JESTE LI ZNALI?

sadimo-medonosno-bilje-naslovnica

SADIMO MEDONOSNO BILJE

Pčelarstvo je u Hrvatskoj u stalnom usponu. Sve je više novih, vrlo često mladih pčelara. Naša je zemlja lijepa, ali to ne znači da ne može biti još i ljepša. To može postati i, između ostaloga, sadnjom medonosnoga dekorativnog bilja. Kao nositelje ove aktivnosti ponajprije vidim Ministarstvo poljoprivrede, Hrvatske šume, gradove s komunalnim poduzećima, Hrvatski pčelarski savez kao krovnu pčelarsku ustanovu, pčelarske udruge, ali i same pčelare. Sadnju i sjetvu medonosnog bilja pčele će bogato nagraditi oprašivanjem i proizvodnjom pčelinjih proizvoda, koji su na vrhu piramide darova prirode, ono najbolje što priroda pruža.
Život pčela usko je povezan sa životom biljaka u prirodi. S bilja pčele skupljaju nektar, pelud i propolis. Međutim, ne mede sve biljke jednako. Neke luče mnogo nektara, neke malo, a neke ništa. Neke biljke daju pelud, a neke daju propolis. Sve to ovisi o mnogim čimbenicima i svake je godine drugačije. Neke se biljke zovu medonosne, a ja na njima nikad nisam vidio pčelu, dok ih je kod drugih toliko malo da nemaju nikakvu ekonomsku važnost. Mislim da za biologe ima mnogo posla da to sve razluče.
Ne cvjetaju sve biljke u isto vrijeme, što je dobro jer pčele mogu imati stalnu pašu različitog intenziteta, a što utječe na isplativost pčelarstva. Na sve ovo utječu i klimatski uvjeti (vlaga, vjetar, temperatura), zemljopisni položaj (nadmorska visina), vrijeme sjetve, obrada tla, gnojidba, navodnjavanje, klimatsko zatopljenje i još mnogo toga. Klimatskom zatopljenju pripisujemo loše pčelarske godine, što traje već duže razdoblje.

Kalendar cvatnje pojedinih biljaka od iznimne je važnosti za pčelare, pa je prepoznavanje razdoblja cvjetanja što više medonosnih biljaka vrlo važno, posebice u područjima gdje držimo i kamo selimo svoje pčele. Pčele lete u potrazi za medonosnim biljkama i više od 5 km, ali što je taj put kraći i područje bogatije medonosnim biljkama, uspjeh je veći.

Svaki bi pčelar trebao razmisliti o obogaćivanju pašnih uvijeta, kako u okolišu svog pčelinjaka tako i diljem Lijepe naše. Svaki bi pčelar trebao biti i ekolog i onaj koji vodi računa o zaštiti okoline i prirode te sudjelovati u sadnji medonosnog bilja, čime se poboljšavaju uvjeti življenja naših pčela na prirodan način. Treba težiti tome da se pčelama daje što manje šećera. Svake se godine u ljetnom razdoblju opožare goleme površine, a ima i dosta devastiranog zemljišta koje se može obogatiti sadnjom medonosnog bilja. Najbolja je iskoristivost kad jedna biljka u cvjetanju smjenjuje drugu, tako da pčelinja paša traje kontinuirano. Kad na nekom području ima važnih medonosnih biljaka i kad jedna podbaci, prinosi se lako mogu nadoknaditi drugom. Ljekovitošću mnogih medonosnih biljaka povećava se i zdravstvena i nutritivna vrijednost meda. Pčele posjećuju razne biljne vrste i pritom ih nesvjesno oprašuju.

Pod važnim medonosnim biljem podrazumijevamo biljne vrste koje imaju značajnu ulogu tijekom jedne svoje etape života unutar godine te imaju značajnu ulogu u prehrambenom lancu pčela. Između pčela i medonosnog bilja postoji velika povezanost i ovisnost, ali i uzajamna korist, kao i korist za cijelo čovječanstvo.

Obično medonosno bilje dijelimo na bilje kontinentalnog i primorskog pojasa. U kontinentalne biljke ubrajamo: drijen, lijesku, visibabu, razno voće, uljanu repicu, maslačak, divlji i pitomi kesten, brezu, topolu, glog, bagrem, amforu, gorušicu, faceliju, vodopiju, djeteline, lipu, bundevu, suncokret, mak, neven, cigansko perje, mrtvu koprivu, konoplju, pamuk, duhan, heljdu, planinski vrijesak, kupinu, livadno bilje i još mnoge druge biljke. U biljke primorskog pojasa ubrajamo: ružmarin, badem, tilovinu (zanovijet), kadulju, draču, lavandu, lipicu, rogač, planiku, primorski vrijesak i druge.

Postoje i biljke koje su kod nas rijetke, a mogu se uspješno uzgajati na našem podneblju i jako su medonosne. Obično cvjetaju kad je loša pčelarska paša i mogu poboljšati pčelarsku proizvodnju. U te se biljke ubrajaju: evodija, japanska sofora, paulonija, katalpa, koelreuterija i neke druge.

Paulonija cvjeta u travnju i iznmno je bogata medonsna biljka čiji je med kvalitetan i tražen. Ima lijep miris  i svijetlu boju. Razmnožava se sjemenom i reznicama. Za 6 – 7 godina ovo drvo izraste do 20 m visine. Ima široku i razgranatu krošnju i dubok korijen. Voli rastresito i plodno zemljište. Nakon sadnje treba je zalijevati, a poslije je briga o njoj minmalna. Ova se biljka može i obrezivati, čak do panja iz kojeg će izrasti novo granje. Osim što se upotrebljava u pčelarstvu kao medonosna biljka, upotrebljava se i kao drvo za ogrijev, u industriji,kao zaštita od erozije, kao drvo za dekoraciju, sočnu hranu, u farmaceutskoj ndustriji i sl. med paulonije liječi bronhitis i bolesti dišnog sustava, a poboljšava funkciju jetre, žuči i probavnog sustava.

Katalpa je dekorativno listopadno drvo koje doseže do 20 m visine. Listovi joj narastu od 10 – 20 cm, srcolika su oblika, zelene boje, a u jesen prelaze u zlatnožutu boju. Listovi su odbojn nekim kukcima, posebno komarcima. Stablo tijekom ljeta daje hladovinu, pa se u parkovima mogu postavitiklupe. Katalpa cvjeta u srpnju i kolovozu, a cvjetovi su joj krupni i zvonasti, bijele boje s dvije žute pruge i crvenkastim pjegama. Ova biljka počinje cvjetati kad navrši 6 – 8 godina. Plodovi su joj dugački i u obliku mahovine. Sazrijevaju u jesen i staju na stablu preko ze. Ova biljka može živjeti do 100 godina, a voli plodna i sunčana zemljišta. Stablo joj je otporno na oboljenja i štetnike. Dobro podnosi uvjete u gradovima, kao i industrijsko zagađenje, pa je često možemo naći  gradskim parkovima i drvoredima. Listovi su joj ljekoviti i služe za liječenje astme, dok joj je korijen otrovan.

Koelreuterija cvjeta u srpnju i prvom dijeli kolovoza, pa daje pčelama nektar i pelud kad je paša najoskudnija. Ova se biljka razmnožava sjemenom, koje je tvrdo pa sporo niče, pa je kadkad potrebno čekati i godinu dana dok nikne. No zato biljka kasnije brzo raste, pa nakon 4 – 5 godina procvjeta. Kod nas naraste do 10 m. ima debele grane i široku krošnju. Plod je čahura veličine 4 – 5 cm. Brončano je smeđe boje. Osim što je medonosna, ona je i ukrasna biljka, plitkog korijena, otporna na bolesti i štetočine.

Evodija (pčelinje drvo, korejski bagrem) listopadno je drvo podrijetlom iz Južne Koreje i Kine. Ovo drvo može narasti kod nas do 8 – 9 m, a isto je toliko i široko. Ako se obrezuje, može biti i grm. Zanimljiva je za pčelare jer cvjeta u kolovozu kad matica polaže jaja iz kojih će se izleći zimske pčele koje će prezimiti i u proljeće izvesti nove generacije pčela. Njezin je med odlične kvalitete i pčele na njemu odlično zimuju. Ima dosta kvalitetan pelud koji će pčele odmah koristiti, ali i spremiti u saće. U proljeće će to biti snažan pokretač zajednice. Ima jak korijen, pa služi za vezanje tla na klizištima. Cvjetanje ove biljke počinje 4.-te godine nakon sadnje. Medi snažno, pa pčele nektar skupljaju i s cvjetova koji su pali na zemlju. Plodovi ove biljke su crvenoljubičaste mahune koje sadržavaju crne sjemenke. Plodovi često ostaju preko zime, što je pticama odličćna hrana. Nije zahtjevna biljka i podnosi temperature do – 18*C. kritične su joj prve 3 godine. Ako sadnica uvene zbog mraza, u proljeće će iz korijena ili nesmrznutog dijela stabla izbiti novi izdanak. Obrezuju se samo mlade biljke s ciljem postizanja željenog oblika. Dnevni unosi mogu biti i više od 3 kg nektara po košnici, pa ukupn prinosi mogu biti i veći od 30 kg.

Japanska sofora cvate u kolovozu i rujnu kad jako malo biljaka cvate. Relativno je rijetka u kontinentalnom dijelu RH zbog hladnijih zima. Listopadno je stablo lista sličnog bagremovu, a cvjetovi sužutobijele boje. Podrijetlom je iz Sjeverne Amerike, a danas se uzgaja diljem svijeta. Pčelari je često uzgajaju, jer je medonosna i daje mnogo nektara, pa je pčele rado posjećuju. Može se naći i u gradskim alejama. Lako se razmnožava iz sjemena, a teže iz reznica. Nakon cvjetanja sjeme zna ostati na grani do kasno u zimu. Voli mjesta s mnogo sunca. Podnosi i loša  zemljišta, a otporna je na sušu i gradska onečišćenja. Cvjetovi i cvjetni pupoljci se sakupljaju, suše i upotrebljavaju za čaj koji smanjuje krvni tlak, krvarenje, a dobar je i za tretiranje hemeroida.

Medonosnog bilja ima još, samo treba poduzetničkog duha pa će se oplemeniti i obogatiti pčelinja paša, a što će naše pčelice iskoristiti i sve nas nagraditi. U narodu postoji poslovica: „Posadi drvo, a ono će ti se odužiti!“ među pčelarima postoje izreke: „Posadi biljčicu za našu pčelicu! Čovjek posadi, pčela opraši!“ Između pčela i medonosnog bilja postoji velika povezanost i visnost. Dužni smo pomoći prirodi. Naš je zadatak da nešto učinimo, da uljepšamo i obogatimo okoliš, da time stvorimo bolje uvijete življenja pčela na dobrobit svih nas. Tako neka i bude (pa mi smo pčelari!) i bit će nam bolje.

TEKST: Ivan Eberhart (časopis „Hrvatska pčela“ br. 9/2016.)

jeste li znali TICALA

TICALA (ANTENE)

Nalaze se na glavi između velikih složenih očiju, usađena u pravilno kružno ležište koje omogućava pomicanje u svim smjerovima (osim u dubinu glave), a koje vrše 4 mišića u obliku slova X. Pokretljivost ticala povećava poseban zglob s 2 mišića koji omogućavaju pomicanje vrha ticala gore-dolje neovisno od maktivnosti mišića u bazi. Na prvi pogled jednostavna ta 2 člankovita pipka imaju čak 7 senzora! Najzastupljeniji su mirisni senzori, ali oni su istovremeno i čulo dodira, okusa, sluha, termoreceptori, tzv. Johnsonov organ koji pčelama služi kao brzinomjer i higroreceptor (senzor za vlagu u zraku).

Za osjet mirisa su zaduženi pločasti senzori (3.000 na jednom ticalu) koji su 10 – 100 puta osjetljiviji na miris cvijeća i voska od ljudskog nosa! Zahvaljujući činjenici da su ticala paran organ, osjet mirisa je kod pčela stereoskopan, odnosno trodimenzionalno. Unutar svakog senzora postoji čitava garnitura različitih proteinskih receptora za vezivanje različitih mirisnih molekula (do sada ih je otkriveno oko 25) kojima pčela može prepoznati i razlikovati ogroman broj potencijalnih mirisnih smjesa poput automatskog mini-laboratorija za kvantitativnu i kvalitativnu kemijsku analizu.

Za detekciju CO2 su senzori smješteni također na ticalima mogu otkriti razliku od 1 % koncentracije u košnici. Čim se koncentracija digne, pčele krilima (poput ventilatora) pospješuju ulaz svježeg zraka u košnicu.

Za mjerenje vlažnosti zraka služe higroreceptori koji detektiraju razliku od 5 %. Pčela na ticalima ima 2 tipa: jedan registrira suh, a drugi vlažan . Pčelama je ovaj pokazatelj jako važan zbog meda koji upija vlagu iz zraka i postaje prijemčiv na razvoj plijesni i kvasaca. Čim vlažnost naraste, pčele krilima reguliraju zrak u košnici.

Osjet sluha u pčela nije razvijen kao u ljudi: one osjete oscilacije molekula zraka, ali samo na veoma kratak domet (par cm) i samo na određene zvučne frekvencije. Ticala reagiraju na zvučne valove kao akustična vilica vibrirajući i prenoseći signal senzornim stanicama koje ih putem živaca sprovode u mozak na analizu. Pčele vjerovatno u međusobnoj komunikaciji koriste zvuk kada se ne mogu osloniti na vid (npr. ples u mraku košnice). Slušajući različite komponente plesa pomoću 2 odvojena čula sluha (jedno u bazi, drugo u sredini ticala), pčela razaznaje poruke dvoglasno. Osim toga pčela sluša svoju sestru plesačicu i nogama: subgenualnim organom ispod koljena na svakoj od 6 nogu kojim detektira i najnježnija pomjeranja podloge na kojima stoji (saće). Prema nekim autorima pčele su sposobne eliminirati smetnje u prijemu zvučnih signala čime filtriraju buku koju proizvode okolne pčele i tu funkciju pripisuju Johnsonovom organu.

ticala 2.

Osjet dodira je prisutan po čitavom tijelu pčele, a senzori su najgušće raspoređeni na ticalima i na usnom aparatu. . to su kratke hitinske dlačice povezane preko membrane u korijenu s osjetnom stanicom. U svijetu pčela pojam „čuti“ je vrlo sličan pojmu „dodirnuti“.

Osjet geomagnetnog polja još je jedno čudo prirode koje ima pčela, a čovjeku je potpuna nepoznanica. Radilice se koriste praćenjem linija silnica magnetnog polja Zemlje pri orijentaciji i plesu po oblačnom vremenu. Da li je taj prirodni „kompas“ biogeni magnetit – mineral željeza proizveden od strane živih stanica  pčele, još je predmet znanstvenih istraživanja.

Osjet tijeka vremena  nije senzorni aparat u anatomskom smislu: pčela ne mjeri vrijeme primajući vanjske stimulacije. Unutarnji časovnik u glavi pčele poput pacemakera oscilira u pravilnim intervalima. Zašto ovo treba pčeli? Različiti cvjetovi se otvaraju u različito vrijeme. Za pčele je od vitalne važnosti da nauče u koje doba dana je koje cvijeće dostupno na kom dijelu livade. Iako je unutarnji sat pčele autonoman i radi neovisno od putanje Sunca, ono je ipak neophodno za povremene ispravke. Kad su istraživači dresirali pčele da dođu u određeno vrijeme na hranilicu, a potom ih prevezli avionom na drugi kraj svijeta, pčelama je trebalo par dana da se prilagode novoj vremenskoj zoni.

Osjet temperature je važan zbog grijanja, odnosno hlađenja košnice. Receptori za hladno su smješteni na zadnjih 5 segmenata ticala i mogu detektirati razliku od 0,25*C. Osim vanjskih, pčele imaju i unutarnje toplomjere kojima kontroliraju temperaturu vlastitog tijela.

Osim ovih pčela ima osjet okusa, pa vrhom rilca, stopalima i ticalima razlikuje slano, slatko, gorko i kiselo. Jeste li znali da je pčelin osjet za slatko slabiji od ljudskog? Johnsonov organ u zglobu ticala bilježi stupanj krivljenja ticala koje je proporcionalno otporu zraka, tj. brzini letenja, pa je to ustvari pčelin brzinomjer. Osjet gravitacije pomaže pčelama da se orijentiraju u prostoru.

IZVOR: dr. Tomislav Terzin „Medonosna pčela – jevanđelje prirode“ (Beograd, 2010.)

pčelinje kuće naslovnica

PČELINJE KUĆE

Neki pčelari su u XIX stoljeću smatrali da je pčelinja kuća ili kućni pčelinjak – zgrada projektirana tako da obuhvati košnice s cijelog pčelinjaka – od ključne važnosti za moderno pčelarstvo. Neke od njih su bile jednostavne četvrtaste građevine, a druge kitnjaste osmerokutne konstrukcije, projektirane kao proširenje vrta, ali s ciljem da olakšaju rad pčelara. Kako su pletene košnice postajale složenije i skuplje, njihovo čuvanje unutar pčelinje kuće ili neke druge zaštitne građevine imalo je smisla, a primjeri pčelinjih kuća u Sloveniji, Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj dokumentirani su u pčelarskoj literaturi tog vremena.

Jedna je od najstarijih građevina ove vrste koja je još uvijek u upotrebi iz 1820. Godine pčelinja kuća u blizini Richmonda u Kentakiju. Izrađena je od opeke, visine oko 3,6 m, duljine oko 2 m, širine oko 1,8 m. Okrenuta licem prema jugu, na prednjem zidu ima 15 kvadratnih otvora kroz koje pčele mogu da uleću i izleću iz građevine. Zadnja vrata vode k unutrašnjosti kuće u kojoj se nalazi 5 polica na kojima su bile postavljene košnice. Jedna od izvornih drvenih polica još uvijek postoji, a na njoj se može vidjeti i vosak kojim je svojevremeno premazana njena površina. Ova je pčelinja kuća tipičan primjer jednostavnije građevine, izgrađena 30 godina prije nego što je Langstrot otkrio pčelinji prostor i patentirao svoju košnicu s pokretnim okvirima.

Kako su pčelari počeli prihvaćati sistem pčelarenja s pokretnim okvirima, problem s pčelinjim kućama postao je sve izraženiji. Jedno od značajnih pitanja bili su troškovi. Početni troškovi izgradnje kuće u pčelinjaku odbijali su neke pčelare. Osim toga izgledala je kao nepotreban poduhvat za one koji su smatrali da drvene košnice dobro funkcioniraju, čak i kada su bile izložene vremenskim nepogodama. Zagovornici pčelinjih kuća smatrali su da ako bi pčelar pažljivo izabrao jeftine materijale i napravio kuću dovoljno veliku za prihvat velikog broja košnica, trošak po košnici bi zapravo bio manji od troška kupovine drvenih košnica. Košnice korištene u pčelinjim kućama nisu morale da budu smještene u kutije, a mnogi su pčelari koristili  košnicu od slame, koja nije iziskivala pokrivanje drvetom. Pčelinje kuće u kojima su se nalazile jeftine, manje izdržljive košnice predstavljale su vrlo ekonomično riješenje.

