PITALICA

pitalica-kako-pcele-zimuju

ŠTO SE DOGAĐA U KOŠNICI TIJEKOM ZIME?

Čini se da je život na pčelinjaku stao, sve je mirno i tiho. Ali ovo je samo malo zavaravanje. Prvom polovinom zime, dok još nije počelo prvo leglo, pčelinja zajednica se nalazi u relativnom miru, zbijena u klupko. Samo ponekad neka pčela, prevarena popodnevnim sunčevim zrakama, oprezno se pokaže na letu košnice, ali čim osjeti hladan zimski vjetar, brzo se vrati u košnicu. U sredini pčelinjeg klupka nalazi se jedan toplotni centar, ograničene površine sa stalnom temperaturom od 20 – 32*C, dok je u ostalim dijelovima prosječna temperatura 12 – 22*C, a samo u nekim slučajevima može pasti do 11*C. Termoregulacija zimskog pčelinjeg klupka prilagođava se promjenama okolne temperature, a stvaranje topline je rezultat razmjene tvari u pčelinjem tijelu. Ukoliko je vanjska temperatura niža, tada se više pčela čvršće zbija, pčelinje klupko je kompaktnije i površina izlučivanja topline je sve manja. U isto vrijeme pčele se s površine klupka sve više privijaju jedna uz drugu, slično crijepu na krovu, gurajući glavu i prsa ispod zatka pčela koje su iznad njih. Tako se stvara nešto slično hrastovoj kori što im pomaže da klupko zadrži što veću količinu toplog zraka. Za vrijeme velikih hladnoća da bi se sve što bolje zatvorilo, dio pčela se zavuče i u prazne ćelije saća. A kada se temperatura klupka ipak spusti do određenog minimuma, pčele koje su unutra, kako su manje zbijene, povećavaju temperaturu skraćivanjem prsne muskulature i tada se može čuti zujanje svojstveno samo pčelama. Zahvaljujući ovome temperatura klupka se ponovo diže. Mišićna energija i stvaranje topline utjeću na povećanje potrošnje meda kojeg pčele uzimaju i socijalno predaju iz rilca u rilce svim ostalim pčelama u klupku. S utroškom meda u dometu pčelinjeg klupka ono se polako kreće prema gore i nazad po saću u toplotnoj zoni, a potom se premješta na susjedne okvire. Kretanje pčela na susjedne okvire tijekom zime se događa samo onda kada se , makar i na kratko vrijeme vanjska temperatura zraka digne preko 8*C i pčelinje klupko se nakratko raspusti. Ako hladnoća duže potraje, a pčele ne uspiju doći u kontakt s hranom, bez obzira što u košnici ima dovoljno hrane, pčele ugibaju od gladi. Zato prilikom uzimljavanja na svakom okviru treba biti najmanje 1,5 – 2 kg meda, što je dovoljno da pčele na tom okviru prezime. Kada se klupko premješta, pčele s njegove površine prelaze u unutrašnjost, a one iz unutrašnjosti se premještaju prema periferiji. Na taj način olakšava se zimovanje pčela na periferiji, koje su izložene najvećim hladnoćama. Potrošnja meda u prvoj polovici zime, dok još nema legla, ovivi o jačini zajednice i vanjskoj temperaturi, a kreće se od 0,5 – 0,8 kg mjesečno. U to vrijeme pčele troše minimalne količine bjelančevinastih tvari koje su prije sve ga u obliku pričuva  tzv. masno tkivo. No, dokazano je da i matična mliječ sudjeluje u ishrani matice preko zime. Probavom hrane u organizmu pčela, kao otpadni produkt, odvajaju se voda i ugljični dioksid, a u zadnjem crijevu pčela se nagomilavaju neprobavljivi ostaci hrane. Vodu u obliku vodene pare uzima topli zrak koji je lakši i napušta pčelinje klupko i kreće prema gore, kako bi izašao na gornje leto ili ventilacijski otvor ili se vlaga zadržavana stijenkama košnice ili na nekom od materijala za utopljavanje. Ako ovakva mogućnost ne postoji, vlaga ostaje u gnijezdu, što izaziva veliku uznemirenost pčela, a saće koje nije pokriveno pčelama može se upljesniviti. Nepoklopljeni med ili sirup jako su higroskopni i upijaju velike količine vlage, a kada se med jako razrijedi lako se ukiseli i može prouzročiti proljev, od čega se saće i unutrašnjost gnijezda uprlja, pčelinje klupko se raspusti i pčelinja zajednica može djelomično ili potpuno propasti. Ugljični dioksid  je teži i pada na podnicu. Za razliku od aktivne sezone, kada je za uzgoj legla potreban čisti zrak, sada je ova potreba 15 puta manja, pri čemu u pčelinjem klupku postotak kisika opada, a ugljičnog dioksida se povećava. U tom slučaju povećani postotak CO2 djeluje povoljno, jer se procesi oksidacije i razmjene tvari u pčelinjem organizmu usporavaju. Zahvaljujući ovome utrošak energije, potrošnja hrane i nagomilavanje neprobaljenih tvari su manji, što pčelama produljuje život i one su vitalnije.

IZVOR: I. Tucaković, J. Križ, M. Barać: „Pčelarski radovi po mjesecima“

nova-pitalica

KAKO IZABRATI MJESTO ZA PČELINJAK?

Pored ocjenjivanja uvjeta u određenom mjestu za uzgoji utvrđivanje broja pčelinjih zajednica koje se na tom mjestu mogu držati, potrebno je izabrati i odgovarajuće mjesto gdje će biti uređen pčelinjak. Ovo je posebno važno za pčelinjake s velikim brojem košnica. Pčelinjak može biti stacionaran, kada se košnice tijekom cijele godine nalaze na istom mjestu ili  kada se preko godine sele s jednog mjesta na drugo u cilju boljeg iskorištavanja paše ili oprašivanja bilja. Kada se bira mjesto za pčelinjak mora se voditi računa o tome da u blizini najmanje na 200 m nema drugog pčelinjaka.

Najbolje je kada je pčelinjak smješten u blizini površina zasađenih medonosnim kulturnim ili samoniklim biljem, tako da pčele bez selidbe mogu dolaziti do njih i koristiti postojeću pašu. Ali u većini slučajeva ovakvih je mjesta jako malo, tako da je selidba košnica za vrijeme cvatnje pojedinih biljaka i bolje korištenje paše nužna radnja. U takvim se slučajevima mjesto za pčelinjak bira na način da  pčele mogu ostati najduže vremena tijekom godine preko zime i proljeća. Dobro je kada se pčelinjak nalazi u blizini voćnjaka, jer u proljeće kada voćke cvjetaju, pčele će ih moći jako dobro oprašiti, a u isto vrijeme i iskoristiti voćnu pašu za razvoj. Za proljetni razvoj pčelinjih zajednica vrlo je važno da oko pčelinjaka ima dovoljno biljaka  koje daju velike količine peludi, kao što su lijeska, drijen i posebno vrbe. Na ovaj način znatno se mogu smanjiti troškovi za proljetno prihranjivanje pčela. Kada voćke završe cvatnju, košnice se mogu po potrebi preseliti na novo mjesto gdje cvate neko drugo medonosno bilje, s tim da se na jesen vrate na stacionar i da se pčele pripreme za zimovanje. Da bi se bolje odredilo mjesto pčelinjaka, potrebno je napraviti pregled okolice još za vrijeme cvatnje medonosnog bilja i to u proljeće, ljeto i jesen. Mjesto gdje je pčelinjak postavljen, treba biti zaštićeno od hladnih sjevernih vjetrova, suho i ocjedito, čisto, sunčano, s istočnim ili južnim položajem. Ako su pčelinje zajednice izložene vjetrovima, zimi troše više hrane, a u proljeće se sporije razvijaju. U vlažnim mjestima se zadržava nepotrebna zračna vlaga, što je uzrok da se krajnji okviri i pelud koji nije pokriven pčelama u zimi i u rano proljeće lako upljesnivi i pokvari. Osim toga, ako su pčelinjaci na vlažnim i neprovjetrenim mjestima, uslijed loših higijenskih uvijeta, u košnicama pčele češće oboljevaju od raznih zaraznih bolesti. Iz istih razloga moraju se izbjegavati jako duboke kotline sa slabim zračni strujanjem u kojima se zadržava hladna i vlažna magla. Pčelinjak ne smije biti u sjeni visokih i gustih krošnji drveća, ni u sjeni visoke padine, jer u tom slučaju sunce obasje pčečlinjak samo oko podneva, tako da pčele imaju jako kratak radni dan: ujutro kasno izlijeću, a navečer se puno ranije vraćaju. Pro izboru mjesta za pčelinjak potrebno je uzeti i pravac izlijetanja pčela. Prolikom izlijetanja za vrijeme glavne paše pčele ne smiju biti prisiljene letjeti preko drugih pčelinjaka ili preko velikih vodenih površina. Košnice uvijek moraju biti okrenute prema paši ili da pčelinjak bude u sredini paše, da bi se izbjegao nalet u krajnje košnice. Mjesta koja nisu dobra za smještaj pčelinjaka su ona u čijoj blizini ima ustajalih otpadnih voda, smetišta, kanala s otpadnim vodama kemijskih, kožarskih trtki. U okolici pčelinjaka mora biti mir, ne bi se smjelo postaviti pčelinjak blizu velikih prometnica ili željezničkih pruga, s intenzivnim kretanjem ljudi i stoke, kao i divljih životinja. Ako pčelinjak baš mora biti na takvim mjestima, onda ga treba ograditi živicom ili ogradom, visokom oko 2 m da bi pčele preliječući je letjele visoko iznad prometnica. Pčelinjak mora biti pristupačan vozilima za prijevoz košnica, meda i sl. Samo mjesto na kojem ćemo smjestiti pčelinjak trebalo bi biti ako je ikako moguće, ravno, slabog nagiba, kako bi oborinske vode od kiše i snijega lakše otjecale. Teren se mora očistiti i poravnati, a ako je potrebno i iskopati male kanaliće, da se ne bi stvarale lokve i da bi se tlo moglo što prije prosušiti, treba predvidjeti i put za vozila.

Na samom pčelinjaku treba zasaditi voćke niskog rasta, kao i drugo dekorativno bilje. Ovo bilje neće stvarati samo estetsko zadovoljstvo, već će služiti kao dobar orijentir pčelama i maticama za pronalazak svojih košnica, kako u rano proljeće tako i u kasnu jesen. Na neki način pčelinje zajednice  će na tim biljkama zadovoljiti svoje potrebe za peludi, a djelimice i za nektarom. Osim toga ovo drveće i grmlje preko ljeta će stvarati hladovinu i štititi košnice od velikih vrućina. Košnice nije dobro postaviti ispod gustih i velikih krošnji drveća jer se na taj način ometa let pčela, a osim toga u proljeće je ispod njih hladno i vlažno. Stacionarni pčelinjak i pčelinjak gdje će pčelinje zajednice zimovati treba ograditi bilo kakvom ogradom, kako ne bi ulazile domaće i divlje životinja i da bi košnicama bila osigurana zavjetrina. Još je bolje da se kao ograda od strane s koje pušu hladni vjetrovi zasadi medonosno bilje kao zaštitni pojas. Medonosnim biljem treba zasaditi sva mjesta u okolici pčelinjaka koja su zapuštena i ne služe ničemu jer ćemo na taj način stvoriti višestruku korist.

IZVOR: Ivan Tucaković, Josip Križ i Milanko Barać: „Pčelarski radovi po mjesecima“

civere-slika

Što su to – ČIVERE?

Svima nam je poznata izreka da med nastaje na kotačima. Bez obzira na to kako smo se organizirali za seljenje svojih košnica ili još pčelarimo na stacionaru, nerijetko imamo potrebu za prenošenjem košnica. Obilazeći mlade kolege i iskusnije pčelare uočio sam kako se za prijenos košnica svatko od nas snalazi na svoj način. Postoje razne nosilice i prerađene vozilice, ali ništa nije tako jednostavno, jeftino i dobro kao čivere. Budući da se to pomagalo ne spominje u pčelarskoj literaturi, nema ga po trgovinama, a ni sajmovima, i ja sam se više godina mučio s prijenosom košnica. Onda mi je iskusni paško-riječki pčelar posudio čivere i otad mi je sve što se tiče prijenosa košnica lako. Začudio sam se da do danas i neki iskusni (da ne kažem stariji) pčelari nisu vidjeli i ne posjeduju ovaj alat, pa su me svi koji su ga vidjeli tražili da im ga posudim kako bi ga kopirali. Zato sam odlučio podijeliti s vama informacije o ovome jednostavnom pčelarskom pomagalu za prijenos košnica.

Kod nas u primorju, na čakavskom narječju, izraz čivere izvorno znači drvena nosila. Ona su služila za prenošenje kamenja, zemlje, sijena i sveg ostalog materijala. Kaže se da su nakon dobre proslave pojedince čiverama nosili kući ženama na triježnjenje. Danas se takva nosila uglavnom više ne upotrebljavaju, no mi primorski pčelari, ovo smo pčelarsko pomagalo tako nazvali i prisvojili to ime iako je u našem slučaju riječ o metalnim nosilima koja nemaju posudu, nego rade po principu škara.

civere-shematski-prikaz

Za izradu čivera potrebna su:

  • Četiri komada pravokutnog željeznog profila 25 x 25 mm dužine 650 mm; potrebno je urezati kanalić dužine 20 mm
  • Dva komada pravokutnog željeznog profila 20 x 20 mm dužine 80 mm; potrebno je malo zaobliti rubove
  • Dva komada cijevi promjera 22 – 25 mm dužine 500 mm; na svaku prilijepiti dva komada gume (broj 8.)
  • Četiri komada cijevi promjera 22 – 25 mm dužine 150 mm
  • Četiri milimetarska vijka M 5 x 40 mm
  • Osam podložnih pločica od 5 mm
  • Četiri matice M5 sa zaštitom od odvijanja (plastikom) ili upotrijebite dvije matice (protiv odvijanja)
  • Četiri komada gume za vodu vanjskog promjera 25 mm dužine 10 cm; njih ćemo zalijepiti na cijevi (broj 2.)
  • Nekoliko elektroda za zavarivanje i malo neoprenskog ljepila (za gumu)

Ukupna cijena ne doseže ni 50 kn. Sada još treba pronaći nekoga da vam odradi 8 malih varova (ako to niste sami u mogućnosti), potom trebate probušiti 4 rupe od 5,5 mm, postaviti vijke i matice, zalijepiti komade gume na vodoravne cijevi da košnice ne klize te da ih ne gnječimo – i čivere su gotove. Ako ih na kraju pocinčate, plastificirate ili obojite i dodate im ručke, što nije nužno i dodatni je posao, možete svoje čivere učiniti ljepšima, unikatnima i baš svojima. Ako ih bojite, moj je savjet da ih obojite u neku življu boju da ih lakše možete naći kad ih odložite u travu ili grmlje oko pčelinjaka ili pored vozila.

Ako na košnicama nemate koče ili spojnice (kao ni ja) košnicu stegnite vrpcom. Nakon toga nabacite čivere preko košnice na donji nastavak blizu podnice, podignite košnicu i nosite je. što je košnica teža, to je sila kojom čivere pritišću košnicu veća i ne postoji mogućnost da košnica isklizne. Gume koje smo zalijepili običnim neoprenskim ljepilo štite nastavak od nagnječenja i sprječavaju klizanje. Kolege i ja smo prenijeli nebrojeno košnica s jednim, 2 ili 3 nastavka ovim načinom i nikad nismo imali problema. Nakon završenog nošenja čivere se slože i ne zauzimaju mnogo mjesta za transport i čuvanje.

IZVOR: Rešid Selimović: „Čivere − alat za lakše i sigurnije prenošenje košnica“ (članak u časopisu „Hrvatska pčela“ br. 11/2016.)

ja-biram-voce-iz-ekoloskog-uzgoja

KAKO PREPOZNATI DA JE VOĆE ILI POVRĆE TRETIRANO PESTICIDIMA?

Kako prepoznati da je voće ili povrće tretirano pesticidima? I lako i teško. Lako, jer većina jednostavno jest tretirana, osim ako nije od provjerenog ekološkog proizvođača, a teško jer samo laboratorijski testovi pokazuju stvarnu prisutnost i količinu određenih kemikalija. Ipak, postoji kratki vodič o tome koje bi namirnice bilo bolje izbjegavati i jesti samo ako su organskog podrijetla.

Najzagađenije voće i povrće

Primjerice, jagode se tretiraju sa, u prosjeku, 65 raznih pesticida, fungicida i herbicida, a paprike sa 50 različitih kemikalija. Špinat je vrlo često na meti teških metala iz zemlje, trešnje, breskve i nektarine tretiraju se s oko 20 vrsta kemikalija prije nego što dođu na police trgovina, a čak je i celer u 80 posto uzoraka, prema američkoj agenciji za hranu, pun različitih kemikalija.

Koje je najmanje tretirano voće i povrće?

Najotporniji i najmanje tretirani kemikalijama su avokado, ananas, mango, kivi, papaja i borovnice. Što u konačnici sve to znači? Pesticidi, vosak, imazalil učinit će voće i povrće dugovječnijim i ljepšim, no zapravo osnovni im je cilj da trgovcima i proizvođačima olakšaju posao i produlje vijek njihovih proizvoda.pesticidi-u-crnim-vicevimaKoje voće i povrće ne morate kupovati ekološko?

Odavno se zna kako u korici voća i povrća ima više zdravih nutrijenata nego u unutrašnjosti, a sada je korica gotovo zabranjena za jelo. I što učiniti? Kao i u svemu, vratiti se korijenima, kupovati domaće, netretirano, kupovati u manjim količinama kako ne bi propadalo i uživati ako povremeno sretnemo nekog crva jer je on najbolji dokaz da je ono što jedemo zdravo.

Po kojim tragovima možemo prepoznati tretirano voće i povrće?

Sjećate li se svog djetinjstva? Tek ubranih trešanja ili šljiva s drveta iz bakinog vrta? Koliko puta ste u svježe ubranom voću pronašli crvića i čuli objašnjenje nekoga od starijih: „Nema veze, to ti je zdravo. Samo jedi!“? Rijetki među nama su se tijekom odrastanja brinuli o pesticidima, vosku, fungicidima i drugim kemikalijama na voću i povrću. Nismo ni znali što je to. Nismo brinuli ni o točkicama koje su nam poručivale da je osim nas još neko malo biće jelo mikroskopske komadiće voćke. Najveći problem bio nam je hoćemo li jesti jabuke iz susjedovog ili svog vrta.

Danas više nije tako. Naša djeca gotovo i ne znaju kako izgleda crv u jabuci, „ružna“, tučom oštećena jabuka nešto je što im nećemo ni ponuditi. Voće i povrće, osim ako nije iz ekološke proizvodnje, uglavnom je nečim tretirano. Pesticidima koji zabranjuju pristup štetnicima, no istovremeno štete našem zdravlju, voskovima koji jabukama daju sjaj kojeg se ni zla kraljica iz Snjeguljice ne bi posramila, fungicidnim sredstvima koja trebaju otjerati plijesan. No, upravo smo zato naviknuli da je opna ili kora voća i povrća jednolična i netaknuta pa su nam se i prohtjevi promijenili. Više, naime, ne podnosimo točkice.

