podatak da pčele obave 80% oprašivanja biljaka od strane insekata. Vrijednost te “operacije” pčela na globalnom nivou procjenjuje se na najmanje 142 milijarde eura godišnje.

Godinama svjedočimo smanjenju populacije pčela. Naime, od 1850. godine istrijebljeno je 23 vrste pčela i osa koje oprašuju biljke. Razlog tog problema dugo je bio nepoznat i zbunjivao je znanstvenike koji su se bavili tim pitanjem. Čini se da je do njihove propasti došlo zbog promjene u načinu na koji se uzgajaju poljoprivredne kulture. Tijekom provođena istraživanja vezanih uz razloge smanjivanja populacije, primijećene su anomalije u ponašanju pčela. Uočena je dezorijentiranost zbog koje pčele nisu mogle pronaći svoju košnicu, prestale su “plesati” u košnici kako bi ostalim pčelama pokazale put prema nalazištu hrane te su se čak prestale brinuti za potomstvo. Zbog toga je došlo do opustošenja košnica, a pčele ličinke su ugibale od gladi.

Znanstvenici su zaključili da je vjerojatni razlog za takvo zbunjujuće ponašanje pčela pesticid koje se miješa u sredstvo za zaštitu biljaka i koji je baziran na neonikotinoidu. Sličnog sastava kao i nikotin u cigaretama, djeluje na pčele poput droge koje čak postaju “ovisne” i traže polja koja su tretirana tim pesticidom.

Pesticidi na bazi neonikotinoida pojavili su se početkom 1990-ih i od tada se njihova upotreba ubrzano povećavala. Zbog toga što je pesticid topljiv u vodi, vrlo lagano pronalazi put kroz korijen i širi se preko cijele biljke te na taj način štiti od biljnih insekata koji se hrane lišćem i drugim dijelovima biljke. Samo 5% pesticida “povuče” biljka koja se želi tretirati, a ostatak odlazi u okoliš i djeluje na njega iako on nije bio prvotna “meta” prilikom tretiranja. 2011. godine zabilježena je upotreba ovog pesticida na najmanje 79% polja u SAD-u. Walter Haefeker, predsjednik Europske udruge profesionalnih pčelara (EPBA) traži potpunu zabranu upotrebe tog pesticida u poljoprivredi uz objašnjenje da su ta sredstva nervni otrovi. 2008. godina je bila posebno teška te su u njoj zabilježeni neviđeni razmjeri ugibanja rodova pčela. Također, pesticid je pronalazio put u tlo i u podzemne vode pri čemu su stradavali i drugi insekti, a i ptice koje se hrane insektima su onda umirale od gladi.

Navedeno upućuje u vrlo jednostavno rješenje problema: zabranu klotianidina, imidakloprida i tiametoksam kako bi se spasila populacija pčela u Europi. Pesticid se tvornički miješa u pripremu sjemena, pa poljoprivrednik ni ne mora razmišljati o mjerama zaštite.  Do problema dolazi jer kemijska industrija predvođena njemačkim koncernom Bayer CropScience i švicarskim koncernom Syngenta ne dijeli isto mišljenje. Oni uporno tvrde kako njihov pesticid nije povezan s odumiranjem pčela, već je razlog tomu zlokobna grinja varroa destructor koja napada košnice te kako bi apsurd bio još veći nude novo kemijsko “rješenje” za ovaj problem.

Tijekom 2012. godine dvije studije visokog profila pokazale su da izloženost neonikotinoida u peludi i nektaru može imati ozbiljne posljedice na navigaciju i smrtnost pčela (Henry et al. 2012) te razvoj kolonija s maticom (Whitehorn et al. 2012). Kao odgovor na ovaj problem Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA), tijelo za regulatorni nadzor kemikalija koje se koriste u poljoprivredi, tražila je procjenu rizika za tri najkorištenija poljoprivredna pesticida na bazi neonikotinoida (klotianidin, imidakloprid i tiametoksam). Na temelju dostupnih rezultata EFSA preporuča moratorij o korištenju neonikotinoida pri tretiranju biljnih kultura. Moratorij je prihvaćen i proveden od strane Europske komisije krajem 2013. godine. Ipak, moratorij se ne odnosi na tretiranje svih poljoprivrednih kultura, poput uljane repice. U međuvremenu je populacija divljih oprašivača pod velikim pritiskom u cijeloj Europi, a zabrinjava i podatak da je broj insekata sada čak 37% niži od prirodnog nivoa.

Uz sve više dokaza koji idu u prilog potpunoj zabrani upotrebe pesticida na bazi neonikotinoida, potrebno je zauzeti jasan stav i riješiti ovaj gorući problem na najvišoj europskoj razini. Interesi poljoprivrednika i pčelara po ovom pitanju bi se trebali poklapati, jer čak 84% poljoprivredne proizvodnje u EU zavisi upravo od pčelara i divljih oprašivača. Međutim, usprkos tome, razni poljoprivredni lobiji, ali i mnoga udruženja poljoprivrednika i dalje pružaju jak otpor eventualnoj potpunoj zabrani neonikotinoida.

Izvor: Greenpeace – The Environmental Risk of Neonicotinoid Pesticides

čebelji svet naslovnica

INTERAKTIVNI PAVILJON „ČEBELJI SVET – BEE WORLD“

Interaktivni paviljon „Čebelji svet“ je kupola promjera 6 m i visine 3,2 m, sastavljena od drvenih šesterokutnih elemenata koji predstavljaju pčelinje saće, a koji su ispunjeni različitim sadržajima, a posjetitelju predstavljaju život pčela putem svih osjetila. Tako između ostalog možete upoznati ovaj predivan svijet kroz izabrane fotografije slovenskih fotografa, video snimke i holograma (virtualne tehnologije), te kompjuterske igrice za djecu i mladež. Pomoću virtualnih VR-naočala posjetitelji gledaju filmove snimljene u tehnologiji 360*.U kupoli posjetitelji imaju prigodu vidjeti i slovenske medonosne biljke, slušati zvuk njihova zujanja i osjetiti miris košnice. Cijeli je projekt zasnovan na slovenskim proizvodima: drvetu, fotografijama, video filmovima i drugih tehnološkim i računalnim aplikacijama.

ČEBELJI SVET CELJE 2017.

Paviljon je otvoren 13.10.2016. u sjedištu Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i prehrane Republike Slovenije koji su – uz Čebelarsku zvezu Slovenije, Pčelarski muzej Radovljica i Ured vlade za komunikaciju – pokrenuli čitav projekt s ciljem osvješćivanja javnosti o koristi pčela i drugih oprašivača za održivi razvoj poljoprivrede i proizvodnju hrane, te informiranja o dva velika projekta: proglašavanje 20. svibnja za Svjetski dan pčela i održavanje Apimondije 2021. u Celju.  Namjera pokretača projekta je u slijedećih dvije godine obići s paviljonom što više zemalja i približiti ove teme na inovativan i tehnološki suvremen način. Prije sajma „Apislovenija“ netom održanog u Celju gdje je kupola bila postavljena u centru dvorane D i sigurno bila najveća atrakcija ove manifestacije, „Čebelji svet“ je bio na „Zelenom tjednu“ u Berlinu gdje ga vidjelo pola milijuna posjetitelja.

leto slika košnice

LETO JE SLIKA KOŠNICE

Jutarnja kontrola leta

Rano ujutro prije izleta pčela na letu se može čitati zdrastveno stanje košnica i to tako da se vidi vapnenasto leglo, voskov moljac, invadiranost košnice varoom. Ako su na poletaljki ujutro prisutni sivo-bijeli grumeni – to je siguran znak da je košnica zaražena vapnenastim leglom. Ako su ujutro na poletaljki izvučeni vani crvići i paučaste nakupine sa mrvicama saća i crnim izmetom voskovog moljca – to je signal da je prisutan voskov moljac. Na poletaljki rano ujutro moguće je vidjeti invadirane mlade pčele bez krila i izgriženog tijela bjele lutke pčele. To je siguran znak da je košnica zaražena varoom. Pčelar treba intervenirati u smislu kontrole i suzbijanja varoe.

Večernja kontrola leta

Osjetilom mirisa kontrolira se unos nektara i koja je paša. Isto tako može se kontrolisati i miris na tutkalo. Ako se osjeti miris na tutkalo – to je znak da je košnica zaražena američkom gnjiloćom. Pčelar treba hitno intervenisati. Tu košnicu samu i zasebno pregledati ranim jutrom. Ako su prisutni poznati simtomi američke gnjiloće, tu košnicu je potrebno što prije maknuti sa pčelinjaka, a pozvati stručnjaka da se uzmu uzorci za potvrdu dijagnoze. Takvu košnicu najbolje je uništiti, pčele sumporom ugušiti, a svo i saće i med uništiti spaljivanjem.

Pogled na leto oko podneva

U vremenu od 10 do 14 sati na letu su intenzivnije radnje pčela, tako kad matica izađe na oplodnju za njom krene i jedan dio pratilja. Dio pčela se postavi na leto i intenzivno maše krilima, a iz zadaka ispuštaju feromon koji pokazuje matici kuda se mora vratiti. Treba znati da je u doba parenja i na drugim košnicama pojačan let, naročito trutova.

Praćenje novog roja preko leta

Kada pčele po letu i čelu košnice tumaraju (kao da nešto traže) – ta košnica ima problem s maticom. Možda se nije vratila s parenja ili je možda stradala u pregledu košnice. Tu košnicu obavezno treba pregledati i utvrditi da li je u pitanju “bezmatak” i kako matica zaliježe. Praćenje novog roja ili nukleusa preko leta vrši se tako da se u vrijeme izleta pčela na pašu prati dali pčela unosi pelud i koliko. Kada se u roju matica počne zanositi leglo, tada pčele počinju intenzivno unositi pelud i nektar, jer joj je matica zanijela i treba za prihranu mladih pčela. Ako roj prvar ne počinje nakon 6 dana unositi pelud, tada nije nešto uredu sa maticom ili nije “prvar”, već mlada matica onda počinje za 8 do 10 dana unositi pelud. Ako ni tada, treba obavezno potražiti maticu u košnici. Ako se matica ne može naći i nema zalijeganja, tada se dodaje okvir s mladim leglom. Ako nema matice tada pčela izvlaći matičnjak za tri dana sigurno. To je znak da je roj ili nukleus postao bezmatak.

Dnevna kontrola zimi i u proljeće

Ako je leto pokakano i čelo košnice smeđim izmetom boje čokolade – to je siguran znak nozemoze. Pčelu treba prihraniti bagremovim medom i dati joj lijekove. Ako su i okviri pokakani, najbolje je društvo rasformirati, saće otopiti, košnicu opaliti bremenom, odnosno plamenom, a okvire dobro iskuhati.

Dnevna kontrola u bespašnom periodu i u proljeće

Ako se u proljeće na letu vide mrvice voska i meda, i ako je intenziviran promet pčela u košnicu i iz košnice – u pitanju je grabež. Pčelinje društvo je poginulo; ili je bezmatak, ili je toliko slabo da se ne može braniti. Očito je da je pčelar nekim svojim aktivnostima izazvao grabež. Također, i u bespašnom razdoblju može doći do grabeži. Ili pčelar predugo drži okvire izložene vani i tako navuče tuđicu, ili je pak društvo bezmatak pa ga ostale pčele pljačkaju. Isti su simptomi na letu, mrvice voska, leto je ljepljivo, prisutan promet pčela. Pčelar treba intervenirati tako da ukloni tu košnicu, a na njeno mjesto treba postaviti čistu košnicu sa satnim osnovama. Tada će se pčela primiriti shvativši da je hrane nestalo. Ako se ne reaguje, pčele će krenuti na slijedeću košnicu u grabež.

IZVOR: http://www.bhpcelar.com/

procisni-let-pcela-medarica

PROČISNI IZLET PČELA

Tijekom zime zna se pojaviti pokoji topli i sunčan dan. Kada temperatura zraka do 12*C pčele počinju izlijetati radi pražnjenja, tada se oslobađaju neprobavljenih ostataka hrane nakupljene u zadnjem crijevu. Istovremeno pčele nastoje iznijeti uginule pčele koje su pale na podnicu, voštane poklopce, kristale meda i druge otpatke. Po izletu pčela može se u velikoj mjeri prosuditi kako pčelinje zajednice provode zimu i u kakvom su stanju. Zajedničko i brzo izlijetanje pokazuje da zajednica dobro i mirno zimuje. Obrnuto, slabo izlijetanje, izlijetanje samo pojedinih pčela i zadržavanje ispred ulaza u košnicu kao i smeđe točke od proljeva oko leta govore o postojanju nečeg što nije dobro u pčelinjoj zajednici, moguće je veliko uginuće, gubitak matice, nekvalitetna hrana, glad i sl. Međutim neke zajednice i pored toga što dobro zimuju ne izlaze na pročisni let zajedno s drugim zajednicama, već ostaju u košnici. Takve su zajednice još uvcijek u zimskom mirovanju i kada lagano pokucamo po košnici javljaju se zajedničkim zujanjem. Takve zajednice ne treba dirati ili poticati na izlijetanje jer one sigurno imaju dovoljno hrane i zadnje crijevo im nije opterećeno neprobavljenim ostacima hrane. Prije nego što počne izlijetanje, treba očistiti snijeg s poletaljke , a s ulaza treba maknuti češljeve protiv miševa. Ulaze treba potpuno otvoriti i nekim zakrivljenim predmetom očistiti ih od uginulih pčela i otpadaka kako bi pčele mogle što lakše i brže prolaziti. Ukoliko na pčelinjaku ima snijega, isper košnice je dobro staviti tanak sloj slame na koju bi pčele sletjele,inače neke od njih slete na snijeg i tamo se smrznu i uginu. Ako neke zajednice ne izlijeću i pri kucanju po košnici ne daju nikakav zvuk to znači da su pčele uginule. Ulaz takvih košnica mora se odmah zatvoriti kako ne bi ulazile druge pčele i kako ne bi došlo do grabeži. Kada prestane izlijetanje drugih zajednica, te košnice se otvaraju i pristupa se pregledu kako bi se utvrdili razlozi uginuća, a to može biti glad, uginuće matice, gušenje, nekvalitetna hrana ili neko zarazno oboljenje. Poslije pregleda pčelar mora dezinficirati pribor kojim je radio (npr. Izosanom). Ukoliko postoji i najmanja sumnja na neku zaraznu bolest, treba odmah uzeti uzorke pčela i poslati ih na analizu u najbližu veterinarsku ustanovu. Saće treba pretopiti, a košnicu i okvire treba dobro dezinficirati, okvire je najbolje iskuhati u otopini akustične sode, a ne bi bilo loše isto napraviti i s nastavcima jer tada smo sigurni da u tim nastavcima i okvirima nema nikakvih uzročnika bolesti.

(IZVOR: I. Tucaković, J. Križ, M. Barać: „Pčelarski radovi po mjesecima“)

razlike-izmedu-bijelog-i-smedeg-secera

ISTINE I ZABLUDE O SMEĐEM I BIJELOM ŠEĆERU I ZAŠTO JE MED BOLJI OD ŠEĆERA (BEZ OBZIRA KOJE BOJE)?  

Koliko ste puta u kafiću naručili kavu ili čaj i svoj omiljeni napitak zasladili smeđim umjesto bijelim šećerom, uvjereni da činite ispravnu stvar, tj. da ste izabrali zdraviju varijantu sladila? Potpuno pogrešno: obje vrste šećera imaju jednaku energetsku vrijednost, razlika je samo u okusu!

 1 kg šećera sadrži 3.867 kalorija, odnosno jedna čajna žlica bijelog šećera sadrži oko 16 kalorija, a a ista količina smeđeg šećera sadrži 17 kalorija. Bijeli šećer je 99,9% saharoza, a smeđi 97% saharoza, 2% voda, 1% zanemarivi tragovi Ca, Fe, K, Mg i drugih u nutritivno-zdravstvenom pogledu manje važnih elemenata. Šećer je pročišćena i kristalizirana saharoza koja se stavlja na tržište kao kristalni ili mljeveni šećer, a dobiva se ekstrakcijom iz šećerne repe i šećerne trske, dok je smeđi šećer kristalni oblik saharoze u slatkom sirupu melase koja se dobiva uglavnom od šećerne trske.

Ako ste mislili da je kupovni smeđi šećer neizbijeljen bijeli šećer, pogriješili ste: kupovni smeđi šećer se dobiva tako što se bijelom (koji je nekad bio smeđ) opet dodaje melasa da postane tamniji. Kako dodavanje boje šećeru nije dozvoljeno, što je intenzivnije smeđe boje, znak je da sadrži više melase. Umjesto (bijelog ili smeđeg – svejedno!) šećera, zdravije je uzeti ječmeni ili rižin slad, agavin ili javorov sirup, steviju ili – med.

Za razliku od rafiniranog bijelog šećera, med sadrži više od 180 različitih materija. Od ugljikohidrata u medu se nalazi 82 % šećera (41% fruktoze, 36% glukoze, saharoza, maltoza i dekstrin). Sadrži vodu (16-20%), flavonoide (34-61%) te druge organske materije (organske kiseline (jabučna, limunska, mliječna, mravlja kiselina), aminokiseline, proteine, više alkohole, inulin, hormone), enzime, razne derivate klorofila, mineralne tvari i vitamine (B1, B2, B3 ili pantotenska kiselina, B5, B6 ili H, B9), pigmente, vosak i pepeo, pelud te eterična ulja. Zbog velikog udjela šećera, med je brzi izvor energije,  no nemojte ga uzimati u velikim količinama jer 1 kg  meda sadrži 3.075-3.150 kalorija), pa stoga budite oprezni ako želite na dijetu.

cuker-ili-med-that-is-a-question

Prednosti meda u usporedbi s šećerom su brojne: organizam ga lako i brzo probavlja, ne nadražuje sluznicu probavnog trakta, brzo oslobađa potrebnu energiju, sportašima omogućuje brzo dostupan izvor energije, lakše se od drugih šećera filtrira kroz bubrege, ima opuštajuće i umirujuće djelovanje, med u manjoj mjeri podiže razinu šećera u krvi. Osim toga za razliku od šećera med sadrži proteine, a iako sadrži svega oko 2% vitamina, i to je bolje od 0%. Lik iz ilustracije je u dilemi – jeste li i Vi?!

sadimo-medonosno-bilje-naslovnica

SADIMO MEDONOSNO BILJE

Pčelarstvo je u Hrvatskoj u stalnom usponu. Sve je više novih, vrlo često mladih pčelara. Naša je zemlja lijepa, ali to ne znači da ne može biti još i ljepša. To može postati i, između ostaloga, sadnjom medonosnoga dekorativnog bilja. Kao nositelje ove aktivnosti ponajprije vidim Ministarstvo poljoprivrede, Hrvatske šume, gradove s komunalnim poduzećima, Hrvatski pčelarski savez kao krovnu pčelarsku ustanovu, pčelarske udruge, ali i same pčelare. Sadnju i sjetvu medonosnog bilja pčele će bogato nagraditi oprašivanjem i proizvodnjom pčelinjih proizvoda, koji su na vrhu piramide darova prirode, ono najbolje što priroda pruža.
Život pčela usko je povezan sa životom biljaka u prirodi. S bilja pčele skupljaju nektar, pelud i propolis. Međutim, ne mede sve biljke jednako. Neke luče mnogo nektara, neke malo, a neke ništa. Neke biljke daju pelud, a neke daju propolis. Sve to ovisi o mnogim čimbenicima i svake je godine drugačije. Neke se biljke zovu medonosne, a ja na njima nikad nisam vidio pčelu, dok ih je kod drugih toliko malo da nemaju nikakvu ekonomsku važnost. Mislim da za biologe ima mnogo posla da to sve razluče.
Ne cvjetaju sve biljke u isto vrijeme, što je dobro jer pčele mogu imati stalnu pašu različitog intenziteta, a što utječe na isplativost pčelarstva. Na sve ovo utječu i klimatski uvjeti (vlaga, vjetar, temperatura), zemljopisni položaj (nadmorska visina), vrijeme sjetve, obrada tla, gnojidba, navodnjavanje, klimatsko zatopljenje i još mnogo toga. Klimatskom zatopljenju pripisujemo loše pčelarske godine, što traje već duže razdoblje.

Kalendar cvatnje pojedinih biljaka od iznimne je važnosti za pčelare, pa je prepoznavanje razdoblja cvjetanja što više medonosnih biljaka vrlo važno, posebice u područjima gdje držimo i kamo selimo svoje pčele. Pčele lete u potrazi za medonosnim biljkama i više od 5 km, ali što je taj put kraći i područje bogatije medonosnim biljkama, uspjeh je veći.

Svaki bi pčelar trebao razmisliti o obogaćivanju pašnih uvijeta, kako u okolišu svog pčelinjaka tako i diljem Lijepe naše. Svaki bi pčelar trebao biti i ekolog i onaj koji vodi računa o zaštiti okoline i prirode te sudjelovati u sadnji medonosnog bilja, čime se poboljšavaju uvjeti življenja naših pčela na prirodan način. Treba težiti tome da se pčelama daje što manje šećera. Svake se godine u ljetnom razdoblju opožare goleme površine, a ima i dosta devastiranog zemljišta koje se može obogatiti sadnjom medonosnog bilja. Najbolja je iskoristivost kad jedna biljka u cvjetanju smjenjuje drugu, tako da pčelinja paša traje kontinuirano. Kad na nekom području ima važnih medonosnih biljaka i kad jedna podbaci, prinosi se lako mogu nadoknaditi drugom. Ljekovitošću mnogih medonosnih biljaka povećava se i zdravstvena i nutritivna vrijednost meda. Pčele posjećuju razne biljne vrste i pritom ih nesvjesno oprašuju.