Drugi problem s pčelinjim kućama je bila njihova unutarnja neosvjetljenost koje je ponekad primoravala pčelara da stoji na ulazu prilikom pregleda okvira. To je dovodilo do pada pčela s okvira i do toga da ih pčelar zgazi. Neke pčele bi se čak uspuzale uz noge pčelara i ubadale ih. Kako bi umirio pčele, pčelar je mogao koristiti dimilicu kojom bi kuću ispunio dimom. Svi ovi problemi mogli su se otkloniti postavljanjem prozora koji bi kući osigurap svjetlost i provjetravanje. Ti bi prozori privukli pčele koje su pale na pod, tako da je košnice trebalo opremiti otvorima za izlazak pčela:  posebno osmišljenim paravanima i pregradama ili otvorima koji su omogućavali pčelama da napuste kuću, ali da se ne vraćaju kroz isti otvor. Kako bi se izbjeglo koncentriranje  dima u unutrašnjosti kuće, neki su pčelari stavljali dimilicu u kutiju iz koje je jedna cijev izlazila napolje. To je rješavalo problem neželjenog dima.

Zagovornici pčelinjih kuća tvrdili su da bi se agresivne pčele mogle umiriti smještajem unutar pčelinje kuće, jer pčele u tamnijem prostoru nisu letjele niti su se međusobno ubadale kao na dnevnoj svjetlosti. Shodno tome, tvrdili su da odgovarajuće procedure u pčelinjoj kući nisu iziskivale ni dimilicu ni zaštitnu masku ni rukavice.

Oni koji su davali prednost pčelinjim kućama osjećali su da je najznačajnija prednost pčelinjaka prilagođenost pčelaru. Bilo je preporuka da građevine budu konstruirane tako da njihova veličina omogući pčelaru da u njima drži alatke, prazne nastavke i posude s medom. To je predstavljano način da se spriječi krađa košnica, opreme i meda. Pčelar bi mogao da radi s košnicama po svim vremenskim uvijetima bez uznemiravanja pčela. Više nije bilo potrebe da se košnice boje ili da se brine o mokroj i visokoj travi ili korovu. Pčelinje su kuće istovremeno bile vrlo efikasne za prezimljavanje zajednica jer su su mogle zagrijati ukoliko bi vremenski uvjeti bili nepovoljni.

Ipak i pored navedenih prednosti nisu svi pčelari bili zadovoljni svojim pčelinjim kućama. Jedan je pisac naglasio da njegove košnice okrenute prema sjeveru nisu prošle tako dobro kao one okrenute na jug i da su imale velike zimske gubitke. Najčešća primjedba bila je uz potencijalni rizik od požara. Kako su obično bile izrađene od jeftinog drveta i ispunjene voskom bile su vrlo zapaljive. Ukoliko bi se u kući nalazila oprema, požar bi mogao posve obezvrijediti trud pčelara. Iako su pčelari mogli osigurati protivpožarnu zaštitu, to je bio još jedan trošak koji pčelari s velikim pčelinjacima na otvorenom prostoru nisu mogli podnijeti.

U izdanju „Pčelarskog pregleda“ (Beekeepers Review) iz 1891. iznesen je zaključak da bi se pčelinje kuće mogle uspješno koristiti ako bi male otvore za izlazak pčela i protivpožarnu zaštitu. Međutim, već tada su dani pčelinjih kuća u Americi bili odbrojani. U izdanju „The ABC od Bee Culture“ iz 1888. godine 5 stranica teksta i ilustracija bilo je posvečeno pčelinjim kućama.

Iako je popularnost pčelinjih kuća opala tijekom prve polovine XX stoljeća, naročito u Americi, one se još uvijek koriste u mnogim zemljama. Naročito su rasprostranjene u Sloveniji i može se reći da su njen svojevrsni zaštitni znak. John Hymer čiji se pčelinjak Blackhorse nalazi blizu Voukinga u Engleskoj vodi kampanju kako bi ohrabrio širenje urbanog pčelarenja. U oglednom pčelinjem vrtu ima veliku pčelinju kuću u kojoj se nalazi nekoliko košnica. Ulazi u košnice su obojani različitim bojama tako da pčele mogu locirati svoju košnicu na povrtka s paše. John je i jedan dio vrta pretvorio u pčelinju kuću u kojoj se nalaze 2 košnice , pored vrtnog alata – što je idealno za mali engleski vrt. I zaista pčelinje kuće su još uvijek popularne u nekim dijelovima Europe a moguće ih je naručiti od kompanija za pčelarsku opremu kao što je Swienty (Senderborg, blizu nizozemsko-njemačke granice).

IZVOR: Gene Kritsky: „The Quest for zhe Perfekt Hive: A History of Innovation in Bee Culture“ (Oxford University Press, 2010) priredio Aleksandar Milanković za „Pčelarski žurnal“ br. 31/2016.

antivaroa war 2.

10 SVJETSKIH LOKACIJA NA KOJIMA PČELE ODOLJEVAJU VAROI

Najveća prijetnja pčelarstvu u svijetu je ektoparazitska grinja Varroa destructor jer proizvodi više štete i ekonomskih gubitaka nego sve bolesti pčela zajedno. Većina pčelara zna da je ovaj nametnik došao u Europu iz Azije i da na azijskoj pčeli ne pričinjava štete kao kod europske medonosne pčele. Razlog bolje obrane od nametnika leži u higijenskom ponašanju koje je kod prirodnog domaćina Apis cerane izraženije: Kod azijske pčele varoa se razmnožava na trutovskom leglu, a kad grinja pokuša ući u radiličnu stanicu pčele uklanjaju zaraženulutku zajednos grinjom, a osim toga azijske pčele love i ubijaju i odrasle grinje u zajednici. A jeste li znali da postoji više mitohorijalnih haplotipova Varroa destructor, no samo se 2 mogu razmožavati u pčelinjoj zajednici: japanski (prisutan samo u Japanu, Tajlandu i Americi) i korejski – raširen po čitavom svijetu.

U članku „10 svjetskih lokacija na kojima pčele odoljevaju varoi“ koji potpisuje Barbara Locke sa Švedskog univerziteta poljoprivrednih znanosti u Upsali (objavljeno 22.12. 2015.), a koji prenosi „Pčelarski žurnal“ br. 30/2016. naći ćemo izvješća i dokaze iz različitih dijelova svijeta o populacijama pčela koje uspjevaju preživjeti bez bilo kakve vrste tretiranja protiv varoe.

Afrikaniziranim pčelama u južnoj Africi i Brazilu nije potreban tretman protiv varoejer mogu da održe niži stupanj zaraženost (3-4 grinje na 100 pčela) nego druge podvrste Apis mellifera. Uz aktivne obrambene mehanizme afrikanizirane pčele imaju i genetsku predispoziju, ali su i radiličke stanice manjeg promjera. Tijekom 1984. godine na otok Fernando de Noronha uz istočnu obalu Brazila matice talijanske pčele Apis mellifera ligustica su dodane obezmatričenim domicilnim zajednicama zaraženim varoom.  Kako to da su zajednice opstale iako se varoa uopće nije suzbijala? Zbog zemljopisne izoliranosti spriječeno je prenošenje virusa koji bi negativno utjecali na cjelokupno zdravstveno stanje pčela, no potrebna su dodatna istraživanja. Medonosna pčela se prvi put susrela s varoom sredinom XIX stoljeća u regiji Primorsky na istoku Rusije. Moguće je da se kod ovdašnjih pčela stvorila prirodna rezistencija, a vrlo dobri rezultati su ostvareni s istom populacijom u SAD. Krajem 90-tih godina prošlog stoljeća na otok Gotland u Baltičkom moru naseljeno je 150 zajednica s raznih lokacija u Švedskoj. Do dugotrajnog opstanka netretiranih pčela na ovom otoku je došlo zbog prilagođavanja domaćina kroz proces prirodne selekcije unutar populacije prije ego zbog pada zaraznosti. Tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća u okolini Avignona i La Mansha na zapadu Francuske  sakupljeno je više netretiranih zajednica iz okoline. Ove su pčele bile osjetljivije na podražaje iz vanjskog okruženja i bolje prilagođene za detektiranje i uklanjanje legla zaraženog varoom. I danas preživljavaju bez antivaroznog tretiranja. Pčelinja populacija u šumi Arnot  (najveći istraživački rezervat u vlasništvu Univerziteta Cornel u državi New York) u potpunosti se sastoji od pčela nastanjenih u šupljinama stabala u divljini. Opstanak pčela se istraživala 5 godina i prvenstveno zahvaljujući malim staništima u stablima (što je s jedne strane ograničavalo proizvodnju legla,a s druge strane smanjilo vodoravno prenošenje varoe) pčele su odoljevale ovom nametniku, no – paradoksalno – nastradale su od napada crnih medvjeda (zima 2004/2005.) Osim navedenih destinacija prema istraživanjima departmana za ekologiju Švedskog univerziteta poljoprivrednih znanosti u Upsali lokacije u kojima pčele zaraženje varoom opstaju bez ikakvih kemijskih tretiranja su: Meksiko, Kostarika, Kenija, Tanzanija, Uganda i Tunis. Više o ovoj temi možete pročitati u časopisu „Pčelarski žurnal“ br. 30/2016.

IZVOR: Barbara Locke: „Natural Varroa mite-surviving Apis melifera honeybee populations, Apidologia, INRA, DIB and Springer-Verlag France 2015. (preveo: Ivan Umeljić)

pelud dar prirode i pčela

PELUD – DAR PRIRODE

Kada spomenemo pčele obično pomislimo na med, a rjeđe na ostale pčelinje proizvode od kojih su neki još korisniji za ljudsko zdravlje od meda. Jedan d takvih proizvoda  koje nam daruju pčele je pelud (polen). Pelud je zapravo cvjetni prah koji čine muške spolene stanice biljaka u kojima se nalaze svi prirodni sastojci potrebni za život biljke i gotovo svi sastojci neophodni za život čovjeka.

U peludu se nalazi 20 od 23 poznate aminokiseline neophodne za normalno funkcioniranje ljudskog organizma. Osim toga pelud sadrži razne bjelančevine, masti, mineralne tvari, ugljikohidrate, fermente, eterična ulja i čitav niz vitamina od kojih je posebo značajan B 12 bez kojeg naše tijelo ne može normalno funkcionirati. A svi su ti sastojci u peludu uravnoteženi i međusobno se upotpunjavaju na najbolji način.

Kako pelud zahvaljujući svom sastavu dobro djeluje na naš organizam i upotpunjuje njegovu umnu i fizčku snagu, bilo bi ga dobro češće koristiti. Posebno se dobro pokazao kada su ga uzoimali ljudi koji bouju od slabokrvnosti, visokog krvnog tlaka, arterioskleroze, probavnih smetnji i opstipacije. Pelud povećava apetit i radnu sposobnost, a utvrđeno je i da usporava starenje. Mogu ga uzimati i dijabetičari, ali bez meda – tako da žličicu cvjetnog praha umješaju u šalicu mlijeka.

Valja reći i to da sve vrste peluda nisu jednako hranidbeno vrijedne. Među najvrednije vrste peluda ubraja se cvjetni prah lijeske koji sadrži čak 46 % probavljivih bjelačevina, dok orah sadrži 22 %, a grab oko 14 %. Vrlo je kvalitetan i pelud vrijeska, pitomog kestena, djeteline i bokvice ili trputca, pa pčele rado posjećuju obe biljke upravo zbog peluda dok pelud borovnice sadrži samo 9 % probavljivih bjelančevina.

Boja cvjetnog praha ovisi o biljci s kojeg ga pčele prikupljaju po čemu iskusniji pčelari znaju koje biljke u određenom razdoblju cvatu u blizini njihovih košnica. Osim toga peludna zrnca svake biljke imaju karakterističan oblik i veličinu. Dio peludnih zrnaca već u košnici dospjeva i u med, pa stručnjaci peludnom analizom mogu točno ustanoviti od kojeg bilja potječu pojedine vrste meda. Tako npr. med od kadulje mora sadržavati određen postotak peluda od kadulje, a ako ga u tom medu nema, znači da to nije med od kadulje. Ako analiza pokaže da u pregledanom uzorku uopće nema peluda, može se posumnjati da je taj med patvoren.

No zašto i kako pčele skupljaju cvjetni prah i zbog čega je on njima potreban? Pelud pčelama ne služi samo za hranu već iz njega pčele stvaraju mliječ za ishranu mladog legla i matice. Ako u prirodi nema dovoljno peluda ili ako ga pčele zbog učestalih kiša ne mogu prikupiti, matica prestaje nesti jajašca, a pčele graditeljice prestaju lučiti vosak. Kada takvo vrijeme potraje dugo, ta je pčelinja zajednica osđena na propast. No ako je vrijeme povoljno, pčele pelud skupljenu s cvijeća slažu u grudice na svoje zadnje nožice i nose ga u košnicu. Prigodom sakupljanja, pčela kvasi pelud prikupljenim nektarom i izlučevinama svojih žlijezda, pa tako već tada počinje njegovo obogaćivanje i prerada. Da bisakupila 1 g peluda pčela radilica mora najmanje 50 puta odletjeti na pašu. Kad stigne u košnicu pčela radilica predaje pelud mladim kućnim pčelama koje još ne lete iz košnice i one ga tada odnose i sabijaju u stanice saća te poklapaju medom. Pelud tu fermentira, a nastala mliječna kiselina ga konzervira. Dio cvjetnog praha tako pčele spremaju i za zimu, kako bi u rano proljeće imale i ove hrane dovoljno za ishranu legla. Računa se da jedno pčelinje društvo za svoju ishranu godišnje treba oko 40 kg cvjetnog praha, po čemu možemo zaključiti da se pčele zaista moraju dobro naraditi da ga sakupe.

A što učiniti ako peluda u košnici nema dovoljno ako im taj višak uspijemo oduzeti prije nego ga unesu u košnicu. Pčelari to radeovoljno? Pčelar tada mora prihranjivati pčele sirupom ili šećerno mednim pogačama u koje dodaje neki od nadomjestaka za pelud kao što su kvasac, mlijeko u prahu ili sojino brašno koji će u nuždi pomoći iako nisu tako kvalitetni kao ravi prirodni cvjetni prah.

Pčele u pojedinim godinama i na lokacijama gdje ima biljaka koje stvaraju obilje peluda mogu prikupiti dovoljno cvjetnog praha za svoje potrebe, a mogu ga prikupiti i više nego što im je potrebno  – ako im taj višak uspijemo oduzeti prije nego ga unesu u košnicu. Pčelari to rade tako da ima na leto – ulaz u košnicu postave tzv. hvatače peluda. Pčele da bi ušle u košnicu, moraju se provući kroz rešetku čiji je promjer rupica 4,5 mm, moraju pružiti nožice s kojih otpada cvjetni prah u posebnu kutiju. Ako oko pčelinjaka ima dosta biljaka koje daju mnogo peluda, pčelar na taj način može dobiti i do 3 kg peluda po jednoj košnici. Valja znati da je prinos meda u toj košnici znatno manji, jer se tada pčele više posvećuju unosu peluda kako bi nadoknadile izgubljeno. Stoga nije preporučljivo hvatač peluda držati dulje od 4 – 5 dana, već ga treba ukloniti da pčele sakupe dovoljno peluda za svoje potrebe, pa ga eventualno ponovno postaviti za 10-tak dana. Nakon prikupljanja, pelud valja osušiti i spremiti na hladno i suho mjesto. Ipak pelud dosta brzo gubi na kakvoći pa se npr. probavljive bjelančevine u peludu lijeske za godinu dana od 46 % smanje na oko 20 %.

Zato je pelud najbolje konzervirati u medu što pčelari najčešće i rade, pa je kod većine njih moguće i nabaviti staklenke s medom u kojem je umješan i cvjetni prah.

IZVOR: članak „Pelud – dar prirode“ Mirte Blažević, dipl. ing. agr. u posebnom prilogu Glasa Istre  „Zeleni dom“ br. 17 od 4. srpnja 2016

VELIKA MOĆ MALIH KRILA NASLOVNICA

VELIKA MOĆ MALIH KRILA

Za razliku od krila kralježnjaka (ptice, šišmiši) krila kukaca ne nastaju kao modifikacija prednjih ekstremiteta: pčele (kao i drugi kukci) imaju 3 para nogu i 2 para krila. Pčelinje je krilo dvostruka hitinska membrana koju podupire mreža hitinskih žbica, tanko i nježno, a opet dovoljno čvrsto da tijekom posljednja 3 – 4 tjedna života prevali stotine kilometara. Kada bi pčelinje krilo imalo površinu od 1 m2 težilo bi svega 10 g! Ako pčelinje letačke performanse usporedimo s avionima koji su rezultat truda vrhunskih inženjera, moramo priznati da pčela u svemu nadmašuje leteće strojeve! Najbolji teretni avioni može nositi tereta do 45 % svoje težine,a pčele (usprkos činjenici da zamahne krilima 210 – 260 puta u sekundi!) nosi teret i do 80 % svoje tjelesne težine! Ako uzmemo da pod teretom leti samo 2 km, a duljina njenog tijela je tek 2 cm, za avion dug 20 m to je duljina od čak 2.000 km! I dok veliki putnički avioni imaju maksimalni domet oko 10.000 km, 20 mg šećera u medu je pčeli dovoljno „goriva“ za 60 km neprekidnog leta, što čini domet od čak 60.000 km (1,5 krugova oko Zemlje)! Pčela leti prosječnom brzinom od 24 km/h što bi za avion dug 20 m bio ekvivalent od 24.000 km/h! Da bi interkontinentalni teretni avioni (prosječne duljine 70 m i brzine oko 500 km/h) parirali pčelama, morali bi povećati nosivost za 10 – 15 %, a brzinu za čak 168 puta, što graniči s nemogućim! Jeste li znali da krila pčela tijekom svakog zamaha ispisuju osmicu u zraku, što joj omogućuje da lebdi na mjestu i leti gore-dolje, a u svijetu ptica za to je sposoban samo kolibrić? Ni jedan mišić koji radi na uobičajen način (stezanjem i opuštanjem) nije u stanju kontrahirati i ralaksirati 200 i više radnih ciklusa u sekundi, pa stoga letni mišići u pčele drhte. Takav tempo proizvodi veliku temperaturu: 46*C u grudima što olakšava rad letnih mišića, ali opterećuje ostatak tijela. Višak topline se pasivnom kondukcijom i ubrzanom cirkulacijom krvi odvodi iz grudi u glavu, a nju od pregrijavanja pčela štiti jezikom koji lapće razblaženi med iz voljke (slično psu koji na vrućini dahće isplažena jezika). Dva para krila u čela su povezana kukicama tijekom leta, pa se na taj način povećava površina za uzgon. Kada sleti na cvijet, pčela sklopi krila preko leđa, slično najmodernijim ratnim avionima. Pčelinja krila su prekrivena finim kratkim dlačicama koje su povezane s osjetilnim stanicama, ove s živcima, živci s ganglijama, a one s mozgom. Na taj način pčela prima informacije o zračnim strujama tijekom svog leta, a znanstvenici istražuju mogućnost da pomoću njih pčele kontroliraju frekvenciju i trajanje vibracija, pa tim putem prenose informacije drugim pčelama. Kad skupljaju nektar i pelud, pčele će letjeti uz vjetar, a pri povratku u košnicu (kad su natovarene) niz vjetar. Postoji čitav niz različitih vrsta letova pčela: orijentacijski, pročisni, izviđački, rojidbeni, svadbeni, najčešći su sakupljački.

pčelinja krila

I za kraj, još jedan kuriziotet u vezi samog nastanka krila u pčela. Da bi izašla iz stanice saća, mlada pčela mora progristi voštani poklopac. Iako krila još nekoliko dana neće trebati, pčelica mora odmah raširiti i zategnuti meka, vlažna i smežurana krilca prije nego hitin očvrsne na zraku. Ako u tome ne bude dovoljno brza, njena će krila ostati trajno smežurana i pčelica neće nikada uspjeti da poleti. Pri otvaranju krila pčela se ne može pomoći nožicama, niti joj u tome mogu pomoći ostale pčele zbog oštrih kandžica kojima bi poderale krila, a ne smijemo zaboraviti da se sve to dešava u potpunom mraku košnice. Žice koje podupiru krila su šuplje i prvih nekoliko minuta nakon izlijeganja su meke i elastične, pa kroz njih pčela upumpava krv i tako razapinje svoja krila ne dotaknuvši ih (princip hidraulike). Kad se krila osuše i očvrsnu, pčele povuku veći dio hemolimfe nazad u tijelo. Fascinantno, zar ne?!  