Smeđe, crne i zelene točkice

No važno je znati da nam takvi tragovi manje štete od umjetnih sredstava kojima se voće i povrće tretira. ako je miris u redu, dovoljno je točkice ukloniti i voćka se može normalno jesti, objašnjava nutricioniskinja Leta Pilić. početak truljenja normalan je kemijski proces sazrijevanja i nikome ništa neće biti ako pojede jabuku koja je na kori imala pokoju crnu točkicu. Čak i ako je ne uklonimo, ne trebamo strahovati. smetati može jedino okusnim pupoljcima. s druge strane, i u plodu bez tragova na opni mogu odvijati procesi propadanja. “I namirnice koje su prskane mogu truliti, no taj se proces obično odvija ispod površine. primjerice, jabuka izvana izgleda sjajno, a iznutra se pokaže da je suha i gotovo strunula pa je ostale bez ikakve nutritivne vrijednosti.” objašnjava Pilić. Zelene točkice najčešće se mogu uočiti na krumpirima. Riječ je zapravo o spoju solaninu, glikoalkaloidu koji u većim količinama može biti opasan po zdravlje i često ga se može uočiti na krumpirima, ali i na rajčicama ili patlidžanima. On je prirodan zaštitnik biljaka od nametnika, dakle djeluje kao fungicid ili prirodni pesticid.

Zelene točkice se mogu skinuti

Ako zelene točkice skinete, ne trebate se bojati. Plod se može jesti, no ako ih zanemarite, moguće su probavne tegobe, čak i kada se hrana termički obradi jer na solanin ne utječu temperature do 170 °C. „Ako je krumpir gorak i nakon kuhanja ili pečenja, a prije ste uočili i mislili da ste uklonili sve zelene točkice, ipak ga nemojte jesti“, savjetuje nutricionistkinja Pilić. Kako biste spriječili povećanje koncentracije zelenih točkica, bilo bi dobro da krumpir uvijek čuvate na tamnijem i suhom mjestu jer svjetlo potiče razvoj ove tvari.

Plijesni

No vrlo oprezan treba biti s plijesnima i valja ih izbjegavati. Blago truljenje, tzv. smeđe točkice, na hrani su prihvatljive, no plijesan, ovisno o vrsti, može biti opasna. Neke su vrste plijesni posve neopasne, no neke mogu izazvati dugotrajne posljedice za dišne organe. „Povrće nikako ne bih preporučila jesti ako na njemu ima i najmanjih tragova plijesni. Voće, posebno agrumi, je kiselije, što može spriječiti širenje plijesni pa je katkad dovoljno samo odrezati zahvaćeni dio ploda. No s voćem koje ima tanju koru, kao što su breskva ili jabuka, moramo pripaziti jer spore plijesni mogu doprijeti duboko. Treba pripaziti i s orašastim plodovima jer neke opasnije vrste plijesni rastu upravo na njima“, pojašnjava nutricionistkinja. Hranu koja počinje propadati i na kojoj su vidljive crne ili zelene točkice koje ukazuju na početak tog procesa trudnice, dojilje i osobe oslabljenog imuniteta trebale bi izbjegavati.

Najzagađenije voće: jabuka, marelica, nektarina, jagoda, višnja, grožđe, kruška

Najzagađenije povrće: paprika, celer, krumpir, špinat, salata Iceberg, zelene mahune, krastavac

IZVOR: www.sensaklub.hr

tragom-clanka-u-dnevnom-tisku

U HRVATSKOJ DOSAD NIJE SLUŽBENO ZABILJEŽENA POJAVA OPASNOG AZISKOG STRŠLJENA

Ovih dana Hrvatskom se širi panika zbog stršljena. Bilježe se smrtni slučajevi, ali i drugi, gotovo fatalni ubodi ovog velikog kukca sličnog osi, iako mnogo većeg. Mnogi ukazuju da je riječ o velikom i opasnom azijskom stršljenu koji polako osvaja naše krajeve, a s obzirom da se masovna pojava stršljena bilježi i u Istri, pitali smo odgovorne u Zavodu za javno zdravstvo Istarske županije, je li riječ o azijskoj vrsti te što učiniti i kako se zaštititi od stršljena.

Suzbijanje prepustiti stručnjacima

Posljednjih desetak dana Zavod bilježi povećan broj upita o pojavi ili bolje reći nalazu gnijezda stršljena stanovnika, uglavnom južne Istre, u tavanskim prostorima kuće ili drugim manjim objektima. Neki pozivi se odnose i na povećan broj stršljena iako gnijezdo ne vide, kaže nam tako mr. sc. Nediljko Landeka, voditelj Odjela za deratizaciju, dezinsekciju i dezinfekciju Službe za epidemiologiju Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije. Ističe, nadalje, da u svakom slučaju svi moraju biti jako oprezni, ako se prilazi takvom gnijezdu, da ne bi isprovocirali napad stršljena – čuvara gnijezda.

– Stršljene najučinkovitije suzbijamo kada mu gnijezdo potpuno uklonimo i uništimo. Preporuka je da se to radi u večernjim satima kada je većina jedinki u gnijezdu. Najbolje je da sam postupak obave profesionalne tvrtke registrirane za DDD poslove. Nekada se u takav postupak upuštaju i vatrogasci, pčelari i drugi koji se mogu odvažiti napasti gnijezdo. Bitno je da se svi dobro zaštite od uboda, najbolje pčelarska odjela od deblje tkanine i debele rukavice. Potrebno je imati i učinkovit insekticid koji izaziva momentalno rušenje stršljena. Ukoliko se netko pak odluči za samostalno uklanjanje gnijezda u slobodnoj prodaji, agrarijama i veterinarskim ljekarnama, postoje posebni sprejevi za ose i stršljene koji imaju veći domet pa se prskanjem s veće udaljenosti smanjuje rizik od napada.

Zbog uboda u glavu odmah k liječniku

– No, stršljeni su dio naše entomofaune te imaju važno mjesto u lancu prehrane i ne treba ih uništavati pod svaku cijenu, npr. ukoliko se nalaze u šumi. U nekim europskim zemljama su i na popisu zaštićenih vrsta, ističe nadalje Landeka. Problemi nastaju kada su neke osobe preosjetljive na ubod stršljena i reagiraju jakom općom alergijskom reakcijom koja može završiti i smrtnim ishodom. Također, ukoliko se radi o ubodu u predjelu glave, posebno usta, jezika ili vrat, mora se odmah zatražiti pomoć liječnika zbog nastanka lokalnog edema koji može zatvoriti dišne putove.

– To znači da nam broj uboda nije bitan nego osjetljivost same ubodene osobe i mjesto uboda. Ipak u slučaju više uboda odjednom dobro je potražiti odmah liječničku pomoć jer ubodeni možda niti sam ne zna za svoju preosjetljivost. Na samo mjesto uboda preporuča se stavljanje hladnih obloga, savjetuje Landeka. Postupanje s nalazom gnijezda je kod nas šaroliko, dodaje nadalje i ističe da se neke općine same pobrinu za pokrivanje troškova uklanjanja gnijezda čak i kada se nalazi na privatnom posjedu, dok druge prepuštaju svojim žiteljima da sami riješe problem.

– Ukoliko je pojedinac prepušten da sam riješi problem, jer je i sam zahvat relativno skup, može se dovesti u neugodnu situaciju pokušavajući nezaštićen uništiti gnijezdo otvorenim plamenom ili samo mehaničkim skidanjem. U tom slučaju je najbolje da se posavjetuje sa lokalnim pčelarom koji posjeduje adekvatnu zaštitnu opremu i pažljivo izvedu zahvat primjernim insekticidom, kaže Landeka.

 Azijski stršljen stigao do sjeverne Italije

Govoreći pak o sve učestalijim informacijama u medijima da je riječ o opasnom azijskom stršljenu koji je stigao u Hrvatsku i čak se križa s našom vrstom, Landeka kaže da niti jedan nalaz azijskog stršljena kod nas nije službeno zabilježen i potvrđen od relevantne institucije.

– Kad je riječ o azijskom stršljenu radi se o dvije vrste. Vespa mandarina ima narančastu glavu kao i ženka naše autohtone vrste parazitske ose, Megascolia maculata, koja ne živi u velikim društvima, bezopasna je, ali svojom dužinom od 6 centimetara i bojom glave odgovara opisu ovog stršljena. Druga vrsta je Vespa velutina, stršljen pretežito crne boje, dužine oko 3,5 cm, koji je došao u Europu iz Azije, ali se dosta sporo širi i za sada je zabilježen samo u Francuskoj i sjevernoj Italiji, ističe na kraju Nediljko Landeka.

IZVOR: dnevni list „Glas Istre“ od 13. rujna 2016.

anatomija pčela pitalica

EGZOKRINE ŽLIJEZDE MEDONOSNE PČELE

Pčele ima 2 vrste žlijezda: s vanjskim i unutrašnjim lučenjem. Njihov je organizam prava minijaturna kemijska tvornica s 15-tak različitih egzokrinih žlijezda. Neke od njih imaju samo trutovi (kornuarna), neke imaju samo radilice, neke su u matice i trutova zakržljale, a neke su razvijenije kod matica nego kod radilica. Neke su prisutne kod svih, ali luče različite produkte u raznim fazama života!

Podždrijelna (hipofarigalna) žlijezda prisutna je samo kod radilica i luči mliječ. Nema anatomsku strukturu kao u sisavaca, već se mliječ trasportira kroz usta radilice dojilje, čija je dužnost briga o leglu  matici. Posebni mišići dižu i spuštaju hipofarigalnu ploču  (slično pokretnim mostovima na srednjovjekovnim utvrdama), odnosno otvaraju ili zatvaraju put u cibarijum, a mliječ bočnim žlijebovima ide do vilica. Kod radilica starih između 15 – 25 dana hipofarigalne žlijezde luče invertazu i neke druge enzime važne u procesu pretvaranja nektara u med. Kod radilica starijih od 25 dana (sakupljačice) hipofarigalna žlijezda zakržlja.

Vilične (mandibularne) žlijezde razvijene su kod radilice i u raznim fazama njenog života luči razne produkte. Kod mladih pčela to su komponente mliječi, kod starijih alarmni feromon. Kod matice luči neke druge produkte, a kod trutova je zakržljala. Ova se žlijezda sastoji od sabirne vrećice, ventila i izlivnog kanala.  Mliječ proizvedena u hipofarigalnoj žlijezdi je prozirna, no zbog komponenti iz mandibularnih žlijezda izmjeni boju u mliječno bijelu. Kako njegovateljice hrane i svoju majku i sestre i braću, sastav mliječi je različit prema tome koga hrane. Mandibularne žlijezde kod matice luče preko 100 različitih isparljivih supstanci: 5 od njih su feromoni, ostale su biokemijski prekursori i različiti produkti metabolizma.

Grudne i labijalne žlijezde razvijene su kod radilica. Iako se zajedničkim izvodnim kanalom izljevaju u bazi surlice, po svojoj građi, položaju i produktima lučenja su različite.

Voštane žlijezde imaju samo radilice, nalaze se na donjoj strani njihovog  stomaka i ima ih 4 para. Izlučen vosak je tekućina koja na zraku očvrsne u bijelu ljuskicu. Poseban organ tzv. voštano zrcalo služi kao kalup za izljevanje voštanih ljuskica. Kada ona u kalupu očvrsne, pčela je pokupi krajem velikog češlja zadnje noge i prebaci do vilica. Radilica sažvače vosak i preradi, pa tek tada ugrađuje u saće. Jeste li znali da bi se proizvela jedna ljuskica potrebno je na desetke milijuna molekula lipoforina (nosioci masnoća) neophodnih za transport hidrofobnih čestica voska kroz vodenu sredinu tkiva, a da bi se proizveo 1 kg voska treba izlučiti oko milijun voštanih ljuskica?

Nasonovljeva (mirisna) žlijezda nalazi se ispod hitinskog oklopa na leđnoj strani tijela radilice ispod sedmog stomačnog segmenta. Luči koktel od 7 mirisnih spojeva koje imaju funkciju da letačice navode na cilj.

Arnhartove (tarzalne) žlijezde se nalaze na posljednjem nožnom segmentu svih nogu kod radilica i matice. Znanstvenici pretpostavljaju da luče mirisne tragove kojima pčele markiraju posjećene cvjetove, kako ostale sakupljačice ne bi gubile vrijeme oko cvijeta bez nektara. Mirisni trag je privremen i ishlapi čim cvijet izluči novu količinu nektara.

Epidermalne (Renerove) žlijezde se nalaze na leđnoj strani stomaka i izraženije su kod matica kod kojih imaju funkciju privlačenja feromonom radilica oko sebe.

Koščevnikovljeva žlijezda je razvijenija kod matica i pretpostavlja se da luči atraktante koji privlače mužjake.

I dok su mliječne i voštane žlijezde pčelama potrebne za poslove unutar košnice, kad se približi vrijeme za izlete van košnice i sakupljanje hrane u prirodi, ove žlijezde naglo kržljaju, a intenzivno se razvijaju Nasonovljeva, otrovna, Daforova i alarmna žlijezda. Ako zajednica iz bilo kojeg razloga izađe iz ubičajenog ritma, stare pčele po potrebi mogu reaktivirati mliječne i voštane žlijezde, a mlade se pčele mogu prije uobičajenog vremena uključiti u sakupljački posao  i ranije aktivirati potrebne žlijezde.

U sastav žalčanog aparata ulazi „kisela“ žlijezda koja luči koktel alarmnih feromona za koji se dugo smatralo da mu je glavni sastojak mravlja kiselina, Dufourova žlijezda služi za držanje zajednice na okupu. Svaki put kad pčela isturi žalac, ona šalje ostalim pčelama u zejednici mirisni alarmni signal. Ovaj feromon je koktel od 20 različitih kemijskih spojeva.

IZVOR: dr. sc. Tomislav Terzin:„Medonosna pčela – jevanđelje prirode“

Zašto su pčele napale Šilju.pptx

PČELIN ŽALAC U OBRANI ZAJEDNICE

Osim oruđa pčela posjeduje i oružje, a glavno je žalac koji posjeduju samo radilice i matica (na mjestu žalca kod trutova su reproduktivni organi). Osim ubadanjem, pčele se od manjih neprijatelja brane i vilicama. Pomoću njih izbacuju trutove krajem ljeta iz košnice. Opće poznata činjenica da radilica umire kada ubode sisavca, za razliku od osa i stršljena kojima je žalac u obliku savijene igle, a kod radilica ima zupce usmjerene unazad pa je nemoguće izvući žalac iz elastične kože. U pokušaju da to učine, pčeli bude otkinuto pola utrobe, no mišići oko otrovnog mjehura pumpaju otrov još 30 – 60 sekundi. Žalac je kompleksan organ i može se usporediti s mačem koji ima svoje korice, nožem skakavcem, harpunom s zupcima, pumpom pod pritiskom, markerom mete i signalnim pištoljem. Žalac matice je sličan onome u ose: savijen je, nema zupce i može ubosti više puta. Kraći je nego u radilice, ali je u mjehuru mnogo više otrova. Matica svoj žalac koristi sam pri eliminaciji konkurentskih matica (još neizlegle ili izlegle sestre – princeze).

Otrov (apitoksin) je najjači oko 4.-tog tjedna života pčele u početku  sakupljačke funkcije. Jači je u proljeće početkom pašne sezone, a slabi približavanjem hladnog vremena i faze mirovanja. Aktiviran žalac oslobađa koktel od 20-tak isparljivih feromona koji alarmira ostale članice pčelinje zajednice. Većina njih su acetati čiji miris podsjeća na aromu banane (zato nemojte jesti banane blizini košnica!). Različite komponente ovog koktela imaju različite funkcije. Kako se acetati nalaze u znoju, parfemima, dezodoransima, alkoholnim pićima, treba izbjegavati ove izvore dok smo u pčelinjaku! Alarmirane pčele se zalijeću u svaki objekt koji pravi nagle pokrete. Zato pri napadu probajte ostati mirni, jer pčele brže lete nego što mi trčimo! U blizini košnice radilice su bez razmišljanja spremne dati svoj život u obrani zajednice, no na livadi će nas ubosti jedino ako je uzmemo u ruku ili sjednemo na nju.

PITALICA

MOGU LI EKOLOŠKA SREDSTVA ZA ZAŠTITU BILJA ZAMIJENITI PESTICIDE?

Većina biljnih preparata ne samo da tjera insekte i sprječava razvoj gljivica, već i jača biljke – bio bi najkraći odgovor na pitanje iz naslova, no ova tema zaslužuje kompleksnije razmatranje. Većina pčelara u našoj zemlji se ne bavi isključivo ovom djelatnošću, već u okviru svog gospodarstva drži stoku, uzgaja neku od ratarskih kultura, ima voćnjak i povrtnjak, što znači da ima problema s štetnicima poput drugih poljoprivrednih proizvođača, samo što njima pesticidi ne smiju biti prva, već posljednja metoda obrane od neprijateljskih kukaca koji u pravilu napadaju najslabiji plijen (najprije će napasti biljke koje su oslabljene). Jeste li znali da kombiniranjem raznih biljnih vrsta možemo doprinijeti samozaštiti biljaka? Ako se sade jedne pored drugih (npr. mrkva i uk, hren i krumpir, kupus i rajčica) međusobno se štite od nametnika.

U članku „Lavanda, buhač i pelin tjeraju štetne kukce“ (objavljenom u prilogu „Terraistra“ dnevnog lista „Glas Istre“ od 27. srpnja 2016.) autorica teksta Jelena Sedlak nabraja niz biljaka koje tjeraju nametnike i pomažu suzbijati gljivična oboljenja na poljoprivrednim kulturama i na taj način posredno štite oprašivače od negativnog utjecaja pesticida. To su: lavanda (intenzivan miris djeluje na smanjivanje populacije kukaca, a istovremeno povećava broj pčela i bumbara), neven i kadifica (čije korijenje izlučuje tvari koje smetaju nematodama i drugim zemljišnim kukcima koji se hrane gomoljastim povrćem), bosiljak, kopar, stevija i buhač. Od puževa možemo se braniti malčiranjem tla sijenom ili sadnjom kadulje uz rubove gredica. Možete i natrgati njene listove i staviti ih na tlo kojim se kreću puževi. Može pomoći posipavanje istih površina pepelom, piljevinom ili vapnom. Protiv puževa i insekata u vrtu možemo koristiti i mljevena ljuta paprika ili papar: posipati rukama po bilju nakon špricanja običnom vodom ili nekim od preparata za bolju aplikaciju na listove.

U nastavku teksta autorica nabraja preparate na bazi biljaka koji mogu pomoći u suzbijanju insekata i gljivičnih oboljenja.

KOPRIVA: 1 kg svježe koprive (100 – 200 g suhe) potopite u 10 l vode i ostavite 24 sata. Pripravkom prskajte svakih 5 – 7 dana.

PELIN: 300 g svježih listova (30 g osušenih) potopite u 10 l vode i ostavite 6 sati do 3 dana uz svakodnevno miješanje.

ČEŠNJAK: 1 režanj izrezati na sitno i prokuhati u 1 l vode. Ili 100 g češnjaka namočite  oko 5 sati u 10 l vode, procijedite.

LUK: 50 g vanjskih ljuski potopite u 10 l vode i ostavite 10 dana. Kad se tekućina prestane pjeniti, razrijedite je u omjeru 1:10.

RABARBARA: prokuhajte 10 listova samo 2 minute u 2 l vode, ohladite, razrijedite vodom u omjeru 1:2.

RAJČICA: 2 šake usitnjenih svježih listova ostavite 3 sata u 3 l vode, procijedite i prskajte. Ovaj preparat potiče rast ruža i patliđana, uklanja lisne uši na mahunama i ružama, kupusnog bijelca i neke vrste gusjenica.

BAZGA: 300 g listova namočite u 5 l vode 5 sati, procijedite i prskajte nakon kiše. Ovaj pripravak odbija krumpirvu laticu i neke vrste gusjenica.

pitalica

KOLIKO OČIJU IMA PČELA?