Pod važnim medonosnim biljem podrazumijevamo biljne vrste koje imaju značajnu ulogu tijekom jedne svoje etape života unutar godine te imaju značajnu ulogu u prehrambenom lancu pčela. Između pčela i medonosnog bilja postoji velika povezanost i ovisnost, ali i uzajamna korist, kao i korist za cijelo čovječanstvo.

Obično medonosno bilje dijelimo na bilje kontinentalnog i primorskog pojasa. U kontinentalne biljke ubrajamo: drijen, lijesku, visibabu, razno voće, uljanu repicu, maslačak, divlji i pitomi kesten, brezu, topolu, glog, bagrem, amforu, gorušicu, faceliju, vodopiju, djeteline, lipu, bundevu, suncokret, mak, neven, cigansko perje, mrtvu koprivu, konoplju, pamuk, duhan, heljdu, planinski vrijesak, kupinu, livadno bilje i još mnoge druge biljke. U biljke primorskog pojasa ubrajamo: ružmarin, badem, tilovinu (zanovijet), kadulju, draču, lavandu, lipicu, rogač, planiku, primorski vrijesak i druge.

Postoje i biljke koje su kod nas rijetke, a mogu se uspješno uzgajati na našem podneblju i jako su medonosne. Obično cvjetaju kad je loša pčelarska paša i mogu poboljšati pčelarsku proizvodnju. U te se biljke ubrajaju: evodija, japanska sofora, paulonija, katalpa, koelreuterija i neke druge.

Paulonija cvjeta u travnju i iznmno je bogata medonsna biljka čiji je med kvalitetan i tražen. Ima lijep miris  i svijetlu boju. Razmnožava se sjemenom i reznicama. Za 6 – 7 godina ovo drvo izraste do 20 m visine. Ima široku i razgranatu krošnju i dubok korijen. Voli rastresito i plodno zemljište. Nakon sadnje treba je zalijevati, a poslije je briga o njoj minmalna. Ova se biljka može i obrezivati, čak do panja iz kojeg će izrasti novo granje. Osim što se upotrebljava u pčelarstvu kao medonosna biljka, upotrebljava se i kao drvo za ogrijev, u industriji,kao zaštita od erozije, kao drvo za dekoraciju, sočnu hranu, u farmaceutskoj ndustriji i sl. med paulonije liječi bronhitis i bolesti dišnog sustava, a poboljšava funkciju jetre, žuči i probavnog sustava.

Katalpa je dekorativno listopadno drvo koje doseže do 20 m visine. Listovi joj narastu od 10 – 20 cm, srcolika su oblika, zelene boje, a u jesen prelaze u zlatnožutu boju. Listovi su odbojn nekim kukcima, posebno komarcima. Stablo tijekom ljeta daje hladovinu, pa se u parkovima mogu postavitiklupe. Katalpa cvjeta u srpnju i kolovozu, a cvjetovi su joj krupni i zvonasti, bijele boje s dvije žute pruge i crvenkastim pjegama. Ova biljka počinje cvjetati kad navrši 6 – 8 godina. Plodovi su joj dugački i u obliku mahovine. Sazrijevaju u jesen i staju na stablu preko ze. Ova biljka može živjeti do 100 godina, a voli plodna i sunčana zemljišta. Stablo joj je otporno na oboljenja i štetnike. Dobro podnosi uvjete u gradovima, kao i industrijsko zagađenje, pa je često možemo naći  gradskim parkovima i drvoredima. Listovi su joj ljekoviti i služe za liječenje astme, dok joj je korijen otrovan.

Koelreuterija cvjeta u srpnju i prvom dijeli kolovoza, pa daje pčelama nektar i pelud kad je paša najoskudnija. Ova se biljka razmnožava sjemenom, koje je tvrdo pa sporo niče, pa je kadkad potrebno čekati i godinu dana dok nikne. No zato biljka kasnije brzo raste, pa nakon 4 – 5 godina procvjeta. Kod nas naraste do 10 m. ima debele grane i široku krošnju. Plod je čahura veličine 4 – 5 cm. Brončano je smeđe boje. Osim što je medonosna, ona je i ukrasna biljka, plitkog korijena, otporna na bolesti i štetočine.

Evodija (pčelinje drvo, korejski bagrem) listopadno je drvo podrijetlom iz Južne Koreje i Kine. Ovo drvo može narasti kod nas do 8 – 9 m, a isto je toliko i široko. Ako se obrezuje, može biti i grm. Zanimljiva je za pčelare jer cvjeta u kolovozu kad matica polaže jaja iz kojih će se izleći zimske pčele koje će prezimiti i u proljeće izvesti nove generacije pčela. Njezin je med odlične kvalitete i pčele na njemu odlično zimuju. Ima dosta kvalitetan pelud koji će pčele odmah koristiti, ali i spremiti u saće. U proljeće će to biti snažan pokretač zajednice. Ima jak korijen, pa služi za vezanje tla na klizištima. Cvjetanje ove biljke počinje 4.-te godine nakon sadnje. Medi snažno, pa pčele nektar skupljaju i s cvjetova koji su pali na zemlju. Plodovi ove biljke su crvenoljubičaste mahune koje sadržavaju crne sjemenke. Plodovi često ostaju preko zime, što je pticama odličćna hrana. Nije zahtjevna biljka i podnosi temperature do – 18*C. kritične su joj prve 3 godine. Ako sadnica uvene zbog mraza, u proljeće će iz korijena ili nesmrznutog dijela stabla izbiti novi izdanak. Obrezuju se samo mlade biljke s ciljem postizanja željenog oblika. Dnevni unosi mogu biti i više od 3 kg nektara po košnici, pa ukupn prinosi mogu biti i veći od 30 kg.

Japanska sofora cvate u kolovozu i rujnu kad jako malo biljaka cvate. Relativno je rijetka u kontinentalnom dijelu RH zbog hladnijih zima. Listopadno je stablo lista sličnog bagremovu, a cvjetovi sužutobijele boje. Podrijetlom je iz Sjeverne Amerike, a danas se uzgaja diljem svijeta. Pčelari je često uzgajaju, jer je medonosna i daje mnogo nektara, pa je pčele rado posjećuju. Može se naći i u gradskim alejama. Lako se razmnožava iz sjemena, a teže iz reznica. Nakon cvjetanja sjeme zna ostati na grani do kasno u zimu. Voli mjesta s mnogo sunca. Podnosi i loša  zemljišta, a otporna je na sušu i gradska onečišćenja. Cvjetovi i cvjetni pupoljci se sakupljaju, suše i upotrebljavaju za čaj koji smanjuje krvni tlak, krvarenje, a dobar je i za tretiranje hemeroida.

Medonosnog bilja ima još, samo treba poduzetničkog duha pa će se oplemeniti i obogatiti pčelinja paša, a što će naše pčelice iskoristiti i sve nas nagraditi. U narodu postoji poslovica: „Posadi drvo, a ono će ti se odužiti!“ među pčelarima postoje izreke: „Posadi biljčicu za našu pčelicu! Čovjek posadi, pčela opraši!“ Između pčela i medonosnog bilja postoji velika povezanost i visnost. Dužni smo pomoći prirodi. Naš je zadatak da nešto učinimo, da uljepšamo i obogatimo okoliš, da time stvorimo bolje uvijete življenja pčela na dobrobit svih nas. Tako neka i bude (pa mi smo pčelari!) i bit će nam bolje.

TEKST: Ivan Eberhart (časopis „Hrvatska pčela“ br. 9/2016.)

jeste li znali TICALA

TICALA (ANTENE)

Nalaze se na glavi između velikih složenih očiju, usađena u pravilno kružno ležište koje omogućava pomicanje u svim smjerovima (osim u dubinu glave), a koje vrše 4 mišića u obliku slova X. Pokretljivost ticala povećava poseban zglob s 2 mišića koji omogućavaju pomicanje vrha ticala gore-dolje neovisno od maktivnosti mišića u bazi. Na prvi pogled jednostavna ta 2 člankovita pipka imaju čak 7 senzora! Najzastupljeniji su mirisni senzori, ali oni su istovremeno i čulo dodira, okusa, sluha, termoreceptori, tzv. Johnsonov organ koji pčelama služi kao brzinomjer i higroreceptor (senzor za vlagu u zraku).

Za osjet mirisa su zaduženi pločasti senzori (3.000 na jednom ticalu) koji su 10 – 100 puta osjetljiviji na miris cvijeća i voska od ljudskog nosa! Zahvaljujući činjenici da su ticala paran organ, osjet mirisa je kod pčela stereoskopan, odnosno trodimenzionalno. Unutar svakog senzora postoji čitava garnitura različitih proteinskih receptora za vezivanje različitih mirisnih molekula (do sada ih je otkriveno oko 25) kojima pčela može prepoznati i razlikovati ogroman broj potencijalnih mirisnih smjesa poput automatskog mini-laboratorija za kvantitativnu i kvalitativnu kemijsku analizu.

Za detekciju CO2 su senzori smješteni također na ticalima mogu otkriti razliku od 1 % koncentracije u košnici. Čim se koncentracija digne, pčele krilima (poput ventilatora) pospješuju ulaz svježeg zraka u košnicu.

Za mjerenje vlažnosti zraka služe higroreceptori koji detektiraju razliku od 5 %. Pčela na ticalima ima 2 tipa: jedan registrira suh, a drugi vlažan . Pčelama je ovaj pokazatelj jako važan zbog meda koji upija vlagu iz zraka i postaje prijemčiv na razvoj plijesni i kvasaca. Čim vlažnost naraste, pčele krilima reguliraju zrak u košnici.

Osjet sluha u pčela nije razvijen kao u ljudi: one osjete oscilacije molekula zraka, ali samo na veoma kratak domet (par cm) i samo na određene zvučne frekvencije. Ticala reagiraju na zvučne valove kao akustična vilica vibrirajući i prenoseći signal senzornim stanicama koje ih putem živaca sprovode u mozak na analizu. Pčele vjerovatno u međusobnoj komunikaciji koriste zvuk kada se ne mogu osloniti na vid (npr. ples u mraku košnice). Slušajući različite komponente plesa pomoću 2 odvojena čula sluha (jedno u bazi, drugo u sredini ticala), pčela razaznaje poruke dvoglasno. Osim toga pčela sluša svoju sestru plesačicu i nogama: subgenualnim organom ispod koljena na svakoj od 6 nogu kojim detektira i najnježnija pomjeranja podloge na kojima stoji (saće). Prema nekim autorima pčele su sposobne eliminirati smetnje u prijemu zvučnih signala čime filtriraju buku koju proizvode okolne pčele i tu funkciju pripisuju Johnsonovom organu.

ticala 2.

Osjet dodira je prisutan po čitavom tijelu pčele, a senzori su najgušće raspoređeni na ticalima i na usnom aparatu. . to su kratke hitinske dlačice povezane preko membrane u korijenu s osjetnom stanicom. U svijetu pčela pojam „čuti“ je vrlo sličan pojmu „dodirnuti“.

Osjet geomagnetnog polja još je jedno čudo prirode koje ima pčela, a čovjeku je potpuna nepoznanica. Radilice se koriste praćenjem linija silnica magnetnog polja Zemlje pri orijentaciji i plesu po oblačnom vremenu. Da li je taj prirodni „kompas“ biogeni magnetit – mineral željeza proizveden od strane živih stanica  pčele, još je predmet znanstvenih istraživanja.

Osjet tijeka vremena  nije senzorni aparat u anatomskom smislu: pčela ne mjeri vrijeme primajući vanjske stimulacije. Unutarnji časovnik u glavi pčele poput pacemakera oscilira u pravilnim intervalima. Zašto ovo treba pčeli? Različiti cvjetovi se otvaraju u različito vrijeme. Za pčele je od vitalne važnosti da nauče u koje doba dana je koje cvijeće dostupno na kom dijelu livade. Iako je unutarnji sat pčele autonoman i radi neovisno od putanje Sunca, ono je ipak neophodno za povremene ispravke. Kad su istraživači dresirali pčele da dođu u određeno vrijeme na hranilicu, a potom ih prevezli avionom na drugi kraj svijeta, pčelama je trebalo par dana da se prilagode novoj vremenskoj zoni.

Osjet temperature je važan zbog grijanja, odnosno hlađenja košnice. Receptori za hladno su smješteni na zadnjih 5 segmenata ticala i mogu detektirati razliku od 0,25*C. Osim vanjskih, pčele imaju i unutarnje toplomjere kojima kontroliraju temperaturu vlastitog tijela.

Osim ovih pčela ima osjet okusa, pa vrhom rilca, stopalima i ticalima razlikuje slano, slatko, gorko i kiselo. Jeste li znali da je pčelin osjet za slatko slabiji od ljudskog? Johnsonov organ u zglobu ticala bilježi stupanj krivljenja ticala koje je proporcionalno otporu zraka, tj. brzini letenja, pa je to ustvari pčelin brzinomjer. Osjet gravitacije pomaže pčelama da se orijentiraju u prostoru.

IZVOR: dr. Tomislav Terzin „Medonosna pčela – jevanđelje prirode“ (Beograd, 2010.)

pčelinje kuće naslovnica

PČELINJE KUĆE

Neki pčelari su u XIX stoljeću smatrali da je pčelinja kuća ili kućni pčelinjak – zgrada projektirana tako da obuhvati košnice s cijelog pčelinjaka – od ključne važnosti za moderno pčelarstvo. Neke od njih su bile jednostavne četvrtaste građevine, a druge kitnjaste osmerokutne konstrukcije, projektirane kao proširenje vrta, ali s ciljem da olakšaju rad pčelara. Kako su pletene košnice postajale složenije i skuplje, njihovo čuvanje unutar pčelinje kuće ili neke druge zaštitne građevine imalo je smisla, a primjeri pčelinjih kuća u Sloveniji, Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj dokumentirani su u pčelarskoj literaturi tog vremena.

Jedna je od najstarijih građevina ove vrste koja je još uvijek u upotrebi iz 1820. Godine pčelinja kuća u blizini Richmonda u Kentakiju. Izrađena je od opeke, visine oko 3,6 m, duljine oko 2 m, širine oko 1,8 m. Okrenuta licem prema jugu, na prednjem zidu ima 15 kvadratnih otvora kroz koje pčele mogu da uleću i izleću iz građevine. Zadnja vrata vode k unutrašnjosti kuće u kojoj se nalazi 5 polica na kojima su bile postavljene košnice. Jedna od izvornih drvenih polica još uvijek postoji, a na njoj se može vidjeti i vosak kojim je svojevremeno premazana njena površina. Ova je pčelinja kuća tipičan primjer jednostavnije građevine, izgrađena 30 godina prije nego što je Langstrot otkrio pčelinji prostor i patentirao svoju košnicu s pokretnim okvirima.

Kako su pčelari počeli prihvaćati sistem pčelarenja s pokretnim okvirima, problem s pčelinjim kućama postao je sve izraženiji. Jedno od značajnih pitanja bili su troškovi. Početni troškovi izgradnje kuće u pčelinjaku odbijali su neke pčelare. Osim toga izgledala je kao nepotreban poduhvat za one koji su smatrali da drvene košnice dobro funkcioniraju, čak i kada su bile izložene vremenskim nepogodama. Zagovornici pčelinjih kuća smatrali su da ako bi pčelar pažljivo izabrao jeftine materijale i napravio kuću dovoljno veliku za prihvat velikog broja košnica, trošak po košnici bi zapravo bio manji od troška kupovine drvenih košnica. Košnice korištene u pčelinjim kućama nisu morale da budu smještene u kutije, a mnogi su pčelari koristili  košnicu od slame, koja nije iziskivala pokrivanje drvetom. Pčelinje kuće u kojima su se nalazile jeftine, manje izdržljive košnice predstavljale su vrlo ekonomično riješenje.

Drugi problem s pčelinjim kućama je bila njihova unutarnja neosvjetljenost koje je ponekad primoravala pčelara da stoji na ulazu prilikom pregleda okvira. To je dovodilo do pada pčela s okvira i do toga da ih pčelar zgazi. Neke pčele bi se čak uspuzale uz noge pčelara i ubadale ih. Kako bi umirio pčele, pčelar je mogao koristiti dimilicu kojom bi kuću ispunio dimom. Svi ovi problemi mogli su se otkloniti postavljanjem prozora koji bi kući osigurap svjetlost i provjetravanje. Ti bi prozori privukli pčele koje su pale na pod, tako da je košnice trebalo opremiti otvorima za izlazak pčela:  posebno osmišljenim paravanima i pregradama ili otvorima koji su omogućavali pčelama da napuste kuću, ali da se ne vraćaju kroz isti otvor. Kako bi se izbjeglo koncentriranje  dima u unutrašnjosti kuće, neki su pčelari stavljali dimilicu u kutiju iz koje je jedna cijev izlazila napolje. To je rješavalo problem neželjenog dima.

Zagovornici pčelinjih kuća tvrdili su da bi se agresivne pčele mogle umiriti smještajem unutar pčelinje kuće, jer pčele u tamnijem prostoru nisu letjele niti su se međusobno ubadale kao na dnevnoj svjetlosti. Shodno tome, tvrdili su da odgovarajuće procedure u pčelinjoj kući nisu iziskivale ni dimilicu ni zaštitnu masku ni rukavice.

Oni koji su davali prednost pčelinjim kućama osjećali su da je najznačajnija prednost pčelinjaka prilagođenost pčelaru. Bilo je preporuka da građevine budu konstruirane tako da njihova veličina omogući pčelaru da u njima drži alatke, prazne nastavke i posude s medom. To je predstavljano način da se spriječi krađa košnica, opreme i meda. Pčelar bi mogao da radi s košnicama po svim vremenskim uvijetima bez uznemiravanja pčela. Više nije bilo potrebe da se košnice boje ili da se brine o mokroj i visokoj travi ili korovu. Pčelinje su kuće istovremeno bile vrlo efikasne za prezimljavanje zajednica jer su su mogle zagrijati ukoliko bi vremenski uvjeti bili nepovoljni.

Ipak i pored navedenih prednosti nisu svi pčelari bili zadovoljni svojim pčelinjim kućama. Jedan je pisac naglasio da njegove košnice okrenute prema sjeveru nisu prošle tako dobro kao one okrenute na jug i da su imale velike zimske gubitke. Najčešća primjedba bila je uz potencijalni rizik od požara. Kako su obično bile izrađene od jeftinog drveta i ispunjene voskom bile su vrlo zapaljive. Ukoliko bi se u kući nalazila oprema, požar bi mogao posve obezvrijediti trud pčelara. Iako su pčelari mogli osigurati protivpožarnu zaštitu, to je bio još jedan trošak koji pčelari s velikim pčelinjacima na otvorenom prostoru nisu mogli podnijeti.

U izdanju „Pčelarskog pregleda“ (Beekeepers Review) iz 1891. iznesen je zaključak da bi se pčelinje kuće mogle uspješno koristiti ako bi male otvore za izlazak pčela i protivpožarnu zaštitu. Međutim, već tada su dani pčelinjih kuća u Americi bili odbrojani. U izdanju „The ABC od Bee Culture“ iz 1888. godine 5 stranica teksta i ilustracija bilo je posvečeno pčelinjim kućama.

Iako je popularnost pčelinjih kuća opala tijekom prve polovine XX stoljeća, naročito u Americi, one se još uvijek koriste u mnogim zemljama. Naročito su rasprostranjene u Sloveniji i može se reći da su njen svojevrsni zaštitni znak. John Hymer čiji se pčelinjak Blackhorse nalazi blizu Voukinga u Engleskoj vodi kampanju kako bi ohrabrio širenje urbanog pčelarenja. U oglednom pčelinjem vrtu ima veliku pčelinju kuću u kojoj se nalazi nekoliko košnica. Ulazi u košnice su obojani različitim bojama tako da pčele mogu locirati svoju košnicu na povrtka s paše. John je i jedan dio vrta pretvorio u pčelinju kuću u kojoj se nalaze 2 košnice , pored vrtnog alata – što je idealno za mali engleski vrt. I zaista pčelinje kuće su još uvijek popularne u nekim dijelovima Europe a moguće ih je naručiti od kompanija za pčelarsku opremu kao što je Swienty (Senderborg, blizu nizozemsko-njemačke granice).

IZVOR: Gene Kritsky: „The Quest for zhe Perfekt Hive: A History of Innovation in Bee Culture“ (Oxford University Press, 2010) priredio Aleksandar Milanković za „Pčelarski žurnal“ br. 31/2016.

antivaroa war 2.

10 SVJETSKIH LOKACIJA NA KOJIMA PČELE ODOLJEVAJU VAROI

Najveća prijetnja pčelarstvu u svijetu je ektoparazitska grinja Varroa destructor jer proizvodi više štete i ekonomskih gubitaka nego sve bolesti pčela zajedno. Većina pčelara zna da je ovaj nametnik došao u Europu iz Azije i da na azijskoj pčeli ne pričinjava štete kao kod europske medonosne pčele. Razlog bolje obrane od nametnika leži u higijenskom ponašanju koje je kod prirodnog domaćina Apis cerane izraženije: Kod azijske pčele varoa se razmnožava na trutovskom leglu, a kad grinja pokuša ući u radiličnu stanicu pčele uklanjaju zaraženulutku zajednos grinjom, a osim toga azijske pčele love i ubijaju i odrasle grinje u zajednici. A jeste li znali da postoji više mitohorijalnih haplotipova Varroa destructor, no samo se 2 mogu razmožavati u pčelinjoj zajednici: japanski (prisutan samo u Japanu, Tajlandu i Americi) i korejski – raširen po čitavom svijetu.

U članku „10 svjetskih lokacija na kojima pčele odoljevaju varoi“ koji potpisuje Barbara Locke sa Švedskog univerziteta poljoprivrednih znanosti u Upsali (objavljeno 22.12. 2015.), a koji prenosi „Pčelarski žurnal“ br. 30/2016. naći ćemo izvješća i dokaze iz različitih dijelova svijeta o populacijama pčela koje uspjevaju preživjeti bez bilo kakve vrste tretiranja protiv varoe.