IZVOR: dr. Tomislav Terzin: „Medonosna pčela – jevanđelje prirode“ („Preporod“ Beograd, 2010.)

PČELINJI OTROV I REAKCIJE NA UBOD naslovnica

PČELINJI OTROV I REAKCIJE NA UBOD

Kod pčela otrov ima obrambenu ulogu. Žalac, skriven u donjem dijelu zatka imaju samo pčele radilice i matica povezan je s otrovnom žlijezdom koja je smještena ispod probavnog sustava. Zanimljivo ja da otrov što ga izlučuje matica ima drugačiji sastav nego otrov pčela radilica, a međusobno se razlikuju i otrovi različitih pčelinjih vrsta. Otrov koji se dobije ubodom pčelinjeg žalca u kožu ima svojstva koja su drugačija od otrova koji je dobiven sakupljačima pčelinjeg otrova tj. otrova dobivenog električnom stimulacijom.

Stvaranje otrova počinje početkom života pčele, a količina – kao i jačina samog otrova ovisi o starosti pčele, godišnjem dobu, kakvoći paše (najviše otrova nastaje na dobrim pašama, a osobito su bolni pčelinji ubodi na kestenovoj paši). Pčela stara dva dana u svom mjehuru otrovne žlijezde ima oko 0,04 mg otrova; a potom se njegova količina postepeno povećava do od prilike 20.-tog dana starosti jedinke kada ga je približno 0,3 mg.

Osnovne peptidne sastavnice pčelinjeg otrova i njihovo djelovanje na organizam

MELITIN čini oko 52% svih peptida u otrovu. Melitin je jaki antiupalni agens i potiče izlučivanje korizola, hormona nadbubrežne žlijezde, u tijelu.

Ostale manje zastupljene sastavnice su:

 APAMIN – blagi neurotoksin koji takodjer potiče izlučivanje kortizola, hormona nadbubrežne žlijezde, uzrokuje konvulzije, sastoji se od 18 aminokiselina

KININ peptid koji dovodi do degranulacije mastocita; pripisuje mu se snažno protuupalno djelovanje

INHIBITORI PROTEAZE djeluju antiupalno i zaustavljaju krvarenje.

 Osnovni enzimi u pčelinjem otrovu i njihovo biološko djelovanje

FOSFOLIPAZA A  najdestruktivnija sastavnica pčelinjeg otrova za tkivo. To je enzim koji razlaže fosfolipide (uzrokuje hidrolizu esterske veze)  od kojih je sastavljenja stanična membrana. Upravo ta sastavnica pčelinjeg otrova sprječava djelovanje enzima trombokinaze na čemu se temelji učinak pčelinjeg otrova protiv zgrušavanja krvi. Također snižava i krvni pritisak. Ona također aktivira arahidoničnu kiselinu koja se metabolizira u ciklusu cikloksigenaze pri čemu nastaju prostaglandini koji pak reguliraju upalne procese u tijelu.

HIJALORUNIDAZA  dovodi do depolimerizacije hijaluronske kiseline u tkivima čime se omogućuje brže širenje otrova tkivom šireći krvne kapilare.

Aktivni amini u pčelinjem otrovu:

ADOLAPIN djeluje antiupalno  i analgetički blokirajući ciklooksigenazu.

HISTAMIN je hormon s upalnim djelovanjem; izrazit alergijski čimbenik

DOPAMIN I NORADRENALIN podižu broj srčanih otkucaja i potiču simpatički autonomni sustav.

Iz ovog kratkog opisa dijela sastavnica pčelinjeg otrova vidljivo je da otrov sadrži velik broj više ili manje složenih molekula. Neki su sastojci otrova više su proučavani  obzirom na svoje fiziološke učinke, vjerojatno zbog toga što im je koncentracija u pčelinjem otrovu relativno velika; kao i zbog sinergije njihovih učinaka na različite protuupalne mehanizme.

Reakcije organizma na pčelinji otrov

Apitoksin uzrokuje lokalne i opće reakcije.

Lokalne upalne reakcije javljaju se na mjestu uboda, a karakterizira ih crvenilo kože, oteklina, povećena lokalna temperatura, osjet pečenja i boli. Lokalna reakcija javlja se odmah nakon uboda i to je POTPUNO NORMALNA (PRIRODNA) REAKCIJA.

Sluznica i očna spojnica (konjunktiva) reagiraju snažnije od kože, a upala traje duže. Sistemska alergijska reakcija obično spontano dobro teče; iako ljudi žive u strahu od ponovnog uboda.

Vanjski simptomi ovise o toksičnom djelovanju na središnji živčani sustav. Neki ljudi mogu imati alergijsku reakciju, pa i anafilaktički šok već od uboda jedne pčele. Kod većine ljudi apitoksin u manjim dozama aktivira obrambene mehanizme, jer potiče funkciju hipofize i nadbubrežne žlijezde; dok pri većim količinama uboda kod ljudi s prejakim imunitetnim reakcijama uzrokuje veće ili manje tegobe. U takvim je slučajevima sasvim dovoljno popiti pola male žličice soda bikarbone i na mjesto uboda koje smo navlažili vodom također staviti malo sode bikarbone.

Alergeni u otrovu pčele potiču limfocite na stvaranje specifičnih antitijela koja se vežu na druge stanice (mastocite – stanice vezivnog tkiva i bazofile u krvi) te ih čine preosjetljivima.

Prva pomoć pri alergiji na pčelinji ubod:

  • Adrenalin u pripremljenim setovima za potkožnu upotrebu (npr. Fastjekt, Epipen, Anakit, Anahelp, za djecu Epipen Jr) ili adrenalin u prahu npr Medihaler-Epi (samo za inhalaciju) ako imamo neki od ovih preparata ili
  • Brzo djelujući antihistaminik (loratadin, desloratadin, levocetirizin, bilastin).
  • Kortikosteroid (npr. metilprednizolon 40-80 mg). Kortikosteroidi odgađaju kasnu anafilaktičku reakciju, ali za vrijeme akutnog događaja nemaju osobit značaj
  • Čim prije potražiti pomoć liječnika pozvati Hitnu pomoć!!!
  • Što prije nakon uboda odstraniti žalac ako je ostao u koži; pri tome treba paziti da ne istisnemo žalčanu vrečicu

 Kod preosjetljivih ljudi nakon uboda pčele alergijska reakcija može biti lokalna, bez sistemskih simptoma ili može nastati alergijski (anafilaktički šok) s osipom, mučninom, grčevima u trbuhu, bronhijalnim grčevima, oteklinom lica i glasnica, komom i smrću. Ti simptomi se obično pojave jako brzo,već nekoliko minuta nakon uboda! Najčešći uzrok smrti od uboda pčele u  Sloveniji (do sada je registrirano 15 takvih slučajeva) je oteklina grla (angioedem),  rjeđe anafilaktički šok. Čak i ljudi koji inače nisu preosjetljivi na ubod mogu umrijeti nakon uboda u usta ili u vrat.

ANAFILAKTIČKI ŠOK je najteži oblik pretjerane reakcije organizma na otrov pčele (koji može imati i smrtni ishod ukoliko pravovremeno ne reagiramo); akutno opasno stanje sa simptomima bolesti u više organskih sustava istovremeno.

Simptomi anafilaktičkog šoka su:

  • svrbež, crvenilo, urtikarija, angioedem
  • gušenje, kašalj
  • curenje iz nosa, pištanje u prsima
  • otežano gutanje
  • mučnina, povraćanje, proljev, grčevi u trbuhu, napetost
  • povećan broj otkucaja srca, nizak krvni tlak, srčane aritmije, šok
  • slabost, zimica
  • raširene zjenice
  • osjećaj uznemirenosti, strah, tremor, zamućena svijest, vrtoglavica, nesvjestica, koma

 Prva pomoć liječnika kod anafilaktičkog šoka:

  • pacijenta staviti u ležeći položaj s podignutim nogama
  • dajemo mu kisik preko nosnog katatera ili maske za kisik
  • ako se pacijent guši zbog oteklina glasnica u grlu, potrebno je uspostaviti dišni put umetanjem cijevčice (tubusa), koju stavimo u dušnik (traheju) kroz usta ili kroz rez na grlu
  • po mogućnosti spriječimo daljnju apsorpciju antigena i nastavimo infuziju
  • najvažniji lijek za teški anafilaktički šok je adrenalin koji dajemo u obliku inhalacije (udisajem)
  • antihistaminici smanjuju svrbež, osip i angioedem. Prilikom davanja antihistaminika u obliku injekcije u žilu (intravenozno) nužan je oprez jer mogu sniziti ionako snižen krvni tlak
  • glukokortikoidi ublažavaju naknadne događaje u kasnijoj fazi anafilaktičkog šoka. U akutnoj fazi bolesti nisu posebno učinkoviti, jer se njihov učinak pokazuje tek nekoliko sati nakon injekcije

Set za samopomoć:

  • adrenalin
  • brzodjelujući antihistaminik
  • kortikosteroid

LITERATURA:

1) dr. Peter Kapš „Liječenje pčelinjim proizvodima APITERAPIJA”

2) dr. Peter Kapš „Bolezni dihal in čebelji pridelki“

3) http://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/16171/Anafilakticki-sok.html

Tekst pisan u suradnji s dr.ob.med. Ivica Cvetković (član HAD-a) objavljen 2015. godine u časopisu „Hrvatska pčela“. Za sve članove HAD-a za dodatne informacije stojim na raspolaganju za konzultacije na mob: 095 910 66 53 dr.sc. Gordana Hegić

STARI I NOVI OKVIRI naslovnica

STARI I NOVI OKVIRI

Jedan od zadataka pčelara u proljeće je pčelinjim zajednicama dodati ožičene okvire sa satnim osnovama kako bi mlade pčele koje proizvode vosak imale što raditi. Okvire  sa satnim osnovama treba dodavati svakih nekoliko dana u stavljati s jedne ili obje strane legla. Kada pčele izgrade saće te okvire vadimo kako bismo dobili dosta okvira sa novim saćem kojima ćemo zamijeniti staro pocrnjelo saće. Stari se okviri mijenjaju novima i zato što se u starom saću izleglo nekoliko generacija pčela, a u stanicama takvog saća su zaostale presvlake od ličinki i njihov sasušen izmet. Zbog toga su takve stanice saća manje, pa pružaju manje mjesta novim ličinkama, a tada se iz njih rađaju i manje pčele koje slabije rade i brže ugibaju. Osim toga, takvo saće može biti izvor bolesti ako pčele koje su se izlegle prije u njemu nisu bile sasvim zdrave.

(IZVOR: članak Mirte Blažević, dipl. ing. agr: „Dovitljivost pčelara sprečava rojenje“ za Glas Istre od 2. svibnja 2016. )

pčele oružje u ratu naslovnica

PČELE – ORUŽJE U RATU

Konji, slonovi, deve…životinje su kojima se čovjek služio kao pomoćnim sredstvima prilikom ratovanja. Ali, da životinja bude ta koja će donijeti pobjedu, nije baš bilo uobičajeno. Poznata vam je priča o picoku iz našeg Đurđevca. Ispalivši ga iz topa, Đurđevčani su , iako im je to bio posljednji zalogaj, nadmudrili turske vojskovođe, koji su pomislili da već dugo opsjedani grad ipak još ima hrane te su se okrenuli i – otišli. No to je ipak bila samo lukavština. Za vrijeme rata što ga je kralj Henrik I vodio protiv Francuske, ratna sreća mu je okrenula leđa i on je morao uzmicati. Sklonio se u neku utvrdu, ali su Francuzi i dalje silovito napadali. Tada je zapovjednik tvrđave naredio da se među neprijatelje sa zidina baci nekoliko košnica punih pčela. Razjarene su pčele toliko izbole Francuze da su se morali povući. Slično je postupio i Richerd Lavljeg Srca dok je opsjedao Akru u Palestini prilikom križarskog pohoda. Kako su Arapi uporno odolijevali, naredio je da se katapultima ubaci u grad stotinjak košnica. Pčele su izazvale takvu pomutnju da su se branitelji skrili u gradske podrume. To je bilo dovoljno Richardovim vojnicima da uđu u grad i zauzmu ga.

IZVOR: „Jutarnji list“ 9. rujna 2001.

pesticidi i pčele

OTROVNOST I OPASNOST SREDSTAVA ZA ZAŠTITU BILJA NA PČELE

Autor: mr. sc. Milorad Šubić, dipl.ing.agr.

U Republici Hrvatskoj ima oko 8.000 pčelara i približno 360.000 košnica. Prema analizama provedenih anketa gubici u pčelarstvu u Hrvatskoj posljednjih se nekoliko godina kreću od 12 do 15 % (procjena Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, Zavod za biologiju riba i pčela, 2011). Pritom su najviše oštećeni pčelari kod kojih su zabilježeni gubici veći od 60 %. Različiti su uzroci propadanja pčelinjih zajednica, a najvažniji koji se navode u našoj zemlji i drugim državama diljem svijeta navedeni su u Tablici 1.

 Tablica 1. Najvažniji razlozi gubitka pčelinjih zajednica u našoj zemlji (od 1 do 3) i svijetu (od 4 do 6) tijekom posljednjih dvadesetak godina:

1. Različiti nametnici pčela i pritom loša pčelarska praksa (npr. nepravilna i višekratna primjena kemijskih pripravaka protiv varooze dovodi do smanjenja imuniteta zajednice, pa time postaje prijemljivija za druge nametnike)!
2. Negativni okolišni čimbenici (npr. oštra zima, slaba prezimljujuća ishrana pčela).
3. Otrovanja od pesticida (npr. sredstva za zaštitu bilja, sredstva za sanitarnu higijenu – pripravci za suzbijanje komaraca).
4. Elektromagnetsko zračenje bežičnih kućnih telekomunikacijskih uređaja u Njemačkoj dokazano utrostručuje učestalost raspada pčelinjih zajednica!
5. „Poremećaj propadanja pčelinjih zajednica“ (engl. Collony Collapse Disorder, CCD) – dosad neutvrđeni specifični uzrok propadanja zajednica 30 do 40 % (npr. Belgija, Španjolska, Francuska, Grčka). Iz naizgled zdrave zajednice iznenada nestaju odrasle pčele, a malen broj mladih pčela ne može se brinuti za leglo. Kao mogući uzrok spominju se nuklearne elektrane.
6. Primjena GMO u konvencionalnoj poljoprivrednoj proizvodnji.

Iz Tablice 1. vidljivo je da gubici pčelinjih zajednica nastaju i zbog otrovanja od pesticida (sredstva za zaštitu bilja). Usprkos brojnim nedostacima, primjena sredstava za zaštitu bilja u poljoprivrednoj je proizvodnji još uvijek najraširenija metoda suzbijanja neželjenih organizama. U svjetskim je razmjerima prvi Cramer 1967. godine izračunao da štete koje poljoprivrednoj proizvodnji, unatoč poduzetim mjerama zaštite, nanose neželjeni organizmi iznose 35 % vrijednosti potencijalne proizvodnje, a u novije je vrijeme Oerke 1994. utvrdio da su te štete još veće te da iznose čak 42 %! Procjenjuje se da bi bez mjera zaštite takvi gubici bili barem dvostruko veći! S globalnim klimatskim promjenama procjenjuje se daljnji porast štetnosti nametnika pa, grubo uzevši, danas pola proizvodnje žanje i bere čovjek, a pola štetočine! U našoj je zemlji Maceljski 1995. godine procijenio da izravne štete od neželjenih organizama iznose 29,2 % od potencijalne, odnosno čak 41,25 % od ostvarene proizvodnje! Smatra se da bi negativni utjecaj štetočina na kvalitetu poljoprivrednih proizvoda povećalo izračunate štete za 10 do 15 %. Među najugroženijim biljnim vrstama, kod kojih zbrajamo najveće štete od nametnika, u našoj su zemlji primjerice krumpir, jabuka, vinova loza i kupusnjače (prikazano u Tablici 2.).

Tablica 2. Štete koje u biljnoj proizvodnji nanose neželjeni organizmi u Republici Hrvatskoj (Maceljski, 1995):

Kultura Bolesti Štetnici Korovi Ukupno
Krumpir 30 % 8 % 6 % 44 %
Jabuka 22 % 15 % 3 % 40 %
Vinova loza 20 % 5 % 8 % 33 %
Kupusnjače 4 % 15 % 5 % 28 %

Velika većina sredstava za zaštitu bilja, dopuštenih u našoj zemlji (nešto više od 98 %), temeljem općih podataka o otrovnosti (srednja letalna doza), svrstana je u tri skupine otrova, a prodaja bez evidencije pritom je dozvoljena samo za III. skupinu otrova. No, osim za čovjeka sredstva za zaštitu bilja mogu u većoj ili manjoj mjeri biti otrovna za domaće životinje, divljač, ptice, ribe i pčele! Čovjek danas koristi više od 70.000 kemijskih spojeva u najrazličitije svrhe (u industriji, prometu, kućanstvu), a za suzbijanje štetnih organizama u hrvatskoj poljoprivrednoj proizvodnji tijekom 2011. godine bila je dopuštena 221 djelatna tvar. Približno 75 % tih spojeva barem je 400 % manje otrovno od kuhinjske soli (natrijev klorid) koja se koristi kao dodatak jelima i/ili aceti-salicilne kiselinekoju u svijetu kao lijek koristimo u godišnjoj količini 42.000 tona (Aspirin, Andol). Neki od tih kemijskih tvari poznate su i pčelarima jer ih koriste za suzbijanje neželjene varooze(npr. amitraz, fluvalinat). Pri ocjeni dvaju jednako otrovnih sredstva opasnost im dodatno određuje njihova formulacija, hlapivost, način, uvjeti i mjesto primjene te izloženost osobe koja obavlja aplikaciju. Za pčele je od dva jednako otrovna sredstva manje opasno ono koje ima odbijajući (repelentni) učinak. Sve do početka 1990-tih godina u našoj su zemlji, ali i u svijetu, bilježeni slučajevi povremenog trovanja pčela manjih razmjera zbog nestručnog rukovanja sredstvima za zaštitu bilja. Često bi poljoprivrednici iz neznanja početkom i/ili tijekom cvatnje poljoprivrednih kultura koje privlače pčele (npr. uljana repica, jabuke) koristili insekticide otrovne i opasne za pčele (npr. dimetoat, klorpirifos-etil, abamektin). Stoga su „Pravilnikom o uputama kojih su se obavezni pridržavati korisnici sredstava za zaštitu bilja te uvjetima kojima moraju udovoljavati“ (NN 135/08, 73/10) u člancima 6. i 7. propisane mjere za zaštitu pčela.