Pčela ima 3  točkasta oka i 2 složena oka. I dok su točkaste oči posve malene i jednostavne, u biti građene kao u ljudi i viših životinja, složene oči su znatno veće, duguljaste i nepomične. 

Točkaste oči se nalaze na tjemenu, trokutasto su raspoređene i sastoje se od leće iznad sloja retinalnih stanica povezanih s živčanim vlaknom. Pretpostavlja se da je njihova funkcija otkrivanje intenziteta svjetla koje pada na leću, svojevrstan svjetlomjer pomoću kojeg pčela detektira dnevnu svjetlost i tamu. Iako se u literaturi često nazivaju jednostavnim očima, one su složenije od očne jedinice u složenom oku. Kada su znanstvenici u svojim istraživanjima pčelama pokrili točkaste oči, one su na pašu odlazile kasnije, a vraćale se ranije što dokazuje koordiniranost vida.

Složene oči su smještene na postranim dijelovima pčelinje glave i pos svojoj građi i funkciji se znatno razlikuju od očiju ljudi. Na prvi pogled nitko ne može znati koliko pčela ima malih dijelova koji unutar složenog oka svaki za sebe predstavlja posebno oko. Mikroskopom ćemo uočiti da se radi o par tisuća pravilnih šesterokutnih hitinskih pločica (faceta): radilice do 5.500, matice 4 – 5.000, trutovi 8 – 10.000, pa se složene oči nazivaju i facetnima. Pošto matica većinu vremena provodi u tami košnice, njoj dobar vid i nije neophodan. Čak i prilikom svadbenog leta, nije ona ta koja traži partnera, već su to trutovi. Upravo zato oni imaju ogromne oči koje zauzimaju najveći dio glave (poput dvije polulopte) i po njima ih je i najlakše raspoznati između radilica. I dok radilice imaju najoštriji vid u središnjem dijelu složenih očiju, trutovi najoštrije vide u gornjem dijelu.

TOČKASTE I SLOŽENE OČI PČELE

Ispod svake facete nalazi se po jedna očna jedinica koja s poput cjevčice sužava prema dubini oka. Stjenka im je obložena crnim pigmetnim slojem, pa zraka svjetla koja uđe u jednu očnu jedinicu, ne može prijeći u susjednu. Na gornjoj strani  se nalazi hitinska leća, a ispod nje kristalni čunj. On prelazi u vidni štapić koji seže do očne cjevčice i vezan je za vidni živac. Vidni živci prelaze u bazalnu membranu, gdje se sve točkaste slike slože poput mozaika u jednu sliku. Iako se slika slaže kao mozaik, pčele dobro vide zahvaljujući velikom broju sličica (300 sličica u sekundi – za razliku od ljudi koji mogu vidjeti samo 24 sličice u sekundi!) Za pčele je TV-program samo sporo smjenjivanje zamrznutih slika! Rezolucija složenih očiju u pčela je 100 x slabija od ljudske, pa zbog toga one ni izbliza ne razlikuju  oblike objekata poput nas: ne pravi razliku između kruga, trokuta i kvadrata!

Zahvaljujući svojoj mozaičnoj građi pčele vide polariziranu svjetlost (što je ljudima potpuno strano) što im omogućuje da odrede položaj Sunca i kad nema direktne sunčeve svjetlosti. Svaka očna jedinica (ommatidium) ima oblik pravilnog heksagona (šesterokutnika), baš kao i saće u košnici. Fantastičan je to primjer savršene geometrije: 6 pigmentnih stanica je uklopljeno tako da se rog svakog heksagona nalazi na sredini stanice, dvije stanice se dodiruju točno na sredini svake stranice, a s unutrašnje strane svaka od 6 stanica formira kružni otvor u koji je upisan prste od 8 senzornih stanica koje formiraju puni krug, a svaka od njih pokriva 45* od tog kruga.

Pčele dobro vide glavne boje spektra: žuto, modrozeleno, modro i ultraljubičasto, a crvenu boju doživljavaju kao tamnosivu do crnu. Zato radilice rijetko posjećuju crveno cvijeće, osim ako ono ne reflektira ultraljubičastu (npr. divlji mak – lat. Papaver Rhoeas). Znate li da postoji tzv. „pčelinje ljubičasta“ boja? Sastoji se iz mješavine žute sa 1,5 % reflektirane ultraljubičaste boje i vide je samo pčele! Ultraljubičaste šare mnogih vrsta cvijeća su raspoređene tako da svojim fluoresciranjem pčelama pokazuju put k izvoru nektara. Drugim riječima: cvijeće je lijepo na dva načina: posebno radi ljudi, posebno zbog pčela! I pelud pod UV svjetlom izgleda mnogo upadljivije i ljepše pčelama nego nama. Ta „prirodna svjetleća reklama“ radilicama znatno olakšava sakupljački posao.

I za kraj još jedna fascinirajuća činjenica: pčela ima veoma dlakave oči! Nisu razgranate poput paperja na ostatku tijela, čvrste su i prostiru se zrakasto s površine složenog oka udaljujući se jedna od druge. Ove su dlačice ustvari mjerači jačine vjetra: kada pčela leti, dlačice se blago iskrive u određenom smjeru ovisno od snage i smjera vjetra. U svom korijenu imaju stanice koje po nadražaju šalju impulse na analizu u mozak. Kada su znanstvenici u svojim istraživanjima pčelama obrijali očne dlačice, one su izgubile sposobnost da to vjetrovitom vremenu procijene udaljenost hrane.

IZVOR: dr. Tomislav Terzin: „Medonosna pčela – Jevanđelje prirode“

PITALICA ZAŠTO PČELE NISI DEBELE

ZAŠTO PČELE NISU DEBELE?

Ma koliko se trudili, nećemo u prirodi naći ni jednu debelu pčelu, a činjenica je da su sakupljačice pri povratku u košnicu skoro za trećinu teže od pčela koje tek kreću na pašu! Teške da, ali ne i debele! Zašto?

Svoju vitku liniju pčele zahvaljuju prvenstveno anatomiji: vanjskom skeletu koji ne dozvoljava značajniju promjenu tjelesnog volumena koji je rastezljiv samo u trbušnom dijelu. Nektar koji pčela rilcem usisava iz nektarija cvijeća, deponira u medni mjehur (da bi ga napunila, pčela mora posjetiti čak i do 500 cvjetova!) Kako ga puni, tako se kroz stigme prazne zračne vrećice i šire ga do 70 mm3. Ukupan volumen trbuha ostaje gotovo nepromjenjen, jer je zrak zamijenjen nektarom.

Nektar pčela ne koristi za osobnu prehranu, već je on kolektivno vlasništvo čitave zajednice. Kako pčela to uspjeva kontrolirati? Ventil mednog mjehura je opremljen „servo-mehanizmom“ koji preko stalnog praćenja razine šećera u krvi automatski regulira uzimanje hrane, pa pčela tako nikad nije u iskušenju da pojede više nego joj je potrebno! Kamo sreće da i ljudi posjeduju sličan sustav za unos optimalne količine hrane: nikad ne bi bilo problema s pretilosti!)

Iako se sastoji od djelimice neovisnih jedinki, pčelinja zajednica funkcionira kao jedan „super-organizam“ čiji članovi ne mogu dugoročno opstati van zajednice. Radilice imaju naviku da hrane jedan drugom sadržajem svojih mednih mjehura, čime šire i feromone koji im pomažu u sporazumijevanju: što, kada i kako treba da nešto urade, pa je medni mjehur u tom kontekstu neka vrsta priključka na pčelinju globalnu mrežu informacija – „modem za pčelinji Internet“. Jedući, pčele saznaju novosti iz košnice! Kod nas ljudi je drugačije: skoro svi uživamo u jelu, a malo tko u učenju!

IZVOR: dr. Tomislav Terzin: „Medonosna pčela – Jevanđelje prirode“

ŠTO JE TO sunbee

Što je to – SUNBEE?

Pčelarska vaga Sunbee nov je i inovativan proizvod na hrvatskom tržištu. Inovacija se prije svega odnosi na praćenje podataka vezanih uz stanje u košnici i u njezinu okruženju u stvarnom vremenu. Podaci se prenose Internetom, na siguran način. Vaga Sunbee sadržava i aluminijsko vodootporno kućište koje je prilagođeno LR i AŽ košnicama, senzore industrijske klase te jednostavno korisničko mobilno i web-sučelje na kojem se prikazuju prikupljeni podaci. Pčelar uz pomoć vage može pratiti podatke o prinosu meda, zajednici (broju pčela, vremenu izlaska i povratka pčela), temperaturi unutar košnice te temperaturi, tlaku i vlazi okoline, što zasigurno rezultira učinkovitijim pčelarenjem. Osim povećanju učinkovitosti, vaga doprinosi i smanjenju rizika prikazivanjem svoje trenutačne fizičke lokacije te detekcijom požara. Najbitnija je karakteristika vage njezina jednostavnost pri instalaciji i upotrebi, a to je postignuto tako što je razvijana u suradnji sa samim pčelarima. Sveukupno, Sunbee je kvalitetan domaći proizvod koji se isplati isprobati.

IZVOR: članak Vedrana Lesjaka „Nove tehnologije – pčelarska vaga Sunbee“ („Hrvatska pčela“ br. 6/2016. )

Više o ovom inovativnom proizvodu na http://www.sunbeescales.com/

 

PITALICA TARANOVA DASKA

Što je to:  TARANOVA DASKA?

Taranova daska je pčelarsko pomagalo koje je svoj naziv dobilo prema svom izumitelju G. F. Taranovu, poznatom pčelarskom stručnjaku i znanstveniku iz nekadašnjeg SSSR-a. Njegova metoda razrojavanja zajednica opisana je u članku „Umjetno odvajanje roja pčela iz matične zajednice“ objavljenom u časopisu „Pchelovodstvo“ 1947. godine.  Promatrajući kako se pčele roje i postižu rojevni nagon, Taranov je osmislio kako im doskočiti na svoj način. Izradio je posebnu vrstu „rampe“ za pčele koja se sastojala od 2 daske međusobno spojene na način da simuliraju uzletno-sletnu stazu. Dio koji se stavlja 10 cm do košnice je razdvojen dok je suprotan međusobno spojen. Tako rampa dobija oblik slova V. Na donjem se kraju rampe, na mjestu gdje je spojena, lagano ometu sve pčele ukljućujući i maticu. Stare pčele vratit će se u košnicu dok će se mlade pčele, uključujući i one aktivno rojevne, podasci takođe penjati prema košnici, ali ih sam razmak (10 cm) do leta zaustavlja i one se malo pomalo sakupljaju u klupko ispod i na daski gdje ostaju mirno visiti poput roja. Tako će se za sat i pol do dva izvršiti dijeljenje i gotov će roj mirovati kao i svaki prirodni roj. Takav se roj pred večer jednostavno otrese u novo pripremljenu košnicu. Ako je u zajednici iz koje je istresen roj bila matica koja je zalijegala, takva matica mora biti i u istresenom roju. Ako je bila nesparena, roj će biti zadovoljan i s takvom maticom.

NOVA PITALICA SLIKA

PITALICA: PO ČEMU SU PČELINE NOŽICE NALIK NA ŠVICARSKI NOŽIĆ?

Medonosna pčela Apis mellifera, jedna od milijun znanosti poznatih vrsta kukaca, jedinstvena je po mnogo čemu, a njene nožice su – baš poput švicarskog nožića punog minijaturnih alatki – nešto posebno! Naime na svakoj od 6 nogu pčele radilice postoji čak 14 različitih oruđa, pa je njihov ukupan broj 54!

Svaka od 3 para nogu se sastoji iz 5 pokretno zglobljenih članaka, od kojih je posljednji (tarsus) sačinjen od 5 potčlanaka. Na vrhu svake noge se nalazi složeni aparat za ostvarivanje kontakta s podlogom koji se sastoji od 5 oruđa:                                                  

  1. par kandžica (ungues)                                                                                                              
  2. pločica s kratkim bodljama (planta)                                                                                      
  3. jastučić za prijanjanje (arolium)                                                                                              
  4. pločica s dugim povijenim kukama (manubrium)                                    
  5. četverostruki niz krampona

Čemu služe sve ove alatke, kad se pčela ne kreće po ledu? Ne smijemo zaboraviti da je većina podloga po kojima se pčela kreće obložena voskom (saće u košnici, listovi, latice cvijeća), pa su zato podjednako glatke i klizave. Upravo zbog tih specifičnih alatki na svojim sitnim nožicama pčela ostaje na biljci i kas se s nje slivaju kišne kapi ili rosa. Cvijet se ljulja pod njenom težinom, naročito pri sletanju, ali zahvaljujući perfektnim „planinarskim cipelama“ radilice nemaju nikakvih problema, a za razliku od alpinista ima i krila koja će joj omogućiti nov pokušaj, ako već ne uspije u prvom. Svaka noga ima par kandžica, a svaka kandžica je dvokraka. Iz svake od njih s unutarnje strane izrastaju dlačice i jedna bodlja, a s vanjske strane par dugih bodlji koji dodatno stabiliziraju kontakt s podlogom. Još bolji oslonac i odraz radilici omogućuje pločica s kratkim bodljama koja se nalazi između kandžica. Jastučići za prijanjanje se aktiviraju kad je podloga glatka i klizava, kao i pločica s dugim povijenim kukama.

noge pčele sakupljačice

6. čistač za antene – na prednjim nogama koji radilicama služi za skidanje peluda s antena. Pomoću minijaturne preklopne poluge (fibule) pčela zatvori antenu u polukužno ležište čistača i izvuče antenu kroz otvor, a na češlju ostane sav pelud.                                                      

7. četka za čišćenje očiju – iznad čistača antena kojima pčele skidaju pelud i održavaju higijenu velikih složenih očiju.                                                                                                  

8. četka za pelud – ispod čistača antena kojima pčele skidaju pelud s prednjeg dijela tijela

9. četka za krila – na bazitarzusu srednjih nogu koji služi za čišćenje peluda s krila i središnjeg dijela tijela, ali i istovaranje peluda u košnici                                                              

10. ostruge – na srednjim nogama kojima se pčele služe kao češalicama za održavanje osobne higijene ili kao zidarsko dlijeto                                                                                      

11. četka za tijelo – na zadnjim nogama za skidanje peluda sa zadnjeg dijela tijela. Sačinjeni su od 9 vodoravnih redova čvrstih dlačica. Pelud se prebacuje s prednjeg na srednji dio tijela, pa srednjim nogama na ove češljeve, da bi se struganjem zadnje noge jedne o drugu pelud prebacio s čitavog tijela u:                                                                                              

12. košarice za pelud – proširenje na zadnjim nogama oivičeno dugim povijenim dlačicama koje služe za pridržavanje loptica peluda ne dozvoljavajući da ih pčela izgubi tijekom transporta. Odronjavanje i gubitak peluda dodatno sprečava jedna duga dlaka i 6 kratkih dlačica. Kako bi masa u košarici bila kompaktna, pčela miješa pelud s pljuvačkom i nešto nektara, pa se svaka nova količina peluda lijepi za prijašnju, jer bi suhu pelud bilo nemoguće transportirati. Osim toga, pčelinja pljuvačka sadrži tvari koje štite pelud od kvarenja i sprječavaju klijanje. Pčela pljuvačkom kvasi i dlačice čime im pojačava moć pripijanja. U svaku košaricu stane oko 15 mg peluda. Pakiranje peluda se najčešće odvija u letu s cvijeta na cvijet. Dio peluda dospjeva do tučka i tako pčele nesvjesno vrše oprašivanje. Propolis se pakira dok pčela stoji na čvrstoj podlozi, a tehnika prebacivanja je nešto drugačija. Ispod košarice se nalazi preša za pelud, a ona ima 2 oruđa:                                                                      

13. grablje za pelud – red hitinskih zubaca pomoću kojih pčela struže pelud s velikog češlja na suprotnoj zadnjoj nozi                                                                                                                          

14. preša za pelud (u užem smislu) – zglobljeno s grabljama ne dozvoljava da pelud klizne na stranu

Osim spomenutih alatki postoji još nekoliko morfološki jedinstvenih, ali nedefiniranih po funkciji, pa broj oruđa na pčelinim nožicama raste do možda čak i 60! Kod trutova i matica nalazim samo čistač za antene, manji broj češljeva za osobnu higijenu i oruđa za hodanje.

IZVOR: dr. Tomislav Terzin: „Medonosna pčela – jevanđelje prirode“

PČELINJAK TVORNICA POD OTVORENIM NEBOM

PČELINJAK – “TVORNICA” POD VEDRIM NEBOM

(sažetak predavanja dr. sc. Laktić Zdravko/dr. sc. Šekulja Damir  na 4. Danima pčelarstva u Vinkovcima 2007.) 

Ako govorimo o menadžmentu odnosno o upravljanju pčelinjim zajednicama odnosno njenim proizvodnjama možemo sa sigurnošću tvrditi, da svaki iskusniji pčelar ima svoj način upravljanja. Pčelari imaju svoju proceduru rada, koja je prilagođena godišnjoj dobi i potrebama pčela. Sigurno je teško uvijek pronaći dobru proceduru u primjeni menadžmenta, jer se njegova tvornica nalazi pod vedrim nebom. Postoji izuzetno mnogo utjecaja, koji djeluju na pčelinju zajednicu, a na koje pčelar ne može djelovati bez obzira da li se zajednice nalazile u paviljonima ili da su samostojeće u prirodi. Najčešće se pčelarova aktivnost izražava prema godišnjem dobu, pa kažemo da postoji jesenji, zimski, proljetni i ljetni menadžment.

Produktivnost u pčelarstvu

Zadatak pčelara je da mu proizvodnja bude profitabilna. Takovu proizvodnju žele imati oni pčelari kojima je pčelarstvo dopunska djelatnost kao i oni koji se profesionalno bave pčelarstvom. Na žalost često je u našim uvjetima ta profitabilnost upitna. Razloga za to ima više. Neki od njih su: ekstenzivno pčelarenje, nizak stupanj koncentracije i specijalizacije te niska proizvodnost. Smatra se da je ovakvo stanje u pčelarstvu posljedica organiziranja i razvijanja pčelarstva na sporednim proizvodima (med, vosak i dr. ), a da je sasvim zanemarena glavna zadaća pčelarstva – oprašivanje kulturnog bilja i voća. U zemljama gdje je pčelarstvo razvijeno glavna zadaća i glavni proizvod pčela je oprašivanje bilja. Gospodarski učinci pčela u oprašivajućoj djelatnosti su daleko veći od onih koji se postignu proizvodnjom klasičnih pčelinjih proizvoda. U nas pčelar iako se brine za svoje pčele, iako one oprašuju okolno bilje nema nikakvog financijskog efekta od tog oprašivanja. U prirodi je oko 80% biljaka entomofilno, dakle to su biljke koje oprašuju insekti. Modernija organizacija poljoprivrede, upotrebom pesticida i sličnih sredstava sve je manje insekata koji oprašuju bilje. Kod nas je oko 150 kulturnih biljaka, koje zahtijevaju oprašivanje pomoću pčela. Oprašivanje kulturnog bilja je agrotehnička mjera u poljoprivredi i ona bi se morala pčelaru platiti. Neki neupućeni ljudi reći će da oprašivanje bilja rade i neki drugi insekti. Međutim izračunato je, da prosječno 80% posjeta kulturnom bilju učine pčele, a 20% neki drugi insekti. Pčele imaju i najveću sposobnost i mogućnost pri oprašivanju bilja. Nadalje poznato je da pčele prezimljuju u košnicama sa oko 15 000 jedinki i spremne su za oprašivanje dok mnogi drugi insekti još nisu razvili svoje kolonije. Potrebno je reći da se pčele može i dresirati kako bi posjećivale samo određene biljke.