Afrikaniziranim pčelama u južnoj Africi i Brazilu nije potreban tretman protiv varoejer mogu da održe niži stupanj zaraženost (3-4 grinje na 100 pčela) nego druge podvrste Apis mellifera. Uz aktivne obrambene mehanizme afrikanizirane pčele imaju i genetsku predispoziju, ali su i radiličke stanice manjeg promjera. Tijekom 1984. godine na otok Fernando de Noronha uz istočnu obalu Brazila matice talijanske pčele Apis mellifera ligustica su dodane obezmatričenim domicilnim zajednicama zaraženim varoom.  Kako to da su zajednice opstale iako se varoa uopće nije suzbijala? Zbog zemljopisne izoliranosti spriječeno je prenošenje virusa koji bi negativno utjecali na cjelokupno zdravstveno stanje pčela, no potrebna su dodatna istraživanja. Medonosna pčela se prvi put susrela s varoom sredinom XIX stoljeća u regiji Primorsky na istoku Rusije. Moguće je da se kod ovdašnjih pčela stvorila prirodna rezistencija, a vrlo dobri rezultati su ostvareni s istom populacijom u SAD. Krajem 90-tih godina prošlog stoljeća na otok Gotland u Baltičkom moru naseljeno je 150 zajednica s raznih lokacija u Švedskoj. Do dugotrajnog opstanka netretiranih pčela na ovom otoku je došlo zbog prilagođavanja domaćina kroz proces prirodne selekcije unutar populacije prije ego zbog pada zaraznosti. Tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća u okolini Avignona i La Mansha na zapadu Francuske  sakupljeno je više netretiranih zajednica iz okoline. Ove su pčele bile osjetljivije na podražaje iz vanjskog okruženja i bolje prilagođene za detektiranje i uklanjanje legla zaraženog varoom. I danas preživljavaju bez antivaroznog tretiranja. Pčelinja populacija u šumi Arnot  (najveći istraživački rezervat u vlasništvu Univerziteta Cornel u državi New York) u potpunosti se sastoji od pčela nastanjenih u šupljinama stabala u divljini. Opstanak pčela se istraživala 5 godina i prvenstveno zahvaljujući malim staništima u stablima (što je s jedne strane ograničavalo proizvodnju legla,a s druge strane smanjilo vodoravno prenošenje varoe) pčele su odoljevale ovom nametniku, no – paradoksalno – nastradale su od napada crnih medvjeda (zima 2004/2005.) Osim navedenih destinacija prema istraživanjima departmana za ekologiju Švedskog univerziteta poljoprivrednih znanosti u Upsali lokacije u kojima pčele zaraženje varoom opstaju bez ikakvih kemijskih tretiranja su: Meksiko, Kostarika, Kenija, Tanzanija, Uganda i Tunis. Više o ovoj temi možete pročitati u časopisu „Pčelarski žurnal“ br. 30/2016.

IZVOR: Barbara Locke: „Natural Varroa mite-surviving Apis melifera honeybee populations, Apidologia, INRA, DIB and Springer-Verlag France 2015. (preveo: Ivan Umeljić)

pelud dar prirode i pčela

PELUD – DAR PRIRODE

Kada spomenemo pčele obično pomislimo na med, a rjeđe na ostale pčelinje proizvode od kojih su neki još korisniji za ljudsko zdravlje od meda. Jedan d takvih proizvoda  koje nam daruju pčele je pelud (polen). Pelud je zapravo cvjetni prah koji čine muške spolene stanice biljaka u kojima se nalaze svi prirodni sastojci potrebni za život biljke i gotovo svi sastojci neophodni za život čovjeka.

U peludu se nalazi 20 od 23 poznate aminokiseline neophodne za normalno funkcioniranje ljudskog organizma. Osim toga pelud sadrži razne bjelančevine, masti, mineralne tvari, ugljikohidrate, fermente, eterična ulja i čitav niz vitamina od kojih je posebo značajan B 12 bez kojeg naše tijelo ne može normalno funkcionirati. A svi su ti sastojci u peludu uravnoteženi i međusobno se upotpunjavaju na najbolji način.

Kako pelud zahvaljujući svom sastavu dobro djeluje na naš organizam i upotpunjuje njegovu umnu i fizčku snagu, bilo bi ga dobro češće koristiti. Posebno se dobro pokazao kada su ga uzoimali ljudi koji bouju od slabokrvnosti, visokog krvnog tlaka, arterioskleroze, probavnih smetnji i opstipacije. Pelud povećava apetit i radnu sposobnost, a utvrđeno je i da usporava starenje. Mogu ga uzimati i dijabetičari, ali bez meda – tako da žličicu cvjetnog praha umješaju u šalicu mlijeka.

Valja reći i to da sve vrste peluda nisu jednako hranidbeno vrijedne. Među najvrednije vrste peluda ubraja se cvjetni prah lijeske koji sadrži čak 46 % probavljivih bjelačevina, dok orah sadrži 22 %, a grab oko 14 %. Vrlo je kvalitetan i pelud vrijeska, pitomog kestena, djeteline i bokvice ili trputca, pa pčele rado posjećuju obe biljke upravo zbog peluda dok pelud borovnice sadrži samo 9 % probavljivih bjelančevina.

Boja cvjetnog praha ovisi o biljci s kojeg ga pčele prikupljaju po čemu iskusniji pčelari znaju koje biljke u određenom razdoblju cvatu u blizini njihovih košnica. Osim toga peludna zrnca svake biljke imaju karakterističan oblik i veličinu. Dio peludnih zrnaca već u košnici dospjeva i u med, pa stručnjaci peludnom analizom mogu točno ustanoviti od kojeg bilja potječu pojedine vrste meda. Tako npr. med od kadulje mora sadržavati određen postotak peluda od kadulje, a ako ga u tom medu nema, znači da to nije med od kadulje. Ako analiza pokaže da u pregledanom uzorku uopće nema peluda, može se posumnjati da je taj med patvoren.

No zašto i kako pčele skupljaju cvjetni prah i zbog čega je on njima potreban? Pelud pčelama ne služi samo za hranu već iz njega pčele stvaraju mliječ za ishranu mladog legla i matice. Ako u prirodi nema dovoljno peluda ili ako ga pčele zbog učestalih kiša ne mogu prikupiti, matica prestaje nesti jajašca, a pčele graditeljice prestaju lučiti vosak. Kada takvo vrijeme potraje dugo, ta je pčelinja zajednica osđena na propast. No ako je vrijeme povoljno, pčele pelud skupljenu s cvijeća slažu u grudice na svoje zadnje nožice i nose ga u košnicu. Prigodom sakupljanja, pčela kvasi pelud prikupljenim nektarom i izlučevinama svojih žlijezda, pa tako već tada počinje njegovo obogaćivanje i prerada. Da bisakupila 1 g peluda pčela radilica mora najmanje 50 puta odletjeti na pašu. Kad stigne u košnicu pčela radilica predaje pelud mladim kućnim pčelama koje još ne lete iz košnice i one ga tada odnose i sabijaju u stanice saća te poklapaju medom. Pelud tu fermentira, a nastala mliječna kiselina ga konzervira. Dio cvjetnog praha tako pčele spremaju i za zimu, kako bi u rano proljeće imale i ove hrane dovoljno za ishranu legla. Računa se da jedno pčelinje društvo za svoju ishranu godišnje treba oko 40 kg cvjetnog praha, po čemu možemo zaključiti da se pčele zaista moraju dobro naraditi da ga sakupe.

A što učiniti ako peluda u košnici nema dovoljno ako im taj višak uspijemo oduzeti prije nego ga unesu u košnicu. Pčelari to radeovoljno? Pčelar tada mora prihranjivati pčele sirupom ili šećerno mednim pogačama u koje dodaje neki od nadomjestaka za pelud kao što su kvasac, mlijeko u prahu ili sojino brašno koji će u nuždi pomoći iako nisu tako kvalitetni kao ravi prirodni cvjetni prah.

Pčele u pojedinim godinama i na lokacijama gdje ima biljaka koje stvaraju obilje peluda mogu prikupiti dovoljno cvjetnog praha za svoje potrebe, a mogu ga prikupiti i više nego što im je potrebno  – ako im taj višak uspijemo oduzeti prije nego ga unesu u košnicu. Pčelari to rade tako da ima na leto – ulaz u košnicu postave tzv. hvatače peluda. Pčele da bi ušle u košnicu, moraju se provući kroz rešetku čiji je promjer rupica 4,5 mm, moraju pružiti nožice s kojih otpada cvjetni prah u posebnu kutiju. Ako oko pčelinjaka ima dosta biljaka koje daju mnogo peluda, pčelar na taj način može dobiti i do 3 kg peluda po jednoj košnici. Valja znati da je prinos meda u toj košnici znatno manji, jer se tada pčele više posvećuju unosu peluda kako bi nadoknadile izgubljeno. Stoga nije preporučljivo hvatač peluda držati dulje od 4 – 5 dana, već ga treba ukloniti da pčele sakupe dovoljno peluda za svoje potrebe, pa ga eventualno ponovno postaviti za 10-tak dana. Nakon prikupljanja, pelud valja osušiti i spremiti na hladno i suho mjesto. Ipak pelud dosta brzo gubi na kakvoći pa se npr. probavljive bjelančevine u peludu lijeske za godinu dana od 46 % smanje na oko 20 %.

Zato je pelud najbolje konzervirati u medu što pčelari najčešće i rade, pa je kod većine njih moguće i nabaviti staklenke s medom u kojem je umješan i cvjetni prah.

IZVOR: članak „Pelud – dar prirode“ Mirte Blažević, dipl. ing. agr. u posebnom prilogu Glasa Istre  „Zeleni dom“ br. 17 od 4. srpnja 2016

VELIKA MOĆ MALIH KRILA NASLOVNICA

VELIKA MOĆ MALIH KRILA

Za razliku od krila kralježnjaka (ptice, šišmiši) krila kukaca ne nastaju kao modifikacija prednjih ekstremiteta: pčele (kao i drugi kukci) imaju 3 para nogu i 2 para krila. Pčelinje je krilo dvostruka hitinska membrana koju podupire mreža hitinskih žbica, tanko i nježno, a opet dovoljno čvrsto da tijekom posljednja 3 – 4 tjedna života prevali stotine kilometara. Kada bi pčelinje krilo imalo površinu od 1 m2 težilo bi svega 10 g! Ako pčelinje letačke performanse usporedimo s avionima koji su rezultat truda vrhunskih inženjera, moramo priznati da pčela u svemu nadmašuje leteće strojeve! Najbolji teretni avioni može nositi tereta do 45 % svoje težine,a pčele (usprkos činjenici da zamahne krilima 210 – 260 puta u sekundi!) nosi teret i do 80 % svoje tjelesne težine! Ako uzmemo da pod teretom leti samo 2 km, a duljina njenog tijela je tek 2 cm, za avion dug 20 m to je duljina od čak 2.000 km! I dok veliki putnički avioni imaju maksimalni domet oko 10.000 km, 20 mg šećera u medu je pčeli dovoljno „goriva“ za 60 km neprekidnog leta, što čini domet od čak 60.000 km (1,5 krugova oko Zemlje)! Pčela leti prosječnom brzinom od 24 km/h što bi za avion dug 20 m bio ekvivalent od 24.000 km/h! Da bi interkontinentalni teretni avioni (prosječne duljine 70 m i brzine oko 500 km/h) parirali pčelama, morali bi povećati nosivost za 10 – 15 %, a brzinu za čak 168 puta, što graniči s nemogućim! Jeste li znali da krila pčela tijekom svakog zamaha ispisuju osmicu u zraku, što joj omogućuje da lebdi na mjestu i leti gore-dolje, a u svijetu ptica za to je sposoban samo kolibrić? Ni jedan mišić koji radi na uobičajen način (stezanjem i opuštanjem) nije u stanju kontrahirati i ralaksirati 200 i više radnih ciklusa u sekundi, pa stoga letni mišići u pčele drhte. Takav tempo proizvodi veliku temperaturu: 46*C u grudima što olakšava rad letnih mišića, ali opterećuje ostatak tijela. Višak topline se pasivnom kondukcijom i ubrzanom cirkulacijom krvi odvodi iz grudi u glavu, a nju od pregrijavanja pčela štiti jezikom koji lapće razblaženi med iz voljke (slično psu koji na vrućini dahće isplažena jezika). Dva para krila u čela su povezana kukicama tijekom leta, pa se na taj način povećava površina za uzgon. Kada sleti na cvijet, pčela sklopi krila preko leđa, slično najmodernijim ratnim avionima. Pčelinja krila su prekrivena finim kratkim dlačicama koje su povezane s osjetilnim stanicama, ove s živcima, živci s ganglijama, a one s mozgom. Na taj način pčela prima informacije o zračnim strujama tijekom svog leta, a znanstvenici istražuju mogućnost da pomoću njih pčele kontroliraju frekvenciju i trajanje vibracija, pa tim putem prenose informacije drugim pčelama. Kad skupljaju nektar i pelud, pčele će letjeti uz vjetar, a pri povratku u košnicu (kad su natovarene) niz vjetar. Postoji čitav niz različitih vrsta letova pčela: orijentacijski, pročisni, izviđački, rojidbeni, svadbeni, najčešći su sakupljački.

pčelinja krila

I za kraj, još jedan kuriziotet u vezi samog nastanka krila u pčela. Da bi izašla iz stanice saća, mlada pčela mora progristi voštani poklopac. Iako krila još nekoliko dana neće trebati, pčelica mora odmah raširiti i zategnuti meka, vlažna i smežurana krilca prije nego hitin očvrsne na zraku. Ako u tome ne bude dovoljno brza, njena će krila ostati trajno smežurana i pčelica neće nikada uspjeti da poleti. Pri otvaranju krila pčela se ne može pomoći nožicama, niti joj u tome mogu pomoći ostale pčele zbog oštrih kandžica kojima bi poderale krila, a ne smijemo zaboraviti da se sve to dešava u potpunom mraku košnice. Žice koje podupiru krila su šuplje i prvih nekoliko minuta nakon izlijeganja su meke i elastične, pa kroz njih pčela upumpava krv i tako razapinje svoja krila ne dotaknuvši ih (princip hidraulike). Kad se krila osuše i očvrsnu, pčele povuku veći dio hemolimfe nazad u tijelo. Fascinantno, zar ne?!  

IZVOR: dr. Tomislav Terzin: „Medonosna pčela – jevanđelje prirode“ („Preporod“ Beograd, 2010.)

PČELINJI OTROV I REAKCIJE NA UBOD naslovnica

PČELINJI OTROV I REAKCIJE NA UBOD

Kod pčela otrov ima obrambenu ulogu. Žalac, skriven u donjem dijelu zatka imaju samo pčele radilice i matica povezan je s otrovnom žlijezdom koja je smještena ispod probavnog sustava. Zanimljivo ja da otrov što ga izlučuje matica ima drugačiji sastav nego otrov pčela radilica, a međusobno se razlikuju i otrovi različitih pčelinjih vrsta. Otrov koji se dobije ubodom pčelinjeg žalca u kožu ima svojstva koja su drugačija od otrova koji je dobiven sakupljačima pčelinjeg otrova tj. otrova dobivenog električnom stimulacijom.

Stvaranje otrova počinje početkom života pčele, a količina – kao i jačina samog otrova ovisi o starosti pčele, godišnjem dobu, kakvoći paše (najviše otrova nastaje na dobrim pašama, a osobito su bolni pčelinji ubodi na kestenovoj paši). Pčela stara dva dana u svom mjehuru otrovne žlijezde ima oko 0,04 mg otrova; a potom se njegova količina postepeno povećava do od prilike 20.-tog dana starosti jedinke kada ga je približno 0,3 mg.

Osnovne peptidne sastavnice pčelinjeg otrova i njihovo djelovanje na organizam

MELITIN čini oko 52% svih peptida u otrovu. Melitin je jaki antiupalni agens i potiče izlučivanje korizola, hormona nadbubrežne žlijezde, u tijelu.

Ostale manje zastupljene sastavnice su:

 APAMIN – blagi neurotoksin koji takodjer potiče izlučivanje kortizola, hormona nadbubrežne žlijezde, uzrokuje konvulzije, sastoji se od 18 aminokiselina

KININ peptid koji dovodi do degranulacije mastocita; pripisuje mu se snažno protuupalno djelovanje

INHIBITORI PROTEAZE djeluju antiupalno i zaustavljaju krvarenje.

 Osnovni enzimi u pčelinjem otrovu i njihovo biološko djelovanje

FOSFOLIPAZA A  najdestruktivnija sastavnica pčelinjeg otrova za tkivo. To je enzim koji razlaže fosfolipide (uzrokuje hidrolizu esterske veze)  od kojih je sastavljenja stanična membrana. Upravo ta sastavnica pčelinjeg otrova sprječava djelovanje enzima trombokinaze na čemu se temelji učinak pčelinjeg otrova protiv zgrušavanja krvi. Također snižava i krvni pritisak. Ona također aktivira arahidoničnu kiselinu koja se metabolizira u ciklusu cikloksigenaze pri čemu nastaju prostaglandini koji pak reguliraju upalne procese u tijelu.

HIJALORUNIDAZA  dovodi do depolimerizacije hijaluronske kiseline u tkivima čime se omogućuje brže širenje otrova tkivom šireći krvne kapilare.

Aktivni amini u pčelinjem otrovu:

ADOLAPIN djeluje antiupalno  i analgetički blokirajući ciklooksigenazu.

HISTAMIN je hormon s upalnim djelovanjem; izrazit alergijski čimbenik

DOPAMIN I NORADRENALIN podižu broj srčanih otkucaja i potiču simpatički autonomni sustav.

Iz ovog kratkog opisa dijela sastavnica pčelinjeg otrova vidljivo je da otrov sadrži velik broj više ili manje složenih molekula. Neki su sastojci otrova više su proučavani  obzirom na svoje fiziološke učinke, vjerojatno zbog toga što im je koncentracija u pčelinjem otrovu relativno velika; kao i zbog sinergije njihovih učinaka na različite protuupalne mehanizme.

Reakcije organizma na pčelinji otrov

Apitoksin uzrokuje lokalne i opće reakcije.

Lokalne upalne reakcije javljaju se na mjestu uboda, a karakterizira ih crvenilo kože, oteklina, povećena lokalna temperatura, osjet pečenja i boli. Lokalna reakcija javlja se odmah nakon uboda i to je POTPUNO NORMALNA (PRIRODNA) REAKCIJA.

Sluznica i očna spojnica (konjunktiva) reagiraju snažnije od kože, a upala traje duže. Sistemska alergijska reakcija obično spontano dobro teče; iako ljudi žive u strahu od ponovnog uboda.

Vanjski simptomi ovise o toksičnom djelovanju na središnji živčani sustav. Neki ljudi mogu imati alergijsku reakciju, pa i anafilaktički šok već od uboda jedne pčele. Kod većine ljudi apitoksin u manjim dozama aktivira obrambene mehanizme, jer potiče funkciju hipofize i nadbubrežne žlijezde; dok pri većim količinama uboda kod ljudi s prejakim imunitetnim reakcijama uzrokuje veće ili manje tegobe. U takvim je slučajevima sasvim dovoljno popiti pola male žličice soda bikarbone i na mjesto uboda koje smo navlažili vodom također staviti malo sode bikarbone.

Alergeni u otrovu pčele potiču limfocite na stvaranje specifičnih antitijela koja se vežu na druge stanice (mastocite – stanice vezivnog tkiva i bazofile u krvi) te ih čine preosjetljivima.

Prva pomoć pri alergiji na pčelinji ubod:

  • Adrenalin u pripremljenim setovima za potkožnu upotrebu (npr. Fastjekt, Epipen, Anakit, Anahelp, za djecu Epipen Jr) ili adrenalin u prahu npr Medihaler-Epi (samo za inhalaciju) ako imamo neki od ovih preparata ili
  • Brzo djelujući antihistaminik (loratadin, desloratadin, levocetirizin, bilastin).
  • Kortikosteroid (npr. metilprednizolon 40-80 mg). Kortikosteroidi odgađaju kasnu anafilaktičku reakciju, ali za vrijeme akutnog događaja nemaju osobit značaj
  • Čim prije potražiti pomoć liječnika pozvati Hitnu pomoć!!!
  • Što prije nakon uboda odstraniti žalac ako je ostao u koži; pri tome treba paziti da ne istisnemo žalčanu vrečicu

 Kod preosjetljivih ljudi nakon uboda pčele alergijska reakcija može biti lokalna, bez sistemskih simptoma ili može nastati alergijski (anafilaktički šok) s osipom, mučninom, grčevima u trbuhu, bronhijalnim grčevima, oteklinom lica i glasnica, komom i smrću. Ti simptomi se obično pojave jako brzo,već nekoliko minuta nakon uboda! Najčešći uzrok smrti od uboda pčele u  Sloveniji (do sada je registrirano 15 takvih slučajeva) je oteklina grla (angioedem),  rjeđe anafilaktički šok. Čak i ljudi koji inače nisu preosjetljivi na ubod mogu umrijeti nakon uboda u usta ili u vrat.

ANAFILAKTIČKI ŠOK je najteži oblik pretjerane reakcije organizma na otrov pčele (koji može imati i smrtni ishod ukoliko pravovremeno ne reagiramo); akutno opasno stanje sa simptomima bolesti u više organskih sustava istovremeno.