PESTICIDI I PČELE 3

Tijekom 1991. godine pojavljuje se na svjetskom tržištu nova insekticidna tvar imidakloprid (pripravci Confidor SL – za prskanje biljaka i Gaucho FS – za tretiranje sjemena), prvo u Francuskoj a vrlo brzo gotovo u cijelom svijetu (u Hrvatskoj je registriran 1996. godine). Naknadno se iz iste kemijske skupine (neonikotinoidi) pojavljuju još tiametoksam (Actara WG – za prskane biljaka, Cruiser FS – za tretiranje sjemena),tiakloprid (Calypso SC – za prskanje biljaka), acetamiprid (Mospilan SP – za prskanje biljaka) i klotianidin (Poncho FS – za tretiranje sjemena). Ta skupina insekticida u posljednjih je dvadesetak godina istisnula iz primjene mnoge starije djelatne tvari iz skupine kloriranih ugljikovodikaorganofosfatakarbamata i sintetskih piretroida. Zajednička svojstva nove, danas najraširenije, skupine insekticida (neonikotinoidi) jesu: visoka insekticidna djelotvornost, odlična sistemičnost u biljci, smatraju se sigurnim za okoliš (manja opasnost za podzemne vode), niske su otrovnosti za sisavce, pa se danas diljem svijeta koriste u suzbijanju štetnih kukaca s usnim ustrojem za bodenje i sisanje, te grizenje i žvakanje. Ipak, neki od njih su vrlo otrovni za pčele, npr. srednje letalna dozaimidakloprida i klotianidina za pčelu je manja od 0,005 µg/pčeli, a tiametoksama vrlo bliska istoj vrijednosti. Pripravak Calypso SC (tiakloprid) nisko je otrovan za pčele, čak i ako se koristi u cvatnji. Pripravak Mospilan (acetamiprid) nije toksičan za odrasle pčele, ali je vrlo opasan za sve stadije pčelinjeg otvorenog legla.

Nedugo nakon njihove prve registracije u Europi se pojavio novi štetnik, kukuruzna zlatica (Diabrotica virgifera var. virgifera): prvo godine 1992. u Srbiji, a već 1995. godine širi se u Hrvatsku. Nadležno Ministarstvo još iste 1995. godine donosi „Naredbu o poduzimanju mjera za sprječavanje širenja kukuruzne zlatice Diabrotica virgifera virgifera LeConte“ (NN 96/95). Godine 2002. bilježimo prve veće ekonomske štete (na području Baranje >80 %), a već 2003. sezone taj se štetnik proširio prema zapadu do naše najsjevernije Međimurske županije. Osnovnu mjeru zaštite, odnosno poštivanje višegodišnjeg plodoreda 3 do 4 godine, većina stočarskih farmi ne može provoditi zbog nedostatka zemljišta, a primjena ekološki prihvatljivih insekticida, čija je uporaba u integriranoj proizvodnji dopuštena isključivo u trake, također je manje zastupljena jer mnogi poljoprivrednici na sijačicama za kukuruz nema ugrađene potrebne depozitore pa je u praksi sjetva tretiranog sjemena insekticidima osnovna mjera zaštite. Jedini dopušteni insekticidi za suzbijanje kukuruzne zlatice tretiranjem sjemena u našoj su zemlji imidaklopridtiametoksam i klotianidin.

Godine 2008. zabranjena je primjena klotianidina u Njemačkoj (Poncho FS). U pokrajini Baden-Württemberg pčelari su tijekom nekoliko dana izgubili dvije trećine svojih zajednica. Kod uginulih pčela naknadno je dokazana prisutnost klotianidina. Zbog nepravilnog oblaganja sjemena došlo je do nanošenja klotianidina na susjedne kulture u cvatu. U proljeće 2011. zabilježen je pomor pčela u susjednoj Sloveniji, u pograničnom dijelu sa Mađarskom (Prekmurje). Stradalo je 2.000 košnica (10 %) u blizini polja uljane repice u cvatu (sumnja se na nanošenje klotianidina prilikom sjetve tretiranog sjemena kukuruza). Po uzoru na Njemačku iz prodaje je povučeno tretirano sjeme kukuruza.

Također, iz tog je razloga prema Direktivi 2010/21/EU propisana obavezna modifikacija podtlačnih pneumatskih sijačica za sjetvu i kontrola prašenja (Heubachov test) sjemena tretiranih insekticidima u zemljama Europske unije. Prva nadogradnja podtlačne pneumatske sijačice u Hrvatskoj napravljena je u veljači 2009. (OLT Osijek), a 2010. godine o istoj je problematici Javna poljoprivredna savjetodavna služba izdala brošuru „Upute za sjetvu tretiranog sjemena kukuruza“. Ipak, u našoj zemlji modifikacija starijih podtlačnih pneumatskih sijačica za kukuruz još nije zakonska obveza. Mehaničke sijačice ne stvaraju prilikom sjetve zračno strujanje, a kod nadtlačnih pneumatskih sijačica strujanje zraka je usmjereno prema tlu. Kod njih otpadne čestice ne predstavljaju nikakav rizik od zagađivanja okoliša. Kod podtlačnih pneumatskih sijačica strujanje zraka koje stvara ventilator usmjereno je ispuhom u okolinu pod kutom od 45° do 100°. Strujanjem nekontrolirano mogu biti ispuhane i potencijalno opasne otpadne čestice. Za vrijeme sjetve kukuruza poneki usjevi (uljana repica, jabuke) ili korovne biljke cvatu, pa pčele i drugi kukci koji ih posjećuju mogu biti izloženi negativnom djelovanju sitnih insekticidnih čestica nanesenih  vjetrom. Dorađivači sjemena mogu u našoj zemlji obaviti test na maksimalno dozvoljeno prašenje (Heubachov test) u Zavodu za sjemenarstvo i rasadničarstvo pri HCPHS u Osijeku.

ALBERT EINSTEIN

U Republici Hrvatskoj bi, zbog velikih sjetvenih površina kukuruza i raširenosti kukuruzne zlatice, modifikacija podtlačnih pneumatskih sijačica i kontrola tretiranih partija sjemena insekticidima na maksimalno dozvoljeno prašenje trebalo čim prije sukladno Direktivi 2010/21/EU postati zakonska obveza, a ne samo preporuka.

 IZVOR: http://www.savjetodavna.hr

primjena pčelinjih proizvoda kroz povijest naslovnica 1.

MED – HRANA BOGOVA I NAPITAK BESMRTNOSTI

Primjena pčelinjih proizvoda kroz povijest

      Med, propolis i vosak poznati su čovjeku odavno, jer je još u paleolitsko doba kad je bio lovac i sakupljao plodove prirode u potrazi za hranom u šupljem drveću i pećinama otkrio pčelinje zajednice i njihove visokovrijedne proizvode. Iako su se pčelinje zajednice još dugo vremena uništavale kako bi se došlo do meda, prapočetak pčelarstva – trenutak kada se lov na med pretvorio u uzgoj pčela –  seže u prošlost čak 4.500 godina prije Krista. Stari Egipćani su vjerovali su da su pčele nastale od suza boga Sunca Ra koje su pale na zemlju i držali su ih u valjkastim košnicama izrađenim  od slame i nepečene gline. Za njih su one bile simbol hrabrosti, predanosti i vjernosti, pa ne čudi da su neki faraone imali pridjevak  „gospodari pčela“. Mnogo je dokaza da su pčelinji proizvodi bili u to doba veoma cijenjeni: na obeliscima i zidnim slikarijama, po hramovima i grobnicama faraona, a pored kraljevskih sarkofaga arheolozi su pronašli i staklenke s medom, saće i kolače od meda koji su služili kao hrana mrtvima. Med se u drevnom Egiptu koristio za ozljede, želučane i crijevne bolesti, kod problema s bubrezima i očima, o čemu najviše svjedoči papirus „Priprema lijekova za sve dijelove tijela“ (Georg Moritz Ebers, 1873.) s nizom medicinskih recepata iz tog doba. Da bi osvježile svoj dah, drevne Egipćanke su gutale pilule od meda i začina. Med se prinosio kao žrtva bogovima,  a njime su i premazivali tijela umrlih faraona i drugih uglednika onog doba kako bi ih zaštitili od raspadanja. Pčelinji vosak i propolis se koristio u melemima i kao sredstvo za konzerviranje.

      Još 4.000 godina prije Krista u Indiji se med koristio kao lijek protiv trovanja biljnim i životinjskim mineralnim otrovima i ugriza otrovnih životinja, a prema drevnim zapisima bio je nezaobilazan sastojak „some“ – svetog napitka besmrtnosti. Ayurveda – Knjiga života – najstariji dokument indijske narodne medicine govori o produžetku života na čak 500 godina pomoću eliksira u čijem su sastavu bili med i mlijeko.

grčki simpozij

      I u staroj Grčkoj je med bio posebno cijenjen: jedan mit iz tog doba govori kako su pčele držale stražu oko ulaza u špilju u kojoj se rodio Zeus i polagale med na usne tek rođenog boga, pa ambroziju –  poslasticu od meda, voća i sira zovu hranom Bogova! Pčelarenje se spominje i u poznatom Homerovom epu „Ilijada“. U vrijeme vladavine atenskog vladara Perikla (oko 495. – 429. godine prije Krista) na području Atike bilo je 20 tisuća košnica, ponajviše zbog meda s okusom majčine dušice podrijetlom sa planine Himetus. Kad su stogodišnjeg mudraca Demokrita (460. – 371. godine prije Krista) pitali kako je moguće biti zdrav, a tako star, odgovorio je: „Upotrebljavaj ulje izvana, a med iznutra!“ Za Hipokrata (460. – 377. god. prije Krista), najvećeg reformatora antičke medicine, pčelinji su proizvodi  „veoma tajanstvena sredstva“, pa za liječenje angine preporučava voštane obloge na glavi i vratu, dok za liječenje apcesa koristi propolis. Poznate su njegove riječi: “Neka tvoja hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana!“ Grčki povjesničar Plutarh tvrdio je da je Hipokrat  zahvaljujući upravo takvom motu živio više od 100 godina, a jedna od legendi o „ocu medicine“ kaže da se na njegovu grobu naselio roj pčela koji je proizvodio tako vrstan med da je liječio dječje bolesti.I Aristotel (384. – 322. god. prije Krista), poznati starogrčki mislilac, prirodoslovac i pisac prve stručne knjige o uzgoju pčela proučavao je i blagotvorno djelovanje pčelinjih proizvoda na ljudski organizam, pa između ostalog u svojim djelima piše i o liječenju povreda, rana i infekcija pomoću propolisa.

rimske gozbe mozaik

       U Rimskom carstvu su se izmijenili mnogi carevi, no njihova ljubav prema pčelarstvu i medu je uvijek ostala ista. Proučavanje pčela je u starom Rimu bilo obavezni dio općeg obrazovanja i kulture, čak je postojalo i zanimanje „njegovatelj pčela“. Prema receptima iz kuharice Marcusa Gaviusa Apiciusa bogataške gozbe započinjale su maslinama i vinom zaslađenim medom, a završavale bi desertom od voća, orašastih plodova i kolača od meda. Puževi kao specijalitet na carskoj trpezi su bili hranjeni i zaslađivani medom, a u dulciarijima – prvim prodavaonicama kolača najtraženiji proizvod su bili medenjaci. Osim za hranu i piće med se koristio i kao univerzalno sredstvo za liječenje, kozmetičko sredstvo, antidepresiv, čak i kao afrodizijak, dok se  pčelinji vosak se koristio u proizvodnji svijeća, sapuna, krema. Malo je poznata činjenica da su starorimski kipari vosak znali koristiti za ispunjavanje pukotina i pokrivanje mrlja koje su se pojavljivale na isklesanim kipovima. Jedan od najvećih medicinskih znanstvenika starog Rima Galen (131. – 201. god. prije Krista) u svojim raspravama o medicini spominje apiterapiju, a Gaj Plinije Stariji (23. g. pr. Kr. – 79. g. pr. Kr.) u svojim knjigama za neke probavne smetnje preporučuje korištenje pčelinjeg voska. Rimskim je vojnicima med služio kao  antiseptik za rane zadobivene u brojnim bitkama, a poput starih Egipćana i Grka  i Rimljani su svojim bogovima darivali med i stavljali ga u grobove svojih najmilijih. Kako je proizvodnja meda u Rimskom carstvu donosila znatan profit, pčelarstvo je bilo tako prošireno da nije postojao posjed bez barem jednog pčelinjaka, a navodno da je glasoviti vođa i imperator Gaj Julije Cezar (100. g. pr. Kr. – 44. g. pr. Kr.) med prihvatio i kao sredstvo za plaćanje poreza umjesto zlata. Najznačajniji pjesnik rimske književnosti za vladavine cara Augusta – Publije Vergilije Maron (70. g. pr. Kr. – 19. g. pr. Kr.) u svom životnom djelu „Eneida“ spominje da glavni junak epa Eneja u hipu promatra kao „u proljeće rano po poljima cvjetnim na suncu posluju pčele“. U svojoj je enciklopediji „Naturalis Historia“ pisac i znanstvenik u vrijeme vladavine cara Nerona Gaj Plinije Stariji (23. g. pr. Kr. – 79. g. pr. Kr.) tvrdio da je med s otoka Šolte traženiji u Rimu od atenskog. Iz povijesti znamo da je još Kleoparta, egipatska kraljica (69. g. pr. Kr. – 30. g. pr. Kr.) i ljubavnica Gaja Julija Cezara i Marka Antonija znala za blagotvorna svojstva meda, pa se, kako bi sačuvala mladolik izgled, redovito kupala u medu i mlijeku. I Pompeja, žena zloglasnog cara Nerona za njegu lica je koristila losion od meda i magarećeg mlijeka. Poznati rimski pjesnik iz vremena cara Augusta Publije Ovidije Nazon (43. g. pr. Kr. – 18. g. po Kr.) u svojoj nedovršenoj elegiji „Medicamina Faciei“ („Kozmetika za žensko lice“ poznata i kao „Umjetnost ljepote“), posvećenoj Rimljankama koje žele sačuvati svoju ljepotu i zavodljivost, odnosno usporiti starenje i propadanje svog lica i tijela, nudi ženama recepte za kozmetičke tretmane u kojima je jedna od komponenti i med, štoviše obećava da će „njihovo lice nakon preporučenih tretmana zasjati bolje nego u zrcalu“.

rimljanke kozmetika

      Muslimani su med držali Božjim darom, njihovi liječnici su ga koristili u liječenju mnogih bolesti, a u Kuranu se pčelinji otrov spominje kao lijek za muškarce. Arapski liječnik i filozof Abu Ali Ibn – Sina (Avicenna) pisao je o medu kao sredstvu za dugovječnost, a pčelinji vosak spominje kao protuotrov. U svojoj knjizi „Kanon medicine“ navodi čak 150 recepata na bazi meda ili u kombinaciji s drugim lijekovima za liječenje različitih bolesti dišnih puteva, probavnih organa, kože i očiju.

slavenski običaji

     I u feudalizmu je med bio izuzetno cijenjen, a do otkrića šećera služio je i vlasteli i običnom puku za zaslađivanje, u pripremi kruha od đumbira, pri glaziranju voća i za premazivanje pečenki zbog hrskavosti i intenzivnije boje. U samostanima širom srednjevjekovne Europe pčelarstvom su se bavili redovnici, prvenstveno zbog izrade svijeća od pčelinjeg voska, koje su bile na cijeni zbog ugodnog mirisa i dugotrajnog čistog gorenja bez dima. Specijalitet tog doba – medenjak bio je samo nuzproizvod, no kako su skupe začine, neophodne u proizvodnji medenjaka, mogli nabaviti samo redovnici oni su postali i prvi medičari. U to je vrijeme medenjak  bio privilegija imućnijih građana – cijenjen i kao čudo slastičarskog umijeća i kao blagdanski ukras, suvenir, čak i kao izvozni artikl za hodoćašća i obiteljska slavlja. Car Karlo Veliki (742. – 814.) opisuje kako se liječio pčelinjim ubodima,  a recepti za korištenje meda u liječenju rana i niza drugih zdravstvenih tegoba postoje i starim ruskim liječničkim rukopisima. Osim što im je služio kao zaslađivač, stari Slaveni su med i druge pčelinje proizvode primjenjivali kao prirodno ljekovito sredstvo, pa je bio na cijeni i među bogatašima i kod običnog puka. Iako je medovača zasigurno najstarije alkoholno piće koje je čovjek konzumirao i bila je popularna još za vrijeme Rimskog carstva, slavenski su narodi su joj davali poseban značaj, jer je med za njih u to doba bio simbol plodnosti i sreće.  Unatoč  visokoj cijeni medovača je bila jedan od glavnih izvoznih artikala sve do XIV stoljeća kada je u Francuskoj i Italiji počela proizvodnja denaturiranog alkohola.

TEKST: inž. Gregurić Damir, član Hrvatskog apiterapeutskog društva

pčele koje ne ubadaju

VJEROVALI ILI NE: POSTOJE PČELE KOJE NE UBADAJU!

Poput svih organizama na svijetu i pčele imaju svoje neprijatelje od kojih se brane posebnim organom – žalcem. Žalčani aparat je smješten na kraju zatka i nalazimo ga samo kod radilica i matice. Otrov koji se u tijelo ubodenog unosi pomoću žalčanih iglica koje ga sišu iz mjehura stvara se u posebnoj žlijezdi u stražnjem dijelu zatka ispod probavnog trakta. Otrov se u žalčanu vrećicu skuplja od 12.-tog do 20.-tog dana života pčele. Nakon toga se otrovna žlijezda osuši, ali otrov ostaje sačuvan u vrećici. Najveća proizvodnja otrova je u proljeće i ljeto – kada su pčele najaktivnije i kada je najveća učestalost napada od strane neprijatelja. Kada je radilici mjehur pun otrova, ona postaje stražarica i potom sabiračica. Matice imaju žalac duži od radilica i služi im isključivo da ubodu drugu maticu. I vrećica kod matice sadrži 3 x više otrova nego u radilica. Nakon što ubodu druge insekte, pčele lako izvlače žalac, no ako ubodu čovjeka ili neko drugo biće s elastičnom kožom, ona se stisne oko zubića na iglicama i pčele ne mogu izvući žalac, on se otkida, nastaje velika rana i pčela umire. Kada pčela želi ubosti, sjeda na kožu i pošto je preslaba da buši kožu, traži rupice u njoj i tu zabada žalac. Ako ubode u rupicu kroz koju izlazi loj – bol je malena, ako ubode u rupicu gdje se luči znoj – bol je veća, a ako ubode u čvorić gdje završava živac – bol je veoma neugodna!   

Vjerovali ili ne, postoje i pčele koje ne bodu, odnosno žalac im je tako malen da ne može vršiti obrambenu funkciju. Na prvom je mjestu potporodica Meliponinae – tropske pčele koje žive na istoku Australije i na otoku Madagaskar, ali ih ima i u Africi, jugoistočnoj Aziji, srednjoj i južnoj Americi, štoviše neke od njih, npr. Melipona anthidioides, koja obitavaju u Brazilu pogodne su za uzgoj u gusto naseljenim sredinama (čak i u neboderima do 12 katova!) kao kućne ljubimice, jer su pitome i ne napadaju ljude, čak ni pri uzimanju meda. Košnice pčela bez žalca se razlikuju od košnica drugih medonosnih pčela. Umjesto da med i pelud pohranjuju u uobičajene heksagonalne stanice saća, pčele bez žalca grade grozdove ovalnih komorica. Kad su komorice pune, pčele ih zatvore, a potom na njima ili oko njih izgrade još komorica i tako stvaraju gnijezda za svoju zajednicu koja broji daleko manje jedinki nego Apis mellifera. Na veliku žalost europskih pčelara, Meliponinae mogu živjeti samo u tropskoj klimi, što znači da ćemo i dalje morati paziti da ih ne razljutimo i da ih vjerojatno nikad nećemo moći držati kao kućne ljubimce!

jeste li znali naslovnica

JESTE LI ZNALI?