Izračunato je također da od 100 kn dobiti koju pčele naprave svega 20 Kn pripada pčelaru, a ostalo je dobit ratara i voćara. Pored rješavanja gore navedenih dohodovnih problema treba navesti da i sada pčelari još uvijek mogu raditi na povećanju ukupnog prihoda. Taj rad bi se sastojao u povećanju proizvodnje meda po pčelinjoj zajednici, stalnoj brizi za pojeftinjenje proizvodnje, sakupljanjem i prodajom i drugi pčelinjih proizvoda, racionalnom selidbom na paše što znači da je zajednica pripremljena za te glavne paše i sl. U pčelarstvu kao uostalom i u svakoj drugoj proizvodnji mora se mjeriti njena efikasnost, a za to se koriste: produktivnost, ekonomičnost i rentabilnost.

Postoji 6 osnovnih pčelinjih proizvoda. Za 3 proizvoda pčele sakupe materijale u prirodi. To su med, pelud i propolis, a za druga 3 proizvoda koriste žlijezde svoga tijela. Ti proizvodi su matična mliječ, vosak i pčelinji otrov. U našim uvjetima dobar pčelar uz pametno upravljanje može postići veću proizvodnju. Naime poznato je da prinos meda progresivno raste s povećanjem broja pčela u pčelinjoj zajednici. To nam govori da pčelar, koji upravlja tom pčelinjom zajednicom mora težiti optimalnom broju pčela u pčelinjoj zajednici, a ne samo broju košnica na svom pčelinjaku.

Jedna dobra zajednica više vrijedi nego desetak slabih!

Smatra se da je optimalan broj pčela u pčelinjoj zajednici 60 000 do 70 000. Za taj broj pčela potrebno je imati 3 nastavka LR kočnice. Navesti ćemo nekoliko pokazatelja o visini zarade po pčelinjoj zajednici gdje su pašni uvjeti isti, fiksni troškovi isti ali je proizvodnja meda po košnici različita. 7o kg meda daje zaradu po pčel. zajednici 1156 kn, 50 kg meda daje zaradu po pčel. zajednici 831 kn, 30 kg meda daje zaradu po pčel. zajednici 597 kn. Napomena: osobni dohodak kao trošak nije u gore navedenim zaradama po košnici, To znači da iz zarade po pčelinjoj zajednici treba naplatiti i osobni dohodak. Iz gornjih podataka vidimo koliko je važna produktivnost po pčelinjoj zajednici, to je u stvari jedna od osnovnih mjerila uspjeha pčelarenja. Vidimo da je velika razlika u veličini profita po košnici od košnice koja je dala 30 kg meda i one koja je dala 70 kg meda. Moramo reći i to da visina te proizvodnje dobrim dijelom ovisi o pčelaru – menadžeru te proizvodnje. Dakle pčelar mora previdjeti i osigurati sve one faktore, koji će osigurati tu proizvodnju. Nabrojiti ćemo samo neke: dobra paša i selidba pčela. Na koncu je jako važno pripremiti pčelinju zajednicu da uđe u pašu jaka i da se ne izroji. Dobra matica i produktivnost pčelinjih zajednica Rekosmo da je za povećanje produktivnosti u pčelarstvu potrebno imati: – dobru mladu maticu – dovoljnu količinu meda u košnici tijekom cijele godine – prostranu košnicu ( dovoljno mjesta za razvoj legla i za unos hrane ) – dobar proljetni razvoj i male zimske gubitke – zdravu pčelinju zajednicu. Dobra mlada matica leže dnevno 2000 i više jaja. U naponu leženja jaja težina 1500 jaja u jednom danu jednaka je njenoj vlastitoj težini. Da dali je moguće zamisliti kakva je to intenzivna izmjena materije. U jednoj sezoni matica snese 150 000 do 200 000 jaja i ona su za 100 puta teža od njenog tijela. Da bi pčelar dobio kvalitetnu maticu ona mora potjecati od odabranih majki. Nadalje matica se mora uzgajati u jakoj pčelinjoj zajednici gdje veliki broj pčela hrane ličinke od kojih će postati matice. Ako je ličinka buduće matice bolje hranjena razviti će se više jajčanih cjevčica. Matica sa više jajčanih cjevčica nositi će kasnije više jaja. I samo nošenje jaja matice ovisiti će od toga kako obilno pčele hrane maticu. Ako ima malo hrane i ako ima malo pčela hraniteljica matica će nositi manje jaja. Prema proračunu istraživača matica za nesenje jednog jaja, dalje za put od jedne stanice saća do druge i za odmor utroši nešto više od 40 sekundi. Prema tome matica u 24 sata uzima hranu oko 100 puta i po tome računu ostaje joj vremena da snese najviše 2000 jaja. U posebno dobroj pčelinjoj zajednici matica dnevno može snesti i do 3000 jaja.Nakon polaganja oko 30 jaja matica se odmara i prima hranu. Zašto smo mišljenja da treba iznijeti ovih nekoliko podataka poznatih dijelu pčelarskih radnika? Najme pčelar koji upravlja ovom proizvodnjom, ako želi imati što bolju financijsku proizvodnju može i mora pomoći pčelinjoj zajednici da ona bude jaka i korisna. Ako pčelar ne omogući tako prostranu košnicu, koja je potrebna za rad pčelinje zajednice u zadano vrijeme ne može niti očekivati neke ozbiljnije rezultate. Ako u izuzetno velikoj mjeri produktivnost pa prema tome ekonomičnost i rentabilnost pčelarske proizvodnje ovisi o kvalitetnoj matici i kvalitetnom menadžeru nije logično upotrebljavati matice iz rojidbenih ili prisilnih matičnjaka. Pčelar koji upravlja proizvodnjom mora ocijeniti gdje može nabaviti kvalitetne matice i samo takove matice upotrebljavati u svom pčelinjaku. Radi intenzivne upotrebe potrebno je svaku maticu držati samo dvije godine u proizvodnji. Ne bi bilo logično neku veoma vrijednu maticu nakon dvije godine sasvim ukloniti s pčelinjaka. Jaja takve matice mogu se upotrijebiti za proizvodnju matičnjaka odnosno za uzgoj novih matica.

Literatura:

  • Laktić Z., Z Dominiković: Kako povećati proizvodnju na našim pčelinjacima, Hrvatska pčela, 1996. br. 3 i 4.
  • Laktić Z. : Gospodarska opravdanost uzgoja selekcioniranih matica. Hrvatska pčela.1999. br.1.
  • Nuray Sahinler.: The effect of supplementary on honeybee (Apis mellifera ) colony performance. Ljubljana, 2003.

nova pitalica

PČELARSKA PROIZVODNJA: UMJETNOST ILI PRIMJENJENA ZNANOST?

(sažetak predavanja dr. sc. Laktić Zdravko/dr. sc. Šekulja Damir  na 4. Danima pčelarstva u Vinkovcima 2007.)

Jedni naravno drže da je pčelarenje umjetnost. To tumače time da pčelari općenito relativno malo poznaju pčele. Tek onda kada znanost otkrije toliko toga nepoznatog iz područja pčela i pčelarenja biti će to znanost, a ne umjetnost. Naravno ovakvi stavovi mogu osloboditi pčelara od odgovornosti i prema samom sebi, jer nije uspio u proizvodnji iz opravdanih razloga, neistraženog područja. Priklonimo onoj grupi stručnjaka koja kaže, da je puno toga iz života i vladanja pčele istraženo i samo je stvar pčelara, da li je imao volje i mogućnosti to područje proučiti i naučiti i na koncu znati primijeniti na pčelinjaku. Ako znademo da imamo 3 grupe pčelara: hobiste, grupu koja uz ostali rad ima i pčelarsku proizvodnju i na koncu profesionalne pčelare možemo lako zaključiti kolika je moguća raznolikost u savladavanju tehnologije i ekonomike te proizvodnje.

Pčelar daje često pčelama svojstva, koja one nemaju!

Zadržati ćemo se kratko na tom pitanju odnosa pčele i pčelara. Dakle na odnosu onoga koji upravlja pčelama i samih pčela. Pčele reagiraju na specifične stimulatore. Pčela medarica nema humane karakteristike. One nisu sretne, one nisu zadovoljne, one ne misle. Dakle one nemaju ništa od onoga što mi opisujemo kao humane karakteristike ili temperament. Pčele nemaju inteligencije. One su sposobne učiti i njihovo vladanje, funkcioniranje može biti modificirano već doživljenim.

Da li pčele poznaju ljude?

Najveći broj pčela nema nikakvu realnu mogućnost da vide pčelara. Nadalje ako pčelar npr. 2 puta tjedno pregledava neke svoje košnice s pčelinjim zajednicama kako će ga pčele upoznati. Na koncu pčele žive 4-5 tjedana u tijeku aktivne sezone. No poznato je da pčele reagiraju različito na razne ljude. Tu ponekad djeluju kemikalije. Odjeća pojedinog pčelara znade izazvati napade pčela na tog pčelara. Pčele reagiraju i na one pčelare koji neoprezno ili bolje reći nespretno otvaraju košnice.

Literatura:

  • Božić J,: Fiziološke osnove pobuđivanja i motiviranja pčela na pašnu aktivnost Hrvatska pčela, 1996. br.12.
  • Katalinić i sur. Pčelarstvo, Nakladni zavod Znanje, Zagreb 1977. Laktić Z. i sur.: Pčelarski priručnik, Osijek 2005. Laktić Z. ,
  • Brence Lazarus: Stvaranje pčela s poboljšanim nasljednim svojstvima, Hrvatska pčela,1996. br. 11.

kako sprječiti rojidbeni nagon 2

KAKO SPRIJEČITI NAGON ZA ROJENJEM?

Jedan od zadataka pčelara u proljeće je pčelinjim zajednicama dodati ožičene okvire sa satnim osnovama kako bi mlade pčele koje proizvode vosak imale što raditi. Zapošljavajući ih, spriječili smo ili bar odgodili njihov rojidbeni nagon. Ako u košnici ima previše okvira s medom koji je ostao nepotrošen  od prošle jeseni i zime, tada nekoliko takvih okvira treba izvaditi i umjesto njih staviti okvire s izgrađenim saćem. Ako je razvoj pčelinje zajednice tako jak da ni to nije dovoljno, na plodište treba dodati još jedan nastavak s izgrađenim saćem kako bi matica prešla u novi nastavak i nastavila nesmetano leći jajašca. Kako naša Sivka (Apis mellifera carnica) ima izražen rojidbeni nagon, često se dešava da unatoč svim pčelarevim intervencijama, pčele ipak počnu graditi matičnjake, što je pouzdan znak da će se uskoro rojiti. Tada pčelaru ne preostaje drugo nego da zajednicu hitno razroji: staru maticu s većinom legla preseli u novu košnicu ili nukleus, a u starij košnici ostavi nekoliko okvira s leglom i 1 – 2 matičnjaka. Stara matica u novoj košnici će ostati s mladim pčelama koje još ne lete, pa se neće moći rojiti. Stare pčele letačice će se vratiti u staru košnicu, ali će ih tamo dočekati matičnjaci, pa se neće rojiti, već će čekati da se izleže i oplodi nova matica, a do tada će i njih napustiti rojidbeni nagon. Pčelar će na taj način dobiti 2 pčelinje zajednice koje neće biti spremne za glavnu pašu, ali bi se mogle razviti do kasnijih paša.

(IZVOR: članak Mirte Blažević, dipl. ing. agr: „Dovitljivost pčelara sprečava rojenje“ u Glasu Istre, 02.05.2016.)

medonosno bilje

MEDONOSNO BILJE U ISTRI

Pčele su vrlo učinkoviti specifični oprašivači bilja. Oprašivanje pomoću medonosnih pčela je važna agrotehnička i/ili pomotehnička mjera u povećanju poljoprivredne proizvodnje. U oprašivanju bilja sudjeluju, osim medonosnih pčela, solitarne pčele, bumbari, muhe, druge životinje, vjetar i voda. Primjena pesticida, prvenstveno insekticida u zaštiti bilja, uvelike smanjuje broj prirodnih oprašivača. Povećanjem površina pod monokulturama smanjuju se staništa za prirodne oprašivače. Ne samo da se smanjuju staništa, nego nestaju površine na kojima nalaze hranu za rani razvoj do dovoljnog broja, do trenutka kad su potrebni za oprašivanje kultiviranih površina. Pčele tijekom jednog dana posjećuju cvjetove samo jedne biljne vrste, prema tome su monoflorne sve dok cvjetovi izlučuju nektar. Nakon toga pčele traže drugu biljnu vrstu, i tada ih smatramo poliflornim. Pčela medarica je prvi, brz, marljiv, pouzdan i danas najjeftiniji oprašivač. Posebno je važno da pčele prezimljuju u velikim zajednicama. U proljeće, dok je još brojnost drugih kukaca oprašivača neznatna, zbog pojedinačnog prezimljavanja jedinki (počinju razvijati svoje zajednice), pčelinja zajednica može s velikim brojem jedinki sakupljati nektar i pelud, a time i vršiti kvalitetno oprašivanje. Da bi napunila medni mjehur nektarom pčela mora posjetiti 80 – 150 cvjetova i za prosječno 12 izleta tijekom dana opraši oko 1.000 cvjetova. Ako u srednje jakoj zajednici ima oko 15.000 sabiračica, mogu u jednom danu oprašiti oko 15,000.000 cvjetova. Važnost medonosnog bilja očituje se u tome da proizvodnjom nektara, peluda i medljike služe kao izvor pčelinje hrane. Postoje različite podjele medonosnog bilja: prema vrsti pčelinje hrane koju pojedina vrsta proizvodi; prema pripadnosti biljnim zajednicama u kojima se pojavljuju; prema razdoblju godine u kojem započinje cvatnja pojedinih biljnih vrsta; prema proizvodnosti ili količini proizvedene pčelinje hrane i prema botaničkoj sistematici (najrjeđe).

Bagrem je naša najmedonosnija biljka, a bagremov med blag, ugodnog i gotovo bezbojnog i vrlo kvalitetnog meda. S obzirom na njegovu znatnu rasprostranjenost u nas, veliku medonosnost i kvalitetu meda, svakako je jedna od najvažnijih medonosnih vrsta za pčelare. Bagrem dobro uspijeva na staništima graba, kitnjaka, sladuna i cera i na staništu crnog bora. Dakle, saditi se može na svakom onom mjestu koje nije iskorišteno za druge svrhe, gdje su šume nestale i gdje se uviđa potreba da se podignu. Bagrem medi dobro bez obzira na doba cvatnje, bila ona ranija ili nešto kasnija. To je biljka koja daje obilno nektara, a malo cvjetnog praha. No na dobro medenje uvelike utječu vremenske prilike. Osim što bagrem treba biti bogat cvijetom, potrebno je da za vrijeme cvatnje vlada lijepo i toplo vrijeme, dok mu naročito šteti ako u cvatnji promrzne. Izlučivanje nektara pogoduju tople noći s dosta jutarnje rose, a dani trebaju biti umjereno topli i bez vjetra. Pri povoljnim uvjetima jače pčelinje zajednice mogu sakupiti na bagremu do 50 kilograma nektara, a dosta su česti prinosi od 8 do 12 kg meda na dan. Prinosi po 1 ha kreću se i do 100 kg meda. Optimalna je temperatura za lučenje nektara između 20 i 25° C pri relativnoj vlažnosti od 70 do 90 posto. Bagrem u odnosu na razvijenost pčelinjih zajednica s jedne strane cvate rano, s druge strane njegovo cvjetanje traje kratko, samo 10 i 12 dana. Zaključak je da, s obzirom na njegove skromne uvjete uzgoja, treba saditi vrste bagrema koje cvjetaju kasno, te ih treba saditi u udjelu od 30 posto s običnim bagremom, što bi cvjetanje bagrema produžilo barem za tjedan dana. Bagrem je rasprostranjen po čitavoj Istri, a najizdašnije paše su na širem području Motovuna i Pazina.

Kadulja je vrlo medonosna biljka; ona je poslije bagrema najvrjednija paša za pčele. No, da bi se ona realizirala, potrebno je nekoliko uvjeta. Glavni je da pri kraju cvatnje ne zasuši, najbolje medi kad je toplo vrijeme, s dosta vlage u zraku, a lagana kišica može biti vrlo korisna. Ljubičasti cvijet smješten je u pršljenastim nakupinama, tako da se najprije otvore donji cvjetovi i pomiču prema gore; čaške su dvousnate, nešto tamnije. Cvatnja pojedinog grma traje i do dvadesetak dana, od svibnja do kraja srpnja. Najprije cvjeta kadulja uz more, a kasnije ona u unutrašnjosti, pa razlika početka cvatnje može biti i do trideset i više dana. Kadulja u cvatu je vrlo korisna i s aspekta razvoja pčela i intenzivnog rojenja, a pčelari je moraju znati iskoristiti, jer poslije cvjetanja kadulje u priobalju obično nastupa razdoblje suše, kad pčele miruju. Zato iskusni pčelari košnice ostavljaju pune meda, upravo kao za zimu, jer bez kadulje u košnici pčelama nema života. Kadulja je višegodišnja i polužbunasta biljka, a njena iskoristivost 10 godina. Cvjetanje je u svibnju do kraja srpnja, dužina cvjetanja je do 25 dana; s 1 ha može se dobiti od 250 do 500 kg meda. Cvjetovi su bogati nektarom i odlična su pčelinja paša. U Istri je rasprostranjena na području Labinštine i Kršana.

Lipa je listopadno drvo visoko i do 30 metara s gustom krošnjom. Počinje cvjetati u prvoj polovici lipnja. Za vrijeme cvatnje lipe cvjeta i veći broj medonosnih biljaka, kao što su kupina, malina i dr., pa je na takvim mjestima teško dobiti čisti lipov med. Zahvaljujući većem broju vrsta na jednoj lokaciji, cvatnja traje oko 25 dana. Lipa ne medi tako često kao bagrem jer njen cvijet ima znatno veće prohtjeve da bi izlučivao nektar. U povoljnim uvjetima dnevni unos nektara po jednoj jakoj zajednici može biti od 5 do 6 kg, a ukupni prinos meda po zajednici može doseći i do 50 kg. Lipov med je svijetložute boje sa zelenkastim odsjajem, ugodnog i oštrog mirisa, sa sitnom zrnatom strukturom kristala koji se javljaju 50 – 60 dana poslije vrcanja. Lipu na istarskom poluotoku nalazimo na području Kršana, Lanišća, Oprtlja, Buja, Novigrada.

 NAJZNAČAJNIJE ŠUMSKO MEDONOSNO BILJE

  • KLEN (Acer campestre) pelud – 1, med – 6
  • BRŠLJAN (Hedera helix) pelud – 1, med – 5
  • PITOMI KESTEN (Castanea sativa) pelud – 3, med – 1
  • DIVLJI KESTEN (Aesculus hippocastaneum) pelud – 1, med – 4
  • BAGREM (Pseudoacacia americana) pelud – ?, med 6
  • SVE ČETINJAČE ILI CRNOGORIČNO DRVEĆE, što znači: borovi, smreke i jele, svi pripadnici reda Pinales, fam. Pinaceae, rodovi: Pinus spp., Picea spp., Abies spp., pelud – ?, med – 4 do 5
  • LIPA (Tilia spp.) pelud – ?, med – 4 do 6
  • VRIJESAK (Calluna vulgaris) pelud – 1, med – 4
  • ERIKA (Erica carnea) pelud – 1, med – 4
  • RUŽMARIN (Rosmarinus officinalis) pelud – 1, med – 4
  • GLOG (Crataegus) pelud – 2, med – 2
  • DIVLJA JABUKA (Malus sylvestris) pelud – 1, med 1 do 2.