Simptomi anafilaktičkog šoka su:

  • svrbež, crvenilo, urtikarija, angioedem
  • gušenje, kašalj
  • curenje iz nosa, pištanje u prsima
  • otežano gutanje
  • mučnina, povraćanje, proljev, grčevi u trbuhu, napetost
  • povećan broj otkucaja srca, nizak krvni tlak, srčane aritmije, šok
  • slabost, zimica
  • raširene zjenice
  • osjećaj uznemirenosti, strah, tremor, zamućena svijest, vrtoglavica, nesvjestica, koma

 Prva pomoć liječnika kod anafilaktičkog šoka:

  • pacijenta staviti u ležeći položaj s podignutim nogama
  • dajemo mu kisik preko nosnog katatera ili maske za kisik
  • ako se pacijent guši zbog oteklina glasnica u grlu, potrebno je uspostaviti dišni put umetanjem cijevčice (tubusa), koju stavimo u dušnik (traheju) kroz usta ili kroz rez na grlu
  • po mogućnosti spriječimo daljnju apsorpciju antigena i nastavimo infuziju
  • najvažniji lijek za teški anafilaktički šok je adrenalin koji dajemo u obliku inhalacije (udisajem)
  • antihistaminici smanjuju svrbež, osip i angioedem. Prilikom davanja antihistaminika u obliku injekcije u žilu (intravenozno) nužan je oprez jer mogu sniziti ionako snižen krvni tlak
  • glukokortikoidi ublažavaju naknadne događaje u kasnijoj fazi anafilaktičkog šoka. U akutnoj fazi bolesti nisu posebno učinkoviti, jer se njihov učinak pokazuje tek nekoliko sati nakon injekcije

Set za samopomoć:

  • adrenalin
  • brzodjelujući antihistaminik
  • kortikosteroid

LITERATURA:

1) dr. Peter Kapš „Liječenje pčelinjim proizvodima APITERAPIJA”

2) dr. Peter Kapš „Bolezni dihal in čebelji pridelki“

3) http://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/16171/Anafilakticki-sok.html

Tekst pisan u suradnji s dr.ob.med. Ivica Cvetković (član HAD-a) objavljen 2015. godine u časopisu „Hrvatska pčela“. Za sve članove HAD-a za dodatne informacije stojim na raspolaganju za konzultacije na mob: 095 910 66 53 dr.sc. Gordana Hegić

STARI I NOVI OKVIRI naslovnica

STARI I NOVI OKVIRI

Jedan od zadataka pčelara u proljeće je pčelinjim zajednicama dodati ožičene okvire sa satnim osnovama kako bi mlade pčele koje proizvode vosak imale što raditi. Okvire  sa satnim osnovama treba dodavati svakih nekoliko dana u stavljati s jedne ili obje strane legla. Kada pčele izgrade saće te okvire vadimo kako bismo dobili dosta okvira sa novim saćem kojima ćemo zamijeniti staro pocrnjelo saće. Stari se okviri mijenjaju novima i zato što se u starom saću izleglo nekoliko generacija pčela, a u stanicama takvog saća su zaostale presvlake od ličinki i njihov sasušen izmet. Zbog toga su takve stanice saća manje, pa pružaju manje mjesta novim ličinkama, a tada se iz njih rađaju i manje pčele koje slabije rade i brže ugibaju. Osim toga, takvo saće može biti izvor bolesti ako pčele koje su se izlegle prije u njemu nisu bile sasvim zdrave.

(IZVOR: članak Mirte Blažević, dipl. ing. agr: „Dovitljivost pčelara sprečava rojenje“ za Glas Istre od 2. svibnja 2016. )

pčele oružje u ratu naslovnica

PČELE – ORUŽJE U RATU

Konji, slonovi, deve…životinje su kojima se čovjek služio kao pomoćnim sredstvima prilikom ratovanja. Ali, da životinja bude ta koja će donijeti pobjedu, nije baš bilo uobičajeno. Poznata vam je priča o picoku iz našeg Đurđevca. Ispalivši ga iz topa, Đurđevčani su , iako im je to bio posljednji zalogaj, nadmudrili turske vojskovođe, koji su pomislili da već dugo opsjedani grad ipak još ima hrane te su se okrenuli i – otišli. No to je ipak bila samo lukavština. Za vrijeme rata što ga je kralj Henrik I vodio protiv Francuske, ratna sreća mu je okrenula leđa i on je morao uzmicati. Sklonio se u neku utvrdu, ali su Francuzi i dalje silovito napadali. Tada je zapovjednik tvrđave naredio da se među neprijatelje sa zidina baci nekoliko košnica punih pčela. Razjarene su pčele toliko izbole Francuze da su se morali povući. Slično je postupio i Richerd Lavljeg Srca dok je opsjedao Akru u Palestini prilikom križarskog pohoda. Kako su Arapi uporno odolijevali, naredio je da se katapultima ubaci u grad stotinjak košnica. Pčele su izazvale takvu pomutnju da su se branitelji skrili u gradske podrume. To je bilo dovoljno Richardovim vojnicima da uđu u grad i zauzmu ga.

IZVOR: „Jutarnji list“ 9. rujna 2001.

pesticidi i pčele

OTROVNOST I OPASNOST SREDSTAVA ZA ZAŠTITU BILJA NA PČELE

Autor: mr. sc. Milorad Šubić, dipl.ing.agr.

U Republici Hrvatskoj ima oko 8.000 pčelara i približno 360.000 košnica. Prema analizama provedenih anketa gubici u pčelarstvu u Hrvatskoj posljednjih se nekoliko godina kreću od 12 do 15 % (procjena Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, Zavod za biologiju riba i pčela, 2011). Pritom su najviše oštećeni pčelari kod kojih su zabilježeni gubici veći od 60 %. Različiti su uzroci propadanja pčelinjih zajednica, a najvažniji koji se navode u našoj zemlji i drugim državama diljem svijeta navedeni su u Tablici 1.

 Tablica 1. Najvažniji razlozi gubitka pčelinjih zajednica u našoj zemlji (od 1 do 3) i svijetu (od 4 do 6) tijekom posljednjih dvadesetak godina:

1. Različiti nametnici pčela i pritom loša pčelarska praksa (npr. nepravilna i višekratna primjena kemijskih pripravaka protiv varooze dovodi do smanjenja imuniteta zajednice, pa time postaje prijemljivija za druge nametnike)!
2. Negativni okolišni čimbenici (npr. oštra zima, slaba prezimljujuća ishrana pčela).
3. Otrovanja od pesticida (npr. sredstva za zaštitu bilja, sredstva za sanitarnu higijenu – pripravci za suzbijanje komaraca).
4. Elektromagnetsko zračenje bežičnih kućnih telekomunikacijskih uređaja u Njemačkoj dokazano utrostručuje učestalost raspada pčelinjih zajednica!
5. „Poremećaj propadanja pčelinjih zajednica“ (engl. Collony Collapse Disorder, CCD) – dosad neutvrđeni specifični uzrok propadanja zajednica 30 do 40 % (npr. Belgija, Španjolska, Francuska, Grčka). Iz naizgled zdrave zajednice iznenada nestaju odrasle pčele, a malen broj mladih pčela ne može se brinuti za leglo. Kao mogući uzrok spominju se nuklearne elektrane.
6. Primjena GMO u konvencionalnoj poljoprivrednoj proizvodnji.

Iz Tablice 1. vidljivo je da gubici pčelinjih zajednica nastaju i zbog otrovanja od pesticida (sredstva za zaštitu bilja). Usprkos brojnim nedostacima, primjena sredstava za zaštitu bilja u poljoprivrednoj je proizvodnji još uvijek najraširenija metoda suzbijanja neželjenih organizama. U svjetskim je razmjerima prvi Cramer 1967. godine izračunao da štete koje poljoprivrednoj proizvodnji, unatoč poduzetim mjerama zaštite, nanose neželjeni organizmi iznose 35 % vrijednosti potencijalne proizvodnje, a u novije je vrijeme Oerke 1994. utvrdio da su te štete još veće te da iznose čak 42 %! Procjenjuje se da bi bez mjera zaštite takvi gubici bili barem dvostruko veći! S globalnim klimatskim promjenama procjenjuje se daljnji porast štetnosti nametnika pa, grubo uzevši, danas pola proizvodnje žanje i bere čovjek, a pola štetočine! U našoj je zemlji Maceljski 1995. godine procijenio da izravne štete od neželjenih organizama iznose 29,2 % od potencijalne, odnosno čak 41,25 % od ostvarene proizvodnje! Smatra se da bi negativni utjecaj štetočina na kvalitetu poljoprivrednih proizvoda povećalo izračunate štete za 10 do 15 %. Među najugroženijim biljnim vrstama, kod kojih zbrajamo najveće štete od nametnika, u našoj su zemlji primjerice krumpir, jabuka, vinova loza i kupusnjače (prikazano u Tablici 2.).

Tablica 2. Štete koje u biljnoj proizvodnji nanose neželjeni organizmi u Republici Hrvatskoj (Maceljski, 1995):

Kultura Bolesti Štetnici Korovi Ukupno
Krumpir 30 % 8 % 6 % 44 %
Jabuka 22 % 15 % 3 % 40 %
Vinova loza 20 % 5 % 8 % 33 %
Kupusnjače 4 % 15 % 5 % 28 %

Velika većina sredstava za zaštitu bilja, dopuštenih u našoj zemlji (nešto više od 98 %), temeljem općih podataka o otrovnosti (srednja letalna doza), svrstana je u tri skupine otrova, a prodaja bez evidencije pritom je dozvoljena samo za III. skupinu otrova. No, osim za čovjeka sredstva za zaštitu bilja mogu u većoj ili manjoj mjeri biti otrovna za domaće životinje, divljač, ptice, ribe i pčele! Čovjek danas koristi više od 70.000 kemijskih spojeva u najrazličitije svrhe (u industriji, prometu, kućanstvu), a za suzbijanje štetnih organizama u hrvatskoj poljoprivrednoj proizvodnji tijekom 2011. godine bila je dopuštena 221 djelatna tvar. Približno 75 % tih spojeva barem je 400 % manje otrovno od kuhinjske soli (natrijev klorid) koja se koristi kao dodatak jelima i/ili aceti-salicilne kiselinekoju u svijetu kao lijek koristimo u godišnjoj količini 42.000 tona (Aspirin, Andol). Neki od tih kemijskih tvari poznate su i pčelarima jer ih koriste za suzbijanje neželjene varooze(npr. amitraz, fluvalinat). Pri ocjeni dvaju jednako otrovnih sredstva opasnost im dodatno određuje njihova formulacija, hlapivost, način, uvjeti i mjesto primjene te izloženost osobe koja obavlja aplikaciju. Za pčele je od dva jednako otrovna sredstva manje opasno ono koje ima odbijajući (repelentni) učinak. Sve do početka 1990-tih godina u našoj su zemlji, ali i u svijetu, bilježeni slučajevi povremenog trovanja pčela manjih razmjera zbog nestručnog rukovanja sredstvima za zaštitu bilja. Često bi poljoprivrednici iz neznanja početkom i/ili tijekom cvatnje poljoprivrednih kultura koje privlače pčele (npr. uljana repica, jabuke) koristili insekticide otrovne i opasne za pčele (npr. dimetoat, klorpirifos-etil, abamektin). Stoga su „Pravilnikom o uputama kojih su se obavezni pridržavati korisnici sredstava za zaštitu bilja te uvjetima kojima moraju udovoljavati“ (NN 135/08, 73/10) u člancima 6. i 7. propisane mjere za zaštitu pčela.

PESTICIDI I PČELE 3

Tijekom 1991. godine pojavljuje se na svjetskom tržištu nova insekticidna tvar imidakloprid (pripravci Confidor SL – za prskanje biljaka i Gaucho FS – za tretiranje sjemena), prvo u Francuskoj a vrlo brzo gotovo u cijelom svijetu (u Hrvatskoj je registriran 1996. godine). Naknadno se iz iste kemijske skupine (neonikotinoidi) pojavljuju još tiametoksam (Actara WG – za prskane biljaka, Cruiser FS – za tretiranje sjemena),tiakloprid (Calypso SC – za prskanje biljaka), acetamiprid (Mospilan SP – za prskanje biljaka) i klotianidin (Poncho FS – za tretiranje sjemena). Ta skupina insekticida u posljednjih je dvadesetak godina istisnula iz primjene mnoge starije djelatne tvari iz skupine kloriranih ugljikovodikaorganofosfatakarbamata i sintetskih piretroida. Zajednička svojstva nove, danas najraširenije, skupine insekticida (neonikotinoidi) jesu: visoka insekticidna djelotvornost, odlična sistemičnost u biljci, smatraju se sigurnim za okoliš (manja opasnost za podzemne vode), niske su otrovnosti za sisavce, pa se danas diljem svijeta koriste u suzbijanju štetnih kukaca s usnim ustrojem za bodenje i sisanje, te grizenje i žvakanje. Ipak, neki od njih su vrlo otrovni za pčele, npr. srednje letalna dozaimidakloprida i klotianidina za pčelu je manja od 0,005 µg/pčeli, a tiametoksama vrlo bliska istoj vrijednosti. Pripravak Calypso SC (tiakloprid) nisko je otrovan za pčele, čak i ako se koristi u cvatnji. Pripravak Mospilan (acetamiprid) nije toksičan za odrasle pčele, ali je vrlo opasan za sve stadije pčelinjeg otvorenog legla.

Nedugo nakon njihove prve registracije u Europi se pojavio novi štetnik, kukuruzna zlatica (Diabrotica virgifera var. virgifera): prvo godine 1992. u Srbiji, a već 1995. godine širi se u Hrvatsku. Nadležno Ministarstvo još iste 1995. godine donosi „Naredbu o poduzimanju mjera za sprječavanje širenja kukuruzne zlatice Diabrotica virgifera virgifera LeConte“ (NN 96/95). Godine 2002. bilježimo prve veće ekonomske štete (na području Baranje >80 %), a već 2003. sezone taj se štetnik proširio prema zapadu do naše najsjevernije Međimurske županije. Osnovnu mjeru zaštite, odnosno poštivanje višegodišnjeg plodoreda 3 do 4 godine, većina stočarskih farmi ne može provoditi zbog nedostatka zemljišta, a primjena ekološki prihvatljivih insekticida, čija je uporaba u integriranoj proizvodnji dopuštena isključivo u trake, također je manje zastupljena jer mnogi poljoprivrednici na sijačicama za kukuruz nema ugrađene potrebne depozitore pa je u praksi sjetva tretiranog sjemena insekticidima osnovna mjera zaštite. Jedini dopušteni insekticidi za suzbijanje kukuruzne zlatice tretiranjem sjemena u našoj su zemlji imidaklopridtiametoksam i klotianidin.

Godine 2008. zabranjena je primjena klotianidina u Njemačkoj (Poncho FS). U pokrajini Baden-Württemberg pčelari su tijekom nekoliko dana izgubili dvije trećine svojih zajednica. Kod uginulih pčela naknadno je dokazana prisutnost klotianidina. Zbog nepravilnog oblaganja sjemena došlo je do nanošenja klotianidina na susjedne kulture u cvatu. U proljeće 2011. zabilježen je pomor pčela u susjednoj Sloveniji, u pograničnom dijelu sa Mađarskom (Prekmurje). Stradalo je 2.000 košnica (10 %) u blizini polja uljane repice u cvatu (sumnja se na nanošenje klotianidina prilikom sjetve tretiranog sjemena kukuruza). Po uzoru na Njemačku iz prodaje je povučeno tretirano sjeme kukuruza.

Također, iz tog je razloga prema Direktivi 2010/21/EU propisana obavezna modifikacija podtlačnih pneumatskih sijačica za sjetvu i kontrola prašenja (Heubachov test) sjemena tretiranih insekticidima u zemljama Europske unije. Prva nadogradnja podtlačne pneumatske sijačice u Hrvatskoj napravljena je u veljači 2009. (OLT Osijek), a 2010. godine o istoj je problematici Javna poljoprivredna savjetodavna služba izdala brošuru „Upute za sjetvu tretiranog sjemena kukuruza“. Ipak, u našoj zemlji modifikacija starijih podtlačnih pneumatskih sijačica za kukuruz još nije zakonska obveza. Mehaničke sijačice ne stvaraju prilikom sjetve zračno strujanje, a kod nadtlačnih pneumatskih sijačica strujanje zraka je usmjereno prema tlu. Kod njih otpadne čestice ne predstavljaju nikakav rizik od zagađivanja okoliša. Kod podtlačnih pneumatskih sijačica strujanje zraka koje stvara ventilator usmjereno je ispuhom u okolinu pod kutom od 45° do 100°. Strujanjem nekontrolirano mogu biti ispuhane i potencijalno opasne otpadne čestice. Za vrijeme sjetve kukuruza poneki usjevi (uljana repica, jabuke) ili korovne biljke cvatu, pa pčele i drugi kukci koji ih posjećuju mogu biti izloženi negativnom djelovanju sitnih insekticidnih čestica nanesenih  vjetrom. Dorađivači sjemena mogu u našoj zemlji obaviti test na maksimalno dozvoljeno prašenje (Heubachov test) u Zavodu za sjemenarstvo i rasadničarstvo pri HCPHS u Osijeku.

ALBERT EINSTEIN

U Republici Hrvatskoj bi, zbog velikih sjetvenih površina kukuruza i raširenosti kukuruzne zlatice, modifikacija podtlačnih pneumatskih sijačica i kontrola tretiranih partija sjemena insekticidima na maksimalno dozvoljeno prašenje trebalo čim prije sukladno Direktivi 2010/21/EU postati zakonska obveza, a ne samo preporuka.

 IZVOR: http://www.savjetodavna.hr

primjena pčelinjih proizvoda kroz povijest naslovnica 1.

MED – HRANA BOGOVA I NAPITAK BESMRTNOSTI

Primjena pčelinjih proizvoda kroz povijest

      Med, propolis i vosak poznati su čovjeku odavno, jer je još u paleolitsko doba kad je bio lovac i sakupljao plodove prirode u potrazi za hranom u šupljem drveću i pećinama otkrio pčelinje zajednice i njihove visokovrijedne proizvode. Iako su se pčelinje zajednice još dugo vremena uništavale kako bi se došlo do meda, prapočetak pčelarstva – trenutak kada se lov na med pretvorio u uzgoj pčela –  seže u prošlost čak 4.500 godina prije Krista. Stari Egipćani su vjerovali su da su pčele nastale od suza boga Sunca Ra koje su pale na zemlju i držali su ih u valjkastim košnicama izrađenim  od slame i nepečene gline. Za njih su one bile simbol hrabrosti, predanosti i vjernosti, pa ne čudi da su neki faraone imali pridjevak  „gospodari pčela“. Mnogo je dokaza da su pčelinji proizvodi bili u to doba veoma cijenjeni: na obeliscima i zidnim slikarijama, po hramovima i grobnicama faraona, a pored kraljevskih sarkofaga arheolozi su pronašli i staklenke s medom, saće i kolače od meda koji su služili kao hrana mrtvima. Med se u drevnom Egiptu koristio za ozljede, želučane i crijevne bolesti, kod problema s bubrezima i očima, o čemu najviše svjedoči papirus „Priprema lijekova za sve dijelove tijela“ (Georg Moritz Ebers, 1873.) s nizom medicinskih recepata iz tog doba. Da bi osvježile svoj dah, drevne Egipćanke su gutale pilule od meda i začina. Med se prinosio kao žrtva bogovima,  a njime su i premazivali tijela umrlih faraona i drugih uglednika onog doba kako bi ih zaštitili od raspadanja. Pčelinji vosak i propolis se koristio u melemima i kao sredstvo za konzerviranje.