Pčela ima 3 mala točkasta oka nalik na naše i 2 velika složena oka sastavljena iz više tisuća dijelova koji svaki za sebe predstavlja posebno oko. Zahvaljujući takvim organima vida pčele slažu slike poput mozaika (300 sličica u sekundi – za razliku od ljudi koji vide samo 24 slike u sekundi!). Bez jednostavnih očiju pčele ipak vide, no bez složenih očiju se ponašaju kao slijepe.

Pčele vide samo određene boje: žutu i plavu, zelenu doživljavaju kao crnu, a crvenu uopće ne vide. No mnogo je važnije što vide ultraljubičastu boju koju ljudi ne mogu vidjeti zbog ograničenosti svojih očiju. Ultraljubičaste zrake su pčelama glavni vodič u prirodi, jer pomoću njih vide sunce kroz sve predmete: oblake, drveće, zgrade – kao da ih nema! Pčele drugačije gledaju izvan košnice (orijentiraju se kroz boje, oblike i pogledom u daljinu), a drugačije u košnici. Iako se dugo smatralo da zbog mraka u košnice pčele ne vide, upravo UV-zrake im i to omogućavaju.

Kao što im napolju u prirodi pomažu naći pravac povratka  košnicu dok je dan i sunce iznad horizonta, bez obzira je li vedro, oblačno ili maglovito, na specifičan način pčele zahvaljujući složenim očima i UV-zrakama vide i kroz dasku košnice. Pčele koje se nisu stigle vratiti u košnicu prije zalaska sunca, sjedaju na prvi list i ispod lista čekaju jutro. Čim sunce svane, ono im daje potrebnu (toplinsku) energiju i orijentir za povratak doma. Zato pčelari vole govoriti da su pčele djeca Sunca.

INDEX BOLI

Ako ste se ikad pitali na kojim dijelovima tijela će vas najviše boljeti ubod pčele, odgovor možete naći u istraživanjima ovogodišnjih laureata entomologa Justina Schmidta i znanstvenika sa Sveučilišta Cornell u New Yorku koji su popularnu nagradu Ig Nobel (parodiju Nobelove nagrade) osvoji upravo s bolnim eksperimentima na ovu temu. Smith je naime tijekom 38 dana pritiskao pčele na 25 različitih mjesta na svom tijelu sve dok ga one ne bi ubole, nakon čega je procjenjivao jačinu boli na ljestvici od 1 do 10. Najbolnijim mjestima za ubod prema njegovoj procjeni su: nosnice, gornja usnica i vrh muških genitalija. Sličnim znanstvenim preokupacijama (samo tijekom puno duljeg perioda istraživanja) bavio se i Schmidt koji je razvio i tzv. INDEKS BOLI OD UBODA. U svojim je radovima opisao 78 različitih vrsti uboda, pri čemu se koristio pridjevima poput „bogat, pomalo hrskav, sličan onome kad vam ruka zapne u rotirajućim vratima“.

STRIP O UBODU PČELE

Na kraju, što reći osim da je bizarnosti bilo i bit će uvijek! Ipak činjenica da su ti na prvi pogled nebitni detalji naša stvarnost i samim time zaslužuju bar malo pozornosti, naravno i znanstvene, no pitam se treba li i nagrađivati iako ponekad baš takvi „šašavi“ eksperimenti donose pozitivne promjene u svakodnevnom životu.

JESTE LI ZNALI

BUMBARI SE PRILAGODILI ZATOPLJENJU

Kako u globalnom smislu vanjske temperature rastu, sve manje bumbara živi u južnim dijelovima svojih staništa, otkriva američka studija objavljena prije dva mjeseca, dok u sjevernim područjima istih zona, bez obzira na hladniju klimu, mnoge vrste nastavljaju živjeti, što znači da se ukupno stanište bumbara iz dana u dan smanjuje. Ovo je prvi put da su znanstvenici dokazali da klimatske promjene imaju direktan utjecaj na biologiju bumbara. Bumbari su važni oprašivači, pa bi se bez njih dovelo u pitanje i niz poljoprivrednih kultura, a kako je i pčelinja populacija već godinama ugrožena zbog bolesti i pesticida, ova studija pruža neke nove spoznaje o tim činjenicama i pokušava odgovoriti hoće li ove vrste nastaviti odumirati ili čak posve nestati s određenih staništa.

„Ovo nije problem za ubuduće…“ – naglašava jedan od autora studije Jeremy Kerr, ekolog sa Sveučilišta u Ottawi (Kanada): „Ovo se dešava sada, s time da to – sada – traje već decenijama!“

Kerr i njegovi suradnici su proučavali kukce iz zbirki entomoloških muzeja sjeverne Amerike i Europe, pa su podaci iz studije rezultat proučavanja više od 423.000 bumbara iz razdoblja 1901. – 2010. godine i obuhvaćaju 67 vrsta kukaca, što čini oko 50 % ukupne populacije na tom području. Od 1974. – 2010. godine u staništima bumbara širom istražene zone prosječna je temperatura narasla za 2,5*C, a neke vrste bumbara su se tijekom tih godina preselili oko 300 km sjeverno.  

„To je ogromna udaljenost!“ – tvrdi Kerr: „Jedna od vrsta bumbara Bombus affinis česta na jugu SAD je gotovo nestala, dok neke druge vrste npr. leptiri opstaju! To je zato što su bumbari vrlo osjetljivi na toplinu. Čak i oni koji su se preselili iz toplijih u hladnije krajeve, sada se penju do 300 m na još hladnije visine. Začuđuje činjenica da većina bumbara nastavlja živjeti uz sjeverni rub svog staništa, što je u suprotnosti s drugim vrstama kukaca i njihovoj reakciji na klimatske promjene.“

Znanstvenici su svoja otkrića objavili 10. srpnja u časopisu „Science“. Jedan od mogućih odgovora na pitanje kako globalno zatopljenje utječe na simbiozu pčela i biljaka leži u najnovijoj studiji. Smanjenje broja nekih vrsta cvijeća uzrokovano klimatskim promjenama dovelo je do smanjenja duljine jezika alpskih bumbara u zadnjih 40 godina. No zbog povećanja temperature te vrste cvijeća postale su bitno rijeđe smanjivši se za 60 %. Ta pojava bi mogla pomoći u predviđanju budućih učinaka klimatskih promjena na druge ekosustave, smatraju autori istraživanja. Scott Hayward, biolog sa Sveučilišta u Birmingham (Engleska) nije bio uključen u ovo istraživanje, ali tvrdi: „Rezultati veoma intrigantni, pa će se ubuduće morati više koncentrirati na biologiju bumbara, koja je za nauku još uvijek velika misterija!“

IZVOR: http://www.student.societyforscience.org 

JESTE LI ZNALI NASLOV

DULJINA ŽIVOTA PČELA I PRODUKTIVNOST PČELINJAKA

  Ako produljimo život ljetnih pčela sa 30 na 35 dana, uz prosječno zalijeganje matice od 1.800 jaja dnevno, za glavnu pašu će to značiti 9.000 pčela više! Ako na jednom izletu pčela unese 50 mg nektara, a tijekom dana napravi 12 izleta, to znači da za 1 dan 1 pčela unese 600 mg nektara. Ako su pola od spomenutih 9.000 pčela izletnice, tih 4.500 pčela će unijeti 3 kg nektara (=2,5 kg meda) dnevno, odnosno 7,5 kg meda za 5 dana. Pčelinjak s 20 zajednica unese za 5 dana višak od 150 kg meda!

Utjecaj aktivnosti na duljinu života pčela

Autor teksta računa da je duljina života  40 dana (u razdoblju manje aktivnosti: po završetku paše i smanjenom leglu), 35 dana (u rano proljeće uz jak razvoj legla), 28 dana (tijekom pune aktivnosti: razvoj legla, izgradnja saća, jaka paša), iznimno 22 dana (po vrlo nepovoljnim uvijetima) iako navodi podatak da su neke ljetne pčele živjele i 300 dana, zaključivši da je duljina života pčela u direktnoj vezi s njihovom aktivnošću: što je veća aktivnost, to se pčele više troše i kraće žive!

Utjecaj ishrane na duljinu života pčela

Ugledni pčelarski stručnjak Glen Sanley iz SAD konstatirao je da pčele uzgajane na šećeru žive 10 – 15 dana kraće u odnosu na pčele uzgajane na medu. Ishrana medom, ali bez peludi također će imati negativna utjecaj na duljinu života. Pčele hranjene isključivo medom živjet će 20 – 25 dana, a medom i peludom 40 – 50 dana. Pritom autor naglašava kako nikakva zamjenica peludi ne može osigurati kvalitetan razvoj pčela: pčele hranjene peludom živjele su 47,4 dana, kvascem i sojinim brašnom 38 dana, a čistim šećerom 22,5 dana (M. Hajdak). Za ishranu pčela najbolji je poliflorni pelud, a neka istraživanja u SAD su pokazala da su pčele hranjene peludom uljane repice živjele 48 – 65 % dulje u odnosu na pčele hranjene peludom suncokreta (zbog razlike u samo 1 aminokiselini!).

 Utjecaj količine hrane na duljinu života pčela

Pčele u zajednici s obiljem hrane (11 kg meda) žive 38 dana., a sakupljačka aktivnost im traje 20 dana. Za razliku od njih pčele s rezervama hrane 6 – 8 kg žive 2 dana kraće i toliko su i manje aktivne. Pčele uzgojene na zalihi od svega 3 – 4 kg meda u košnici, živjet će svega 32 dana i za tog će života biti aktivne samo 14 dana.  Ako bi matica dnevno polagala 1.500 jaja, za tih 6 dana razlike između prve i treće ispitane skupine, u zajednici bi bilo 9.000 pčela više, te zbog produljene sakupljačke aktivnosti unos bi bio veći za 22 kg nektara!

 Utjecaj stresa i uznemiravanja zajednice na duljinu života pčela

Čimbenici koji izazivaju stres pčelinje zajednice su: izostanak paše, nedostatne zalihe hrane u košnici, bolesti, razrojavanje, pretjerano oduzimanje meda, prevelika udaljenost izvora hrane u prirodi, prečesti pregledi i uznemiravanje zajednica, nepravilno utopljavanje i ventilacija, staro saće. Što je više ovih negativnih činioca na pčelinjaku, to je i život pčela kraći.

Utjecaj matice na duljinu života pčela

Autor naglašava da kvaliteta matice ima direktan utjecaj na težinu položenih jaja koja varira između 0,082 mg – 0,212 mg. Mlada matica u punoj formi polaže krupnija jaja od kojih se razvijaju pčele visokog biološkog potencijala i duže životne dobi.

Utjecaj vjetra na na duljinu života pčela

Od ukupno potrošene energije pčele potroše 30 – 40 % na održavanje klimatskih uvjeta u košnici što je stvarno iscrpljujuće i ima direktan utjecaj na njihovu životnu dob. Brzina vjetra 8 m/sek mijenja sastav zraka u košnici 2 – 3 x tijekom 1 sata: u takvim uvijetima pčele troše mnogo energije, više se troše i kraće žive!

Utjecaj relativne vlažnosti u zrakuna duljinu života pčela

Optimalna relativna vlažnost u košnici je 51 % pri kojoj će pčele živjeti 40 dana. Niska vlažnost (25,5 %) skraćuje život za 8 dana (na 32 dana), a visoka vlažnost (93 % na ispitivanom uzorku) još negativnije utječe, pa pčele žive svega 8,4 dana!

Utjecaj snage zajednice na duljinu života pčela

U jakim zajednicama uzgajaju se pčele visokog biološkog potencijala. Duljina života pčela u jakim zajednicama je veća nego kod slabijih zajednica. Pčele izležene u zajednici težine 2,2 kg u odnosu na pčele iz zajednice težine 0,9 kg živjele su dulje za 4,8 dana.

(IZVOR: Zoran Milanović: „Dužina života pčela i produktivnost pčelinjaka“, članak objavljen u časopisu „Pčelar“ br. 7/2015.)

AUTOPUT ZA PČELE naslovnica

AUTOPUT ZA PČELE

Kraljevina Norveška koja se u zadnjem desetljeću suočila s ogromnim gubicima pčela, ali i drugih kukaca oprašivača zbog pretjerane upotrebe pesticida, smanjenja zelenih površina, globalnog zagrijavanja i drugih razloga, odlučila je stati na kraj tome i pomoći pčelama da opstanu gradnjom tzv. „autoputa za pčele“ – zelenog koridora kroz svoj glavni grad Oslo koji se prostire na površini od preko 400 km2. U Norveškoj postoji oko 200 vrsta pčela, a ugroženo ih je gotovo trećina. Slično je i bumbarima: od ukupno 35 ugroženo je čak 6 vrsta. Povezivanjem cvjetnjaka i parkova na terasama i krovovima škola, tvrtki, javnih institucija i privatnih kuća tzv. „stanica za pelud“ na svakih 250 m udaljenosti stvorila bi se prirodna infrastruktura koja bi pčelama omogućila sigurnu migraciju kroz Oslo. Program vodi organizacija za zaštitu okoliša “ByBi” koja bi uz podršku lokalnih kompanija stvarala zelene površine  s cvijećem i košnicama po krovovima kuća i poslovnih zgrada u Oslu kako bi pčele imale gdje se odmoriti ili možda i naseliti. U ovom hvalevrijednom projektu koji može biti primjer i drugim zapadnoeuropskim i svjetskim metropolama zajednički surađuju lokalna vlast, znanstvenici i stanovništvo Osla.

košnice pod nebesima slika

KOŠNICE POD NEBESIMA

           Pčelari u Hong Kongu žele da dokažu da je moguće baviti se pčelarstvom u velikim metropolama. Jedan od njih gaji pčele na 14. spratu zgrade u kojoj živi, u industrijskoj zoni Hong Konga. Majkl Lijung je dizajner po profesiji i verovatno prvi urbani pčelar u Hong Kongu. On gaji pčele na tradicionalan kineski način, bez zaštitne odeće, rukavica i mreže za glavu, jer tako, prema kineskom verovanju, održava bliske odnose čoveka sa pčelama. Po ovoj tradicionalnoj metodi, da se pčele ne bi uznemirile, sa njima treba raditi vrlo sporo i smireno.
Iako je ideja da se pčele razmnožavaju u gradu gde okruženje nije prilagođeno njihovim potrebama pomalo neobična, oko Hong Konga ima dovoljno planina i netaknute prirode.
          – Hong Kong je urbana džungla, ali izvan grada su planine sa mnogo vegetacije koja omogućava pčelama oprašivanje i proizvodnju meda – ističe Lijung. Lijung je takođe osnivač i kreativni direktor organizacije „HK Honey“ koja promoviše pčelarstvo u gradskoj sredini – pokret formiran za očuvanje populacije pčela i održavanje veze sa prirodom. Njegovi članovi su pčelari, umetnici i dizajneri čiji je cilj uključivanje pčelinjih proizvoda u humani lanac ishrane i iskorišćavanje dobrobiti proizvedenog meda u lokalnoj zajednici.
           HRANA S KROVA: Podstaknut činjenicom da se med u Hongkong, uvozi iz Francuske i sa Novog Zelanda, Lijung je 2010. odlučio da uzgaja pčele i proizvodi med na krovu oblakodera, i tako postao prvi hongkonški pčelar u gradu.
Njegovo interesovanje za poljoprivredu datira još iz vremena kada je kao dečak živeo u Engleskoj. Tada je postepeno, posećujući lokalne pijace i spremajući nedeljno pečenje, razvio interesovanje za etički pristup uzgajanju hrane. Odrastao je u Londonu i Amsterdamu, stalno razvijajući svest o važnosti povezivanja sa prirodom i negovanju tradicionalne ishrane. Kada je Majkl Lijung dobio stipendiju od vlasti Hong Konga da u Njujorku radi u dizajnerskoj kompaniji, iskoristio je šansu da iskustvo stiče na najvećoj farmi na krovu na svetu – Bruklin grejndžu.
       – Rad na tim krovovima zaista je bio izuzetno iskustvo. Prvi put sam tada video da se hrana, i to 40 do 50 vrsti biljaka, a ne samo obično cveće, može uzgajati na krovovima prekrivenim zemljom. Vreme provedeno tamo je, u najmanju ruku, bilo iskustvo koje mi je otvorilo oči i uverilo me da je model gradskog dobra održiv – seća se, dodajući da je tada shvatio da posao može imati finansijski cilj, ali i društveno odgovoran.
         MEDENI BIZNIS: Majkl je bio rešen da to jedinstveno i neobično iskustvo prenese u Hongkong, a osnivanje organizacija „HK Honey“ i „HK Farm“, kaže, bila je samo logična posledica.
         – Gajenje pčela na krovovima nije samo briga o njima, već početak konverzacije koja vodi ka novom ekološkom stilu života, koji prazne prostore na krovovima oblakodera vidi kao mesto za prirodnu proizvodnju, druženje, dokolicu i uživanje. A uz to, pokreće se i posao – kaže Majkl Lijung. Bez obzira na uspeh, Majkl smatra da je još dugačak put pred njim.
         – Osećam da još mnogo toga može da se uradi u Hongkongu ako vlasti podrže poljoprivredu u gradu. Ovaj grad previše razmišlja o običnim stvarima. Ljudi treba da preuzmu odgovornost za ono što rade u životu. Hong Kong je jako komercijalizovan, mnogo se radi, ljudi su zaglavljeni ispred svojih kompjutera, svi teže velikom biznisu. Ponekad je potrebno biti manje konvencionalan i izaći iz zone komfora, a tu ih čeka „medeni biznis“ – napominje Lijung.
Za početak takvog života bio je potreban neko ko je delom stranac, delom domaći, jer došljak iz sveže perspektive prepoznaje zamke određenog životnog stila, a starosedelac iskreno brine i bori se za poboljšanje života u svom gradu. Takav čovek je potreban da se savesno i predano brine i o pčelama. (IZVOR: časopis “Ledoviti med” br. 12. autor: Dragana Šubarević)    

SOLSTICIJ

Znate li kakva je veza između slijedećih pojmova:

SOLSTICIJ, IVANJE I MEDENI MJESEC

Danas, 21. lipnja točno u 16.38 astronomski počinje ljeto, odnosno današnji je dan ove godine najdulji, a noć najkraća. To se dešava uslijed planetarnog gibanja: Zemlja je napravila jedan krug oko Sunca i počinje drugi. Ova se pojava zove ljetni solsticij (lat. sol = sunce, sistit = stoji). U prekršćansko doba kad je vladao panteizam (višebožje) Sunce se slavilo kao vrhunsko božanstvo i jer je ljeto donosilo plodove, znači hranu, a snjom i radost i ljubav. U kršćansko doba rimski car je spojio svetkovinu posvećenu Suncu i blagdan Ivana Krstitelja, pa se danas slavi Ivanje. No, kako god zvali ovaj praznik obilja i života: midsummer, dugodnevnica ili suncostaj  oduvijek je bio vezan za razne legende i običaje koje je narod prenosio iz koljena na koljeno, a i danas ih se slavi od Stonehenga u Engleskoj do Tičana u Istri. Korado Korlević, poznati hrvatski astronom i voditelj zvjezdarnice u Višnjanu kaže da je našim precima ljetni solsticij bio važan datum i da su se nekad vjenčanja obavljala baš na taj dan – početak nove godine i novog, zajednčkog života. Nakon vjenčanja mladenci bi mjesec dana svaki dan jeli kap po kap meda za plodnost, pa otuda potiče izraz medeni mjesec. U starim zapisima o solsticiju navodi se da se na taj dan rutualno pila medovina i jeli kolači od meda.  Ako niste znali, Zvjezdarnica Višnjan, Općina Višnjan i TZ Općine Višnjan već 15 godina tradicionalno organizira festival ljetnog solsticija pod nazivom Astrofest koji će se ove godine održati u Tičnu i kao uvijek okupit će ljubitelje astronomije i mistične povijesti. Uz cijelonoćnu zabavu (radionice za djecu, etno i novovjekovna glazba, DJ-i, akrobati s vatrom)  Korado Korlević održat će predavanje o malim tijelima Sunčevog sustava, zatim će se paliti krijes, a bit će organizirano i promatranje teleskopom. Proslava traje do izlaska Sunca. Dobro došli!