NAJZNAČAJNIJE LIVADNO MEDONOSNO BILJE

  • SMILJKITA ROŠKASTA (Lotus corniculatus) p – ?, m – 2 do 4
  • HMELJASTA DJETELINA (Medicago lupulina) p – ?, m – 1 do 2
  • CRVENA DJETELINA (Trifolium pratense) p – ?, m – 5
  • BIJELA DJETELINA (Trifolium repens) p – ?, m – 3 do 4
  • GRAHORICA (Vitia sativa i Vitia cracca) p – ?, m – 3
  • MASLAČAK (Taraxacum officinale) p – 4, m – 4
  • NEVEN (Calendula officinalis) p – 4, m – 4 do 5
  • RAZLIČAK (Centaurea cyanus) p – 2, m – 3 do 4
  • MRTVA KOPRIVA (Lamium purpureum) p – ?, m – 4
  • LIVADSKA KADULJA (Salvia nemorosa) p – ?, m – 5
  • KADULJA (Salvia officinalis) p – ?, m – 5 do 6
  • METVICA DIVLJA (Mentha longiforia) p – ?, m – 5
  • IVA (Ajuga reptans) p – ?, m – 5
  • LAVANDA HIBRIDNA (Lavandula hybrida) p – ?, m – 6

NAJVAŽNIJE MEDONOSNO BILJE MEĐU VOĆARSKIM KULTURAMA

U ovu skupinu spadaju sve biljke iz porodice ruža (lat. Rosaceae), a tu spadaju jabuka, kruška, šljiva, trešnja, višnja, malina, kupina, dunja, ali svim je tim vrstama zajednička ocjena m – 1 do 2, osim za malinu (lat. Rubus idaeus) m – 3, p – 1 do 4.

BILJNE VRSTE ZASTUPLJENE NA ISTARSKOM POLUOTOKU

Ljekovita kadulja (Salvia officinalis L.)

Rana kadulja počinje cvjetati koncem travnja ili početkom svibnja. Najprije cvate bliže moru, pa se pomiče sve dublje u unutrašnjost prema višim predjelima, gdje cvatnja završava oko polovine lipnja. U povoljnim godinama kadulja izlučuje velike količine nektara, pa se zato ubraja među najmedonosnije biljne vrste (200 kg/ha).

Maslina (Olea europaea L.)

Bijeli su cvjetovi skupljeni u rahlim grozdovima i nalaze se u pazušcu listova. Cvatnja se događa u travnju. Pčele s nje isključivo skupljaju pelud.

 Bršljan (Hedera helix L.)

Cvjetovi su sitni, zelenkasto-bijele boje, složeni u guste poluloptaste grozdove. Cvate od rujna do studenog. Pčele ga masovno posjećuju zbog nektara i peluda.

 Bagrem (Robinia pseudoacacia)

Bagrem je naša najmedonosnija biljka, s proizvodnjom blagog, ugodnog, gotovo bezbojnog i vrlo kvalitetnog meda. Bagrem medi dobro bez obzira na doba cvatnje, bila ona ranija ili nešto kasnija. To je biljka koja daje obilno nektara, a malo cvjetnog praha, no na dobro medenje uvelike utječu vremenske prilike. Osim što treba biti bogat cvijetom, potrebno je da za vrijeme cvatnje vlada lijepo i toplo vrijeme, dok mu naročito šteti ako u cvatnji promrzne. Izlučivanje nektara pogoduju tople noći s dosta jutarnje rose, a dani trebaju biti umjereno topli i bez vjetra. Optimalna je temperatura za lučenje nektara između 20 i 25° C pri relativnoj vlažnosti od 70 do 90 posto.

 Lipa (Tilia)

Lipa je odlična medonosna biljka, pčele je rado posjećuju i sakupljaju nektar i pelud. Medenju pogoduju zaštićena mjesta koja nisu izložena vjetrovima i naglim promjenama. Najbolje luči nektar kada je toplo, a vlažnost zraka između 65 i 98 %.

 Kesten pitomi (Castanea sativa)

Cvjetovi stoje u bijelo-žućkastim čupercima na dugim, uspravnim i isprekidanim resama; značajna su paša pčelama. Med od kestena je taman, gorkog okusa i zbog velikog udjela peludi i do 80 do 90 % sklon brzom kristaliziranju.

 Ružmarin (Rosmarinus ofjicinalis L.)

Cvjeta uglavnom od rujna do svibnja, iako ga tu i tamo možemo naći u cvatu tijekom cijele godine. Spada u red vrlo medonosnih biljaka (> 500 kg/ha), dok kao izvor peluda nije toliko značajan. Boja peluda je tamnosmeđa. U godinama s kišnim kolovozom počinje cvjetati u drugoj polovici rujna, tako da u listopadu može dati dobru pašu. Cvatnja u proljeće traje preko 40 dana, no pašu najčešće ometaju vjetrovi te je zbog toga ružmarinova paša dobra, ali vrlo nesigurna. U Istri ga ima oko Limskog kanala.

Lemprika (Viburnum Tinus L.)

Cvjetovi su bijeli, izvana crvenkasti, mirisavi, smješteni u gronjaste cvatove. Cvjeta u veljači ili ožujku. Cvatnja traje oko 30 dana. Pčelama pruža zadovoljavajuću nektarnu i dosta slabiju peludnu pašu. Rasprostranjena je u šumama crnike i makiji na cijelom području Limskog kanala, naseljava kamenite terene.

 Lovor (Laurus nobilis L.)

Cvjetovi su žućkasto-bijele boje skupljeni u čuperke u pazušcima listova. Muški cvjetovi sadrže 12 prašnika, a ženski imaju tučak s nadraslom plodnicom i 4 sterilna prašnika koji izlučuju nektar. Cvate od ožujka do travnja. Pčele ga rado pohađaju prije svega zbog peluda (narančaste boje), no mogu skupiti i znatne količine nektara koji uglavnom iskoriste za razvoj zajednice. Rasprostranjen je duž cijele jadranske obale, gdje raste pojedinačno ili u skupinama.

Crnika (Qurcus ilex L.)

Muški se cvjetovi nalaze u resama, dugim do 7 cm, a ženski su pojedinačni ili po 2 zajedno. Cvate od travnja do svibnja. Pčelama pruža velike količine peluda, a u lipnju je moguća i pojava medljike. Rasprostranjena je duž cijele jadranske obale.

Mirta (Myrtus communis L.)

Cvjeta u lipnju i srpnju brojnim, bijelim, ugodno aromatičnim cvjetovima na dugačkim stapkama, smještenim u pazušcima listova, oko 20 dana. Osim što je vrlo medonosna, pčelama pruža izobilje peluda. Raste po toplim i sunčanim obalnim područjima. U Istri je zastupljena na zapadnoj obali.

Lavanda (Lavandula spp.)

Cvjetovi su sitni, Ijubičasto-modri, mirisavi, skupljeni u vršnim pršljenastim, 3 – 6 cm dugačkim klasovima na stapkama 5 – 15 cm dugačkim. Cvatnja se događa u lipnju i srpnju i traje oko 30 dana. Spada medu najmedonosnije biljke. Pored neobično dobrog medenja, lavanda ima jednu lošu osobinu. Za vrijeme paše matica potpuno prestane nesti i zajednica redovito oslabi.

Primorski vrijesak, bijeli vrisak (Satureja montana L.)

Cvjetovi su dugi 1 cm. Po 3 – 7 bijelih cvjetova smješteno je u metličastim cvatovima. Vrlo je medonosna paša, ali je zbog česte suše i bure dosta nesigurna. Cvate u kolovozu i rujnu.

Planika (Arbutus unedo L.)

Bijeli do svjetloružičasti cvjetovi razvijaju se u 5 cm dugačkim grozdastim cvatovima od listopada do prosinca.

Obični dubačac (Teucrium chamaedrys L.)

Cvjetovi su crveno-ljubičaste boje, na dugim stapkama, većinom po 4 u vršnim grozdastim, pršljenasto raspoređenim cvatovima. Cvjeta od srpnja do rujna. Pčele ga isključivo posjećuju zbog nektara.

 Bušinac, bušin (Cistus spp.)

Cvjetovi su ružičasti do grimiznocrvene boje, po 3 – 5 smješteni na vrhu grančice. Cvatnja se događa od lipnja do srpnja. Sve biljne vrste iz ovog roda ne mede, ali ih pčele iznimno pohađaju zbog peluda.

IZVOR:  prof. dr. Zlatko Puškadija/prof. dr. Ibrahim Mujić – STUDIJA RAZVOJA PČELARSTVA U ISTARSKOJ ŽUPANIJI

pitalica pčele

 KAKO VANJSKE TEMPERATURE UTIČU NA RADNI ELAN PČELA?

Medonosna pčela aktivna je po lijepom i sunčanom vremenu. Ona izlijeće iz košnice kada je vanjska temperatura zraka iznad 12,7 °C. Hladno vrijeme smanjuje aktivnost pčela u polju. Različite vrste pčela očituju se različitim razinama radiličkog ponašanja, ovisno o klimatskim uvjetima (Abrol, 2006.). Medonosna pčela Apis mellifera započinje posjećivanje cvjetova pri temperaturi od 16 °C, relativnoj vlažnosti od 75 %, intenzitetu osvjetljenja od 800 lx. Košnice s pčelama treba postaviti na osunčanom mjestu, tako da prvi sunčevi zraci padaju na košnice i iniciraju aktivnost pčela (Nedić, 2015.). Na temperaturi preko 12,7 °C pčele radilice počinju s izletom i njihov broj se povećava do temperature od oko 32 °C. Medonosna pčela smanjuje aktivnost pri hladnom, kišovitom, maglovitom i vjetrovitom vremenu. Hladnije vrijeme utječe na rast peludove cjevčice i proces oplodnje kod biljaka. Na visokim temperaturama smanjuje se broj radilica izvan košnice, jer se one tada angažiraju za reguliranje mikroklime u košnici (tablica 4). Vjetar nepovoljno djeluje na izlet pčela jer po vjetrovitom vremenu pčele troše više energije za let. Ako brzina vjetra dosegne 32 do 40 km/h, prestaje aktivnost pčela. Po lošem vremenu pčele skraćuju udaljenost do koje lete u potrazi za hranom i koncentriraju se na biljke u blizini svoje košnice. Za uspješno oprašivanje potrebno je da po sunčanom danu pri temperaturi od 18 °C ili višoj iz košnice izlazi najmanje 75 pčela u minuti. Kiša sprječava izlet pčela, a po kiši su pčele aktivne samo u blizini svoje košnice na udaljenosti do 150 m. Pčelinjak se locira na južnim dispozicijama okrenutim prema suncu i zaštićenim od sjevernih dominantnih vjetrova, te po mogućnosti uz drveće ili grmlje, kako bi prirodno bio što bolje zaštićen.

IZVOR: prof. dr. Zlatko Puškadija/prof. dr. Ibrahim Mujić: STUDIJA RAZVOJA PČELARSTVA U ISTARSKOJ ŽUPANIJI

Što je to DVOMATIČNO PČELARENJE

Što je to: DVOMATIČNO PČELARENJE?

U nastojanju da imam zdrave i jake pčelinje zajednice, kao i zajednice koje će osigurati veće prinose, te nakon čitanja pčelarske literature i proučavajući svoju pčelarsku praksu odlučio sam se za dvomatično pčelarenje LR košnicom. LR košnicom se mogu primjenjivati dva načina dvomatičnog pčelarenja:

  1. Pčelarenje uz povremeno prisustvo dvije matice
  2. Pčelarenje uz stalno prisustvo dvije matice u košnici Moj način pčelarenja je uz stalno prisustvo dvije matice. Ovakva košnica se sastoji od pet nastavaka standardnih dimenzija i okvira LR. Postoje još i neke kombinacije s polunastavcima koji se koriste kao medišta iznad ili ispod plodišta.

Za dvomatično pčelarenje je bitna:

  • Podnica
  • Razdjelna daska (Snelgrova daska)
  • Hranilica sa zbjegom
  • Matična rešetka

Podnica mora biti jaka, moderna i prilagodljiva. Treba imati ugrađenu žičanu mrežu koja služi za ventilaciju i dovod zraka preko cijele površine kada se pčele voze na pašu. Zbog borbe protiv varoe podnica treba imati ugrađenu mrežu i lim. Jake zajednice donose dosta nektara i taj se nektar treba osloboditi viška vode. Izvlačenjem lima u podnici sa zadnje strane pčelama pomažemo kod ventiliranja vode iz nektara. Poletaljka na podnici i regulator leta trebaju se brzo i lako otvarati i zatvarati kod selidbe pčela na pašu. Potrebno je imati dovoljan razmak između lima i mreže zbog primjene raznih kiselina u borbi s varoom. U podnici treba biti ugrađen sakupljač peludi.

Razdjelna daska (Snelgrova daska) razdvaja glavnu i pomočnu zajednicu u dvije zasebne biološke cjeline (zajednice), služi kao podnica pomoćnoj pčelinjoj zajednici i omogućuje preusmjeravanje pčela izletnica iz pomoćne zajednice u zajedničko medište. Postoji više vrsta Snelgrove daske. Koristim orginalnu Snelgrovu dasku koja ima dva para leta sa prednje strane i jedan par leta sa zadnje strane. Za izjednačavanje mirisa u sredini je ugrađena na otvor dimenzija 100×100 mm dupla žičana mreža sa razmakom od 10 mm.

ASMIN DURAKOVIĆ DVOMATIČNO PČELARENJE

KAKO I KADA FORMIRATI DVOMATIČNE PČELINJE ZAJEDNICE?

Postoji više načina formiranja dvomatičnih pčelinjih zajednica. Najednostavniji je taj način da u jesen kod pripreme pčela za zimu odredimo koje će zajednice biti osnovne a koje pomoćne. Sve pomoćne zajednice postavljamo na Snelgrovu dasku koja služi ujedno kao podnica (skloniti orginalnu podnicu). Kad počnu mrazevi i vanjska temperatura padne ispod 5*C pomoćne pčelinje zajednice treba prebaciti na osnovne. Krov i poklopnu dasku skidamo sa glavne zajednice, sklanjamo ih u stranu, pa pomoćnu zajednicu polako postavljamo sa Snelgrovom razdjelnom daskom na plodište osnovne zajednice. Kao višak nam se pojavljuje jedan krov i jedna poklopna daska od glavne zajednice. Otvore na Snelgrovoj dasci zatvaramo (osim jednog leta na pomoćnoj zajednici) komadima tvrde spužve jer je to najjednostavnije. Na taj način smo formirali dvomatičnu pčelinju zajednicu.

PRIPREMA PČELINJIH ZAJEDNICA ZA ZIMU U DVOMATIČNIM KOŠNICAMA

Svi poslovi oko pripreme pčela za zimu odvijaju se kao kod jednomatičnih pčelinjih zajednica. Razlika je samo u metodi dopune hrane za zimu. Prihranjivanje osnovne zajednice vršim nakon posljednjeg vrcanja meda i nakon tretiranja protiv varoe, a to je kraj srpnja ili početkom kolovoza, preko praznog nastavka ili polunastavka. U to vrijeme osnovna zajednica iznad plodišta i dalje ima uokvirenu matičnu rešetku. Dodavanjem šećernog sirupa u omjeru 2:1 u korist šećera u plastičnu hranilicu zapremine od 3 – 4 litre osiguravam rezervu hrane u medišnom nastavku iznad matične rešetke. Prihranjivanje vršim tri do četri puta sa razmakom od po dva dana. Dodavanjem hrane na taj način ne blokira se matica u plodištu. Pčele još unesu u košnicu svježeg nektara iz prirode. Takvim načinom prihrane osiguram dovoljnu količinu hrane za zimu koju pčele obogate sa peludom kojeg u to vrijeme ima dosta u prirodi. Pčelinje zajednice uzimljujem sa zalihom hrane oko 20 kg. Pčele sav šećerni sirup slože u nastavak iznad matične rešetke. Matica u plodištu ima dovoljno prostora da intenzivno zaliježe leglo iz kojeg će izaći zimske pčele. U isto vrijeme dok sam prihranjivao osnovnu zajednicu prihranjivao sam i pomoćnu zajednicu sipajući sirup u hranilice. Pomoćnu zajednicu zazimim sa manjom zalihom hrane (13 – 14kg) jer je brojčano slabija. Poslije završene prihrane sklanjam iz osnovne zajednice matičnu rešetku, hranilicu i prazni nastavak. Na ovakav način pčele prerade i poklope dodatu hranu dok je još toplije vrijeme i poslože je po svom nagonu. Dvomatična zajednica se zazimljuje na taj način da je na podnici nastavak s nešto hrane u kojem je bilo zadnje leglo, na njega ide medišni nastavak. Kako ide zima pčele se penju za hranom u medišni nastavak iznad, potom ide Snelgrova razdjelna daska, pa onda plodište pomoćne pčelinje zajednice u jednom nastavku. Sve se to poklopi poklopnom daskom u koju je ugrađen striropor debljine 2 cm na koji ide krov. Kada matica prestane sa zalijeganjem i kada izađe sve poklopljeno leglo pravi je trenutak za tretiranje zajednice oksalnom kiselinom. Danas se primjenjuju 3 načina rada oksalnom kiselinom: isparavanjem, raspršavanjem i nakapavanjem. Na svom pčelinjaku koristim način nakapavanja. Kada je vanjska temperatura od 3 – 10*C pravi je trenutak za rad s oksalnom kiselinom. Kiselina se priprema na taj način da se 600 g šećera pomiješa sa 600 ml vode. Voda treba biti topla radi lakšeg otapanja šećera. Na taj način dobijemo 1 l šećernog sirupa u kojeg sipamo 35 g oksalne kiseline u kristalu. Pri radu sa kiselinama treba voditi računa o zaštiti ruku, lica i dišnih organa. Kiselinu uvijek sipati u vodu tj. pripremljeni sirup nikada obrnuto. Kada je kiselina pripremljena vršimo nakapavanje po 5 ml po jednoj ulici pčela. Nakon tretmana vrši se provjera otpalih varoa na podnici izvlačenjem lima sa zadnje strane podnice. Na ovaj način se vrši tretiranje i osnovne i pomoćne zajednice.