      Još 4.000 godina prije Krista u Indiji se med koristio kao lijek protiv trovanja biljnim i životinjskim mineralnim otrovima i ugriza otrovnih životinja, a prema drevnim zapisima bio je nezaobilazan sastojak „some“ – svetog napitka besmrtnosti. Ayurveda – Knjiga života – najstariji dokument indijske narodne medicine govori o produžetku života na čak 500 godina pomoću eliksira u čijem su sastavu bili med i mlijeko.

grčki simpozij

      I u staroj Grčkoj je med bio posebno cijenjen: jedan mit iz tog doba govori kako su pčele držale stražu oko ulaza u špilju u kojoj se rodio Zeus i polagale med na usne tek rođenog boga, pa ambroziju –  poslasticu od meda, voća i sira zovu hranom Bogova! Pčelarenje se spominje i u poznatom Homerovom epu „Ilijada“. U vrijeme vladavine atenskog vladara Perikla (oko 495. – 429. godine prije Krista) na području Atike bilo je 20 tisuća košnica, ponajviše zbog meda s okusom majčine dušice podrijetlom sa planine Himetus. Kad su stogodišnjeg mudraca Demokrita (460. – 371. godine prije Krista) pitali kako je moguće biti zdrav, a tako star, odgovorio je: „Upotrebljavaj ulje izvana, a med iznutra!“ Za Hipokrata (460. – 377. god. prije Krista), najvećeg reformatora antičke medicine, pčelinji su proizvodi  „veoma tajanstvena sredstva“, pa za liječenje angine preporučava voštane obloge na glavi i vratu, dok za liječenje apcesa koristi propolis. Poznate su njegove riječi: “Neka tvoja hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana!“ Grčki povjesničar Plutarh tvrdio je da je Hipokrat  zahvaljujući upravo takvom motu živio više od 100 godina, a jedna od legendi o „ocu medicine“ kaže da se na njegovu grobu naselio roj pčela koji je proizvodio tako vrstan med da je liječio dječje bolesti.I Aristotel (384. – 322. god. prije Krista), poznati starogrčki mislilac, prirodoslovac i pisac prve stručne knjige o uzgoju pčela proučavao je i blagotvorno djelovanje pčelinjih proizvoda na ljudski organizam, pa između ostalog u svojim djelima piše i o liječenju povreda, rana i infekcija pomoću propolisa.

rimske gozbe mozaik

       U Rimskom carstvu su se izmijenili mnogi carevi, no njihova ljubav prema pčelarstvu i medu je uvijek ostala ista. Proučavanje pčela je u starom Rimu bilo obavezni dio općeg obrazovanja i kulture, čak je postojalo i zanimanje „njegovatelj pčela“. Prema receptima iz kuharice Marcusa Gaviusa Apiciusa bogataške gozbe započinjale su maslinama i vinom zaslađenim medom, a završavale bi desertom od voća, orašastih plodova i kolača od meda. Puževi kao specijalitet na carskoj trpezi su bili hranjeni i zaslađivani medom, a u dulciarijima – prvim prodavaonicama kolača najtraženiji proizvod su bili medenjaci. Osim za hranu i piće med se koristio i kao univerzalno sredstvo za liječenje, kozmetičko sredstvo, antidepresiv, čak i kao afrodizijak, dok se  pčelinji vosak se koristio u proizvodnji svijeća, sapuna, krema. Malo je poznata činjenica da su starorimski kipari vosak znali koristiti za ispunjavanje pukotina i pokrivanje mrlja koje su se pojavljivale na isklesanim kipovima. Jedan od najvećih medicinskih znanstvenika starog Rima Galen (131. – 201. god. prije Krista) u svojim raspravama o medicini spominje apiterapiju, a Gaj Plinije Stariji (23. g. pr. Kr. – 79. g. pr. Kr.) u svojim knjigama za neke probavne smetnje preporučuje korištenje pčelinjeg voska. Rimskim je vojnicima med služio kao  antiseptik za rane zadobivene u brojnim bitkama, a poput starih Egipćana i Grka  i Rimljani su svojim bogovima darivali med i stavljali ga u grobove svojih najmilijih. Kako je proizvodnja meda u Rimskom carstvu donosila znatan profit, pčelarstvo je bilo tako prošireno da nije postojao posjed bez barem jednog pčelinjaka, a navodno da je glasoviti vođa i imperator Gaj Julije Cezar (100. g. pr. Kr. – 44. g. pr. Kr.) med prihvatio i kao sredstvo za plaćanje poreza umjesto zlata. Najznačajniji pjesnik rimske književnosti za vladavine cara Augusta – Publije Vergilije Maron (70. g. pr. Kr. – 19. g. pr. Kr.) u svom životnom djelu „Eneida“ spominje da glavni junak epa Eneja u hipu promatra kao „u proljeće rano po poljima cvjetnim na suncu posluju pčele“. U svojoj je enciklopediji „Naturalis Historia“ pisac i znanstvenik u vrijeme vladavine cara Nerona Gaj Plinije Stariji (23. g. pr. Kr. – 79. g. pr. Kr.) tvrdio da je med s otoka Šolte traženiji u Rimu od atenskog. Iz povijesti znamo da je još Kleoparta, egipatska kraljica (69. g. pr. Kr. – 30. g. pr. Kr.) i ljubavnica Gaja Julija Cezara i Marka Antonija znala za blagotvorna svojstva meda, pa se, kako bi sačuvala mladolik izgled, redovito kupala u medu i mlijeku. I Pompeja, žena zloglasnog cara Nerona za njegu lica je koristila losion od meda i magarećeg mlijeka. Poznati rimski pjesnik iz vremena cara Augusta Publije Ovidije Nazon (43. g. pr. Kr. – 18. g. po Kr.) u svojoj nedovršenoj elegiji „Medicamina Faciei“ („Kozmetika za žensko lice“ poznata i kao „Umjetnost ljepote“), posvećenoj Rimljankama koje žele sačuvati svoju ljepotu i zavodljivost, odnosno usporiti starenje i propadanje svog lica i tijela, nudi ženama recepte za kozmetičke tretmane u kojima je jedna od komponenti i med, štoviše obećava da će „njihovo lice nakon preporučenih tretmana zasjati bolje nego u zrcalu“.

rimljanke kozmetika

      Muslimani su med držali Božjim darom, njihovi liječnici su ga koristili u liječenju mnogih bolesti, a u Kuranu se pčelinji otrov spominje kao lijek za muškarce. Arapski liječnik i filozof Abu Ali Ibn – Sina (Avicenna) pisao je o medu kao sredstvu za dugovječnost, a pčelinji vosak spominje kao protuotrov. U svojoj knjizi „Kanon medicine“ navodi čak 150 recepata na bazi meda ili u kombinaciji s drugim lijekovima za liječenje različitih bolesti dišnih puteva, probavnih organa, kože i očiju.

slavenski običaji

     I u feudalizmu je med bio izuzetno cijenjen, a do otkrića šećera služio je i vlasteli i običnom puku za zaslađivanje, u pripremi kruha od đumbira, pri glaziranju voća i za premazivanje pečenki zbog hrskavosti i intenzivnije boje. U samostanima širom srednjevjekovne Europe pčelarstvom su se bavili redovnici, prvenstveno zbog izrade svijeća od pčelinjeg voska, koje su bile na cijeni zbog ugodnog mirisa i dugotrajnog čistog gorenja bez dima. Specijalitet tog doba – medenjak bio je samo nuzproizvod, no kako su skupe začine, neophodne u proizvodnji medenjaka, mogli nabaviti samo redovnici oni su postali i prvi medičari. U to je vrijeme medenjak  bio privilegija imućnijih građana – cijenjen i kao čudo slastičarskog umijeća i kao blagdanski ukras, suvenir, čak i kao izvozni artikl za hodoćašća i obiteljska slavlja. Car Karlo Veliki (742. – 814.) opisuje kako se liječio pčelinjim ubodima,  a recepti za korištenje meda u liječenju rana i niza drugih zdravstvenih tegoba postoje i starim ruskim liječničkim rukopisima. Osim što im je služio kao zaslađivač, stari Slaveni su med i druge pčelinje proizvode primjenjivali kao prirodno ljekovito sredstvo, pa je bio na cijeni i među bogatašima i kod običnog puka. Iako je medovača zasigurno najstarije alkoholno piće koje je čovjek konzumirao i bila je popularna još za vrijeme Rimskog carstva, slavenski su narodi su joj davali poseban značaj, jer je med za njih u to doba bio simbol plodnosti i sreće.  Unatoč  visokoj cijeni medovača je bila jedan od glavnih izvoznih artikala sve do XIV stoljeća kada je u Francuskoj i Italiji počela proizvodnja denaturiranog alkohola.

TEKST: inž. Gregurić Damir, član Hrvatskog apiterapeutskog društva

pčele koje ne ubadaju

VJEROVALI ILI NE: POSTOJE PČELE KOJE NE UBADAJU!

Poput svih organizama na svijetu i pčele imaju svoje neprijatelje od kojih se brane posebnim organom – žalcem. Žalčani aparat je smješten na kraju zatka i nalazimo ga samo kod radilica i matice. Otrov koji se u tijelo ubodenog unosi pomoću žalčanih iglica koje ga sišu iz mjehura stvara se u posebnoj žlijezdi u stražnjem dijelu zatka ispod probavnog trakta. Otrov se u žalčanu vrećicu skuplja od 12.-tog do 20.-tog dana života pčele. Nakon toga se otrovna žlijezda osuši, ali otrov ostaje sačuvan u vrećici. Najveća proizvodnja otrova je u proljeće i ljeto – kada su pčele najaktivnije i kada je najveća učestalost napada od strane neprijatelja. Kada je radilici mjehur pun otrova, ona postaje stražarica i potom sabiračica. Matice imaju žalac duži od radilica i služi im isključivo da ubodu drugu maticu. I vrećica kod matice sadrži 3 x više otrova nego u radilica. Nakon što ubodu druge insekte, pčele lako izvlače žalac, no ako ubodu čovjeka ili neko drugo biće s elastičnom kožom, ona se stisne oko zubića na iglicama i pčele ne mogu izvući žalac, on se otkida, nastaje velika rana i pčela umire. Kada pčela želi ubosti, sjeda na kožu i pošto je preslaba da buši kožu, traži rupice u njoj i tu zabada žalac. Ako ubode u rupicu kroz koju izlazi loj – bol je malena, ako ubode u rupicu gdje se luči znoj – bol je veća, a ako ubode u čvorić gdje završava živac – bol je veoma neugodna!   

Vjerovali ili ne, postoje i pčele koje ne bodu, odnosno žalac im je tako malen da ne može vršiti obrambenu funkciju. Na prvom je mjestu potporodica Meliponinae – tropske pčele koje žive na istoku Australije i na otoku Madagaskar, ali ih ima i u Africi, jugoistočnoj Aziji, srednjoj i južnoj Americi, štoviše neke od njih, npr. Melipona anthidioides, koja obitavaju u Brazilu pogodne su za uzgoj u gusto naseljenim sredinama (čak i u neboderima do 12 katova!) kao kućne ljubimice, jer su pitome i ne napadaju ljude, čak ni pri uzimanju meda. Košnice pčela bez žalca se razlikuju od košnica drugih medonosnih pčela. Umjesto da med i pelud pohranjuju u uobičajene heksagonalne stanice saća, pčele bez žalca grade grozdove ovalnih komorica. Kad su komorice pune, pčele ih zatvore, a potom na njima ili oko njih izgrade još komorica i tako stvaraju gnijezda za svoju zajednicu koja broji daleko manje jedinki nego Apis mellifera. Na veliku žalost europskih pčelara, Meliponinae mogu živjeti samo u tropskoj klimi, što znači da ćemo i dalje morati paziti da ih ne razljutimo i da ih vjerojatno nikad nećemo moći držati kao kućne ljubimce!

jeste li znali naslovnica

JESTE LI ZNALI?

Pčela ima 3 mala točkasta oka nalik na naše i 2 velika složena oka sastavljena iz više tisuća dijelova koji svaki za sebe predstavlja posebno oko. Zahvaljujući takvim organima vida pčele slažu slike poput mozaika (300 sličica u sekundi – za razliku od ljudi koji vide samo 24 slike u sekundi!). Bez jednostavnih očiju pčele ipak vide, no bez složenih očiju se ponašaju kao slijepe.

Pčele vide samo određene boje: žutu i plavu, zelenu doživljavaju kao crnu, a crvenu uopće ne vide. No mnogo je važnije što vide ultraljubičastu boju koju ljudi ne mogu vidjeti zbog ograničenosti svojih očiju. Ultraljubičaste zrake su pčelama glavni vodič u prirodi, jer pomoću njih vide sunce kroz sve predmete: oblake, drveće, zgrade – kao da ih nema! Pčele drugačije gledaju izvan košnice (orijentiraju se kroz boje, oblike i pogledom u daljinu), a drugačije u košnici. Iako se dugo smatralo da zbog mraka u košnice pčele ne vide, upravo UV-zrake im i to omogućavaju.

Kao što im napolju u prirodi pomažu naći pravac povratka  košnicu dok je dan i sunce iznad horizonta, bez obzira je li vedro, oblačno ili maglovito, na specifičan način pčele zahvaljujući složenim očima i UV-zrakama vide i kroz dasku košnice. Pčele koje se nisu stigle vratiti u košnicu prije zalaska sunca, sjedaju na prvi list i ispod lista čekaju jutro. Čim sunce svane, ono im daje potrebnu (toplinsku) energiju i orijentir za povratak doma. Zato pčelari vole govoriti da su pčele djeca Sunca.

INDEX BOLI

Ako ste se ikad pitali na kojim dijelovima tijela će vas najviše boljeti ubod pčele, odgovor možete naći u istraživanjima ovogodišnjih laureata entomologa Justina Schmidta i znanstvenika sa Sveučilišta Cornell u New Yorku koji su popularnu nagradu Ig Nobel (parodiju Nobelove nagrade) osvoji upravo s bolnim eksperimentima na ovu temu. Smith je naime tijekom 38 dana pritiskao pčele na 25 različitih mjesta na svom tijelu sve dok ga one ne bi ubole, nakon čega je procjenjivao jačinu boli na ljestvici od 1 do 10. Najbolnijim mjestima za ubod prema njegovoj procjeni su: nosnice, gornja usnica i vrh muških genitalija. Sličnim znanstvenim preokupacijama (samo tijekom puno duljeg perioda istraživanja) bavio se i Schmidt koji je razvio i tzv. INDEKS BOLI OD UBODA. U svojim je radovima opisao 78 različitih vrsti uboda, pri čemu se koristio pridjevima poput „bogat, pomalo hrskav, sličan onome kad vam ruka zapne u rotirajućim vratima“.

STRIP O UBODU PČELE

Na kraju, što reći osim da je bizarnosti bilo i bit će uvijek! Ipak činjenica da su ti na prvi pogled nebitni detalji naša stvarnost i samim time zaslužuju bar malo pozornosti, naravno i znanstvene, no pitam se treba li i nagrađivati iako ponekad baš takvi „šašavi“ eksperimenti donose pozitivne promjene u svakodnevnom životu.

JESTE LI ZNALI

BUMBARI SE PRILAGODILI ZATOPLJENJU

Kako u globalnom smislu vanjske temperature rastu, sve manje bumbara živi u južnim dijelovima svojih staništa, otkriva američka studija objavljena prije dva mjeseca, dok u sjevernim područjima istih zona, bez obzira na hladniju klimu, mnoge vrste nastavljaju živjeti, što znači da se ukupno stanište bumbara iz dana u dan smanjuje. Ovo je prvi put da su znanstvenici dokazali da klimatske promjene imaju direktan utjecaj na biologiju bumbara. Bumbari su važni oprašivači, pa bi se bez njih dovelo u pitanje i niz poljoprivrednih kultura, a kako je i pčelinja populacija već godinama ugrožena zbog bolesti i pesticida, ova studija pruža neke nove spoznaje o tim činjenicama i pokušava odgovoriti hoće li ove vrste nastaviti odumirati ili čak posve nestati s određenih staništa.

„Ovo nije problem za ubuduće…“ – naglašava jedan od autora studije Jeremy Kerr, ekolog sa Sveučilišta u Ottawi (Kanada): „Ovo se dešava sada, s time da to – sada – traje već decenijama!“

Kerr i njegovi suradnici su proučavali kukce iz zbirki entomoloških muzeja sjeverne Amerike i Europe, pa su podaci iz studije rezultat proučavanja više od 423.000 bumbara iz razdoblja 1901. – 2010. godine i obuhvaćaju 67 vrsta kukaca, što čini oko 50 % ukupne populacije na tom području. Od 1974. – 2010. godine u staništima bumbara širom istražene zone prosječna je temperatura narasla za 2,5*C, a neke vrste bumbara su se tijekom tih godina preselili oko 300 km sjeverno.  

„To je ogromna udaljenost!“ – tvrdi Kerr: „Jedna od vrsta bumbara Bombus affinis česta na jugu SAD je gotovo nestala, dok neke druge vrste npr. leptiri opstaju! To je zato što su bumbari vrlo osjetljivi na toplinu. Čak i oni koji su se preselili iz toplijih u hladnije krajeve, sada se penju do 300 m na još hladnije visine. Začuđuje činjenica da većina bumbara nastavlja živjeti uz sjeverni rub svog staništa, što je u suprotnosti s drugim vrstama kukaca i njihovoj reakciji na klimatske promjene.“

Znanstvenici su svoja otkrića objavili 10. srpnja u časopisu „Science“. Jedan od mogućih odgovora na pitanje kako globalno zatopljenje utječe na simbiozu pčela i biljaka leži u najnovijoj studiji. Smanjenje broja nekih vrsta cvijeća uzrokovano klimatskim promjenama dovelo je do smanjenja duljine jezika alpskih bumbara u zadnjih 40 godina. No zbog povećanja temperature te vrste cvijeća postale su bitno rijeđe smanjivši se za 60 %. Ta pojava bi mogla pomoći u predviđanju budućih učinaka klimatskih promjena na druge ekosustave, smatraju autori istraživanja. Scott Hayward, biolog sa Sveučilišta u Birmingham (Engleska) nije bio uključen u ovo istraživanje, ali tvrdi: „Rezultati veoma intrigantni, pa će se ubuduće morati više koncentrirati na biologiju bumbara, koja je za nauku još uvijek velika misterija!“

IZVOR: http://www.student.societyforscience.org 

JESTE LI ZNALI NASLOV

DULJINA ŽIVOTA PČELA I PRODUKTIVNOST PČELINJAKA

  Ako produljimo život ljetnih pčela sa 30 na 35 dana, uz prosječno zalijeganje matice od 1.800 jaja dnevno, za glavnu pašu će to značiti 9.000 pčela više! Ako na jednom izletu pčela unese 50 mg nektara, a tijekom dana napravi 12 izleta, to znači da za 1 dan 1 pčela unese 600 mg nektara. Ako su pola od spomenutih 9.000 pčela izletnice, tih 4.500 pčela će unijeti 3 kg nektara (=2,5 kg meda) dnevno, odnosno 7,5 kg meda za 5 dana. Pčelinjak s 20 zajednica unese za 5 dana višak od 150 kg meda!

Utjecaj aktivnosti na duljinu života pčela

Autor teksta računa da je duljina života  40 dana (u razdoblju manje aktivnosti: po završetku paše i smanjenom leglu), 35 dana (u rano proljeće uz jak razvoj legla), 28 dana (tijekom pune aktivnosti: razvoj legla, izgradnja saća, jaka paša), iznimno 22 dana (po vrlo nepovoljnim uvijetima) iako navodi podatak da su neke ljetne pčele živjele i 300 dana, zaključivši da je duljina života pčela u direktnoj vezi s njihovom aktivnošću: što je veća aktivnost, to se pčele više troše i kraće žive!

Utjecaj ishrane na duljinu života pčela

Ugledni pčelarski stručnjak Glen Sanley iz SAD konstatirao je da pčele uzgajane na šećeru žive 10 – 15 dana kraće u odnosu na pčele uzgajane na medu. Ishrana medom, ali bez peludi također će imati negativna utjecaj na duljinu života. Pčele hranjene isključivo medom živjet će 20 – 25 dana, a medom i peludom 40 – 50 dana. Pritom autor naglašava kako nikakva zamjenica peludi ne može osigurati kvalitetan razvoj pčela: pčele hranjene peludom živjele su 47,4 dana, kvascem i sojinim brašnom 38 dana, a čistim šećerom 22,5 dana (M. Hajdak). Za ishranu pčela najbolji je poliflorni pelud, a neka istraživanja u SAD su pokazala da su pčele hranjene peludom uljane repice živjele 48 – 65 % dulje u odnosu na pčele hranjene peludom suncokreta (zbog razlike u samo 1 aminokiselini!).

 Utjecaj količine hrane na duljinu života pčela

Pčele u zajednici s obiljem hrane (11 kg meda) žive 38 dana., a sakupljačka aktivnost im traje 20 dana. Za razliku od njih pčele s rezervama hrane 6 – 8 kg žive 2 dana kraće i toliko su i manje aktivne. Pčele uzgojene na zalihi od svega 3 – 4 kg meda u košnici, živjet će svega 32 dana i za tog će života biti aktivne samo 14 dana.  Ako bi matica dnevno polagala 1.500 jaja, za tih 6 dana razlike između prve i treće ispitane skupine, u zajednici bi bilo 9.000 pčela više, te zbog produljene sakupljačke aktivnosti unos bi bio veći za 22 kg nektara!

 Utjecaj stresa i uznemiravanja zajednice na duljinu života pčela

Čimbenici koji izazivaju stres pčelinje zajednice su: izostanak paše, nedostatne zalihe hrane u košnici, bolesti, razrojavanje, pretjerano oduzimanje meda, prevelika udaljenost izvora hrane u prirodi, prečesti pregledi i uznemiravanje zajednica, nepravilno utopljavanje i ventilacija, staro saće. Što je više ovih negativnih činioca na pčelinjaku, to je i život pčela kraći.

Utjecaj matice na duljinu života pčela

Autor naglašava da kvaliteta matice ima direktan utjecaj na težinu položenih jaja koja varira između 0,082 mg – 0,212 mg. Mlada matica u punoj formi polaže krupnija jaja od kojih se razvijaju pčele visokog biološkog potencijala i duže životne dobi.

Utjecaj vjetra na na duljinu života pčela

Od ukupno potrošene energije pčele potroše 30 – 40 % na održavanje klimatskih uvjeta u košnici što je stvarno iscrpljujuće i ima direktan utjecaj na njihovu životnu dob. Brzina vjetra 8 m/sek mijenja sastav zraka u košnici 2 – 3 x tijekom 1 sata: u takvim uvijetima pčele troše mnogo energije, više se troše i kraće žive!

Utjecaj relativne vlažnosti u zrakuna duljinu života pčela

Optimalna relativna vlažnost u košnici je 51 % pri kojoj će pčele živjeti 40 dana. Niska vlažnost (25,5 %) skraćuje život za 8 dana (na 32 dana), a visoka vlažnost (93 % na ispitivanom uzorku) još negativnije utječe, pa pčele žive svega 8,4 dana!

Utjecaj snage zajednice na duljinu života pčela

U jakim zajednicama uzgajaju se pčele visokog biološkog potencijala. Duljina života pčela u jakim zajednicama je veća nego kod slabijih zajednica. Pčele izležene u zajednici težine 2,2 kg u odnosu na pčele iz zajednice težine 0,9 kg živjele su dulje za 4,8 dana.

(IZVOR: Zoran Milanović: „Dužina života pčela i produktivnost pčelinjaka“, članak objavljen u časopisu „Pčelar“ br. 7/2015.)