paulovnija 1

PAULOVNIJA U PUNOM CVATU: Sjećate li se priloga o paulovniji, brzorastućem listopadnom drvetu porijeklom iz Kine podjednako zanimljivom šumarima (uspjeva i na erozivnom tlu), drvnoj industriji (zbog mekoće i lakoće, te otpornosti na vlagu) i domaćinstvima (zbog visoke kaloričnosti). Pčelari je vole zbog njenih prelijepih mirisnih cvjetova na širokim krošnje.

paulovnija 2

Od nedavno je paulovnija postala pravi hit u našoj zemlji, pa su je posadili u svom dvorištu posadili i naše kolege pčelari iz Sarbarice Ivanka i Đorđe Radovanović. Kako je mala, gotovo neugledna sadnica izrasla u prekrasno stablo vidite na slici, kao i da se sprema i nova generacija koja će tek naći svoje mjesto u okolici.

paulovnija 4

Paulovniju preporučujemo iz svih navedenih razloga plus još jedan, podjednako važan: med paulovnije je svijetle boje, lagan, aromatičan, po kvaliteti blizu bagremovog i kaduljinog meda. Pomaže pri liječenju bronhitisa i drugih bolesti dišnog sustava, u radu žuči, jetre i drugih organa za probavu. Više o ovoj biljci možete saznati na stranici PITALICA…

činjenica 2

ČINJENICA BR. 1: Na Zemlji živi oko 20.000 vrsta pčela. Ima ih na svim kontinentima, osim na Antartici. Zašto? Jedine biljne vrste na tom kontinentu su mahovine i lišajevi, dakle nema medonosnog bilja što je osnova za opstanak pčela, a osim toga činjenica je da su i vanjske temperature koje vladaju na Antartici za pčele – preniske!

matica

ČINJENICA BR. 2: Matica se u košnici uvijek kreće u smjeru kretanja Sunca: ujutro je na istočnoj strani, u podne na središnjem dijelu, a navečer u zapadnom dijelu košnice.

homer and honey

ČINJENICA BR. 3: Ljudi koji nemaju dovoljno želučane kiseline (aklorhidrija) trebaju konzumirati med prije jela (otopljen u hladnoj vodi), a oni s viškom kiseline (hiperaciditet), čirom na želucu i dvanaestercu trebali bi med uzimati poslije jela (ujutro otopljen u toploj vodi).

GLAVNO DA JE MED DOBAR

ČINJENICA BR. 4: Zašto med konzumirati plastičnom ili drvenom žlicom? Znanstveno je dokazano da med čuvan u metalnim posudama (inox – nehrđajući čelik se isključuje) s vremenom postaje toksičan, jer kiseline koje sadrži oksidiraju. Na taj se način u medu povećava postotak teških metala (istovremeno se smanjuju količine zdravih sastojaka), pa može doći do mučnine, čak i do trovanja!

jh

ČINJENICA BR. 5: Med se ne može pokvariti, ali može znatno izgubiti na svojoj kvaliteti. Pravilnim zagrijavanjem (do + 40 *C) kristaliziran med će se vratiti u tekuće stanje i neće izgubiti svoje prirodne vrijednosti. Zagrijavanjem na temperaturi 40 *C med gubi oko 200 sastojaka (većinom antibakterijskih). Na više od 40 *C uništava se invertaza, koja je glavni pčelinji enzim. Na više od 60 *C med se pretvara u karamel i najvažniji šećeri u njemu ostaju isti kao u običnom konzumnom šećeru.

4. jeste li znali naslovnica boja meda

Jeste li znali? BOJA MEDA ovisi porijeklu (vrsta biljke, klimatska zona, tlo), godišnjem dobu (vrijeme vrcanja), proizvodnom procesu i tehnologiji skladištenja. Na boju meda utiču tanini, razloženi klorofil, karotin, ksantofili, antocijani, a povezana je i s količinom željeza, bakra i mangana), pa može biti gotovo prozirna, svjetložuta, žuta, smeđa do tamnosmeđa. Tako se bagremov med očituje svjetlom bojom, a kestenov tamnosmeđom. Boja ostalih medova kreće se između te dvije krajnosti. Jeste li znali da nakon kristalizacije med postaje svjetliji, no pri čuvanju potamni (intenzivnije pri višoj temperaturi). Med postaje tamniji pri kondenzaciji proteina i aminokiselina s reducirajućim šećerima, pri čemu se stvaraju melanoidi, te uslijed prisustva produkata dobivenih razgradnjom fruktoze.

6. jeste li znali nos

JESTE LI ZNALI? Pri senzorskoj analizi meda koriste se 3 osjetila: vid, njuh i okus. Jeste li znali da nos može razlikovati više od 10.000 različitih mirisa? Mirisne molekule se osjećaju preko milijuna dlačica koje pokrivaju epitel mehanizmom koji još uvijek nije otkriven!

7. jeste li znali kotač mirisa

JESTE LI ZNALI? Prve senzorske procjene meda započeo je francuski inženjer Michel Gonnet 1986. godine. Prvi rječnik s terminima koji opisuje aromu meda je osmislio indijski znanstvenik Krishnamurthy Anupama. Prvu skalu za boju, osnovne okuse i značajke teksture razvili su španjolski znanstvenici Gonzales i Lorenzo. Rječnik za cvjetni med koji sadrži 102 jezična pojma kojim se opisuje okus, tekstura, aroma i trigeminalni osjet (pikantnost) razvili su Galan – Sondevilla i njihovi suradnici. 2001. godine u Belgiji je osmišljen kotač mirisa i aroma meda (na slici).  2

Tko je NIKA PREDMERSKI? U suradnji s tvrtkom Editus, distributerom filma za Hrvatsku, portal http://www.klokanica.hr je organizirala natječaj u kojem su tražili dijete koje će dati svoj glas jednom od likova u ovom crtiću. Za sudjelovanje u natječaju bilo je potrebno snimiti dijete kako oponaša lik iz najavnog videa za film, uploadati snimku na YouTube, ispuniti obrazac za prijavu i staviti link na YouTube video. Među 3 najtalentiranije finalistice najviše je glasova čitatelja portala osvojila Nika Predmerski, 10-godišnja učenica 4. razreda osnovne škole “Antun Mihanović” iz Slavonskog Broda. Vrijedna Nika uz sve svoje školske obveze pohađa i Glazbenu školu, pjeva u zboru i članica je dramske sekcije. O snimanju u tonskom studiju Nika kaže: „Bilo je jako zabavno. S još dvoje djece dala sam glas roju pčela i moljcima. Zvuk koji smo morali proizvesti bio je baš zanimljiv, jako sladak!“ Sinkronizacija će se raditi u Zagrebu u razdoblju od 16. do 25. rujna, a za svoj talent i trud mala Nika će dobiti specijalan poklon paket i ulaznice za premijeru filma u Zagrebu 23. listopada. Utješne nagrade (majice s likom pčelice Maje i ulaznice za kino) dobit će i ostali finalisti koji su ušli u uži krug natjacanja: Barbara Mustač i Dora Čučković, Tara Sović, Adrian Gašljević i David Merkaš.

ose i stršljeni

OPREZ – OSE I STRŠLJENI U AKCIJI!!!

Premda karakteristično za ovo doba godine, susret s osama i stršljenima nikad nije ugodan. Upravo se s takvima problemima koje donosi prisutnost ovih opasnih kukaca posljednja dva tjedna intenzivnije susreću žitelji Puljštine. Često se za pomoć obraćaju Odjelu za dezinsekciju, dezinfekciju i deratizaciju Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije. Čak pet poziva jučer je već do podneva zaprimljeno zbog ove problematike, doznajemo od Nediljka Landeke, voditelja Odsjeka za dezinsekciju, dezinfekciju i deratizaciju pri Zavodu za javno zdravstvo Istarske županije.

Ubodi osa i stršljena nisu bezazleni

– Zapravo je to na neki način i uobičajeno za ovo doba godine, budući da su sada društva u kojima žive ose i stršljeni najbrojnija te ih se najčešće primjećuje. No, ponekad se dolazi i u neposredan kontakt koji može rezultirati ubodom. Ubod može biti opasan za osobe koje razvijaju jaku alergijsku reakciju na ubod. Gnijezda su primijećena najčešće na tavanskim prostorima, dimnjacima, dvorišnim kućama koje se ne koriste svakodnevno, šupljim stablima, ali i u zemlji.

Događa se da isti dimnjak ili neko drugo skrovito mjesto svake godine nanovo posluži osama i stršljenima za izradu gnijezda. Zbog toga je bitno da se tijekom zimskog razdoblja takav prostor ili dimnjak jednostavnim građevinskim zahvatima (stavljanje žičane mreže ili zatvaranje žbukom) učini nepristupačnim za matice koje će slijedećeg proljeća tražiti mjesto za podizanje nove kolonije, savjetuje voditelj Landeka.

Tijekom boravka na otvorenom, posebice krajem ljeta i početkom jeseni, često nas uznemiravaju ose. U potrazi za hranom obilaze stol s doručkom, voćem, sokom i sličnim namirnicama, pri čemu nerijetko dolazi i do neugodnih uboda koji kod alergičnih osoba mogu biti i fatalni.

Populacija prisutna u jednom gnijezdu najčešće broji 200 do 300 jedinki, no već prema vrsti i uvjetima, populacija može brojati i do 7.000 jedinki u jednom gnijezdu. Gnijezda često slobodno vise na tavanima, drveću, kutijama roleta, ispod vrha krova. Populacije svih vrsta osa aktivne su preko ljeta, najkasnije do početka studenog kada ugibaju, a samo oplođene ženke, buduće matice prezimljavaju, te na proljeće osnivaju novu koloniju.

Za razliku od pčela, ose i stršljeni ne ostavljaju žalac u koži te mogu ubosti više puta. Otrovi ose i stršljena sadrže kemijski aktivnije tvari pa su alergijske reakcije teže, osobito pri ubodu stršljena kada je i količina otrova veća. Alergijske reakcije na ubod ose mogu se javiti nakon prvog uboda, iako su češće nakon dva ili tri prijašnja uboda.

Mogu ubosti više puta

Iskusni pčelari savjetuju da se gnijezdu stršljena nikako ne treba približavati, već udaljiti. Ubod stršljena bolniji je od uboda ose jer je njegov žalac puno veći i zadire dublje u kožu. To doprinosi jačem osjećaju boli. U otrovu se nalazi acetilholin, supstanca koja izaziva jak osjećaj pečenja. Ubode li u području usta, grla odnosno glave općenito, treba se uputiti liječniku.

Na mjestu uboda stvara se natečeni vršak, crven i bolan. Bol obično nestaje u roku od nekoliko sati, dok otečenost može potrajati i do 24 sata. Ako se radi o više uboda može doći i do povraćanja, proljeva, glavobolje i povišene temperature. Također, hitno treba potražiti liječnika ukoliko se naleti na roj stršljena te se zadobije više uboda istovremeno. Nakon uboda stršljena, najprije treba pokušati izvaditi žalac, a potom staviti kockice leda na mjesto uboda. Poželjno je i dva do tri puta dnevno oprati mjesto uboda vodom i sapunom.

Osjete li se poteškoće u disanju, osjećaj napetosti u grlu, vrtoglavicu ili padanje u nesvijest, mučninu ili povraćanje, znači da se razvija alergijska reakcija, te također hitno treba zatražiti liječničku intervenciju. Ne treba paničariti, već pomno pratiti opće stanje te promjene na koži oko uboda. Pomoć se može pronaći i vlastitoj kuhinji, primjerice kod uboda ose posebno je djelotvoran jabučni ocat koji smanjuje bol i ublažava svrbež, a dovoljno je octom natopljeni oblog staviti na mjesto uboda. U istu svrhu može poslužiti i ploška sirove jabuke te limunov sok kojeg je potrebno nakapati, a potom utrljati na mjesto uboda ili ujeda. (preneseno iz  Glasa Istre od 30.09.2014. Napisala: Sanda ROJNIĆ SINKOVIĆ)

P2

Bolest: ETINIOZA Zemlja podrijetla: južna Afrika Uzročnik: AETHINA TUMIDA (košnička buba) Najnovija lokacija: Kalabrija (Italija) Datum sumnje na bolest: 05. 09.2014. Datum potvrde bolesti: 12. 09. 2014. Izvor informacije: Sindikat veterinarskog javnog zdravstva Italije

Ova je dramatična vijest protutnjala pčelarskim svijetom poput groma iz vedra neba, a kako ove godine pčelarima nebo uopće nije naklonjeno, još jedan šok im baš i nije trebao!

ETINIOZA U EUROPI!!!

Prvi portal koji je u nas objavio šokantnu vijest o pojavi ovog opasnog štetnika u Evropi je www.radilica-osijek.com Milan Kramer, dugogodišnji pčelar i urednik web-stranice u kornjašu Aethina tumida vidi ozbiljan problem za europsko pčelarstvo u bliskoj budućnosti, obzirom da se ova štetočina lako širi a teško je ograničiti, podsjećajući nas na sličnu situaciju 1978. godine kad se u Hrvatskoj prvi put pojavila varooza. U članku nas je autor upoznao s podrijetlom ovog štetnika (južna Afrika), biologijom (kornjaš), razvojnim ciklusom (od jaja do odrasle jedinke), štetama koje nanosi i načinu suzbijanja (gušenje netoksičnim uljima kao što su „Hood trap“,“Freeman Beetle“, „West trap“, „Beetle Eater“ i „ Beetle Blaster“). Zašto se digla tolika medijska prašina oko jedne bubice?

buba 2

Aethina tumida jest mala (oko 1/3 tijela radilice), ali je i izuzetno opasna! U samo 2 godine otkako je stigla iz Afrike u SAD ugrozila je preko 20.000 pčelinjih zajednica i nanijela milijunske štete američkim pčelarima. Ličinke ovog štetnika se hrane nepoklopljenim i poklopljenim leglom, peludom i medom u potpunosti uništavajući saće, brzo se množe, a odrasle jedinke mogu bez hrane i vode preživjeti i do 2 tjedna! U samo jednoj godini u košnici se u košnici može izmijeniti 4-5 generacija kornjaša. Aethina tumida nije opasna za pčele u Africi, no problem je nastao kad se seljenjem i prodajom pčelinjih zajednica bolest proširila na europske pčele koje nemaju dovoljno razvijen mehanizam obrane i ne znaju joj se oduprijeti. Prvi put u Europi ovaj štetnik je pronađen u jesen 2004. godine (u Portugalu), no na vrijeme su poduzete sve potrebne mjere za njeno suzbijanje i širenje je u potpunosti spriječeno. To je bilo točno prije 10 godina – što se desilo sad? Kako je došlo do unosa ovog nametnika u Italiju? Još 2009. godine prof Nikola Kezić i njegovi suradnici s Agronomskog fakulteta u Zagrebu su upozoravali na moguće ulaze: uvoz paketnih pčela s drugih kontinenata, kupnja matica s invadiranih područja i uvoz voća ili zemlje (gdje se vrši preobrazba iz ličinke u odraslog kornjaša). To je bilo prije 5 godina – što nam slijedi u bliskoj budućnosti?

buba 4

Nadajmo se da će nadležne veterinarske službe odgovorno postupiti i spriječiti daljnje širenje ove opasne bubice, ali mi s ovoga mjesta apeliramo na naše pčelare da pojačaju kontrolu ne samo pčelinjih zajednica, već i prostora na kojem su smještene, obzirom da po završetku razvoja u stadiju ličinke, Aethina tumida napušta košnicu i uvlači se u tlo u neposrednoj blizini!

bees on the space 2

PČELE U SVEMIRU: Pored pasa i majmuna, svemirski putnici bile su i pčele: 6. travnja 1984. godine NASA je u Space Shuttle Challengeru STS-41 C poslala roj pčela s maticom u Zemljinu orbitu. Dan Poskevich, 19-godišnji student sa Tehnološkog instituta u Cooksville (Tennessee) je osmislio naučno-istraživački projekt s ciljem da se utvrde karakteristike izgradnje saća pri nultoj gravitaciji komparirajući njihovu količinu, veličinu, oblik, volumen i strukturu zidova saća s košnicom na Zemlji. Eksperiment je sponzorirala tvrtka Honeywell Inc. iz Minneapolisa, koji su pružili i tehničku podršku. Za izradu specijalne košnice izdvojili su čak 40.000 $, pa je to vjerovatno najskuplja košnica ikad napravljena! Posebni timeri su simulirali okoliš na Zemlji (svjetlost i temperaturu), a izgradnju saća pratile su 2 specijalne foto-kamere. Roj je brojao 3.300 pčela, pa prema tom broju postavlja rekord i u brojnosti astronauta u jednom svemirskom brodu! Pri tom letu ove su se pčele vinule u visinu 100-njak km više nego njihova vrsta ikad prije, a na ovaj su način postavile i brzinski rekord. Pčele su u bestežinskim uvjetima provele 8 dana (brod je sletio 13. travnja) i u to vrijeme su napravile 190 cm3 saća, od čega 70 % potpuno pravilno, kao da su na svojoj rodnoj planeti, a ne u svemiru! To je bila konačna potvrda da pčelama za orijentaciju u izgradnji saća nije potrebno gravitacijsko, već elektro-magnetsko polje Zemlje, dovoljno jako i u orbiti. Stručnjaci pčele smatraju najpodobnijima da u budućnosti oprašuju voćke i povrtne biljne neophodne za kontinuiran izvor svježe hrane za potrebe astronauta u orbitalnim stanicama širom svemira. (IZVOR: Shuttle student involvement program, NASA, 1984. i  mr. Ž. Stepanović: „Darovi medonosne pčele“, Beograd, 2012.)