PROLJETNI RAZVOJ DVOMATIČNIH PČELINJIH ZAJEDNICA

Krajem siječnja ili početkom veljače, u ovisnosti o vremenskim prilikama, stavljam na osnovnu i pomoćnu zajednicu obogačene pogačice koje sam pripremam. Opisani raspored nastavaka ostaje sve do početka cvjetanja voća kada pčele počinju unostiti nektar iz prirode u značajnijim količinama. Prvog toplijeg dana u trećem mjesecu na pčelinjak postavljam higijenske pojilice. Krajem ožujka počinje cvjetanje pojedinog voća što pčele odmah iskoriste i tada počinje intenzivniji razvoj legla. Trenutak kada cvjetaju trešnje,višnje i šljive iskoristim da ubacim prvi okvir građevnjak u biotehničkoj borbi protiv varoe. Taj okvir bez satne osnove ubacujem u plodište osnovne zajednice. Prilikom dodavanja ovog okvira leglo nikada ne presijecam jer je vrijeme još promjenjivo i hladno. Ujedno, na brzinu, da ne bi došlo do rashlađivanja legla, u nastavak ispod spuštam dva krajnja okvira sa medom i postavljam ih u sredinu nastavka. Ta dva okvira koja sam spustio ispod stimuliraju maticu u polaganju legla jer pčele ne podnose hranu ispod legla te ju prenose u nastavak iznad tj.plodište. Na taj način se vrši stimuliranje matice. Na ovaj način ujedno spriječavam mogućnost blokade matice peludom i nektarom. Ova operacija se obavi po toplijem vremenu na brzinu da ne dođe do prehlađivanja legla. Preko leta i dalje pratim sva događanja u košnici. Prvi proljetni pregled obavim na početku cvjetanja jabuke. Tada je plodište osnovne zajednice puno pčela i hrane pa su pčele i u nastavku ispod. Tada pomoćnu zajednicu sklanjam privremeno u stranu. Osnovnu zajednicu po vertikali rastavljam sve do podnice. Zatim na podnicu postavljam plodište osnovne zajednice u koje dodajem drugi okvir građevnjak. Iz plodišta u drugi nastavak iznad dižem dva okvira sa zatvorenim leglom i dodajem dva tri okvira sa satnom osnovom. Sada vraćam pomoćnu zajednicu na osnovnu tako da je redosljed nastavaka sljedeći: na podnici osnovne zajednice je plodište sa dva okvira građevnjaka, na njega je postavljen drugi nastavak sa dva okvira zatvorenog legla i dva-tri okvira satne osnove. Ostali prostor u nastavku popunjavam sa okvirirma s izvučenim saćem u koje će matica polagati leglo. Na taj drugi nastavak vraćamo pomoćnu zajednicu sa Snelgrovom daskom. Ujedno u plodište pomoćne zajednice ubacujem jedan okvir građevnjak i jedan okvir sa satnom osnovom. Tada na pomoćnu zajednicu postavljam hranilicu sa zbjegom, zatim poklopnu dasku u koju je ugrađen stiropor i na kraju ide krov. Prilikom ovog rada nastavke zarotiram za 180 stupnjeva jer to djeluje stimulativno na maticu. Pčele tada prenose hranu iz okvira jer ne trpe hranu na ulazu u košnicu i oslabađaju prostor matici za polaganje legla. To je vrijeme kada je završena smjena zimske pčele. Zbog bogatijeg unosa nektara od cvjetova jabuke pčele kojih je u tom trenutku jako puno u košnici velikom brzinom izgrađuju dodane satne osnove. Tada matica relativno brzo prelazi u drugi nastavak. U vrijeme cvjetanja voća u osnovnoj zajednici vršimo prikupljanje peludi. Pomoćnu zajednicu radi stimuliranja matice hranim svaku drugu većer sa 2 – 3 dcl šećernog sirupa koji je spravljen u omjeru 1:1 (šećer-voda). Kako nebi došlo do izlaska trutova iz legla kod okvira građevnjaka, prvi okvir vadimo i dodajemo na njegovo mjesto okvir sa satnom osnovom. Na taj način smo veliki dio varoe iznijeli iz košnice. Ujedno tada na pomoćnu zajednicu dodajemo nastavak sa praznim saćem ukoliko imamo potrebu za njim. U njega dižemo dva okvira s leglom iz plodišta, a na njihovo mjesto dodajemo okvire sa satnom osnovom. Otprilike na 7-8 dana prije cvjetanja bagrema vadimo preostala dva okvira građevnjaka iz osnovnoe i pomoćnoe zajednice. Iz plodišta osnovne zajednice dižem sve zatvoreno leglo u drugi nastavak, a iz drugog nastavka otvoreno leglo spuštam u plodište. U plodište još ubacujem okvire sa satnom osnovom koliko nam prostor omogućuje. Preko plodišta koje se sad nalazi u jednoj kocki gdje je i matica stavljamo uokvirenu matičnu rešetku. Na nju postavljamo drugi nastavak u kojem je zatvoreno leglo i okviri sa satnom osnovom. U ova dva nastavka u to vrijeme treba biti oko 14-15 okvira s leglom. Na drugi nastavak postavljaam treći nastavak, a to je nastavak s pomoćne zajednice.U taj nastavak dodajem još tri okvira sa satnom osnovom. Sada postavljamo na treći nastavak Snelgrovu dasku i plodište pomoćne zajednice koja je u jednom nastavku. Poklopimo zajednicu hranilicom sa zbjegom, poklopnom daskom i krovom. Tijekom svih ovih radnji vadili smo okvire s tamnim saćem, zapošljavali smo pčele na izvlačenju saća i stvarali prostor matici za nesmetano polaganje jaja. Na taj način smo zaposlili pčele kako ne bi došlo do rojdbenog nagona. Tijekom ovog rada zajednici smo dodali oko 15 okvira sa satnim osnovama. Na ovaj način dobivamo mlado saće koje nije zaraženo i ujedno povećavamo proizvodnju voska što je jedan od ciljeva ovog dvomatičnog pčelarenja. Prije cvjetanja bagrema povadimo sve okvire iz medišta u kojima ima eventualno meda kojeg potom izvrcamo.

DVOMATIČNA PČELINJA ZAJEDNICA NA POČETKU BAGREMOVE PAŠE

Pred sami početak bagremove paše osnovna pčelinja zajednica broji oko 60-70 tisuća pčela. Položaj nastavaka je slijedeći: na podnici je plodište osnovne zajednice s maticom.Matica u tom nastavku treba imati dovoljno prostora za polaganje jaja. Na taj nastavak se stavlja uokvirena matična rešetka sa otvorom za izlaz pčela, na nju se postavlja drugi nastavak u kojem je zatvoreno leglo. Kada mlade pčele izađu iz tog legla ostaje prostor u koji pčele unose nektar. Na drugi nastavak postavljamo treći u kom se nalazi nekoliko okvira sa satnom osnovom i okviri sa izvučenim saćem. Na njega postavljamo Snelgrovu dasku, pa plodište pomoćne zajednice. Potom stavljamo hranilicu sa zbjegom, poklopnu dasku sa stiroporom i krov.

PREUSMJERAVANJE PČELA POMOĆU SNELGROVE RAZDJELNE DASKE

Kada počne unos nektara od bagrema širom otvorimo leto. Lim u podnici izvučemo radi dotoka zraka koji je potreban pčelama radi isparavanja vode iz nektara. To je vrijeme kada vršimo prvo preusmjeravanje pčela. Trenutak kada to vršimo je kada vaga pokaže dnevni unos oko 1 kg. Ako nemamo vage to je otprilike treći dan od početka cvjetanja bagrema. Preusmjeravanje vršimo na taj način da leto od pomoćne pčelinje zajednice na koje su pčele dosad izlazile, a koje se nalazi sa prednje strane košnice zatvorimo komadima tvrde spužve. Istovremeno otvaramo oba leta osnovne pčelinje zajednice s prednje strane. Tada otvaramo leto pomoćne pčelinje zajednice sa zadnje strane. Sve pčele koje su ulazile s prednje strane u pomoćnu zajednicu sada će ulaziti u zajedničko medište ispod Snelgrove daske. Na taj način će povečati brojčano stanje osnovne zajednice. Kako su pčele izletnice pomoćne zajednice starosti od 5 dana i više, neće se bitno promijeniti starosna strukutra pčela osnovne zajednice. Tada će se primjetiti da na zadnje leto pomoćne zajednice nema dolaska pčela u košnicu. Za dva do tri dana ta slika se mjenja jer mlade pčele iz pomoćne zajednice koje su prvi put izašle vračaju se na to leto. Ovakav raspored preusmjeravanja koristim na svom pčelinjaku. Na svakom pčelaru je da se odluči kako i kada će vršiti preusmjeravanje pčela. U plodištu pomoćnog društva intenzivno se legu mlade pčele i one zbog malog broja izletnica i potrebe za nektarom i peludi ranije počinju izlaziti iz košnice. Drugo preusmjeravanje pčela vršim tri do četiri dana prije završetka bagremove paše. Intenzivnim radom pčela na sakupljanju nektara brojčano stanje osnovne zajednice se promjenilo. Došlo je do slabljenja zajednice. Tada vršim drugo preusmjeravanje pčela na taj način da zatvaram leto sa zadnje strane kod pomoćne pčelinje zajednice, a otvaram leto osnovne zajednice odmah ispod tog leta. Ponovno sve pčele izetnice ulaze u medište osnovnoe zajednice. Tada otvaram jedno leto sa prednje strane pomoćne zajednice, a do nje leto osnovne zajednice koje je dotad bilo otvoreno zatvaram. Drugo leto osnovnog društva, koje je sa prednje strane košnice, ostavljam otvoreno, dok je leto pomoćne zajednice zatvoreno. Takav raspored otvora leta ostavljam radi bolje cirkulacije zraka i lakšeg ulaska i izlaska pčela u košnicu. Cilj drugog preusmjeravanja je: pomoći dopunu medišnih nastavaka, pomoći u sazrijevanju i poklapanju meda sve do vrcanja. Treba istaknuti da se, ukoliko je potrebno, dodaje još jedan medišni nastavak po mogućnosti sa izvučenim saćem koji se postavlja između drugog i trećeg medišnog nastavka osnovne zajednice. Prilikom preusmjeravanja pčela neće doći do borbe između njih jer su im mirisi izjednačeni preko mrežnog otvora na Snelgrovoj dasci i zbog intenzivnog unosa nektara. Oduzimanje i vrcanje meda vršimo tek kada med bude zreo i okviri sa saćem poklopljeni mednim poklopčićima. Postoji više načina oduzimanja okvira sa medom iz košnice. Neki pčelari vade okvir po okvir i stresaju pčele, a neki pčelari skidaju nastavke iz kojih su prethodno odstranili pčele sa bježalicama. To je mukotrpan posao koji treba obavljati sa največom pažnjom. Nikada netreba oduzimati sve okvire s medom jer u plodištu ispod matične rešetke se nalazi jako mala količina meda. Da pčele ne bi došle u stanje gladovanja zbog eventualno lošeg vremena koje može nastupiti, u medištu ostavljamo određenu količinu meda. Ovakvim načinom pčelarenja dobijemo puno više okvira sa poklopljenim medom – prinos meda je znatno uvećan. Pčele u ovakvim zajednicama puno brže odstranjuju vodu iz nektara. Odklapanjem mednih poklopčića dobijemo prvoklasni vosak. Bitno je spomenuti kako svaki put kada želimo vršiti preusmjeravanje pčela pratimo vremensku prognozu za nastupajuće dane. Spriječavanje rojenja vršim na taj način što u osnovnoj zajednici uvijek imam jednogodišnju maticu koju sam dodao krajem kolovoza prethodne godine. Tako mlada matica rijetko se roji. Kako ima dovoljno prostora za polaganje jaja, a pčele smo u proljetnom razvoju zaposlili na izradi saća i unosu nektara i peludi rijetko kada dolazi do rojidbenog nagona. Poslije vrcanja bagremovog meda, ukoliko postoji nova paša koja se nastavlja, pčele vozimo na tu pašu. To je obično paša bagremca. Paša bagremca je bogata peludom i nektarom što nam predstavlja idealnu priliku za prikupljanje rezerve peludi. Ovako jaka zajednica može prikupiti ogromne količine peludi ukoliko se odlučimo na tu proizvodnju. Treće preusmjeravanje pčela vršimo na početku lipove paše. U to vrijeme cvjeta i kupina te drugo medonosno bilje. Tada vršim treće preusmjeravanje pčela otvaranjem zadnjeg leta kod pomoćne zajednice, a zatvaranjem prednjeg leta. Ujedno otvorim oba leta sa prednje strane kod osnovne zajednice, a zatvorim leto sa zadnje strane osnovne zajednice. Opet sve sakupljačice iz pomoćne zajednice idu u medište osnovne. To je ujedno i razdoblje kada počinjem vršiti zamjenu matica u pomoćnoj zajednici. Vrcanje lipovog meda vršim u prvoj trećini srpnja. Prilikom vraćanja okvira u košnicu, koje vršim u večernjim satima da nebi došlo do grabeži, u posljednji medišni nastavak stavljam sve okvire s nekvalitetnim saćem. To radim zbog toga jer te okvire poslije vrlo lako sklanjam i nosim na pretapanje a u taj nastavak postavljam hranilice kada počinjem dopunu hrane za zimu. To je obično početak kolovoza. Krajem srpnja vršim ponovno tretiranje pčela protiv varoe sa nekim od dozvoljenih sredstava. Bez redovne zamjene matica svake godine u osnovnoj zajednici, bez vođenja evidencije o svakoj zajednici, bez primjene suvremenih metoda pčelarenja i bez dobre pčelarske prakse skoro da je nemoguće dvomatično pčelariti LR košnicom.

PCELARSTVO

ZAKLJUČAK

Kako bi pčelarenje bilo ekonomski isplativo treba se stalno obučavati i učiti kako bi stečeno znanje primjenili u proizvodnji svih pčelinjih proizvoda. Sve radove na pčelinjaku treba unaprijed isplanirati. Na taj način puno manje vremena ostavljamo u radu sa pčelama. Trebamo težiti tome da imamo što snažnije i zdravije zajednice, a slabiće uklanjati sa pčelinjaka jer takve zajednice su najpogodnije za razvoj bolesti pčela. Od takvih zajednica nemamo skoro nikakvog prinosa. Samo zdrava pčelinja zajednica može biti dovoljno jaka da iskoristi sve paše. Samo jaka pčelinja zajednica može nam ostvariti dobre prinose svih pčelinjih proizvoda. Samo od maksimalnih prinosa svih pčelinjih proizvoda i minimalno utrošenog rada možemo ostvariti ekonomičnost pčelarske proizvodnje. Ovako opisan način pčelarenja uz svakodnevno učenje i primjenu suvremenih metoda pčelarenja je zasigurno dobar korak kvalitetnom pčelarenju.

AUTOR TEKSTA: Asmir Duraković (sažetak predavanja „Dvomatično pčelarenje LR košnicama“)

povijest pčelarstva u Istri Anton Tuhtan 1914.

POVIJEST PČELARSTVA U ISTRI

      Čovjek je počeo koristiti pčelinje proizvode kao hranjivu namirnicu još u paleolitsko doba kada su se pčelinje zajednice uništavale da bi se došlo do meda. Prijelomni se trenutak za razvitak ove grane – kada se lov na med pretvorio u pčelarenje – desio prije više tisuća godina, a začetnicima današnjeg mediteranskog pčelarstva se smatraju stari Egipćani. Važne tragove u povijesti pčelarstva nalazimo i u antičkoj Grčkoj i Rimskom carstvu, a najranije zapise o ovoj grani na području Hrvatske nalazimo u srednjevjekovnim zakonicima primorskih gradova („Urbar Pazinske grofovije“ iz 1498. godine). Već polovinom XVIII stoljeća, prije svega zahvaljujući Mariji Tereziji, pčelarstvo dobiva na uzletu na sjeveru Hrvatske, no istinski se preokret desio u XIX stoljeću, kada zahvaljujući novim spoznajama o prirodnim zakonitostima pčelinjih zajednica i inovativnim tehnološkim riješenjima (I. Mering, 1857. – satna osnova, F. Hruška, 1865. – vrcaljka, P.I. Prokopovič, 1914. – košnica s okvirima) pčele počinju proizvoditi znatno više meda nego što im je potrebno za život i prvobitno pčelarenje se pretvara u tzv. racionalno pčelarenje. Povijesni dokumenti s kraja XIX stoljeća („Il Podesta dell’municipio di Albona“, 1871.) govore kritički o pčelarenju u Istri i ocjenjuju ga ograničavajućim. Zanimljiv je članak o događaju u Juršićima na Roveriji kad su domaćini novoimenovanom kapalanu Josipu Velikanji prvog dana službovanja ukrali par košnica i tako mu na svoj način izrazili dobrodošlicu.

     Možda pčelari u Istri ne mogu pričati o životu i djelu slavnih pčelara poput kolega iz susjednih regija, ali se ipak mogu pohvaliti stoljetnom tradicijom i s ponosom istaknuti par entuzijasta i altruista zaslužnih za nicanje suvremenog načina pčelarenja u ovim krajevima. Priklanjajući se tvrdnji da je suvremeno pčelarstvo u Europi započelo spomenutim izumima, u isti ćemo vremenski okvir staviti i prve pionire istarskog pčelarstva. Najveće zasluge sigurno pripadaju svećenicima i učiteljima koji su po ugledu na istomišljenike u drugim dijelovima zemlje, odlučili stati na kraj tradicionalnom pčelarenju košnicama s nepokretnim saćem i počeli među pukom širiti nauk o novim tehnologijama i tehnikama pčelarenja i na taj način polako, ali sigurno utirali put suvremenom istarskom pčelarstvu. To su prije svega Lovro Tomašić, učitelj i Vjenceslav Hradek, župnik iz mjesta Novaki, te Anton Tuhtan, poštar iz Trviža koji su zajedno s Josipom Monasom, učiteljem iz Gologorice, Jakovom Ladavcem, umirovljenim dekanom iz Pazina i drugim kolegama 1910. godine utemeljili Istarsko pčelarsko društvo i tako učinili prvi korak k organiziranju pčelarstva na ovom području.

       Lovro Tomašić je pčelarski tečaj završio u Beču, nakon čega je imenovan putujućim učiteljem pčelarstva, pa ne čudi da je glavna inicijativa i promocija ovog zanimanja krenula upravo od njega, no samoj ideji stvaranja pčelarskog društva predhodili su napori i drugih velikih istarskih uglednika onog doba, prije svih Matka Laginje,  jednog od lidera hrvatskog narodnog pokreta u Istri, koji je 1903. godine ustrojio Gospodarsku svezu za Istru. O osnivanju društva javnost izvještava list „Naša sloga“, prve novine u Istri na hrvatskom jeziku (pokrenuo ih je biskup Juraj Dobrila 1870. godine) čiji je glavni moto bio: “Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari!”. U društvu je postojalo tri kategorije članova: utemeljitelji, redovni članovi i podupiratelji, a zajednički cilj im je bio „narodni interes i plemenita svrha u pravcu razvitka domaćeg pčelarstva“. Znakovito je da je rad društva financijski podupiralo Gospodarsko društvo Pazin, a učlanjenjem se ostvarivao i popust pri nabavi potrebne pčelarske opreme. Još jedan zanimljivost iz tih vremena: Anton Tuhtan, pčelar iz Trviža već je tada (navodno i najvećim uglednicima na Bečkom dvoru) nudio svoj med pod nazivom „Istarski med“ uz reklamu: „Tko kuša, stalno će ga naručiti!“ Iz tog vremena datira i članak Lovre Tomašića u listu „Narodna prosvjeta“ pod naslovom „Pčelarstvo kao uzgredno zanimanje pučkog učitelja“ što dovoljno kazuje o njihovim idejama i entuzijazmu. Naime u ono doba se smatralo da se pčelarstvu ne mogu i ne trebaju posvetiti baš svi društveni slojevi, ali da bi to moralo učiniti svećenstvo i učitelji kao javni djelatnici najbliži narodu kojeg će podučavati ovoj plemenitoj vještini. Tom zadaćom su se vodili i Josip Grašić, župnik iz Berma, Ljudevit Žvaček, župnik iz Gologorice, Marko Zlatić, učitelj iz Berma i drugi istaknuti članovi društva.