AUTOPUT ZA PČELE naslovnica

AUTOPUT ZA PČELE

Kraljevina Norveška koja se u zadnjem desetljeću suočila s ogromnim gubicima pčela, ali i drugih kukaca oprašivača zbog pretjerane upotrebe pesticida, smanjenja zelenih površina, globalnog zagrijavanja i drugih razloga, odlučila je stati na kraj tome i pomoći pčelama da opstanu gradnjom tzv. „autoputa za pčele“ – zelenog koridora kroz svoj glavni grad Oslo koji se prostire na površini od preko 400 km2. U Norveškoj postoji oko 200 vrsta pčela, a ugroženo ih je gotovo trećina. Slično je i bumbarima: od ukupno 35 ugroženo je čak 6 vrsta. Povezivanjem cvjetnjaka i parkova na terasama i krovovima škola, tvrtki, javnih institucija i privatnih kuća tzv. „stanica za pelud“ na svakih 250 m udaljenosti stvorila bi se prirodna infrastruktura koja bi pčelama omogućila sigurnu migraciju kroz Oslo. Program vodi organizacija za zaštitu okoliša “ByBi” koja bi uz podršku lokalnih kompanija stvarala zelene površine  s cvijećem i košnicama po krovovima kuća i poslovnih zgrada u Oslu kako bi pčele imale gdje se odmoriti ili možda i naseliti. U ovom hvalevrijednom projektu koji može biti primjer i drugim zapadnoeuropskim i svjetskim metropolama zajednički surađuju lokalna vlast, znanstvenici i stanovništvo Osla.

košnice pod nebesima slika

KOŠNICE POD NEBESIMA

           Pčelari u Hong Kongu žele da dokažu da je moguće baviti se pčelarstvom u velikim metropolama. Jedan od njih gaji pčele na 14. spratu zgrade u kojoj živi, u industrijskoj zoni Hong Konga. Majkl Lijung je dizajner po profesiji i verovatno prvi urbani pčelar u Hong Kongu. On gaji pčele na tradicionalan kineski način, bez zaštitne odeće, rukavica i mreže za glavu, jer tako, prema kineskom verovanju, održava bliske odnose čoveka sa pčelama. Po ovoj tradicionalnoj metodi, da se pčele ne bi uznemirile, sa njima treba raditi vrlo sporo i smireno.
Iako je ideja da se pčele razmnožavaju u gradu gde okruženje nije prilagođeno njihovim potrebama pomalo neobična, oko Hong Konga ima dovoljno planina i netaknute prirode.
          – Hong Kong je urbana džungla, ali izvan grada su planine sa mnogo vegetacije koja omogućava pčelama oprašivanje i proizvodnju meda – ističe Lijung. Lijung je takođe osnivač i kreativni direktor organizacije „HK Honey“ koja promoviše pčelarstvo u gradskoj sredini – pokret formiran za očuvanje populacije pčela i održavanje veze sa prirodom. Njegovi članovi su pčelari, umetnici i dizajneri čiji je cilj uključivanje pčelinjih proizvoda u humani lanac ishrane i iskorišćavanje dobrobiti proizvedenog meda u lokalnoj zajednici.
           HRANA S KROVA: Podstaknut činjenicom da se med u Hongkong, uvozi iz Francuske i sa Novog Zelanda, Lijung je 2010. odlučio da uzgaja pčele i proizvodi med na krovu oblakodera, i tako postao prvi hongkonški pčelar u gradu.
Njegovo interesovanje za poljoprivredu datira još iz vremena kada je kao dečak živeo u Engleskoj. Tada je postepeno, posećujući lokalne pijace i spremajući nedeljno pečenje, razvio interesovanje za etički pristup uzgajanju hrane. Odrastao je u Londonu i Amsterdamu, stalno razvijajući svest o važnosti povezivanja sa prirodom i negovanju tradicionalne ishrane. Kada je Majkl Lijung dobio stipendiju od vlasti Hong Konga da u Njujorku radi u dizajnerskoj kompaniji, iskoristio je šansu da iskustvo stiče na najvećoj farmi na krovu na svetu – Bruklin grejndžu.
       – Rad na tim krovovima zaista je bio izuzetno iskustvo. Prvi put sam tada video da se hrana, i to 40 do 50 vrsti biljaka, a ne samo obično cveće, može uzgajati na krovovima prekrivenim zemljom. Vreme provedeno tamo je, u najmanju ruku, bilo iskustvo koje mi je otvorilo oči i uverilo me da je model gradskog dobra održiv – seća se, dodajući da je tada shvatio da posao može imati finansijski cilj, ali i društveno odgovoran.
         MEDENI BIZNIS: Majkl je bio rešen da to jedinstveno i neobično iskustvo prenese u Hongkong, a osnivanje organizacija „HK Honey“ i „HK Farm“, kaže, bila je samo logična posledica.
         – Gajenje pčela na krovovima nije samo briga o njima, već početak konverzacije koja vodi ka novom ekološkom stilu života, koji prazne prostore na krovovima oblakodera vidi kao mesto za prirodnu proizvodnju, druženje, dokolicu i uživanje. A uz to, pokreće se i posao – kaže Majkl Lijung. Bez obzira na uspeh, Majkl smatra da je još dugačak put pred njim.
         – Osećam da još mnogo toga može da se uradi u Hongkongu ako vlasti podrže poljoprivredu u gradu. Ovaj grad previše razmišlja o običnim stvarima. Ljudi treba da preuzmu odgovornost za ono što rade u životu. Hong Kong je jako komercijalizovan, mnogo se radi, ljudi su zaglavljeni ispred svojih kompjutera, svi teže velikom biznisu. Ponekad je potrebno biti manje konvencionalan i izaći iz zone komfora, a tu ih čeka „medeni biznis“ – napominje Lijung.
Za početak takvog života bio je potreban neko ko je delom stranac, delom domaći, jer došljak iz sveže perspektive prepoznaje zamke određenog životnog stila, a starosedelac iskreno brine i bori se za poboljšanje života u svom gradu. Takav čovek je potreban da se savesno i predano brine i o pčelama. (IZVOR: časopis “Ledoviti med” br. 12. autor: Dragana Šubarević)    

SOLSTICIJ

Znate li kakva je veza između slijedećih pojmova:

SOLSTICIJ, IVANJE I MEDENI MJESEC

Danas, 21. lipnja točno u 16.38 astronomski počinje ljeto, odnosno današnji je dan ove godine najdulji, a noć najkraća. To se dešava uslijed planetarnog gibanja: Zemlja je napravila jedan krug oko Sunca i počinje drugi. Ova se pojava zove ljetni solsticij (lat. sol = sunce, sistit = stoji). U prekršćansko doba kad je vladao panteizam (višebožje) Sunce se slavilo kao vrhunsko božanstvo i jer je ljeto donosilo plodove, znači hranu, a snjom i radost i ljubav. U kršćansko doba rimski car je spojio svetkovinu posvećenu Suncu i blagdan Ivana Krstitelja, pa se danas slavi Ivanje. No, kako god zvali ovaj praznik obilja i života: midsummer, dugodnevnica ili suncostaj  oduvijek je bio vezan za razne legende i običaje koje je narod prenosio iz koljena na koljeno, a i danas ih se slavi od Stonehenga u Engleskoj do Tičana u Istri. Korado Korlević, poznati hrvatski astronom i voditelj zvjezdarnice u Višnjanu kaže da je našim precima ljetni solsticij bio važan datum i da su se nekad vjenčanja obavljala baš na taj dan – početak nove godine i novog, zajednčkog života. Nakon vjenčanja mladenci bi mjesec dana svaki dan jeli kap po kap meda za plodnost, pa otuda potiče izraz medeni mjesec. U starim zapisima o solsticiju navodi se da se na taj dan rutualno pila medovina i jeli kolači od meda.  Ako niste znali, Zvjezdarnica Višnjan, Općina Višnjan i TZ Općine Višnjan već 15 godina tradicionalno organizira festival ljetnog solsticija pod nazivom Astrofest koji će se ove godine održati u Tičnu i kao uvijek okupit će ljubitelje astronomije i mistične povijesti. Uz cijelonoćnu zabavu (radionice za djecu, etno i novovjekovna glazba, DJ-i, akrobati s vatrom)  Korado Korlević održat će predavanje o malim tijelima Sunčevog sustava, zatim će se paliti krijes, a bit će organizirano i promatranje teleskopom. Proslava traje do izlaska Sunca. Dobro došli!

paulovnija 1

PAULOVNIJA U PUNOM CVATU: Sjećate li se priloga o paulovniji, brzorastućem listopadnom drvetu porijeklom iz Kine podjednako zanimljivom šumarima (uspjeva i na erozivnom tlu), drvnoj industriji (zbog mekoće i lakoće, te otpornosti na vlagu) i domaćinstvima (zbog visoke kaloričnosti). Pčelari je vole zbog njenih prelijepih mirisnih cvjetova na širokim krošnje.

paulovnija 2

Od nedavno je paulovnija postala pravi hit u našoj zemlji, pa su je posadili u svom dvorištu posadili i naše kolege pčelari iz Sarbarice Ivanka i Đorđe Radovanović. Kako je mala, gotovo neugledna sadnica izrasla u prekrasno stablo vidite na slici, kao i da se sprema i nova generacija koja će tek naći svoje mjesto u okolici.

paulovnija 4

Paulovniju preporučujemo iz svih navedenih razloga plus još jedan, podjednako važan: med paulovnije je svijetle boje, lagan, aromatičan, po kvaliteti blizu bagremovog i kaduljinog meda. Pomaže pri liječenju bronhitisa i drugih bolesti dišnog sustava, u radu žuči, jetre i drugih organa za probavu. Više o ovoj biljci možete saznati na stranici PITALICA…

činjenica 2

ČINJENICA BR. 1: Na Zemlji živi oko 20.000 vrsta pčela. Ima ih na svim kontinentima, osim na Antartici. Zašto? Jedine biljne vrste na tom kontinentu su mahovine i lišajevi, dakle nema medonosnog bilja što je osnova za opstanak pčela, a osim toga činjenica je da su i vanjske temperature koje vladaju na Antartici za pčele – preniske!

matica

ČINJENICA BR. 2: Matica se u košnici uvijek kreće u smjeru kretanja Sunca: ujutro je na istočnoj strani, u podne na središnjem dijelu, a navečer u zapadnom dijelu košnice.

homer and honey

ČINJENICA BR. 3: Ljudi koji nemaju dovoljno želučane kiseline (aklorhidrija) trebaju konzumirati med prije jela (otopljen u hladnoj vodi), a oni s viškom kiseline (hiperaciditet), čirom na želucu i dvanaestercu trebali bi med uzimati poslije jela (ujutro otopljen u toploj vodi).

GLAVNO DA JE MED DOBAR

ČINJENICA BR. 4: Zašto med konzumirati plastičnom ili drvenom žlicom? Znanstveno je dokazano da med čuvan u metalnim posudama (inox – nehrđajući čelik se isključuje) s vremenom postaje toksičan, jer kiseline koje sadrži oksidiraju. Na taj se način u medu povećava postotak teških metala (istovremeno se smanjuju količine zdravih sastojaka), pa može doći do mučnine, čak i do trovanja!

jh

ČINJENICA BR. 5: Med se ne može pokvariti, ali može znatno izgubiti na svojoj kvaliteti. Pravilnim zagrijavanjem (do + 40 *C) kristaliziran med će se vratiti u tekuće stanje i neće izgubiti svoje prirodne vrijednosti. Zagrijavanjem na temperaturi 40 *C med gubi oko 200 sastojaka (većinom antibakterijskih). Na više od 40 *C uništava se invertaza, koja je glavni pčelinji enzim. Na više od 60 *C med se pretvara u karamel i najvažniji šećeri u njemu ostaju isti kao u običnom konzumnom šećeru.

4. jeste li znali naslovnica boja meda

Jeste li znali? BOJA MEDA ovisi porijeklu (vrsta biljke, klimatska zona, tlo), godišnjem dobu (vrijeme vrcanja), proizvodnom procesu i tehnologiji skladištenja. Na boju meda utiču tanini, razloženi klorofil, karotin, ksantofili, antocijani, a povezana je i s količinom željeza, bakra i mangana), pa može biti gotovo prozirna, svjetložuta, žuta, smeđa do tamnosmeđa. Tako se bagremov med očituje svjetlom bojom, a kestenov tamnosmeđom. Boja ostalih medova kreće se između te dvije krajnosti. Jeste li znali da nakon kristalizacije med postaje svjetliji, no pri čuvanju potamni (intenzivnije pri višoj temperaturi). Med postaje tamniji pri kondenzaciji proteina i aminokiselina s reducirajućim šećerima, pri čemu se stvaraju melanoidi, te uslijed prisustva produkata dobivenih razgradnjom fruktoze.

6. jeste li znali nos

JESTE LI ZNALI? Pri senzorskoj analizi meda koriste se 3 osjetila: vid, njuh i okus. Jeste li znali da nos može razlikovati više od 10.000 različitih mirisa? Mirisne molekule se osjećaju preko milijuna dlačica koje pokrivaju epitel mehanizmom koji još uvijek nije otkriven!

7. jeste li znali kotač mirisa

JESTE LI ZNALI? Prve senzorske procjene meda započeo je francuski inženjer Michel Gonnet 1986. godine. Prvi rječnik s terminima koji opisuje aromu meda je osmislio indijski znanstvenik Krishnamurthy Anupama. Prvu skalu za boju, osnovne okuse i značajke teksture razvili su španjolski znanstvenici Gonzales i Lorenzo. Rječnik za cvjetni med koji sadrži 102 jezična pojma kojim se opisuje okus, tekstura, aroma i trigeminalni osjet (pikantnost) razvili su Galan – Sondevilla i njihovi suradnici. 2001. godine u Belgiji je osmišljen kotač mirisa i aroma meda (na slici).  2

Tko je NIKA PREDMERSKI? U suradnji s tvrtkom Editus, distributerom filma za Hrvatsku, portal http://www.klokanica.hr je organizirala natječaj u kojem su tražili dijete koje će dati svoj glas jednom od likova u ovom crtiću. Za sudjelovanje u natječaju bilo je potrebno snimiti dijete kako oponaša lik iz najavnog videa za film, uploadati snimku na YouTube, ispuniti obrazac za prijavu i staviti link na YouTube video. Među 3 najtalentiranije finalistice najviše je glasova čitatelja portala osvojila Nika Predmerski, 10-godišnja učenica 4. razreda osnovne škole “Antun Mihanović” iz Slavonskog Broda. Vrijedna Nika uz sve svoje školske obveze pohađa i Glazbenu školu, pjeva u zboru i članica je dramske sekcije. O snimanju u tonskom studiju Nika kaže: „Bilo je jako zabavno. S još dvoje djece dala sam glas roju pčela i moljcima. Zvuk koji smo morali proizvesti bio je baš zanimljiv, jako sladak!“ Sinkronizacija će se raditi u Zagrebu u razdoblju od 16. do 25. rujna, a za svoj talent i trud mala Nika će dobiti specijalan poklon paket i ulaznice za premijeru filma u Zagrebu 23. listopada. Utješne nagrade (majice s likom pčelice Maje i ulaznice za kino) dobit će i ostali finalisti koji su ušli u uži krug natjacanja: Barbara Mustač i Dora Čučković, Tara Sović, Adrian Gašljević i David Merkaš.

ose i stršljeni

OPREZ – OSE I STRŠLJENI U AKCIJI!!!

Premda karakteristično za ovo doba godine, susret s osama i stršljenima nikad nije ugodan. Upravo se s takvima problemima koje donosi prisutnost ovih opasnih kukaca posljednja dva tjedna intenzivnije susreću žitelji Puljštine. Često se za pomoć obraćaju Odjelu za dezinsekciju, dezinfekciju i deratizaciju Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije. Čak pet poziva jučer je već do podneva zaprimljeno zbog ove problematike, doznajemo od Nediljka Landeke, voditelja Odsjeka za dezinsekciju, dezinfekciju i deratizaciju pri Zavodu za javno zdravstvo Istarske županije.

Ubodi osa i stršljena nisu bezazleni

– Zapravo je to na neki način i uobičajeno za ovo doba godine, budući da su sada društva u kojima žive ose i stršljeni najbrojnija te ih se najčešće primjećuje. No, ponekad se dolazi i u neposredan kontakt koji može rezultirati ubodom. Ubod može biti opasan za osobe koje razvijaju jaku alergijsku reakciju na ubod. Gnijezda su primijećena najčešće na tavanskim prostorima, dimnjacima, dvorišnim kućama koje se ne koriste svakodnevno, šupljim stablima, ali i u zemlji.

Događa se da isti dimnjak ili neko drugo skrovito mjesto svake godine nanovo posluži osama i stršljenima za izradu gnijezda. Zbog toga je bitno da se tijekom zimskog razdoblja takav prostor ili dimnjak jednostavnim građevinskim zahvatima (stavljanje žičane mreže ili zatvaranje žbukom) učini nepristupačnim za matice koje će slijedećeg proljeća tražiti mjesto za podizanje nove kolonije, savjetuje voditelj Landeka.

Tijekom boravka na otvorenom, posebice krajem ljeta i početkom jeseni, često nas uznemiravaju ose. U potrazi za hranom obilaze stol s doručkom, voćem, sokom i sličnim namirnicama, pri čemu nerijetko dolazi i do neugodnih uboda koji kod alergičnih osoba mogu biti i fatalni.

Populacija prisutna u jednom gnijezdu najčešće broji 200 do 300 jedinki, no već prema vrsti i uvjetima, populacija može brojati i do 7.000 jedinki u jednom gnijezdu. Gnijezda često slobodno vise na tavanima, drveću, kutijama roleta, ispod vrha krova. Populacije svih vrsta osa aktivne su preko ljeta, najkasnije do početka studenog kada ugibaju, a samo oplođene ženke, buduće matice prezimljavaju, te na proljeće osnivaju novu koloniju.

Za razliku od pčela, ose i stršljeni ne ostavljaju žalac u koži te mogu ubosti više puta. Otrovi ose i stršljena sadrže kemijski aktivnije tvari pa su alergijske reakcije teže, osobito pri ubodu stršljena kada je i količina otrova veća. Alergijske reakcije na ubod ose mogu se javiti nakon prvog uboda, iako su češće nakon dva ili tri prijašnja uboda.

Mogu ubosti više puta

Iskusni pčelari savjetuju da se gnijezdu stršljena nikako ne treba približavati, već udaljiti. Ubod stršljena bolniji je od uboda ose jer je njegov žalac puno veći i zadire dublje u kožu. To doprinosi jačem osjećaju boli. U otrovu se nalazi acetilholin, supstanca koja izaziva jak osjećaj pečenja. Ubode li u području usta, grla odnosno glave općenito, treba se uputiti liječniku.

Na mjestu uboda stvara se natečeni vršak, crven i bolan. Bol obično nestaje u roku od nekoliko sati, dok otečenost može potrajati i do 24 sata. Ako se radi o više uboda može doći i do povraćanja, proljeva, glavobolje i povišene temperature. Također, hitno treba potražiti liječnika ukoliko se naleti na roj stršljena te se zadobije više uboda istovremeno. Nakon uboda stršljena, najprije treba pokušati izvaditi žalac, a potom staviti kockice leda na mjesto uboda. Poželjno je i dva do tri puta dnevno oprati mjesto uboda vodom i sapunom.

Osjete li se poteškoće u disanju, osjećaj napetosti u grlu, vrtoglavicu ili padanje u nesvijest, mučninu ili povraćanje, znači da se razvija alergijska reakcija, te također hitno treba zatražiti liječničku intervenciju. Ne treba paničariti, već pomno pratiti opće stanje te promjene na koži oko uboda. Pomoć se može pronaći i vlastitoj kuhinji, primjerice kod uboda ose posebno je djelotvoran jabučni ocat koji smanjuje bol i ublažava svrbež, a dovoljno je octom natopljeni oblog staviti na mjesto uboda. U istu svrhu može poslužiti i ploška sirove jabuke te limunov sok kojeg je potrebno nakapati, a potom utrljati na mjesto uboda ili ujeda. (preneseno iz  Glasa Istre od 30.09.2014. Napisala: Sanda ROJNIĆ SINKOVIĆ)

P2

Bolest: ETINIOZA Zemlja podrijetla: južna Afrika Uzročnik: AETHINA TUMIDA (košnička buba) Najnovija lokacija: Kalabrija (Italija) Datum sumnje na bolest: 05. 09.2014. Datum potvrde bolesti: 12. 09. 2014. Izvor informacije: Sindikat veterinarskog javnog zdravstva Italije

Ova je dramatična vijest protutnjala pčelarskim svijetom poput groma iz vedra neba, a kako ove godine pčelarima nebo uopće nije naklonjeno, još jedan šok im baš i nije trebao!

ETINIOZA U EUROPI!!!