OPREZ

MEDVJEDI OPET LUTAJU SREDIŠNJOM ISTROM

Svi se pčelari iz Istre sa zgražanjem sjećaju ljeta 2012. godine kad su se medvjedi u potrazi za hranom i vodom spustili s Ćićarije i napravili nezapamćenu štetu na pčelinjacima naših kolega Emila Cerovca, Gordana Krota, Marjana Črnca i Gvida Gržetića. Medvjedisu tom prilikom uništili košnice, satne osnove s medom, leglom i maticom. U svojim tumaranjima između Učke i mora ove su zvijeri znale biti još krvožednije: 90-tih godina napale su magarce, a prije dvije godine ovce na obroncima Plominske gore. Potjerani sušom medvjedi su harali u Krkužu, Selcima, Čiritežu i na području oko Kršana, Vozilića i Pazina. Najčešće uništavaju hranilice za veprove i lovačke čeke, ali kad zavlada glad zvijer se ne libi spustiti i nadomak naseljenih mjesta, pa ako namiriše pčelinje leglo, a košnice nisu zaštićene ogradom ili električnim pastirom, upast će i u pčelinjak. Te je godine u Istri presušila većina izvora, pa su mnogi tvrdili da je to i osnovni razlog medvjeđoj zloći. No, da li je ovakvo ponašanje ovih životinja isključiva posljedica ekstremnih vremenskih prilika? Činjenica da je (bar jedan) viđen nedaleko Motovunske šume u trenutku kad u Istri nema nedostatka vode (zbog natprosječno velikih oborina u srpnju), govori da razloge ovih poremećaja treba tražiti mnogo dublje!

medo napada 1

Nekad su u Istri seljaci obrađivali preko 65 % poljoprivrednih površina, a šume i livade su zbog košnje, ispaše i kupljenja lišća bile čišće. Danas se obrađuje svega 10-tak % površina, a zapušteni predjeli pogoduju migracijama razne divljači (divlje svinje, srne, jeleni, vukovi) koja u njima traži zaklon. Njive se ne oru, livade ne kose, šume se ne krče, naseljenost tih područja ionako je rijetka, pa ne čudi da ih i medvjedi ne prepoznaju kao idealno stanište. Dodatan čimbenik za njihovu hiperaktivnost je prekid zimskog sna zbog natprosječno visokih temperatura za to godišnje doba, pa su lovci već u rano proljeće upozoravali berače šparuga na dodatni oprez, jer ove zvijeri postaju sve smionije.

Prirodno stanište smeđeg medvjeda je šire područje Ćićarije i slovenskog Krasa. Procjenjuje se da ih je svega desetak, pa je mogućnost odstrela minimalizirana. Lovci na gornjoj Bujštini često nailaze na njihove tragove i tvrde da gotovo svake godine poneki zaluta u središnju Istru, ali razloga za strah nema, jer medvjed napada samo kad je životno ugrožen ili gladan, a ženka postaje agresivna ako osjeti da joj je mladunčad u opasnosti. No, bez obzira na činjenicu da će se odmaknuti od vas ako ih ne izazivate, oprez je majka mudrosti, pa i ako medvjede vidite izdaleka, zaobiđite ga u širokom krugu, najbolje u suprotnom pravcu. Lovci apeliraju na sve pčelare, tartufare, planinare i izletnike da se što manje kreću područjem na kojem su primjećeni tragovi medvjeda, a ako su ih već primjetili, neka im što prije dojave lokaciju.

NAKNADA ŠTETE: ako medvjed napravi štetu unutar lovišta lovoovlaštenik tijekom uviđaja na licu mjesta ispunjava Zapisnik o šteti od divljači i procjenjuje visinu nastale štete, a vlasnik ga potvrđuje svojim potpisom. Ovdje moramo naglasiti da visina  naknade između ostalog ovisi i o mjerama koje je pčelar poduzeo za sprječavanje nastanka štete, odnosno je li pčelinjak zaštitio ogradom, električnim pastirom ili uz pomoć psa čuvara. U slučaju da nije tako, pčelar neće moći nadoknaditi nastalu štetu.  Ako lovačko društvo određenog područja nema medvjeda u lovnogospodarskoj osnovi, ne može nadoknaditi štetu oštećenom pčelaru. Više o procedurama i uvijetima za podmirenje štete, možete pročitati u časopisu „Hrvatska pčela“ br. 12 iz prosinca 2012. godine.

išo medo u dučan

ZAŠTITA PČELINJAKA: Ono što je ipak u našoj domeni je da što bolje zaštitimo naš pčelinjak i spriječimo upad medvjeda, a prema iskustvima naših kolega s Buzeštine najbolje je riješenje – eletrični pastir. Oko pčelinjaka valja postaviti 4 reda žice u razmaku 25 cm jedne od druge, a izolatore na svakih 10 m. Sam uređaj može koristiti napon iz tzv. suhih baterija (55 – 130 Ah), automobilskih akumulatora (60 – 75 Ah) ili mrežni (220 V) ako je pčelinjak u blizini kuće.

PRIYANIK 2.

JESTE LI ZNALI: RUSI PODIGLI SPOMENIK MEDENJAKU!

Tula je grad u Rusiji, južno od Moskve s nešto više od pola milijuna stanovnika, poznat po proizvodnji oružja, samovara, igračaka i – medenjaka. «Pryanik», tulski medenjak glavni je gastronomski brend ovog grada i regije, a tuski medičari su poznati po izvrsnosti svojih slastica još od 17. stoljeća. Postoji više od deset vrsta licitarskih medenjaka, obično pravokutnog, okruglog ili oblika ravne pločice punjene raznim nadjevima. Većina medenjaka proizvodi se u dvije velike tvornice: «Staraya Tula» i «Yasnaya Polyana» i nekoliko manjih pogona.

PRYANIK 3

1996. godine otvoren je muzej posvećen medenjacima, a ove godine je njegovim izrađivačima u čast, a naciji na ponos podignut i spomenik u središtu grada. Medenjak težak više od tone i promjera blizu 2 metra izrađen je od bronce i na njemu stoji natpis: «Neka je sa srećom tulskom medenjaku, poznatom od 1685. godine.» Originalni recept potražite na stranici “RADIONICA” u rubrici “KUHARICA”…

jeste li

 JESTE LI ZNALI ? LAVANDA (lat. Lavandula officinalis) višegodišnja je biljka koja raste  obliku poluloptastog grma sitnih, mirisavih modroljubičastih cvjetića u klasovima visine 3 – 6 cm na stabljikama dugim 5 – 15 cm. Cvatnja traje oko mjesec dana (lipanj – srpanj). Pošto cvate 2 x godišnje, idealno bi bilo da se podšiša nakon svake cvatnje jer će tada cvjetati još bolje. Zbog svojih dobrih osobina, lavanda bi trebala krasiti svačiji vrt, jer mu daje posebnu živost: privlači mnogobrojne leptire, bumbare i pčele, pa je uzgajamo kao samostalni grm, u skupinama ili za ukrasne živice. Često je miješaju s lavandinom hibridnom biljkom podjednako lijepom i mirišljavom, ali s daleko manje ljekovitih svojstava. Lavandin med je ugodna okusa, svjetlije ili tamnije boje. Osobe s peludnim alergijama trebale bi ga uzimati u jesen i zimi i to svakodnevno da  organizam pripreme za veliku proljetnu izloženost peludi. Lavandin med ima blago smirujuće djelovanje, pa otopljen u mlijeku ili čaju od vrkute pogoduje trudnicama, a zbog svog sastava pomaže boljoj apsorpciji i trošenju željeza i kalcija dobivenog iz hrane, pa se preporuča anemičnim osobama. Iako spada u najmedonosnije biljke i ima gotovo “čarobna” svojstva s čitavom lepezom blagotvornih učinaka na ljudski organizam i njegovo zdravlje,(legenda kaže da je baš lavandina vodica pomogla kraljici Kleopatri u zavođenju rimskog imperatora Cezara), lavanda ima i jednu veoma lošu osobinu. Naime, lavandini cvijet je bogat nektarom, ali nema peluda koje sadrži bjelančevine, ugljikohidrate, masti, minerale i vitamine potrebne radilicama u najintenzivnijem razdoblju (zbog funkcije mliječne i voštane žlijezde), pa se u nedostatku peluda na lavandinoj paši pčelice izmore, gube na težini, a matica prestaje polagati jaja, leglo trpi i pčele izbacuju ličinke. Na ovoj paši pčele praktično ni ne skupljaju pelud, a ako nije dostupna na drugoj vrsti bilja u blizini lavandina polja, pčelinje će zajednice značajno slabiti na snazi, a mnoge i potpuno propasti. Zato pčele na lavandinoj paši valja prihranjivati peludnom zamjenom u obliku pogača. Sastojci zamjenske pogače su: pelud (10 – 25 %), sojino brašno (20 – 50 %), kvasac (20 – 25 %), voda + šećer + med (20 – 50 %). Što je više šećera, smjesa je tvrđa, dodatkom meda pogača postaje mekša i atraktivnija za pčele.

VJEROVALI ILI NE DOGODILO SE

VJEROVALI ILI NE: Internetski portal www.avaz.ba prenosi vijest koja graniči s rubrikom «Vjerovali ili ne!»: tijekom katastrofalnih poplava u susjednoj BiH gdje se izlila rijeka Sana pčelar Mujo Pašić iz Sanskog Mosta u vodi je pronašao košnicu s pčelama koje su preživjele nakon 4 dana u vodi! Uokolo je još plutalo mnogo opreme s pčelinjaka za koju nije bilo spasa, ali samo čudo (ili nešto više?) spasilo je ova mala bića od utapljanja!

VAŽNA OBAVIJEST: Hrvatski pčelarski savez poziva sve hrvatske pčelare da  pčelarima koji su izgubili svoje pčelinjake na poplavljenim područjima Republike Hrvatske pomognu donacijom pčelinjih zajednica (zajedno s košnicama). Više o prikupljanju pčelinjih zajednica i košnica i štetama na pčelinjacima u regijama zahvaćenim katastrofalnim poplavama na internetskoj stranici HPS-a: www.pcela.hr Sve pčelare koji se žele pridružiti ovoj humanitarnoj akciji molimo da se prijave na e-mail: pcelarski-savez@zg.t-com.hr Presentationbee Pčele oprašuju biljke od kojih se i mi hranimo, stoga negativan trend umiranja tih vrijednih sićušnih radilica dovodi u opasnost ravnotežu u prirodi ugrožavajući i nas same. Edukacija i osviještenost na tom polju od vitalne su važnosti, pa je organizacija Friends of The Earth International, inače prisutna u 75 zemalja svijeta, pokrenula aktivističku kampanju za spašavanje pčela. U suradnji s britanskim dizajnerom Stuartom Gardinerom pod motom BEE FRIENDLY IN YOUR GARDEN Prijatelj pčelama u svome vrtu, osmišljena je šarena kuhinjska krpa od mješavine 100 % organskog pamuka i lana veličine76 sa 48 cm, oslikana biljem koje pčele oprašuju tijekom toplih mjeseci u godini.

Više od 50 biljaka podijeljeno je u 3 kategorije: najprije one koje cvatu u ožujku i travnju, zatim svibnju i lipnju, te srpnju i kolovozu. Ova dekorativna i korisna kuhinjska krpa imena «SAVE OUR BEES» (Spasimo naše pčele) prije svega koristi kao edukacija: koje bilje saditi kako bi ohrabrili pčelice da dozuje u naše vrtove tijekom mjeseci oprašivanja i što i kada optimalno uspjeva kako bi berba bila što bogatija i kvalitetnija. Takva jedna lijepa, kvalitetna i korisna kuhinjska krpa može se koristiti za brisanje posuđa, no isto tako kao prostirka ili se dade uokviriti kao slika za kuhinjski zid, a stoji oko 80 kuna. Može se naručiti preko stranice www.howkapow.com , a 10 % od vrijednosti odvaja se u dobrotvorne svrhe za zaštitu pčela.

Isto tako, sve u korist pčelinjeg opstanka, osmišljena su čitava naselja nastambi kamo se mogu skloniti tijekom mjeseci mirovanja pod brandom «BEE CITY» (Grad pčela), modularno složive «kućice» od različitih prirodnih materijala s raznolikim šupljinama i utorima kako bi se osjećale što ugodnije i fino prezimile u sve popularnijem takozvanom luksuznom velikom hotelu za pčele koji stoji oko 1.500 kuna. Bitno je osvivjestiti, osim odličnog okusa i nezamjenjivih nutritivnih vrijednosti meda, koliko su same pčele bitne za održivi razvoj i ravnotežu našeg ekosustava, stoga valja spašavati pčele i to sada i odmah. (tekst: Larisa Radin; fotografije: «Glas Istre»)

panic 1a

PANIKA U PULI: Kad su građani Pule primijetili roj koji se zadržao na pročelju ulaza u trgovinu «Peko» u užem centru grada (Flanatička 10) podijeli su se u više grupa: suzdržane, uplašene i paničare! Prema članku «Tri tisuće pčela na zgradi Peka» u Glasu Istre od subote, 24. svibnja 2014. i sličnim napisima u drugim novinama Puljani ovakav prizor u samom centru svog grada nisu još imali prilike vidjeti, pa ih je utoliko više iznenadio i naravno – uplašio! Posve je normalna reakcija, štoviše građanska dužnost o ovakvom slučaju obavijestiti nadležne službe: ili policiju ili područni ured državne uprave za zaštitu i spašavanje (Centar 112), a njihova je uloga gotovo u pravilu posrednička, jer za ovakve incidente oni u pomoć zovu najbližeg pčelara.

Panic 2

U pulskom je slučaju to bio Miro Bulić, dugogodišnji pčelar i predsjednik tamošnje pčelarske udruge (GSM: 091/ 593-34-78) koji je na prvi pogled zakompliciranu situaciju riješio u najkraćem roku! Šteta je što to nisu zabilježile foto aparati novinara koji su se našli na licu mjesta, jer upravo taj čin pokazuje plemenitost našeg poziva i pulsko poglavarstvo bi ovu aktivnost trebalo posebno vrednovati, jer se malo gradova u Hrvatskoj može pohvaliti organiziranim ekipom za zbrinjavanje rojeva u urbanoj zoni. Još da je Miro uz sebe imao usisavač za pčele našeg kolege Slavka iz UP Bujštine, pa da se netko sjetio sve to zabilježiti kamerom, možda bi taj  film bio popularan poput «Više od meda» koji se ovih dana prikazuje po istarskim kinematografima! 

Na stranu sad da li je u klupku bilo 3, 4 ili 5 tisuća pčela (jer u svakoj slijedećoj objavi u javnim glasilima broj se povećavao razmjerno gladi autora za senzacijom), nitko nije istraživao odakle je došao roj (drugim riječima: tko je od pulskih pčelara napravio propust i dozvolio da mu se pčele izroje?), ali su zato komentari i reakcije Puljana koji su u prolazu zamijetili «zlokobni oblak» i «čudno komešanje» iznad poznate trgovine obućom bili pravi biseri ljudskih zabluda i predrasuda! I dok je manjem dijelu građana scena bila «nešto sasvim normalno», drugi su taj ipak ne posve običan prizor željeli zabilježiti za sva vremena, pa su fotografirali pčele mobitelima kao da su holivudske zvijezde, dok su oni treći «zaduženi za paniku» u zalutalom roju pčela vidjeli ni više ni manje nego – skori smak svijeta!

PANIC 3

Sva sreća da nije prošlo dugo i pojavio se «anđeo spasitelj» u liku pčelara Mire koji je roj brzo i stručno spremio u svoj nukleus i odvezao na sigurno, na svoj pčelinjak u Fažanu. Okupljenim prolaznicima i novinaru «Glasa Istre» tom je prigodom izjavio: «Sve je prošlo u najboljem redu: iako je pčela bilo između 3 i 4 tisuće, nisu bile agresivne, pa nisu nikog ni ubole!» Potom je pojasnio da su pčele vođene svojom maticom u potrazi za novim domom zastale usred grada da se odmore ili ih je nešto omelo na tom putu, tj. da bi one doskora nastavile dalje, no ipak ih je bolje na vrijeme «pokupiti» da se slučajno ne bi zavukle u nečiji dimnjak, roletu ili slično (njima zgodno, ali nama ljudima neprikladno) skrovište! Posljednji u tisku zabilježen slučaj intervencije pčelara na ovom području je bio 2010. godine kad je roj okupljen na reklamnom panou na pulskoj Rivi zbrinuo vodnjanski pčelar Mladen Štoković. Dakle, dragi građani i građanke, samo bez panike: u slučaju da ugledate roj pčela na neuobičajenom i neprikladnom mjestu nemojte padati u nesvijest od straha niti misliti da je blizu kraj svijeta! Samo nazovite 112 (Centar za zaštitu i spašavanje), odnosno 192 (policiju) ili 193 (vatrogasce), jer svi oni imaju telefonske brojeve pčelara u Istri koji uvijek stoje na raspolaganje građanstvu u ovakvim slučajevima i odmah po dojavi će se uputiti na mjesto događaja! rekord 2  

TOTALNA BIZARNOST ILI DOBRA REKLAMA? Ruan Liangming, pčelar iz kineske pokrajine Jiangxi srušio je Guinessov rekord kao čovjek koji je najduže izdržao prekriven pčelama – ukupno 53 minute i 34 sekunde! Za CCTV News je izjavio: “Bavim se pčelama već 19 godina, pa znam njihove običaje i karakteristike. Imam puno povjerenje u njih!”. Kada se premazao medom i prekrio pčelama,Ruan je bio zaštićen samo čepićima u ušima, pa je izdržao 53 minute i 34 sekunde. Tada su mu noge počele trnuti i bio je prisiljen otjerati pčele sa sebe. rekord 3

Godine 2008. prekrio se s 26,8 kg pčela, ali je taj rekord oborio 2012. godine 32-godišnji She Ping čiji je plašt od pčela težio 33,1 kg (oko 331.000 pčela). Kasnije je Ruan osvojio novi rekord sa čak 62,1 kg pčela na sebi. Ipak, nisu uspjeli oboriti Guinessov svjetski rekord naziva “Najteži čovjek od pčela”, kojeg je osvojio Indijac Vipin Seth kada se prekrio sa čak 66,4 kg pčela!

I PČELE CUGAJU 2. JESTE LI ZNALI

JESTE LI ZNALI? Kad su znanstvenici sa sveučilišta Oklahoma State University pčelama ponudili 2 mogućnosti: 1) jaku šećernu otopinu 2) 80 % – tni alkohol; na čuđenje svih one su izabrale – alkohol! Jedan od istraživača, Charles Abramson je pratio ponašanje pijanih pčela i potvrdio djelomičnu ili potpunu dezorijentiranost, slabije kretanje po okvirima, bezvoljan let i slično, čime je dokazao da alkohol stvoren za vrijeme prerade grožđa ili fermentacije voća može dovesti do privremene ili stalne onesposobljenosti pčela. Pijanstvo može trajati i do 48 sati, a u to vrijeme «pijanice» remete red i mir unutar košnice pčele ili su potpuno dezorijentirane, pa se po odlasku s paše izgube i umiru izvan košnice. Znanstvenici su primijetili da su pijane pčele sklonije slučajnim napadajima nasilja, a neke pčele se toliko napiju da doslovno ne mogu ništa raditi, osim da leže na leđima s nogama u zraku (kao ova na fotografiji). Da bi se proizvodnja meda održala, matica drži pčele pijanice izvan košnica i pokušavaju ih izliječiti, odnosno dovesti u normalno stanje. Ukoliko im to ne uspije, ostale (trijezne) pčele ih izoliraju i kažnjavaju (stražarice im odgrizu noge i tako ih trajno eliminiraju iz zajednice).

pčele sveta bića 2

JESTE LI ZNALI? Pčele su oduvijek smatrane svetim životinjama, božjim glasnicima i poslanicima, a u kršćanstvu su bile i Božji sluge. Vjerovalo se da im je porijeklo iz raja i tada su bile Božji pomoćnici. Legenda kaže da kada su pčele bile u raju da su bile bijele boje, ali kada su Adam i Eva sagriješili i protjerani iz raja – pčele su postale smeđe. Vjeruje se da je njihovo zujanje ugodno na Badnju večer u čast novorođenog sina Božjeg. Ubiti pčelu smatra se veliki grijeh zbog njezinog rajskog porijekla, i može onome tko to učini donijeti veliku nesreću. Pčele ne mogu opstati u onom domaćinstvu gdje vlada nesloga, netrpeljivost, svađa, pijanstvo, psovanje i dr. Pčele ne vole nečistoću (što i danas primjećujemo), a ako ih se mislima vrijeđa – tada su u stanju izbosti onoga tko ih vrijeđa i omalovažava. U kršćanstvu simboliziraju rad, trud, red, čistoću, razum, promišljenost, suradnju, te iznad svega – štedljivost, i zato su često u raznim narodima i državama simbol privrede. U srednjovjekovnoj kršćanskoj ikonografiji pčele označavaju majku Božju i njezino djevičanstvo, jer se za njih nekada mislilo da su se bespolno razmnožavale, a med je simbol njezina sina Isusa Krista. I nama je poznato da pčele nikada ne spavaju, pa u kršćanstvu označavaju kršćansku budnost i vatrenu predanost. Pčele u letu kroz zrak simboliziraju dušu na putu ka Božjem kraljevstvu. Na srednjovjekovnim freskama pčele simboliziraju kršćanske vjernike, a ulište simbolizira crkvu. Pčelinja košnica simbolizira složnu i pobožnu kršćansku zajednicu, a kršćani trebaju biti slični pčelama: marljivi i vjerni svome domu i Bogu. Pčela je simbol Svetoga Ambrozija i Svetoga Clairvauxa, kao simbol rječitosti, jer su se oba sveca obraćala običnom puku riječima slatkim kao med, a ova zgoda se pripisuje i Svetom Ivanu Zlatoustom.(Lovro Krnić: «Pčele prema narodnoj predaji”.