       Iz svih navedenih činjenica proizlazi da je organizirano pčelarenje u Istri kaskalo za ostalima (Slavonsko pčelarsko društvo u Osijeku je osnovano još 1879. godine) zbog povijesnih razloga, ali  i činjenice da su pojedini vrsni pčelari iz Istre bili članovi Slovenskog čebelarskog društva. Ne treba zaboraviti da se u Osijeku (zahvaljujući „ocu hrvatskog pčelarstva“ Bogdanu Penjiću) još 1881. godine tiskao list „Slavonska pčela“, prethodnica današnje „Hrvatske pčele“, a Milutin Barač, istaknuti promotor suvremenog pčelarstva na području Rijeke, već 1906. godine organizirao prvi pčelarski kongres, osmislio novi model košnice i na druge načine unaprjeđivao pčelarstvo ne samo u njegovu kraju, već u čitavoj Hrvatskoj, jer ga je smetalo neznanje, neorganiziranost i nestručnost pčelara (njegove čuvene „Baračevke“ nabavlja 1910. godine i Istarsko pčelarsko društvo).  No u onom političko-povijesnom kontekstu ipak treba odati posebnu čast prvim velikanima pčelarstva u Istri, iako istarskim pčelarima ni kasnije nije bilo lakše, pa se tek pojedinci uspjevaju othrvati svim problemima i nastaviti s pčelarenjem, no s druge strane rad Istarskog pčelarskog društva zamire.

      Tijekom Prvog svjetskog rata Istra pada pod talijansku okupaciju, 1920. godine postaje dio Kraljevine Italije, 1922. godine na vlast dolaze fašisti, 1925. godine u javnosti je zabranjen hrvatski jezik. To je vremensko razdoblje bilo izuzetno teško za sve učitelje i svećenike koji su između ostalog poučavali i pčelarstvo. Dio njih je emigrirao, pa je društvo ostalo bez vodstva. Pod tuđinskom vlašću stagnacija u proizvodnji za većinu pčelara u Istri je bila neminovna,  s izuzetkom pojedinaca koji su nastavili pčelariti i tijekom tih teških godina, a čak si i učestvovati na talijanskim natjecanjima za kvalitetu meda. U to vrijeme sve pčelinje zajednice pčelari su bili obavezni prijaviti općinskim uredima, a za ne pridržavanje ove odredbe slijedila bi novčana kazna.

      Još nisu zacijelile rane iz prethodnog, a već je počeo novi svjetski rat: Italija (u čijem je sastavu bila i Istra) je ušla u Trojni pakt, nova osvajanja i fašistički teror da bi napokon 1943. godine kapitulirala. Mir se na ovo područje vratio dvije godine kasnije, no pčelarstvo se u ratnom vihoru vratilo daleko više unazad: da bi došli do meda „prostokošničari“ su zbog svog neznanja i neorganiziranosti nastavili gušiti pčele kao što su to radili njihovi preci davno prije. Na ovu je pojavu 1946. godine upozoravao pčelar Petar Trdoslavić iz Gologorice, apelirajući da nadležne institucije nešto poduzmu po tom pitanju, no do obnove Istarskog pčelarskog društva i željenih promjena je došlo tek početkom pedesetih. Za predsjednika nove strukovne organizacije izabran je Tomo Ljubešić, pčelar iz Svetog Lovreča, no najveći doprinos osnivanju Pčelarskog društva Pazin je dao Josip Zidarić, ravnatelj Poljoprivredne škole u Pazinu u kojoj je pčelar Benedikt Ogrin kao pčelarski instruktor bio zadužen za 60 košnica i za taj posao bio plaćen prema prinosu meda po košnici.

     Nova vlast donosi i nova pravila, pa se i pčelari uključuju u zadrugarstvo bez čega je bilo nemoguće nabavljati pčelarske potrepštine. 1954. godine utemeljen je Hrvatski pčelarski savez, a u Hrvatskoj je tada djelovalo 12 pčelarskih zadruga i 4 pčelarska društva s oko 116.000 košnica. U Istarskom pčelarskom društvu opet dolazi do stagnacije u radu, a u skladu s novim Ustavom SFRJ iz 1963. godine i do potpune reorganizacije. Pčelari su postali samoupravljači i kao takvi su zasnovali kooperantski odnos s kombinatom „Agromel“ iz Ljubljane koji je otkupljivao njihov med i vosak i snabdjevao ih pčelarskim materijalom i opremom. Iste je godine prestala s radom i Poljoprivredna škola Pazin, a vođenje Pčelarskog društva preuzeo je Egidije Marion. Novo Pčelarsko društvo Pazin osnovano je 1981. godine, tada je brojalo 60 pčelara, a njegov prvi predsjednik je bio Željko Ravnić. Od tada je broj članova ove udruge u stalnom porastu, a rastao im je i ugled zbog brojnih aktivnosti u pravcu unaprjeđenja pčelarstva ne samo na Pazinštini, već u čitavoj Istri. Društvo je promijenilo svoj naziv 1984. godine u Društvena organizacija pčelara „Lipa“ Pazin, a 1987. godine na čelo dolazi Ranko Anđelini koji je predsjednik i danas kad društvo nosi naziv Udruga pčelara „Lipa“.  U najveće doprinose za razvitak struke posebno mjesto zauzima manifestacija „Dani meda“ koja se kontinuirano održava od 2006. godine. Iste godine kreće i projekt „Medene točke središnje Istre“ koji povezuje osam pčelara s ovog područja ( Gvido Gržetić iz Zarečja, Ferdinand Brajković iz Čipri kraj Berma, Boris Hrvatin iz Bankovci, Vinko Dantinjana iz Lazi, Sanjin Pilaj iz Motovuna, braća Kramar iz Rakotula, Svetozar Janković iz Livada i Mirian Visintin iz Svetog Ivana kod Oprtlja) u zajedničkoj misiji razvoja pčelarskog turizma. U suradnji s Agronomskim fakultetom iz Zagreba 2008. godine u Pazinu kreće i Pčelarska škola – obrazovni program koji omogućuje stjecanje odgovarajuće kvalifikacije i zvanje pčelar koje se upisuje u radnu knjižicu.

      Osim UP „Lipa“ na području Istre danas djeluje još pet pčelarskih udruga: u Puli, Poreču, Buzetu, Labinu i Bujama.  Aktivnosti svih udruga su usmjerene k stvaranju jakog i perspektivnog pčelarstva u Istri, ali i mnogo šire, pa se 2009. godine osniva Koordinacija udruga pčelara Županije istarske. Jedan od priritetnih ciljeva koordinacije je registracija i zaštita izvornosti, odnosno geografskog podrijetla istarskog meda kako bi i ovaj proizvod stao rame uz rame s drugim autohtonim proizvodima ovog podneblja (vino, maslinovo ulje, pršut).

AUTOR: inž. Gregurić Damir, Udruga pčelara Bujštine

   IZVORI:

  1. Mirjan Rimanić: „Pčelarenje u našem kraju“ (Pazin, 2011.)
  2. Duga Mavrinac/dr. sc. Ivona Orlić: „Pčelarstvo – tihi zanat“ (Pazin, 2014.)
  3. Stipan Trogrlić: „Hajdučki pop“ (Pula, 2001.)
  4. Vlasta Domačinović: „Iz povijesti pčelarstva na Mediteranu“ (Split, 2004.)
  5. Časopis „Pčelarstvo“ (br. 4-5. travanj/svibanj 1946.)

goran 2.

TKO JE GORAN MIRJANIĆ, ČIJE ĆEMO PREDAVANJE IMATI PRIGODU SLUŠATI  U BUJAMA 16. VELJAČE 2016.

Doc. dr. sc. Goran Mirjanić, profesor na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Banjaluci, nositelj i suradnik u više istraživačkih i razvojnih projekata, jedan je od rijetkih pčelara, poduzetnika i znanstvenika koji je uspješno spojio teoriju i praksu kroz vlastiti pčelinjak sa 85 LR-košnica na 3 lokacije u blizini Gradiške, pčelarsku tvrtku „Košnica“ d.o.o. i konačno kao ekspert za područje pčelarstva, jedan od najangažiranijih stručnjaka po ovim pitanjima ne samo u BiH, već i u široj regiji. Goran ima preko 20 godina pčelarskog staža, svoja je prva radna iskustva stekao uz djeda, jedno se vrijeme bavio voćarstvom, ali je prevagnula ljubav prema pčelama. Vrlo brzo je postao svjestan da se profesionalac u pčelarstvu može postati samo povećanjem broja zajednica, prihvaćanjem novih tehnologija i širenjem asortimana pčelinjih proizvoda. Put od pčelara hobiste do uspješnog poduzetnika nije bio lagan, ali uz Goranovu posvećenost cilju i ustrajnost, uspjeh nije mogao izostati. No, on nije želio ostati na tome, već je želio da prenese svoja saznanja iz biologije i fiziologije pčela, tehnike i tehnologije pčelarenja na suvremen način svojim kolegama pčelarima u BiH, ali i u široj regiji kako bi i njima u budućnosti pčelarstvo postao profitabilan posao. Upravo je zato Goran u svojim predavanjima kritičan prema nemarnosti i brzopletosti pojedinih pčelara, pogotovo kad je u pitanju zdravlje i prihrana pčela ili praksa proizvodnje rojeva i inzistirao na poštivanju pravila dobre pčelarske prakse. Propagira primjenu novih tehnologija pčelarenja uvijek s ciljem smanjenja udjela ručnog rada i troškova proizvodnje i podizanjem rentabilnosti proizvodnje, što podrazumjeva dvomatično pčelarenje, korištenje Snelgrove ploče, visokoproduktivne selekcionirane matice i proizvodnju umjetnih rojeva. Duboko svjestan štetnosti pesticida kojima se nekontrolirano i pretjerano tretiraju poljoprivredne kulture uvijek bi sugerirao čvršću suradnju između poljoprivrednih proizvođača i pčelara. O tim i drugim teoretskim i praktičnim temama bliskim pčelarstvu Goran Mirjanić govori na svojim predavanjima gotovo dvije decenije, a održao ih je u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Češkoj oko 450, što je itekako respektabilan broj. Tvrtka „Košnica“ d.o.o. sa sjedištem u Gradiški, čiji je osnivač i vlasnik bavi se trgovinom pčelarskom opremom, hranom i lijekovima za pčele i ostalim potrepštinama za pčelare (stručna literatura, rojevi, matice), edukacijom  i konzaltingom u domeni pčelarstva. Osim toga nude i med, propolis, matičnu mliječ, vosak i njihove prerađevine iz vlastite proizvodnje i druge apiterapeutske pripravke.  Tvrtka „Košnica“ je prisutna na svim važnijim pčelarskim sajmovima u regiji, a njen najveći uspjeh do sada je implementacija na razvojne projekte  koje financiraju najveće svjetske organizacije u ovom području (USAID, World Vision, OIM, SIDA, CRS i dr.)

goran 1.

Tema predavanja koje će doc. dr. sc. Gorana Mirjanića održati u Pučkom otvorenom učilištu Buje 16. veljače 2016. godine s početkom u 18 sati je „Proljetni razvoj pčelinjih zajednica“. Predavač će nam govoriti o izolaciji košnica tijekom zime, prihrani pčelinjih zajednica, ventilaciji u košnici, te o dvomatičnom pčelarenju, proizvodnji umjetnih rojeva i drugim zanimljivim temama sa aspekta pčelara teoretičara i praktičara, ali i znanstvenika istraživača i poduzetnika. 

što su to pesticidi i kako djeluju na pčele

Što su to – PESTICIDI i kako djeluju na pčele?

Pod nazivom pesticidi (lat. pestis = zaraza; caedere = ubiti) je zajednički naziv za sva kemijska sredstva koja se koriste u poljoprivredi, šumarstvu , skladištima i komunalnoj higijeni za suzbijanje štetnih organizama. Dijelimo ih na insekticide, herbicide, akaricide, rodenticide, fungicide itd. najopasniji su za pčele insekticidi. Uzrokuju ugibanje djelovanjem preko hrane u probavnom traktu, kontaktno preko kože i udisanjem.

Oznaka upozorenja otisnuta na ambalaži je R57 – „otrovno za pčele“. Ta se sredstva ne smiju primjenjivati na kulture u cvatu kao ni na kulture u kojima cvate medonosni korov, a posjećuju ga pčele. I ostala sredstva koja nemaju takvu oznaku su otrovna za pčele ako se primjenjuju u većim koncentracijama od propisanih.

Želučani insekticidi ulaze u probavne organe pčele hranom, primjerice kod trovanja pčela organofosfornim insekticidima (sistemicima) promjene u košnici nastaju 15 minuta nakon primjene sredstva. Otrovane pčele su dezorijentirane, agresivne, međusobno se napadaju, a osobito pri ulasku u košnicu. Krila su im raširena, padaju na stranu, kružno se okreću, imaju grčeve i povraćaju. Ugibaju nakon 2 – 4 dana.

Klorirani ugljikovodici uzrokuju ugibanje pčela. Pčele se tresu i vuku zadnje noge, krila su im raširena, tijelo zgrčeno, a tijekom jakih paša ne izlijeću iz košnice. Dva dana nakon trovanja prestanu graditi saće, a mlade pčele preuzimaju ulogu sakupljačica. Leglo ugiba jer ga nema tko grijati.  

Sintetski piretroidi također uzrokuju trovanje pčela, ali ih i blago odbijaju svojim karakterističnim mirisom. Ako dođe do trovanja pčele povraćaju, ne mogu letjeti, omamljene su i paralizirane.

Nereistoksini uzrokuju trovanje kod pčela s istim simptomima kao i kod piretroida.

Neonikotinoidi su krajem prošlog i početkom ovog stoljeća u Francuskoj uzrokovali masovno uginuće pčela primjenom pripravka Gaucho (djelatna tvar: imidakloprid). Primjena ovog sredstva je nakon opsežnih istraživanja provedenih u Francuskoj zabranjena za tretiranje sjemena suncokreta i kukuruza (Aubert i suradnici 2006.)

Inhibitori gaba receptora sinapsa mogu uzrokovati stradanje pčela.

Kod trovanja karbamatima pčele postaju izrazito agresivne, imaju nepravilne pokrete, paralizirane su. Matica prestaje nesti jaja, a pčele izgrađuju lažne matičnjake. Većina pčela ugiba u košnici.

Sredstva za zimsko prskanje djeluju kontaktno, a koriste se u vrijeme mirovanja vegetacije. Za pčele su opasna u rano proljeće ako tlo ispod tretirane kulture nije obrađeno i na njemu rastu korovske medonosne biljke. Sva sredstva iz ove skupine otrovna su i 2 dana nakon tretiranja.

Akaricidi su sredstva za suzbijanje grinja. Selektivni akaricidi kojima se suzbijaju pojedini razvojni stadiji grinja (osim imaga) ne uzrokuju uginuće pčela ni pri direktnoj aplikaciji na tijelo pčele.

Kontaktni insekticidi ulaze u tijelo kukaca preko kože, a dijelom i dišnim organima. Najopasnija su ona sredstva koja napadaju živčani sustav, primjerice sredstva na osnovi klora, fosfora i alkaloida. Manje su opasna mineralna ulja.

Inhalacijski insekticidi u organizam ulaze disanjem. Koriste se za fumigaciju zatvorenih prostora, a kod primjene na otvorenom ne postižu veću koncentraciju i manje su opasni za pčele.

FUNGICIDI

Fungicidi su sredstva kojima se suzbijaju gljivične i bakterijske bolesti biljaka. U odnosu na insekticide manje su otrovni za pčele.

Djelatne tvari opasnije za pčele su:

Ciram – rizik od trovanja je 10 – 12 sati (nama dozvolu u RH)

Cineb – 6 sati nakon tretiranja prestaje opasnost za pčele

Kaptan – ako je kultura tretirana u vrijeme cvatnje pčele treba izolirati 1 dan

Tiram – minimalni rizik poslije tretiranja je 10 sati, ali ako se koristi u cvatnji preporuka je pčele izolirati barem 1 dan

Mankozeb – rizik od trovanja prestaje 5 – 6 sati nakon tretmana

HERBICIDI

Herbicidi su sredstva za uništavanje korova u kultiviranom bilju. Mogu biti selektivni i totalni. Svi herbicidi su otrovni za pčele ako sredstvo padne izravno na tijelo pčele. Pčele djelatnu tvar herbicida mogu unijeti u košnicu s nektarom i cvjetnim prahom, kada dolazui do njegovog produženog djelovanja unutar košnice. Djelatne tvari herbicida zadržavaju se u medu i svjetnom prahu. Rizik od trovanja pčela se smanjuje tretiranjem korovskih vrsta prije ili nakon cvatnje. Ako se korovi tretiraju u vrijeme cvatnje pčele treba izolirati u trajanju 3 – 5 dana.

VRIJEME PRIMJENE

Fenofaza kultivirane biljke određuje potrebu sredstva za zaštitu bilja, a utječe i na mogućnost trovanja pčela. U vrijeme cvatnje kultiviranog bilja pčele obavljaju svoju primarnu ulogu oprašivanja, te intenzivno posjećuju cvjetove. Pčele ne posjećuju biljke koje ne mede, tj. ne cvjetaju ili ne daju medljiku. Najveći pomor pčela se događa pri tretiranju biljke u fenofazi cvatnje. To se odnosi na voćnjake, uljanu repicu, suncokret, te kulture koje su zakorovljene medonosnim biljkama. Do trovanja može doći i u trenutku preleta pčela preko tretiranih usjeva. Tada pčela može „pokupiti“ kapljice sredstva i unijeti ga u košnicu.

VRIJEME DJELOVANJA

Pojedina sredstva za zaštitu bilja nakon primjene djeluju na štetočine kratko, svega nekoliko dana, dok druga djeluju duže, 10 – 15 dana i duže. Perzistentnost ovisi o osobini sredstva za zaštitu bilja, klimatskim i drugim čimbenicima, a predstavlja postojanost ili produženo djelovanje pesticida.

Otrovnost je sposobnost neke tvari da uzrokuje negativne posljedicve kod pojedinih organizama. Osim u količini u kojoj je unijeta otrovnost neke tvari ovisi o kemijskom sastavu, formulaciji sredstva (prašiva su otrovnija od tekućina, emulzije su otrovnije od suspenzija) i temperaturi u vrijeme prodora u organizam pčele. Biologija zajednice utječe na trovanje jer se socijalnom razmjenom hrane vrlo brzo prenosi hrana i time eventualni otrov unutar zajednice. Subletalne doze su značajno opasnije za pčele od letalnih jer omogućuju unošenje i kontaminaciju košnice. Povratkom nekoliko desetaka tisuća pčela u košnicu povećava se koncentracija sredstva na malom prostoru, a može produženo djelovati na odrasle pčele i na razvojne stadije legla.

UTVRĐIVANJE TROVANJA PČELA

Pčelinjak se postavlja tako da pčele ne prelijeću moguću zonu tretiranja. Na pčelinjaku se ostavlja točna adresa i broj telefona pčelara kako bi mogao na vrijeme biti obaviješten u slučaju neophodnosti tretiranja okolnih površina.

Osim pesticida trovanja pčela mogu uzrokovati dim tvornica ili otpadne vode na koje pčele puno prije reagiraju od čovjeka. Rano utvrđivanje gubitaka može se koristiti za umanjenje daljnjeg trovanja, poduzimanje hitnih mjera za pomoć pčelama i otkrivanje uzroka štete. Nakon otkrivanja ugibanja pčela neophodno je utvrditi intenzitet gubitaka pčela na polju i u košnicama, te odmah obavijestiti nadležnu inspekciju. Neophodno je napraviti detaljan zapisnik koji mora obuhvatiti izjavu vlasnika pčela, izjave svjedoka, opis lokacije, opis pčelinjaka (tip pčelinjaka, bro i tip košnica). Potrebno je opisati prostor u neposrednoj blizini košnica, te opisati stanje u svakoj košnici pojedinačno. Opis mora sadržavati procjenu brojnog stanja pčela i legla, ponašanje pčela, stanje na podnici. U zapisniku treba navesti vrstu i broj uzoraka koji su uzeti za pretragu. Uzorci pčela se uzimaju s više mjesta  na pčelinjaku u dovoljnim količinama (što je moguće više) i sačinjava se jedinstveni uzorak. Istovremeno se uzmu uzorci meda sa dijelom saća. Uzorci se dijelena 3 jednaka dijela: jedan se žurno dostavlja u laboratorij, drugi uskladištava na hladnom za superanalizu, treći se uručuje vlasniku. Uzorci se čuvaju na pothlađenom prostoru, kako sredstvo ne bi isparilo. Preporuča se doznati da li su se na susjednim pčelinjacima pojavile slične štete.