Prvi portal koji je u nas objavio šokantnu vijest o pojavi ovog opasnog štetnika u Evropi je www.radilica-osijek.com Milan Kramer, dugogodišnji pčelar i urednik web-stranice u kornjašu Aethina tumida vidi ozbiljan problem za europsko pčelarstvo u bliskoj budućnosti, obzirom da se ova štetočina lako širi a teško je ograničiti, podsjećajući nas na sličnu situaciju 1978. godine kad se u Hrvatskoj prvi put pojavila varooza. U članku nas je autor upoznao s podrijetlom ovog štetnika (južna Afrika), biologijom (kornjaš), razvojnim ciklusom (od jaja do odrasle jedinke), štetama koje nanosi i načinu suzbijanja (gušenje netoksičnim uljima kao što su „Hood trap“,“Freeman Beetle“, „West trap“, „Beetle Eater“ i „ Beetle Blaster“). Zašto se digla tolika medijska prašina oko jedne bubice?

buba 2

Aethina tumida jest mala (oko 1/3 tijela radilice), ali je i izuzetno opasna! U samo 2 godine otkako je stigla iz Afrike u SAD ugrozila je preko 20.000 pčelinjih zajednica i nanijela milijunske štete američkim pčelarima. Ličinke ovog štetnika se hrane nepoklopljenim i poklopljenim leglom, peludom i medom u potpunosti uništavajući saće, brzo se množe, a odrasle jedinke mogu bez hrane i vode preživjeti i do 2 tjedna! U samo jednoj godini u košnici se u košnici može izmijeniti 4-5 generacija kornjaša. Aethina tumida nije opasna za pčele u Africi, no problem je nastao kad se seljenjem i prodajom pčelinjih zajednica bolest proširila na europske pčele koje nemaju dovoljno razvijen mehanizam obrane i ne znaju joj se oduprijeti. Prvi put u Europi ovaj štetnik je pronađen u jesen 2004. godine (u Portugalu), no na vrijeme su poduzete sve potrebne mjere za njeno suzbijanje i širenje je u potpunosti spriječeno. To je bilo točno prije 10 godina – što se desilo sad? Kako je došlo do unosa ovog nametnika u Italiju? Još 2009. godine prof Nikola Kezić i njegovi suradnici s Agronomskog fakulteta u Zagrebu su upozoravali na moguće ulaze: uvoz paketnih pčela s drugih kontinenata, kupnja matica s invadiranih područja i uvoz voća ili zemlje (gdje se vrši preobrazba iz ličinke u odraslog kornjaša). To je bilo prije 5 godina – što nam slijedi u bliskoj budućnosti?

buba 4

Nadajmo se da će nadležne veterinarske službe odgovorno postupiti i spriječiti daljnje širenje ove opasne bubice, ali mi s ovoga mjesta apeliramo na naše pčelare da pojačaju kontrolu ne samo pčelinjih zajednica, već i prostora na kojem su smještene, obzirom da po završetku razvoja u stadiju ličinke, Aethina tumida napušta košnicu i uvlači se u tlo u neposrednoj blizini!

bees on the space 2

PČELE U SVEMIRU: Pored pasa i majmuna, svemirski putnici bile su i pčele: 6. travnja 1984. godine NASA je u Space Shuttle Challengeru STS-41 C poslala roj pčela s maticom u Zemljinu orbitu. Dan Poskevich, 19-godišnji student sa Tehnološkog instituta u Cooksville (Tennessee) je osmislio naučno-istraživački projekt s ciljem da se utvrde karakteristike izgradnje saća pri nultoj gravitaciji komparirajući njihovu količinu, veličinu, oblik, volumen i strukturu zidova saća s košnicom na Zemlji. Eksperiment je sponzorirala tvrtka Honeywell Inc. iz Minneapolisa, koji su pružili i tehničku podršku. Za izradu specijalne košnice izdvojili su čak 40.000 $, pa je to vjerovatno najskuplja košnica ikad napravljena! Posebni timeri su simulirali okoliš na Zemlji (svjetlost i temperaturu), a izgradnju saća pratile su 2 specijalne foto-kamere. Roj je brojao 3.300 pčela, pa prema tom broju postavlja rekord i u brojnosti astronauta u jednom svemirskom brodu! Pri tom letu ove su se pčele vinule u visinu 100-njak km više nego njihova vrsta ikad prije, a na ovaj su način postavile i brzinski rekord. Pčele su u bestežinskim uvjetima provele 8 dana (brod je sletio 13. travnja) i u to vrijeme su napravile 190 cm3 saća, od čega 70 % potpuno pravilno, kao da su na svojoj rodnoj planeti, a ne u svemiru! To je bila konačna potvrda da pčelama za orijentaciju u izgradnji saća nije potrebno gravitacijsko, već elektro-magnetsko polje Zemlje, dovoljno jako i u orbiti. Stručnjaci pčele smatraju najpodobnijima da u budućnosti oprašuju voćke i povrtne biljne neophodne za kontinuiran izvor svježe hrane za potrebe astronauta u orbitalnim stanicama širom svemira. (IZVOR: Shuttle student involvement program, NASA, 1984. i  mr. Ž. Stepanović: „Darovi medonosne pčele“, Beograd, 2012.)

OPREZ

MEDVJEDI OPET LUTAJU SREDIŠNJOM ISTROM

Svi se pčelari iz Istre sa zgražanjem sjećaju ljeta 2012. godine kad su se medvjedi u potrazi za hranom i vodom spustili s Ćićarije i napravili nezapamćenu štetu na pčelinjacima naših kolega Emila Cerovca, Gordana Krota, Marjana Črnca i Gvida Gržetića. Medvjedisu tom prilikom uništili košnice, satne osnove s medom, leglom i maticom. U svojim tumaranjima između Učke i mora ove su zvijeri znale biti još krvožednije: 90-tih godina napale su magarce, a prije dvije godine ovce na obroncima Plominske gore. Potjerani sušom medvjedi su harali u Krkužu, Selcima, Čiritežu i na području oko Kršana, Vozilića i Pazina. Najčešće uništavaju hranilice za veprove i lovačke čeke, ali kad zavlada glad zvijer se ne libi spustiti i nadomak naseljenih mjesta, pa ako namiriše pčelinje leglo, a košnice nisu zaštićene ogradom ili električnim pastirom, upast će i u pčelinjak. Te je godine u Istri presušila većina izvora, pa su mnogi tvrdili da je to i osnovni razlog medvjeđoj zloći. No, da li je ovakvo ponašanje ovih životinja isključiva posljedica ekstremnih vremenskih prilika? Činjenica da je (bar jedan) viđen nedaleko Motovunske šume u trenutku kad u Istri nema nedostatka vode (zbog natprosječno velikih oborina u srpnju), govori da razloge ovih poremećaja treba tražiti mnogo dublje!

medo napada 1

Nekad su u Istri seljaci obrađivali preko 65 % poljoprivrednih površina, a šume i livade su zbog košnje, ispaše i kupljenja lišća bile čišće. Danas se obrađuje svega 10-tak % površina, a zapušteni predjeli pogoduju migracijama razne divljači (divlje svinje, srne, jeleni, vukovi) koja u njima traži zaklon. Njive se ne oru, livade ne kose, šume se ne krče, naseljenost tih područja ionako je rijetka, pa ne čudi da ih i medvjedi ne prepoznaju kao idealno stanište. Dodatan čimbenik za njihovu hiperaktivnost je prekid zimskog sna zbog natprosječno visokih temperatura za to godišnje doba, pa su lovci već u rano proljeće upozoravali berače šparuga na dodatni oprez, jer ove zvijeri postaju sve smionije.

Prirodno stanište smeđeg medvjeda je šire područje Ćićarije i slovenskog Krasa. Procjenjuje se da ih je svega desetak, pa je mogućnost odstrela minimalizirana. Lovci na gornjoj Bujštini često nailaze na njihove tragove i tvrde da gotovo svake godine poneki zaluta u središnju Istru, ali razloga za strah nema, jer medvjed napada samo kad je životno ugrožen ili gladan, a ženka postaje agresivna ako osjeti da joj je mladunčad u opasnosti. No, bez obzira na činjenicu da će se odmaknuti od vas ako ih ne izazivate, oprez je majka mudrosti, pa i ako medvjede vidite izdaleka, zaobiđite ga u širokom krugu, najbolje u suprotnom pravcu. Lovci apeliraju na sve pčelare, tartufare, planinare i izletnike da se što manje kreću područjem na kojem su primjećeni tragovi medvjeda, a ako su ih već primjetili, neka im što prije dojave lokaciju.

NAKNADA ŠTETE: ako medvjed napravi štetu unutar lovišta lovoovlaštenik tijekom uviđaja na licu mjesta ispunjava Zapisnik o šteti od divljači i procjenjuje visinu nastale štete, a vlasnik ga potvrđuje svojim potpisom. Ovdje moramo naglasiti da visina  naknade između ostalog ovisi i o mjerama koje je pčelar poduzeo za sprječavanje nastanka štete, odnosno je li pčelinjak zaštitio ogradom, električnim pastirom ili uz pomoć psa čuvara. U slučaju da nije tako, pčelar neće moći nadoknaditi nastalu štetu.  Ako lovačko društvo određenog područja nema medvjeda u lovnogospodarskoj osnovi, ne može nadoknaditi štetu oštećenom pčelaru. Više o procedurama i uvijetima za podmirenje štete, možete pročitati u časopisu „Hrvatska pčela“ br. 12 iz prosinca 2012. godine.

išo medo u dučan

ZAŠTITA PČELINJAKA: Ono što je ipak u našoj domeni je da što bolje zaštitimo naš pčelinjak i spriječimo upad medvjeda, a prema iskustvima naših kolega s Buzeštine najbolje je riješenje – eletrični pastir. Oko pčelinjaka valja postaviti 4 reda žice u razmaku 25 cm jedne od druge, a izolatore na svakih 10 m. Sam uređaj može koristiti napon iz tzv. suhih baterija (55 – 130 Ah), automobilskih akumulatora (60 – 75 Ah) ili mrežni (220 V) ako je pčelinjak u blizini kuće.

PRIYANIK 2.

JESTE LI ZNALI: RUSI PODIGLI SPOMENIK MEDENJAKU!

Tula je grad u Rusiji, južno od Moskve s nešto više od pola milijuna stanovnika, poznat po proizvodnji oružja, samovara, igračaka i – medenjaka. «Pryanik», tulski medenjak glavni je gastronomski brend ovog grada i regije, a tuski medičari su poznati po izvrsnosti svojih slastica još od 17. stoljeća. Postoji više od deset vrsta licitarskih medenjaka, obično pravokutnog, okruglog ili oblika ravne pločice punjene raznim nadjevima. Većina medenjaka proizvodi se u dvije velike tvornice: «Staraya Tula» i «Yasnaya Polyana» i nekoliko manjih pogona.

PRYANIK 3

1996. godine otvoren je muzej posvećen medenjacima, a ove godine je njegovim izrađivačima u čast, a naciji na ponos podignut i spomenik u središtu grada. Medenjak težak više od tone i promjera blizu 2 metra izrađen je od bronce i na njemu stoji natpis: «Neka je sa srećom tulskom medenjaku, poznatom od 1685. godine.» Originalni recept potražite na stranici “RADIONICA” u rubrici “KUHARICA”…

jeste li

 JESTE LI ZNALI ? LAVANDA (lat. Lavandula officinalis) višegodišnja je biljka koja raste  obliku poluloptastog grma sitnih, mirisavih modroljubičastih cvjetića u klasovima visine 3 – 6 cm na stabljikama dugim 5 – 15 cm. Cvatnja traje oko mjesec dana (lipanj – srpanj). Pošto cvate 2 x godišnje, idealno bi bilo da se podšiša nakon svake cvatnje jer će tada cvjetati još bolje. Zbog svojih dobrih osobina, lavanda bi trebala krasiti svačiji vrt, jer mu daje posebnu živost: privlači mnogobrojne leptire, bumbare i pčele, pa je uzgajamo kao samostalni grm, u skupinama ili za ukrasne živice. Često je miješaju s lavandinom hibridnom biljkom podjednako lijepom i mirišljavom, ali s daleko manje ljekovitih svojstava. Lavandin med je ugodna okusa, svjetlije ili tamnije boje. Osobe s peludnim alergijama trebale bi ga uzimati u jesen i zimi i to svakodnevno da  organizam pripreme za veliku proljetnu izloženost peludi. Lavandin med ima blago smirujuće djelovanje, pa otopljen u mlijeku ili čaju od vrkute pogoduje trudnicama, a zbog svog sastava pomaže boljoj apsorpciji i trošenju željeza i kalcija dobivenog iz hrane, pa se preporuča anemičnim osobama. Iako spada u najmedonosnije biljke i ima gotovo “čarobna” svojstva s čitavom lepezom blagotvornih učinaka na ljudski organizam i njegovo zdravlje,(legenda kaže da je baš lavandina vodica pomogla kraljici Kleopatri u zavođenju rimskog imperatora Cezara), lavanda ima i jednu veoma lošu osobinu. Naime, lavandini cvijet je bogat nektarom, ali nema peluda koje sadrži bjelančevine, ugljikohidrate, masti, minerale i vitamine potrebne radilicama u najintenzivnijem razdoblju (zbog funkcije mliječne i voštane žlijezde), pa se u nedostatku peluda na lavandinoj paši pčelice izmore, gube na težini, a matica prestaje polagati jaja, leglo trpi i pčele izbacuju ličinke. Na ovoj paši pčele praktično ni ne skupljaju pelud, a ako nije dostupna na drugoj vrsti bilja u blizini lavandina polja, pčelinje će zajednice značajno slabiti na snazi, a mnoge i potpuno propasti. Zato pčele na lavandinoj paši valja prihranjivati peludnom zamjenom u obliku pogača. Sastojci zamjenske pogače su: pelud (10 – 25 %), sojino brašno (20 – 50 %), kvasac (20 – 25 %), voda + šećer + med (20 – 50 %). Što je više šećera, smjesa je tvrđa, dodatkom meda pogača postaje mekša i atraktivnija za pčele.

VJEROVALI ILI NE DOGODILO SE

VJEROVALI ILI NE: Internetski portal www.avaz.ba prenosi vijest koja graniči s rubrikom «Vjerovali ili ne!»: tijekom katastrofalnih poplava u susjednoj BiH gdje se izlila rijeka Sana pčelar Mujo Pašić iz Sanskog Mosta u vodi je pronašao košnicu s pčelama koje su preživjele nakon 4 dana u vodi! Uokolo je još plutalo mnogo opreme s pčelinjaka za koju nije bilo spasa, ali samo čudo (ili nešto više?) spasilo je ova mala bića od utapljanja!

VAŽNA OBAVIJEST: Hrvatski pčelarski savez poziva sve hrvatske pčelare da  pčelarima koji su izgubili svoje pčelinjake na poplavljenim područjima Republike Hrvatske pomognu donacijom pčelinjih zajednica (zajedno s košnicama). Više o prikupljanju pčelinjih zajednica i košnica i štetama na pčelinjacima u regijama zahvaćenim katastrofalnim poplavama na internetskoj stranici HPS-a: www.pcela.hr Sve pčelare koji se žele pridružiti ovoj humanitarnoj akciji molimo da se prijave na e-mail: pcelarski-savez@zg.t-com.hr Presentationbee Pčele oprašuju biljke od kojih se i mi hranimo, stoga negativan trend umiranja tih vrijednih sićušnih radilica dovodi u opasnost ravnotežu u prirodi ugrožavajući i nas same. Edukacija i osviještenost na tom polju od vitalne su važnosti, pa je organizacija Friends of The Earth International, inače prisutna u 75 zemalja svijeta, pokrenula aktivističku kampanju za spašavanje pčela. U suradnji s britanskim dizajnerom Stuartom Gardinerom pod motom BEE FRIENDLY IN YOUR GARDEN Prijatelj pčelama u svome vrtu, osmišljena je šarena kuhinjska krpa od mješavine 100 % organskog pamuka i lana veličine76 sa 48 cm, oslikana biljem koje pčele oprašuju tijekom toplih mjeseci u godini.

Više od 50 biljaka podijeljeno je u 3 kategorije: najprije one koje cvatu u ožujku i travnju, zatim svibnju i lipnju, te srpnju i kolovozu. Ova dekorativna i korisna kuhinjska krpa imena «SAVE OUR BEES» (Spasimo naše pčele) prije svega koristi kao edukacija: koje bilje saditi kako bi ohrabrili pčelice da dozuje u naše vrtove tijekom mjeseci oprašivanja i što i kada optimalno uspjeva kako bi berba bila što bogatija i kvalitetnija. Takva jedna lijepa, kvalitetna i korisna kuhinjska krpa može se koristiti za brisanje posuđa, no isto tako kao prostirka ili se dade uokviriti kao slika za kuhinjski zid, a stoji oko 80 kuna. Može se naručiti preko stranice www.howkapow.com , a 10 % od vrijednosti odvaja se u dobrotvorne svrhe za zaštitu pčela.

Isto tako, sve u korist pčelinjeg opstanka, osmišljena su čitava naselja nastambi kamo se mogu skloniti tijekom mjeseci mirovanja pod brandom «BEE CITY» (Grad pčela), modularno složive «kućice» od različitih prirodnih materijala s raznolikim šupljinama i utorima kako bi se osjećale što ugodnije i fino prezimile u sve popularnijem takozvanom luksuznom velikom hotelu za pčele koji stoji oko 1.500 kuna. Bitno je osvivjestiti, osim odličnog okusa i nezamjenjivih nutritivnih vrijednosti meda, koliko su same pčele bitne za održivi razvoj i ravnotežu našeg ekosustava, stoga valja spašavati pčele i to sada i odmah. (tekst: Larisa Radin; fotografije: «Glas Istre»)

panic 1a

PANIKA U PULI: Kad su građani Pule primijetili roj koji se zadržao na pročelju ulaza u trgovinu «Peko» u užem centru grada (Flanatička 10) podijeli su se u više grupa: suzdržane, uplašene i paničare! Prema članku «Tri tisuće pčela na zgradi Peka» u Glasu Istre od subote, 24. svibnja 2014. i sličnim napisima u drugim novinama Puljani ovakav prizor u samom centru svog grada nisu još imali prilike vidjeti, pa ih je utoliko više iznenadio i naravno – uplašio! Posve je normalna reakcija, štoviše građanska dužnost o ovakvom slučaju obavijestiti nadležne službe: ili policiju ili područni ured državne uprave za zaštitu i spašavanje (Centar 112), a njihova je uloga gotovo u pravilu posrednička, jer za ovakve incidente oni u pomoć zovu najbližeg pčelara.

Panic 2

U pulskom je slučaju to bio Miro Bulić, dugogodišnji pčelar i predsjednik tamošnje pčelarske udruge (GSM: 091/ 593-34-78) koji je na prvi pogled zakompliciranu situaciju riješio u najkraćem roku! Šteta je što to nisu zabilježile foto aparati novinara koji su se našli na licu mjesta, jer upravo taj čin pokazuje plemenitost našeg poziva i pulsko poglavarstvo bi ovu aktivnost trebalo posebno vrednovati, jer se malo gradova u Hrvatskoj može pohvaliti organiziranim ekipom za zbrinjavanje rojeva u urbanoj zoni. Još da je Miro uz sebe imao usisavač za pčele našeg kolege Slavka iz UP Bujštine, pa da se netko sjetio sve to zabilježiti kamerom, možda bi taj  film bio popularan poput «Više od meda» koji se ovih dana prikazuje po istarskim kinematografima! 

Na stranu sad da li je u klupku bilo 3, 4 ili 5 tisuća pčela (jer u svakoj slijedećoj objavi u javnim glasilima broj se povećavao razmjerno gladi autora za senzacijom), nitko nije istraživao odakle je došao roj (drugim riječima: tko je od pulskih pčelara napravio propust i dozvolio da mu se pčele izroje?), ali su zato komentari i reakcije Puljana koji su u prolazu zamijetili «zlokobni oblak» i «čudno komešanje» iznad poznate trgovine obućom bili pravi biseri ljudskih zabluda i predrasuda! I dok je manjem dijelu građana scena bila «nešto sasvim normalno», drugi su taj ipak ne posve običan prizor željeli zabilježiti za sva vremena, pa su fotografirali pčele mobitelima kao da su holivudske zvijezde, dok su oni treći «zaduženi za paniku» u zalutalom roju pčela vidjeli ni više ni manje nego – skori smak svijeta!

PANIC 3

Sva sreća da nije prošlo dugo i pojavio se «anđeo spasitelj» u liku pčelara Mire koji je roj brzo i stručno spremio u svoj nukleus i odvezao na sigurno, na svoj pčelinjak u Fažanu. Okupljenim prolaznicima i novinaru «Glasa Istre» tom je prigodom izjavio: «Sve je prošlo u najboljem redu: iako je pčela bilo između 3 i 4 tisuće, nisu bile agresivne, pa nisu nikog ni ubole!» Potom je pojasnio da su pčele vođene svojom maticom u potrazi za novim domom zastale usred grada da se odmore ili ih je nešto omelo na tom putu, tj. da bi one doskora nastavile dalje, no ipak ih je bolje na vrijeme «pokupiti» da se slučajno ne bi zavukle u nečiji dimnjak, roletu ili slično (njima zgodno, ali nama ljudima neprikladno) skrovište! Posljednji u tisku zabilježen slučaj intervencije pčelara na ovom području je bio 2010. godine kad je roj okupljen na reklamnom panou na pulskoj Rivi zbrinuo vodnjanski pčelar Mladen Štoković. Dakle, dragi građani i građanke, samo bez panike: u slučaju da ugledate roj pčela na neuobičajenom i neprikladnom mjestu nemojte padati u nesvijest od straha niti misliti da je blizu kraj svijeta! Samo nazovite 112 (Centar za zaštitu i spašavanje), odnosno 192 (policiju) ili 193 (vatrogasce), jer svi oni imaju telefonske brojeve pčelara u Istri koji uvijek stoje na raspolaganje građanstvu u ovakvim slučajevima i odmah po dojavi će se uputiti na mjesto događaja! rekord 2  

TOTALNA BIZARNOST ILI DOBRA REKLAMA? Ruan Liangming, pčelar iz kineske pokrajine Jiangxi srušio je Guinessov rekord kao čovjek koji je najduže izdržao prekriven pčelama – ukupno 53 minute i 34 sekunde! Za CCTV News je izjavio: “Bavim se pčelama već 19 godina, pa znam njihove običaje i karakteristike. Imam puno povjerenje u njih!”. Kada se premazao medom i prekrio pčelama,Ruan je bio zaštićen samo čepićima u ušima, pa je izdržao 53 minute i 34 sekunde. Tada su mu noge počele trnuti i bio je prisiljen otjerati pčele sa sebe. rekord 3

Godine 2008. prekrio se s 26,8 kg pčela, ali je taj rekord oborio 2012. godine 32-godišnji She Ping čiji je plašt od pčela težio 33,1 kg (oko 331.000 pčela). Kasnije je Ruan osvojio novi rekord sa čak 62,1 kg pčela na sebi. Ipak, nisu uspjeli oboriti Guinessov svjetski rekord naziva “Najteži čovjek od pčela”, kojeg je osvojio Indijac Vipin Seth kada se prekrio sa čak 66,4 kg pčela!