BUMBLEE BEE

JESTE LI ZNALI? BUMBARI (lat. Bombinae) pripadaju istoj porodici kukaca, žive u sličnim zajednicama (100 do 500 jedinki), također se hrane nektarom i peludi kao i pčele medarice, ali u izvjesnom smislu su kao oprašivači efikasniji od njih. Razlog je tome krupnije tijelo prekriveno dugim dlačicama. Duge dlačice na tijelu povećavaju uspješnost prijenosa peludi, a zahvaljujući svojoj veličini bumbari brže lete (u jednoj minuti posjete 20 – 30 biljaka)., dobro podnose vjetar (brzine do 70 km/h) i izlaze na pašu i pri nižim vanjskim temperaturama (zbog jedinstvene sposobnosti zagrijavanja vlastitog tijela do 36*C aktivni su na već na 5*C, a pčele tek na 17*C), po kiši ili uz smanjenu svjetlost (za oblačnog vremena), nisu izbirljivi u pogledu vrste biljaka s kojih skupljaju hranu, odlično se snalaze u zatvorenom prostoru (nema efekta “lijepljenja za staklo” kao u pčela), pa se koriste se pri oprašivanju povrtnih kultura u plastenicima i staklenicima. Bumbari oprašuju tzv. metodom efekta “buzz” – snažnom vibracijom prikupljaju veliku količinu peludi, pa je oprašivanje u većini slučajeva uspješno nakon jednog puta (pčelama je  potrebno 7-10 posjeta da se isti cvijet opraši). Za razliku od pčela nakon uboda ne ostaju bez žalca, ali u pravilu nisu opasni osim ako se osjete ugroženima. Osim toga ne grade svoja gnijezda poput pčela, već se useljavaju u podzemne nastambe, čiji se prvobitni stanar iselio. Poput pčela i bumbari su ugrožena vrsta (gotovo ¼  je u opasnosti od potpunog nestajanja!) iz istih razloga: klimatskih promjena, intenzivne poljoprivrede (= pretjerane i nekontrolirane upotrebe pesticida) i urbanizacije. Za razliku od pčela, bumbari proizvedu meda premalo za bilo kakvo industrijsko iskorištavanje.

JESTE LI ZNALI MAJE

JESTE LI ZNALI? Maje su drevni srednjeamerički narod, poznat po monumentalnoj arhitekturi, savršenoj matematici i astronomiji, jedno od najgušće naseljenih i kulturno najdinamičnijih civilizacija između 300. i 900.-te godine poslije Krista. U njihovoj su kulturi pčele (kao i neki drugi kukci) imali su veliku važnost, a med se u ovom narodu smatrao hranom bogova. Medovinu, napitak na bazi meda Maje su koristile tijekom religioznih ceremonija, čak su i neke grobnice bile u obliku košnica, jer su pčele simbolizirale vezu između ovozemaljskog i duhovnog svijeta. Maje su medovinu proizvodili na stvarno jedinstven način: fermentiranjem meda u vrču (žari, ćupu) u koji bi stavili žabu krastaču čija se koža sastoji i od nekih otrovnih materija, a ima  dokaza i o tragovima raznih psihoaktivnih biljaka.

ladi di

JESTE LI ZNALI? Od svih pčelinjih darova matična mliječ  je najdragocjenije blago. Proizvode je mlade pčele hraniteljica u dobi 5 do 12 dana i njome hrane maticu – kraljicu pčela čitav njen život. Matična mliječ je izlučevina njihovih žlijezda kojima hrane svoje potomstvo i maticu prva 3 dana, a nakon trećeg dana matičnom mliječi hrane još samo ličinku matice. Zbog hranjenja samo matičnom mliječi, inače genetski posve jednaka drugim pčelama, matica je gotovo 2 x veća od njih i nadživi čak 15 generacija radilica. Snagu matične mliječi poznavali su još stari Egipčani. Koristili su je samo faraoni i zbog njene jedinstvenosti nazvali «kraljevski žele». Zbog posebno bogatog kompleksa hranjivih tvari tako komplicirane strukture da ih je nemoguće proizvesti u laboratoriju, jedna od vjernih korisnica bila je i princeza Diana

barbara cartland

Tu je vjeru u nju usadila njena baka Barbara Cartland, čuvena britanska spisateljica poznata po rekordu od najviše romana napisanih u jednoj godini, a ukupno ih je objavila 723 na 36 svjetska jezika. «Kraljica romantike» kako su je zvali njeni obožavatelji doživjela je 99 godina i čak u tim poznim godinama bila je vitalna i aktivna kao pisac, ali i borac za ljudska prava. Malo je poznato da je osnivač Nacional Association of Health, društva koje je promicalo prirodne lijekove (između ostalih i razne anti-aging kreme). Kako matična mliječ snižava serumski holesterol i lipide, povećava tjelesnu izdržljivost, smanjuje umor i sprječava nastajanje krvnih ugrušaka sigurno da je njeno korištenje uvelike pomoglo baki Barbari da ostane živahna i bistrog duha u tako dubokoj starosti.

vilin med

NAJSKUPLJI MED NA SVIJETU: Guay Gunduz, turski pčelar iz Šavšata kod Artvina s dugogodišnjim stažom u proizvodnji meda i svojevrsni istraživač u toj domeni je 2009. godine uočio roj pčela iznad pećine na platou Sarycayir. Zajedno s grupom profesionalnih planinara i speleologa upustio se u avanturu svog života i uz pomoć konopca konopaca dugih 500 m spustio se niz stijene u kojima je pronašao 18 kg meda. Med je poslan na analizu u laboratorij CETAM u Francuskoj, gdje se pokazalo da je star 7 godina i da je zbog činjenice da je nastao bez košnice u endemskim uvjetima drugačiji od svih drugih svjetski poznatih vrsti meda. Zbog minerala koje sadrži ovaj med ima izuzetnu nutritivnu kvalitetu, pa sukladno njoj i novčanu vrijednost. Vilin med, kako su ga od milja nazvali njegovi pronalazači, koristi se isključivo u medicinske svrhe, prvenstveno u liječenju kroničnih oboljenja i karcinoma, pa su kupci bile farmaceutske kompanije. Tako je ovaj vanredni med postigao fantastičnu cijenu od 5.000 eura (u Turskoj), 28.000 eura (u Kini) i čak 45.000 eura za 1 kg (u Francuskoj). Zbog tako visoke cijene “vilinog meda” je do sada prodano svega 6 kg. 

iii JESTE LI ZNALI CB jeste li znali 2

Za proizvodnju 1 g suhog pčelinjeg otrova potrebno je 10.000 žalaca. Najučinkovitiji je u razdoblju od proljeća do kasne jeseni. Kod matice otrovne žlijezde profunkcioniraju odmah po izlasku iz matičnjaka i u žalčanom aparatu imaju čak 7 puta više otrova od radilica, koje maksimum proizvodnje otrova postižu u dobi stražarica i sakupljačica (2 – 3 tjedna starosti). Količine pčelinjeg otrova koje se mogu skupiti su izuzetno male: najveći proizvođač u SAD je u 30 godina proizveo svega 3 kg! Ne postoje skupljači i metode skupljanja pčelinjeg otrova bez opasnosti za razvoj zajednice! Profesionalni skupljač ne smije elektrošokom (iritiranjem slabom izmjeničnom strujom) usmrtiti više od 10 pčela po košnici. Apitoksin je jedinstvena tvar koja se sastoji od 18 biološki aktivnih sastojaka, od kojih je neke nemoguće proizvesti na umjetan način. Liječenje pčelinjim otrovom poznato je od davnina: stari Egipćani su ga koristili još prije 5.000 godina! Danas je priznato više od 30 pozitivnih učinaka apitoksina na  organizam.

š vs p

ŠIŠMIŠI I PČELE – UGROŽENI I PODCIJENJENI U petak, 6. rujna 2013. u malom istarskom mjestu Šišan održao se prvi Šišmišan fest u sklopu Europske noći šišmiša koja se od 1997. godine obilježava pod okriljem EUROBATS sporazuma o zaštiti populacije šišmiša na našem kontinentu. Program posvećen ovim neobičnim, ali ipak ne tako strašnim sisavcima, prilagođen najmlađima, ali i odraslima koji su uspjeli sačuvati dječju znatiželju, vodila je više nego stručna ekipa, vrsnih poznavatelja svijeta šišmiša: dr. Nikola Tvrtković i biologinja Sanja Žalac, pa su veliki i mali posjetitelji manifestacije mogli saznati koliko su ova mala bića važna za našu zajednicu, koja je njihova uloga u ekosistemu, zašto ih štititi i od čega. Kroz razne edukativno-kreativne aktivnosti mališani su naučili da šišmiši ne piju krv nikome i da se ne petljaju u kosu, dakle nisu ni izdaleka tako strašni kako su do tada mislili, dapače i korisni su (a to vjerujem nisu znali ni mnogi odrasli slušatelji predavanja) jer osiguravaju biološku kontrolu štetnih kukaca u prirodi, pa tako smanjuju potrebe za kemijskim insekticidima, a osim toga neke vrste pomažu i u oprašivanju biljaka. Šišmiši su jedini sisavci, a uz ptice i jedini kralježnjaci koji lete, pa ih već ta činjenica čini zagonetnima, a korištenje ultrazvuka (koje čovjek nije u stanju čuti) pri noćnim letovima još čudesnijim bićima. Zbog pretjeranog korištenja pesticida u poljoprivredi industrijski razvijenih zemalja, mnoge su vrste šišmiša ugrožene, pa je čak 12 vrsta već izumrlo, a za njih 75 vrsta, usprkos kampanjama pod pokroviteljstvom UNEP programa za zaštitu okoliša i dalje postoji opasnost da nestanu. Što ljudi mogu učiniti za očuvanje šišmiša? Ono što ih najviše ugrožava je gubitak i uništenje staništa (iskrčivanje šuma), urbanizacija i time izazvani konflikti s ljudima (predrasude i neopravdan strah), uznemiravanje u vrijeme zimskog sna i podizanja mladih, nedostatak prirodnih izvora vode, a tek potom bolesti. Kad bi ljudi smanjili korištenje pesticida i herbicida, te se bar pokušali vratiti što prirodnijem načinu života, uvelike bi pomogli opstanku šišmiša na planeti.

eurobats

Kad sam u novinama čitao najavu ove manifestacije, prvo što sam osjetio je bilo čuđenje i zgražanje, a potom i zavist! Bio sam više nego zatečen koliko se medijske pozornosti pridaje tim, već na prvi pogled ružnim, odvratnim noćnim stvorenjima od kojih nema ama baš nikakve koristi, a s druge strane nitko od nadležnih i mjerodavnih nije našao za shodno da proglasi Dan pčela ili – zašto ne – Godinu pčela! Pa zar pčele to ne zaslužuju? Moraju li se višestruke koristi od pčela i njihovih proizvoda neprestano ponavljati i ponavljati sve dok ih ne nauče cijeniti baš svi ljudi na svijetu? Treba li još dugo vršiti pritisak na savjest onih koji zrak truju tonama i tonama najrazličitijih otrova da napokon prestanu uništavati okoliš, a u njemu i pčele bez kojih nema poljoprivrede, a to znači ni hrane za ljude? Kad će ljudi konačno shvatiti da daljnjim nastavkom uništavanja šuma ustvari režu granu na kojoj sjede i da tako ugrožavaju i djecu i djecu svoje djece? Da, moram priznati da je moja prva reakcija bila strašna: došlo mi je da odem tamo i kažem im u lice kako mogu biti tako nepravedni prema pčelama i uzdizati tamo neke šišmiše na mjesto koje ne zaslužuju ni po čemu! A onda sam se prihvatio enciklopedije i otvorio stranicu o ovoj i te kako zanimljivoj vrsti životinja. Pa sam puno toga proučio, a nešto od toga i zapamtio: od tada, pa za sva buduća vremena. A to je da postoji i te kakva povezanost između šišmiša i pčela i da sam ih potpuno bezrazložno diskriminirao, ne znajući pravu istinu o njima, njihovoj ulozi u ekosistemu i koristi za prirodu i okoliš. Šišmiši, pogotovo europske vrste sigurno nikad neće zamijeniti pčele u ulozi oprašivača, ali da su obje vrste opasno ugrožene zbog pretjeranog korištenja pesticida, to je više nego očito! A da ne govorim o glupim predrasudama, paničnom strahu i gađenju koji pojedinci i dalje osjećaju podjednako i prema šišmišima i pčelama, a samo zbog svog vlastitog neznanja! I zato sam odlučio da ovaj post posvetim šišmišima koji i imaju i nemaju veze s pčelama, pa neka mi netko i zamjeri da nisam vjerodostojan u obrani isključivo pčela!

jeste li znali 1

Prema tvrdnjama znanstvenika naš je planet nastao prije 4 i po milijarde godina. Prva živa bića na Zemlji su bili jednostanični organizmi i pojavili su se prije 4 milijarde godina, da bi se evolucijom iz njih kasnije razvio sav biljni i životinjski svijet. Prije oko 500 milijuna godina pojavljuju se prvi rakovi, a 100 milijuna godina kasnije i ribe. Prvi kukci su se pojavili prije oko 250 do 350 milijuna godina,  nakon njih prvi gmazovi prije oko 300 milijuna godina. Dinosauri, ta bića kojih je danas na pretek u filmovima, stripovima i crtankama prevladavaju na Zemlji prije 150 milijuna godina, a izumrli su prije 65 milijuna godina (još uvijek nitko sa sigurnošću ne može tvrditi zbog čega!). U vrijeme  pojave prvih pravih sisavaca koji su zamijenili dinosaure, pojavljuju se i prve biljke cvjetnice, što je osnovni preduvjet za razvoj pčela. Pčela medarica ili medonosna pčela (lat. Apis mellifera) poznata je od davnine u Europi, zapadnoj Aziji i Africi, a Ameriku, Australiju i Novi Zeland je prenesena tek prije 100 do 400 godina. Ima zajedničke korijene s osama. Ose su mesožderi, no neke vrste su u davnoj prošlosti postepeno prešle na biljnu hranu, jer je ona bila dostupnija, pogotovo s pojavom cvjetnica. Znanstvenici pretpostavljaju da su ženke osa počele koristiti pelud i nektar u prihrani ličinki i iz razloga što je prikupljanje ove vrste hrane bilo manje zahtjevno nego lov. Kroz izvjesno vrijeme evolucija i prirodna selekcija modificira usni aparat i organe za prikupljanje i transport peludi. Prije oko 80 milijuna godina ta je vrsta osa napokon u potpunosti počela koristiti pelud i nektar kao hranu za sebe i svoje ličinke, dakle dogodila se preobrazba u pčele. Njihov je razvoj postao ovisan o biljkama cvjetnicama, ali i same biljke su postepeno postajale ovisne o pčelama. One biljke koje su imale bojom i mirisom privlačnije cvjetove imale su više šansi za oprašivanje i reprodukciju. Ova simbioza traje i danas. U oprašivanju bilja sudjeluju i bumbari, muhe i još neke životinje (ne zaboravimo vjetar i vodu), ali pčela medarica je najmarljiviji i najpouzdaniji (te i najjeftiniji!) oprašivač. Nekad u prošlosti pčelari su plaćali pašarinu, a danas u nekim dijelovima svijeta se naplaćuje oprašivanje, jer tijekom dana pčela sakupljačica opraši oko 1.000 cvjetova, što znači da srednje jaka zajednica (oko 15.000 pčela) samo u jednom danu opraši čak 15 milijuna cvjetova.

Presentation1JA SAM PRAVI MED

JESTE LI ZNALI DA JE U VELIKOJ BRITANIJI OTKRIVEN LAŽNI MANUKA MED? Već se neko vrijeme po kuoarima i žutoj štampi, ali i iza znanstvenih katedri i ministarskih stolova vode žučne rasprave o falsifikatima, plagijatima i sličnim prevarama na svakom koraku. Kopira se gotovo sve: odjeća, hrana, piće, pa je pitanje da li tržištem vladaju brendovi ili patvorine? Novinarka časopisa «Hrvatska pčela» Ivana Berg – Divald otkrila nam je još jednu bjelosvjetsku prevaru, jer smo na ove domaće valjda već postali imuni – lažni manuka med! Do nedavno se dizala prašina oko lažnih medova na hrvatskim tržnicama, na štandovima uz Jadransku magistralu i po velikim trgovačkim centrima, uvjeravajući nas da su takve prevare nemoguće na Zapadu. Više o patvorenju manuka meda možete pročitati na stranicama www.pcela.hr u članku «Velika Britanija upozorava: na svjetskom tržištu se pojavio lažni manuka med!» Gorka je istina kako se u Novom Zelandu godišnje proizvede 1.700 tona, a samo u Velikoj Britaniji proda 1.800 tona manuka meda! Halo, tko je ovdje lud?! Pa naravno krajnji potrošač, jer plaća previsoku cijenu za  bezobrazno lošu kopiju meda (u web-shopu cijena staklenke od 500 g manuka meda u Hrvatskoj iznosi vrtoglavih 440 kuna!), no možda to i ne bi bilo tako opasno da kupci nisu osobe koje boluju od neke bolesti za koju im nije pomogla klasična medicina i sintetički lijekovi, pa u očaju traže alternativno rješenje i za njega su spremni platiti (pre)visoku cijenu! Više o manuka medu i njegovim prednostima u odnosu na druge medove na stranici www.manukamed.hr a što je to uopće MANUKA DRVO na stranici “UČIONICA” u rubrici «PITALICA». Da li je senzacionalno raskrinkavanje ove velike prevare i njenih aktera u Velikoj Britaniji početak kraja prodaje lažno deklariranih i patvorenih medova u svijetu, pa tako i kod nas, pokazat će vrijeme, a do tada se podsjetite kako kopiju razlikovati od originala u članku “KAKO RAZLIKOVATI PRIRODNI OD UMJETNOG (KRIVOTVORENOG) MEDA?” (stranica “UČIONICA” – rubrika “PITALICA”).

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s