I PČELE CUGAJU 2. JESTE LI ZNALI

JESTE LI ZNALI? Kad su znanstvenici sa sveučilišta Oklahoma State University pčelama ponudili 2 mogućnosti: 1) jaku šećernu otopinu 2) 80 % – tni alkohol; na čuđenje svih one su izabrale – alkohol! Jedan od istraživača, Charles Abramson je pratio ponašanje pijanih pčela i potvrdio djelomičnu ili potpunu dezorijentiranost, slabije kretanje po okvirima, bezvoljan let i slično, čime je dokazao da alkohol stvoren za vrijeme prerade grožđa ili fermentacije voća može dovesti do privremene ili stalne onesposobljenosti pčela. Pijanstvo može trajati i do 48 sati, a u to vrijeme «pijanice» remete red i mir unutar košnice pčele ili su potpuno dezorijentirane, pa se po odlasku s paše izgube i umiru izvan košnice. Znanstvenici su primijetili da su pijane pčele sklonije slučajnim napadajima nasilja, a neke pčele se toliko napiju da doslovno ne mogu ništa raditi, osim da leže na leđima s nogama u zraku (kao ova na fotografiji). Da bi se proizvodnja meda održala, matica drži pčele pijanice izvan košnica i pokušavaju ih izliječiti, odnosno dovesti u normalno stanje. Ukoliko im to ne uspije, ostale (trijezne) pčele ih izoliraju i kažnjavaju (stražarice im odgrizu noge i tako ih trajno eliminiraju iz zajednice).

pčele sveta bića 2

JESTE LI ZNALI? Pčele su oduvijek smatrane svetim životinjama, božjim glasnicima i poslanicima, a u kršćanstvu su bile i Božji sluge. Vjerovalo se da im je porijeklo iz raja i tada su bile Božji pomoćnici. Legenda kaže da kada su pčele bile u raju da su bile bijele boje, ali kada su Adam i Eva sagriješili i protjerani iz raja – pčele su postale smeđe. Vjeruje se da je njihovo zujanje ugodno na Badnju večer u čast novorođenog sina Božjeg. Ubiti pčelu smatra se veliki grijeh zbog njezinog rajskog porijekla, i može onome tko to učini donijeti veliku nesreću. Pčele ne mogu opstati u onom domaćinstvu gdje vlada nesloga, netrpeljivost, svađa, pijanstvo, psovanje i dr. Pčele ne vole nečistoću (što i danas primjećujemo), a ako ih se mislima vrijeđa – tada su u stanju izbosti onoga tko ih vrijeđa i omalovažava. U kršćanstvu simboliziraju rad, trud, red, čistoću, razum, promišljenost, suradnju, te iznad svega – štedljivost, i zato su često u raznim narodima i državama simbol privrede. U srednjovjekovnoj kršćanskoj ikonografiji pčele označavaju majku Božju i njezino djevičanstvo, jer se za njih nekada mislilo da su se bespolno razmnožavale, a med je simbol njezina sina Isusa Krista. I nama je poznato da pčele nikada ne spavaju, pa u kršćanstvu označavaju kršćansku budnost i vatrenu predanost. Pčele u letu kroz zrak simboliziraju dušu na putu ka Božjem kraljevstvu. Na srednjovjekovnim freskama pčele simboliziraju kršćanske vjernike, a ulište simbolizira crkvu. Pčelinja košnica simbolizira složnu i pobožnu kršćansku zajednicu, a kršćani trebaju biti slični pčelama: marljivi i vjerni svome domu i Bogu. Pčela je simbol Svetoga Ambrozija i Svetoga Clairvauxa, kao simbol rječitosti, jer su se oba sveca obraćala običnom puku riječima slatkim kao med, a ova zgoda se pripisuje i Svetom Ivanu Zlatoustom.(Lovro Krnić: «Pčele prema narodnoj predaji”.

BUMBLEE BEE

JESTE LI ZNALI? BUMBARI (lat. Bombinae) pripadaju istoj porodici kukaca, žive u sličnim zajednicama (100 do 500 jedinki), također se hrane nektarom i peludi kao i pčele medarice, ali u izvjesnom smislu su kao oprašivači efikasniji od njih. Razlog je tome krupnije tijelo prekriveno dugim dlačicama. Duge dlačice na tijelu povećavaju uspješnost prijenosa peludi, a zahvaljujući svojoj veličini bumbari brže lete (u jednoj minuti posjete 20 – 30 biljaka)., dobro podnose vjetar (brzine do 70 km/h) i izlaze na pašu i pri nižim vanjskim temperaturama (zbog jedinstvene sposobnosti zagrijavanja vlastitog tijela do 36*C aktivni su na već na 5*C, a pčele tek na 17*C), po kiši ili uz smanjenu svjetlost (za oblačnog vremena), nisu izbirljivi u pogledu vrste biljaka s kojih skupljaju hranu, odlično se snalaze u zatvorenom prostoru (nema efekta “lijepljenja za staklo” kao u pčela), pa se koriste se pri oprašivanju povrtnih kultura u plastenicima i staklenicima. Bumbari oprašuju tzv. metodom efekta “buzz” – snažnom vibracijom prikupljaju veliku količinu peludi, pa je oprašivanje u većini slučajeva uspješno nakon jednog puta (pčelama je  potrebno 7-10 posjeta da se isti cvijet opraši). Za razliku od pčela nakon uboda ne ostaju bez žalca, ali u pravilu nisu opasni osim ako se osjete ugroženima. Osim toga ne grade svoja gnijezda poput pčela, već se useljavaju u podzemne nastambe, čiji se prvobitni stanar iselio. Poput pčela i bumbari su ugrožena vrsta (gotovo ¼  je u opasnosti od potpunog nestajanja!) iz istih razloga: klimatskih promjena, intenzivne poljoprivrede (= pretjerane i nekontrolirane upotrebe pesticida) i urbanizacije. Za razliku od pčela, bumbari proizvedu meda premalo za bilo kakvo industrijsko iskorištavanje.

JESTE LI ZNALI MAJE

JESTE LI ZNALI? Maje su drevni srednjeamerički narod, poznat po monumentalnoj arhitekturi, savršenoj matematici i astronomiji, jedno od najgušće naseljenih i kulturno najdinamičnijih civilizacija između 300. i 900.-te godine poslije Krista. U njihovoj su kulturi pčele (kao i neki drugi kukci) imali su veliku važnost, a med se u ovom narodu smatrao hranom bogova. Medovinu, napitak na bazi meda Maje su koristile tijekom religioznih ceremonija, čak su i neke grobnice bile u obliku košnica, jer su pčele simbolizirale vezu između ovozemaljskog i duhovnog svijeta. Maje su medovinu proizvodili na stvarno jedinstven način: fermentiranjem meda u vrču (žari, ćupu) u koji bi stavili žabu krastaču čija se koža sastoji i od nekih otrovnih materija, a ima  dokaza i o tragovima raznih psihoaktivnih biljaka.

ladi di

JESTE LI ZNALI? Od svih pčelinjih darova matična mliječ  je najdragocjenije blago. Proizvode je mlade pčele hraniteljica u dobi 5 do 12 dana i njome hrane maticu – kraljicu pčela čitav njen život. Matična mliječ je izlučevina njihovih žlijezda kojima hrane svoje potomstvo i maticu prva 3 dana, a nakon trećeg dana matičnom mliječi hrane još samo ličinku matice. Zbog hranjenja samo matičnom mliječi, inače genetski posve jednaka drugim pčelama, matica je gotovo 2 x veća od njih i nadživi čak 15 generacija radilica. Snagu matične mliječi poznavali su još stari Egipčani. Koristili su je samo faraoni i zbog njene jedinstvenosti nazvali «kraljevski žele». Zbog posebno bogatog kompleksa hranjivih tvari tako komplicirane strukture da ih je nemoguće proizvesti u laboratoriju, jedna od vjernih korisnica bila je i princeza Diana

barbara cartland

Tu je vjeru u nju usadila njena baka Barbara Cartland, čuvena britanska spisateljica poznata po rekordu od najviše romana napisanih u jednoj godini, a ukupno ih je objavila 723 na 36 svjetska jezika. «Kraljica romantike» kako su je zvali njeni obožavatelji doživjela je 99 godina i čak u tim poznim godinama bila je vitalna i aktivna kao pisac, ali i borac za ljudska prava. Malo je poznato da je osnivač Nacional Association of Health, društva koje je promicalo prirodne lijekove (između ostalih i razne anti-aging kreme). Kako matična mliječ snižava serumski holesterol i lipide, povećava tjelesnu izdržljivost, smanjuje umor i sprječava nastajanje krvnih ugrušaka sigurno da je njeno korištenje uvelike pomoglo baki Barbari da ostane živahna i bistrog duha u tako dubokoj starosti.

vilin med

NAJSKUPLJI MED NA SVIJETU: Guay Gunduz, turski pčelar iz Šavšata kod Artvina s dugogodišnjim stažom u proizvodnji meda i svojevrsni istraživač u toj domeni je 2009. godine uočio roj pčela iznad pećine na platou Sarycayir. Zajedno s grupom profesionalnih planinara i speleologa upustio se u avanturu svog života i uz pomoć konopca konopaca dugih 500 m spustio se niz stijene u kojima je pronašao 18 kg meda. Med je poslan na analizu u laboratorij CETAM u Francuskoj, gdje se pokazalo da je star 7 godina i da je zbog činjenice da je nastao bez košnice u endemskim uvjetima drugačiji od svih drugih svjetski poznatih vrsti meda. Zbog minerala koje sadrži ovaj med ima izuzetnu nutritivnu kvalitetu, pa sukladno njoj i novčanu vrijednost. Vilin med, kako su ga od milja nazvali njegovi pronalazači, koristi se isključivo u medicinske svrhe, prvenstveno u liječenju kroničnih oboljenja i karcinoma, pa su kupci bile farmaceutske kompanije. Tako je ovaj vanredni med postigao fantastičnu cijenu od 5.000 eura (u Turskoj), 28.000 eura (u Kini) i čak 45.000 eura za 1 kg (u Francuskoj). Zbog tako visoke cijene “vilinog meda” je do sada prodano svega 6 kg. 

iii JESTE LI ZNALI CB jeste li znali 2

Za proizvodnju 1 g suhog pčelinjeg otrova potrebno je 10.000 žalaca. Najučinkovitiji je u razdoblju od proljeća do kasne jeseni. Kod matice otrovne žlijezde profunkcioniraju odmah po izlasku iz matičnjaka i u žalčanom aparatu imaju čak 7 puta više otrova od radilica, koje maksimum proizvodnje otrova postižu u dobi stražarica i sakupljačica (2 – 3 tjedna starosti). Količine pčelinjeg otrova koje se mogu skupiti su izuzetno male: najveći proizvođač u SAD je u 30 godina proizveo svega 3 kg! Ne postoje skupljači i metode skupljanja pčelinjeg otrova bez opasnosti za razvoj zajednice! Profesionalni skupljač ne smije elektrošokom (iritiranjem slabom izmjeničnom strujom) usmrtiti više od 10 pčela po košnici. Apitoksin je jedinstvena tvar koja se sastoji od 18 biološki aktivnih sastojaka, od kojih je neke nemoguće proizvesti na umjetan način. Liječenje pčelinjim otrovom poznato je od davnina: stari Egipćani su ga koristili još prije 5.000 godina! Danas je priznato više od 30 pozitivnih učinaka apitoksina na  organizam.

š vs p

ŠIŠMIŠI I PČELE – UGROŽENI I PODCIJENJENI U petak, 6. rujna 2013. u malom istarskom mjestu Šišan održao se prvi Šišmišan fest u sklopu Europske noći šišmiša koja se od 1997. godine obilježava pod okriljem EUROBATS sporazuma o zaštiti populacije šišmiša na našem kontinentu. Program posvećen ovim neobičnim, ali ipak ne tako strašnim sisavcima, prilagođen najmlađima, ali i odraslima koji su uspjeli sačuvati dječju znatiželju, vodila je više nego stručna ekipa, vrsnih poznavatelja svijeta šišmiša: dr. Nikola Tvrtković i biologinja Sanja Žalac, pa su veliki i mali posjetitelji manifestacije mogli saznati koliko su ova mala bića važna za našu zajednicu, koja je njihova uloga u ekosistemu, zašto ih štititi i od čega. Kroz razne edukativno-kreativne aktivnosti mališani su naučili da šišmiši ne piju krv nikome i da se ne petljaju u kosu, dakle nisu ni izdaleka tako strašni kako su do tada mislili, dapače i korisni su (a to vjerujem nisu znali ni mnogi odrasli slušatelji predavanja) jer osiguravaju biološku kontrolu štetnih kukaca u prirodi, pa tako smanjuju potrebe za kemijskim insekticidima, a osim toga neke vrste pomažu i u oprašivanju biljaka. Šišmiši su jedini sisavci, a uz ptice i jedini kralježnjaci koji lete, pa ih već ta činjenica čini zagonetnima, a korištenje ultrazvuka (koje čovjek nije u stanju čuti) pri noćnim letovima još čudesnijim bićima. Zbog pretjeranog korištenja pesticida u poljoprivredi industrijski razvijenih zemalja, mnoge su vrste šišmiša ugrožene, pa je čak 12 vrsta već izumrlo, a za njih 75 vrsta, usprkos kampanjama pod pokroviteljstvom UNEP programa za zaštitu okoliša i dalje postoji opasnost da nestanu. Što ljudi mogu učiniti za očuvanje šišmiša? Ono što ih najviše ugrožava je gubitak i uništenje staništa (iskrčivanje šuma), urbanizacija i time izazvani konflikti s ljudima (predrasude i neopravdan strah), uznemiravanje u vrijeme zimskog sna i podizanja mladih, nedostatak prirodnih izvora vode, a tek potom bolesti. Kad bi ljudi smanjili korištenje pesticida i herbicida, te se bar pokušali vratiti što prirodnijem načinu života, uvelike bi pomogli opstanku šišmiša na planeti.

eurobats

Kad sam u novinama čitao najavu ove manifestacije, prvo što sam osjetio je bilo čuđenje i zgražanje, a potom i zavist! Bio sam više nego zatečen koliko se medijske pozornosti pridaje tim, već na prvi pogled ružnim, odvratnim noćnim stvorenjima od kojih nema ama baš nikakve koristi, a s druge strane nitko od nadležnih i mjerodavnih nije našao za shodno da proglasi Dan pčela ili – zašto ne – Godinu pčela! Pa zar pčele to ne zaslužuju? Moraju li se višestruke koristi od pčela i njihovih proizvoda neprestano ponavljati i ponavljati sve dok ih ne nauče cijeniti baš svi ljudi na svijetu? Treba li još dugo vršiti pritisak na savjest onih koji zrak truju tonama i tonama najrazličitijih otrova da napokon prestanu uništavati okoliš, a u njemu i pčele bez kojih nema poljoprivrede, a to znači ni hrane za ljude? Kad će ljudi konačno shvatiti da daljnjim nastavkom uništavanja šuma ustvari režu granu na kojoj sjede i da tako ugrožavaju i djecu i djecu svoje djece? Da, moram priznati da je moja prva reakcija bila strašna: došlo mi je da odem tamo i kažem im u lice kako mogu biti tako nepravedni prema pčelama i uzdizati tamo neke šišmiše na mjesto koje ne zaslužuju ni po čemu! A onda sam se prihvatio enciklopedije i otvorio stranicu o ovoj i te kako zanimljivoj vrsti životinja. Pa sam puno toga proučio, a nešto od toga i zapamtio: od tada, pa za sva buduća vremena. A to je da postoji i te kakva povezanost između šišmiša i pčela i da sam ih potpuno bezrazložno diskriminirao, ne znajući pravu istinu o njima, njihovoj ulozi u ekosistemu i koristi za prirodu i okoliš. Šišmiši, pogotovo europske vrste sigurno nikad neće zamijeniti pčele u ulozi oprašivača, ali da su obje vrste opasno ugrožene zbog pretjeranog korištenja pesticida, to je više nego očito! A da ne govorim o glupim predrasudama, paničnom strahu i gađenju koji pojedinci i dalje osjećaju podjednako i prema šišmišima i pčelama, a samo zbog svog vlastitog neznanja! I zato sam odlučio da ovaj post posvetim šišmišima koji i imaju i nemaju veze s pčelama, pa neka mi netko i zamjeri da nisam vjerodostojan u obrani isključivo pčela!

jeste li znali 1

Prema tvrdnjama znanstvenika naš je planet nastao prije 4 i po milijarde godina. Prva živa bića na Zemlji su bili jednostanični organizmi i pojavili su se prije 4 milijarde godina, da bi se evolucijom iz njih kasnije razvio sav biljni i životinjski svijet. Prije oko 500 milijuna godina pojavljuju se prvi rakovi, a 100 milijuna godina kasnije i ribe. Prvi kukci su se pojavili prije oko 250 do 350 milijuna godina,  nakon njih prvi gmazovi prije oko 300 milijuna godina. Dinosauri, ta bića kojih je danas na pretek u filmovima, stripovima i crtankama prevladavaju na Zemlji prije 150 milijuna godina, a izumrli su prije 65 milijuna godina (još uvijek nitko sa sigurnošću ne može tvrditi zbog čega!). U vrijeme  pojave prvih pravih sisavaca koji su zamijenili dinosaure, pojavljuju se i prve biljke cvjetnice, što je osnovni preduvjet za razvoj pčela. Pčela medarica ili medonosna pčela (lat. Apis mellifera) poznata je od davnine u Europi, zapadnoj Aziji i Africi, a Ameriku, Australiju i Novi Zeland je prenesena tek prije 100 do 400 godina. Ima zajedničke korijene s osama. Ose su mesožderi, no neke vrste su u davnoj prošlosti postepeno prešle na biljnu hranu, jer je ona bila dostupnija, pogotovo s pojavom cvjetnica. Znanstvenici pretpostavljaju da su ženke osa počele koristiti pelud i nektar u prihrani ličinki i iz razloga što je prikupljanje ove vrste hrane bilo manje zahtjevno nego lov. Kroz izvjesno vrijeme evolucija i prirodna selekcija modificira usni aparat i organe za prikupljanje i transport peludi. Prije oko 80 milijuna godina ta je vrsta osa napokon u potpunosti počela koristiti pelud i nektar kao hranu za sebe i svoje ličinke, dakle dogodila se preobrazba u pčele. Njihov je razvoj postao ovisan o biljkama cvjetnicama, ali i same biljke su postepeno postajale ovisne o pčelama. One biljke koje su imale bojom i mirisom privlačnije cvjetove imale su više šansi za oprašivanje i reprodukciju. Ova simbioza traje i danas. U oprašivanju bilja sudjeluju i bumbari, muhe i još neke životinje (ne zaboravimo vjetar i vodu), ali pčela medarica je najmarljiviji i najpouzdaniji (te i najjeftiniji!) oprašivač. Nekad u prošlosti pčelari su plaćali pašarinu, a danas u nekim dijelovima svijeta se naplaćuje oprašivanje, jer tijekom dana pčela sakupljačica opraši oko 1.000 cvjetova, što znači da srednje jaka zajednica (oko 15.000 pčela) samo u jednom danu opraši čak 15 milijuna cvjetova.

Presentation1JA SAM PRAVI MED

JESTE LI ZNALI DA JE U VELIKOJ BRITANIJI OTKRIVEN LAŽNI MANUKA MED? Već se neko vrijeme po kuoarima i žutoj štampi, ali i iza znanstvenih katedri i ministarskih stolova vode žučne rasprave o falsifikatima, plagijatima i sličnim prevarama na svakom koraku. Kopira se gotovo sve: odjeća, hrana, piće, pa je pitanje da li tržištem vladaju brendovi ili patvorine? Novinarka časopisa «Hrvatska pčela» Ivana Berg – Divald otkrila nam je još jednu bjelosvjetsku prevaru, jer smo na ove domaće valjda već postali imuni – lažni manuka med! Do nedavno se dizala prašina oko lažnih medova na hrvatskim tržnicama, na štandovima uz Jadransku magistralu i po velikim trgovačkim centrima, uvjeravajući nas da su takve prevare nemoguće na Zapadu. Više o patvorenju manuka meda možete pročitati na stranicama www.pcela.hr u članku «Velika Britanija upozorava: na svjetskom tržištu se pojavio lažni manuka med!» Gorka je istina kako se u Novom Zelandu godišnje proizvede 1.700 tona, a samo u Velikoj Britaniji proda 1.800 tona manuka meda! Halo, tko je ovdje lud?! Pa naravno krajnji potrošač, jer plaća previsoku cijenu za  bezobrazno lošu kopiju meda (u web-shopu cijena staklenke od 500 g manuka meda u Hrvatskoj iznosi vrtoglavih 440 kuna!), no možda to i ne bi bilo tako opasno da kupci nisu osobe koje boluju od neke bolesti za koju im nije pomogla klasična medicina i sintetički lijekovi, pa u očaju traže alternativno rješenje i za njega su spremni platiti (pre)visoku cijenu! Više o manuka medu i njegovim prednostima u odnosu na druge medove na stranici www.manukamed.hr a što je to uopće MANUKA DRVO na stranici “UČIONICA” u rubrici «PITALICA». Da li je senzacionalno raskrinkavanje ove velike prevare i njenih aktera u Velikoj Britaniji početak kraja prodaje lažno deklariranih i patvorenih medova u svijetu, pa tako i kod nas, pokazat će vrijeme, a do tada se podsjetite kako kopiju razlikovati od originala u članku “KAKO RAZLIKOVATI PRIRODNI OD UMJETNOG (KRIVOTVORENOG) MEDA?” (stranica “UČIONICA” – rubrika “PITALICA”).

One comment on “JESTE LI ZNALI?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.