ZAŠTITNE MJERE

Nakon dojave o tretiranju površina zaštitnim sredstvima, potrebno je pčele preseliti na udaljenost od najmanje 5 km od granice tretiranja. Kad pčelinjak nije moguće preseliti, košnice se mogu zatvoriti. Pčele relativno dobro podnose izolaciju ako im je osigurana kvalitetna ventilacija (mreže na letima ili proširivanje košnice praznim nastavkom) i voda (prskanjem).

POMOĆ OTROVANIM ZAJEDNICAMA

Preporučuje se iz košnice izvaditi okvire sa zatrovanim peludom i svježim nektarom. Ako je ostalo premalo pčela, preporučuje se spajanje zajednica. Pčele je nužno prihraniti tijekom sljedećeg dana, a po potrebi i dulje, jer se u pravilu sporo oporavljaju.

IZVOR: prof. dr. sc. Kezić i suradnici: „Utjecaj primjene sredstava za zaštitu bilja na pčele“ („Pčelarstvo“ – Zagreb, 2009.)

pitalica sine cera

PITALICA: Što znači izraz “sine cera”?

„SINE CERA“ je latinski izraz koji u prijevodu znači „bez voska“. Kultura uzgoja pčela bila je veoma cijenjena u vrijeme Rimskog Carstva, a pčelinji proizvodi su našli svoje mjesto u kulinarstvu, kozmetici i liječenju. Pčelinji vosak se koristio u proizvodnji svijeća, sapuna, krema…No, malo je poznata činjenica da su starorimski kipari vosak znali koristiti za ispunjavanje pukotina i pokrivanje mrlja koje su se pojavljivale na isklesanim kipovima. Tadašnje vlasti su se protivile tako lukavom prikrivanju nesavršenosti i donijele su odluku da se svaki takav rad ubuduće mora prodavati „sine cera“ – bez voska. Iz tog starog latinskog korijena dolazi i engleska riječ „sincere“ u značenju „nepatvoren, iskren“.    

pitalica o trutovima slika

PITALICA: Zašto trutovi imaju veća krila i oči od radilica?

Trutovi se razvijaju iz neoplođenih jaja koje matica polaže u stanice šire nego za njihove sestrice. Razvoj muške jedinke u pčelinjoj vrsti isti je kao i kod radilica s tom razlikom da njihov ciklus traje 3 dana duže, ličinki truta pčele daju mliječ 14 puta, a radilicama samo 2 puta u jednom satu. Osim toga kako bi uklonile poklopac pri izlasku iz stanice radilice trebaju pomoć, dok trutovi imaju poseban organ za rezanje poklopca i iz stanice izlazi sam. Izašlog truta radilice hrani matičnom mliječi do 25 x u jednom satu. Već u dobi oko 5 dana smanjuju im se obroci i nakon 7 dana počinju sami uzimati med i pelud kako bi ojačao svoje mišiće za let. Čim ojačaju, trutovi izlaze iz košnice u potrazi za sparivalište koje može biti na udaljenosti do 4 km od roditeljskog doma. Odrastao trut je dug 15 – 17 mm, a težak oko 0,196 g. U zajednici ih ima par stotina do koju tisuću. Iako trutovi povoljno utječu na harmoničnost zajednice, održavaju potrebnu temperaturu u košnici, te griju leglo, najvažnija je njihova reprodukcijska uloga. Zato su dobrodošli u svakoj košnici, ali samo do jeseni kad ih pčele izbacuju van, jer više nema potrebe za oplodnjom matice. Odijeljeni od zajednice umiru od hladnoće i gladi. Samo rijetki prežive i to pod uvijetom da su se izlegli tek u rujnu. Na svadbenom letu važnu funkciju ima feromon koji mlada matica izlučuje radi primamljivanja  trutova, no podjednako je važan i njihov vid i sposobnost letenja. Kako bi u zraku uočili maticu,  trutovi imaju tako velike oči, a kako bi je stigli imaju i velika krila. Trutovi mogu letjeti i pri vjetru koji puše brzinom većom od 25 km/sat, no važnija je činjenica da ih u oblaku na sparivalištu leti više stotina, a matica će se pariti s njih 17 – 27 što nas podsjeća na staru nadodnu izreku: „Tko prije djevojci, njegova djevojka!“,  no priča o trutovima za njih same nema sretan završetak:  sparivanje s maticom izvrše samo rijetki – najsnažniji i najbolji letači – i to samo jednom u životu, jer nakon ljubavnog čina umiru, pošto ostanu bez spolnog aparata na čijem mjestu nastane rana koja ne može zacijeliti.

BIO JEDNOM JEDAN ZMAJ... KAKAV ZMAJ STRAŠAN ZMAJ

Što je to: INTEGRALNA MEDICINA?

Dug je put do legalizacije bilo čega što smeta određenim lobijima koji bi zbog tog čina izgubili novac, moć i renome koji su stvarali desetljećima. O pseudoznanstvenim, zakonodavnim i najčešćim – birokratskim preprekama u legalizaciji apiterapije najviše znaju naši sjeverni susjedi Slovenci. U zapadnoj Europi, Indiji, SAD, Australiji, Novom Zelandu i još nekim zemljama već postoje ustanove gdje se pacijente posve legalno liječi alternativnim metodama, a s novim valom alternativne medicine, neki su autoriteti i u našoj zemlji popustili trendovima i apiterapija strpali u isti koš s ostalim alternativnim metodama liječenja. Prema izvješću Svjetske zdravstvene organizacije na prvom je mjestu kinesko liječništvo, na drugom homeopatija, na trećem ayurveda (liječenje biljem), na četvrtom klasična biomedicina, a onda slijede sve ostale alternativne metode liječenja. Mnoštvo informacija i dezinformacija na Internetu i drugim medijima samo dodatno zbunjuje pacijente, očajne zbog činjenice da im klasična medicina nije pomogla i previše nedoumica oko alternativne medicine. Mnogi idu u krajnost, pa posve odbacuju legalnu, konvencionalnu medicinu zbog dokazanih nuspojava i bezrezervno prihvaćaju sve nove metode liječenja iako uspjeh nitko ne može jamčiti, a veliki dio tretmana ipak pada u nadriliječništvo i takvi samo štete naporima apiterapeutskih entuzijasta koji žele znanstvenim putem doći do argumenata za legalizaciju.

Kada se govori o napretku medicine, najčešće je riječ o fantastičnim dostignućima u suvremenoj kirurgiji prvenstveno zahvaljujući visokoj tehnologiji. Gorka je istina da klasična medicina stvarno može izliječiti sve bolesti, kronična oboljenja poput artritisa, bronhijalne astme ili nekih psihosomatskih poremećaja jednostavno bi – nestala s lica Zemlje. Nažalost nije tako i veći dio medicine čini terapeutika koja se svakodnevno primjenjuje na milijunima ljudi, a to je proces koji osim stručnosti zahtjeva i vrijeme.

U ovakvim slučajevima alternativna medicina nudi svoje odgovore i često začuđujuća riješenja. Dok se klasična medicina većinom bavi uklanjanjem simptoma bolesti, alternativna medicina radi na pronalaženju uzroka bolesti, pa potiče aktiviranje psihološko-imunoloških mehanizama u bolesnom organizmu koji pomažu pacijentu da iz stanja bolesti prijeđe u stanje zdravlja. Alternativna medicina nije i ne može biti zamjena za klasičnu, već je njezina nadopuna. Prije odlaska na tretman kod nekog iz tog okruženja, pacijent bi se morao dobro raspitati o samoj metodi, pa onda i stručnosti terapeuta/iscjelitelja (školi i licenci za rad) i iskustvu.

Integralna medicina je novi pravac u medicini koji kombinira terapijske pristupe oba načina liječenja. To je spoj klasične zapadnjačke medicine s modernom tehnologijom i alternativne medicine sa drevnim istočnjačkim znanjima prilagođen individualnim potrebama pacijenta, koristeći najsigurniji i najmanje invanzivan pristup, uz holističko razumijevanje cijelog sustava svakog pojedinca. Čini se da je integralna medicina jedini pravi put koji u budućnosti može čovječanstvu pomoći da se riješi mnogih do sada neizliječivih bolesti i zdravstvenih poremećaja. Gdje je tu apiterapija?

Zbog svog kompleksnog sastava i sinergijskog učinka med i drugi pčelinji proizvodi predstavljaju veliku pomoć pri liječenju mnogih bolesti, a kako se organizam ne može naviknuti na njih, pa da prestanu djelovati (poput sintetičkih lijekova) apiterapija je sastavni dio prirodne medicine. Da bi se pravilno primjenila u liječenju, važno je utvrditi preciznu dijagnozu bolesti koju donosi liječnik opće medicine, odnosno specijalist na osnovu laboratorijskih nalaza krvi, mokraće i dr. Zbog opasnosti od hipersenzibilnosti na pčelinje proizvode, važno je uz kompletnu biokemijsku i hematološku analizu izvršiti i alergološki test krvi, na što će vas svaki odgovoran apiterapeut upozoriti prilikom prve konzultacije.

Zbog dokazanog poticaja imunosustavu med, matična mliječ, apitoksin, propolis i cvjetni prah imaju visoku vrijednost i u prevenciji, a kao sredstvo komplementarnog liječenja (terapija uz propisanu od strane klasične medicine) pospješuju tijek liječenja i primjenu farmaceutskih pripravaka. Ako se rukovodimo prvim pravilom medicinske struke: „Ne štetiti!“, apiterapija sigurno neće učiniti zlo, a pomoći će kod mnogih bolesti dišnog sustava, srca i krvožilja, probavnih organa, zglobova i kostiju, krvotoka, organa za mokrenje, kožnih oboljenja i otvorenih rana. Po mnogim izvorima, najbolji su rezultati zabilježeni u liječenju psorijaze, ekcema, anemije, oštećene jetre itd. Da bi se apiterapija razvijala, neophodno je stvaranje liste standardnih indikacija bolesti koje se mogu uspješno liječiti pčelinjim proizvodima i kliničkih protokola kojima će se povećati njihova učinkovitost. Iako u nekim zemljama legalno funkcioniraju klinike u kojima se primjenjuje apiterapija kod nas još uvijek ne postoje ni standardna mjerila za proizvodnju, manipulaciju i prodaju apiterepeutskih pripravaka, pa pred Hrvatskim apiterapeutskim društvom stoji još mnogo, mnogo posla. Kao da nisu dovoljne zakonodavne i birokratske ograde, u procesu legaliziranja apiterapije čekaju nas nažalost i one „obične“ ljudske zloće: pohlepa, oholost, licemjerje i mnoge druge pakosti, ali sam uvjeren da će smoći toliko hrabrosti i snage da prebrode sve prepreke i zajedno ostvare svoje vizije i dovrše zadanu misiju!

pitalica 2 nova

PITALICA: DA LI PČELE VOLE PLASTIČNE SATNE OSNOVE?

Plastične satne osnove moraju biti prekrivene slojem voska kako bi ih pčele nadogradile. Bez ovog sloja pčele će težiti izgradnji saća pored plastičnih osnova, a ne na njima samima. Smjestite i plastične i voštane satne osnove u istu košnicu i pčele će krenuti da izvlače voštanu satnu osnovu. Mnogo je toga nepoznato o ujecaju plastičnih osnova i okvira, uključivši i dileme kakve isparavajuće plinove emitiraju neke vrste plastike na pčele i vosak, kao da li plastične osnove mogu prenijeti vibracije koje pčele šalju tijekom svog plesa? Reakcija pčela ukazuje da iako plastične osnove i okviri mogu odgovarati nekim pčelarima i biti njihov izbor, pčele je jednostavno ne vole i sklonije su onima proizvedenim od voska.

 IZVOR: Ross Conrad (časopis „Bee Culture“ 4/2015.)

PRIJEVOD: Ivan Umeljić („Pčelar“ br. 6/2015.)

pitalica 1 nova

PITALICA: ZANIMA LI PČELE KOJIM TIPOM KOŠNICE PČELARITE?

Bilo tko, tko je proveo malo vremena promatrajući divlje pčelinje zajednice, nije mogao zaključiti išta drugo, osim očiglednog: medonosne pčele ne zanima oblik košnice u kojoj žive! Rojevi su pronađeni u svim vrstama šupljina: od napuštenih vozila i kanti za smeće do šupljina na stablima i prostora između betonskih stupova, krovnih greda i podova u zgradama. Ponekad su ove šupljine orijentirane uspravno, a u nekim slučajevima vodoravno. Ponekad su šupljine koje su pčele izabrale kružnog, a ponekad četvrtastog oblika. Kao što je Thomas D. Seeley naglasio u sad već klasičnoj knjizi „Pčelinja demokracija“ („Honeybee Democracy“, Princeton University Press 2010.) pčele nije briga u kojem tipu košnica ih uzgajate. Čini se da pčele daju značaj veličini ulaza u košnicu, orijentaciji i položaju ulaza. Više im odgovara ulaz pri dnu nego pri vrhu šupljine. Zanima ih volumen šupljine i njen položaj u odnosu na tlo. Pčele ne interesira da li je njihovo staništeova ili ona košnica, standardni oblik ilil neko originalno riješenje. Čak ih ne interesira ni da li je prilikom izrdae ispoštovano pravilo pčelinjeg prostora ili ne. Sve ove razlike dizajnirane su tako da se svide pčelaru, a ne pčelama! Nije važno u kom tipu košnice uzgajate pčele, nego je važno kako se brinete o njima!

IZVOR: Ross Conrad (časopis „Bee Culture“ 4/2015.)

PRIJEVOD: Ivan Umeljić („Pčelar“ br. 6/2015.)

URBANO PČELARSTVO 2

Što je to: URBANO PČELARSTVO?

Pčela medarica (lat. Apis mellifera) je višestruko koristan kukac – kako za prirodu, tako i za ljude. Kao najvažniji oprašivač u buljnom svijetu neizostavna je karika u lancu opstanka živih bića na našoj planeti. Radi ishrane je vezana uz cvjetnice – samonikle i kultivirane. U prirodnom okruženju slobodna pčela živi i odgaja svoj pomladak u šupljinama drveća, dok je čovjek drži u košnici. Pčelinjaci su najčešće u ruralnom području neposredno uz izvor hrane ili što bliže paši (šuma, livada, voćnjak). U novije vrijeme sve češće susrećemo pčele i u gradskim sredinama: u potkrovljima i međukatnim konstrukcijama, kutijama od roletni, napuštenim dimnjacima i dupljama drveća po gradskim vrtovima. Razlog toj pojavi je vjerojatno činjenica da se u gradu ne koriste pesticidi i nema pčelara koji im svojim intervencijama remete mir i (htjeli to priznati ili ne) uzorkuju dodatni stres.    Prostori gdje pčele obitavaju su suhi, temperatura okoliša je optimalna za opstanak i razvoj, a gradsko zelenilo je zadovoljavajuća paša.

URBANO PČELARSTVO NASLOV

Ove tzv. GRADSKE PČELE u urbanim sredinama žive godinama i u potpunosti su se prilagodile ambijentu. Tako ih nalazimo na neboderima u New Yorku, katedrali u Berlinu, palačama u Londonu i Parizu, a kod nas su primjećene na više mjesta u Zagrebu. Pčele građani primjete tek za rojenja kad se rojevno klupko formira na grani drveta, na prometnom znaku ili reklamnom panou. Iako su gradske pčele mirne, navikle na gužvu i buku, pa u pravilu nikoga ne napadaju, needucirani i neinformirani građani se uplaše čim ugledaju „oblak leteće opasnosti“ i odmah alarmiraju nadležne institucije, najčešće vatrogasce. Srećom po Zagrepčane, tamošnji su pčelari organizirali „PČELARSKO DEŽURSTVO GRADA ZAGREBA“. U našoj je metropoli držanje pčela po još uvijek važećoj urbanističkoj regulativi zabranjeno, pa u slučaju da građanima zasmeta roj pčela ili osa u dimnjaku ili prozoru, aktivisti Pčelarskog dežurstva (volonteri iz više zagrebačkih udruga) interveniraju:  uklanjanjaju i zbrinjavanju premještajući ga na drugo mjesto ili uništavaju (gnijezda stršljena).

URBANO PČELARSTVO 3

Odnedavno je ista grupa pokrenula i projekt „URBANO PČELARSTVO“ kojim se žele stvoriti uvijeti za zadržavanje što većeg broja pčela u gradu, ali i otvoriti mogućnost pčelarenja u urbanoj zoni. Razlozi su višestruki: pčela medarica je čuvarica bioraznolikosti i njegovateljica okoliša – osim što je najefikasniji oprašivač, ona je is kupljačica izlučevina sveg bilja i biljnih ušiju, pa tim činom uklanja i bazu za razvoj patogenih organizama koji ugrožavaju zdravlje biljnog svijeta, pa slobodno možemo reći da pčele umivaju zelenilo grada. Pčela je nenadmašan bioindikator onečišćenja zraka i najbolji pokazatelj kvalitete okoliša. Značaj pčele u očuvanju parkovne i autohtone biološke raznolikosti, kao i u unaprijeđenju kvalitete gradskog znaka prepoznale su i neke svjetske metropole: Pariz je dopustio postavljenje košnica na krovu Opere, New York kao suvenir nudi med s krovova svojih solitera, EEA – Europska agencija za okoliš ima košnice na krovu svog sjedišta u Kopenhagenu, košnice s pčelama krase krovove Europskog gospodarskog i socijalnog vijeća u Bruxellesu,  katedrale, Parlamenta i sveučilišta u Berlinu, palače Buckingham i galerije Tate Modern u Londonu.

urbano pčelarstvo 1

Gradske pčele su izvan svog radnog prostora mirne, gotovo neprimjetne i bezopasne. I unutar izletnog koridora (10 m od košnice) pčele će napasti isključivo u samoobrani, ako joj je čovjek na putu, namirisan nadražujućim mirisom, ako je prešareno odjeven i ako lamata rukama, a ako je izlaz iz košnice (leto) na visini većoj od 2 m opasnost od napada je zanemariva. S druge strane gradske pčele  ljudima osiguravaju čišći zrak i zdraviji okoliš, u urbanoj sredini mogu imati ljučn ulogu u osvješćivanju građana o važnosti očuvanja biološke raznolikosti. Da bi osigurali opstanak autohtone gradske pčele pred zagrepčanima je još jedan važan zadatak: sadnja i uzgoj medonosnog bilja (lipa, jasen, kesten, vrbe) po parkovima.

urbano pčelarstvo 4

Gornji tekst je sažetak brošure „Gradske pčele – ostavimo u gradu“ koji potpisuje Damir Rogulja, predsjednik UP „Pčelinjak“, pa stoga na kraju samo želim pohvaliti njegov i entuzijazam njegovih kolega u Zagrebu koji su pokrenuli ovaj projekt od dalekosežnog značaja i tako postali pioniri urbanog pčelarstva u Hrvatskoj. Za projekt „Pčelarsko dežurstvo“ 2013. godine su  dobili Plaketu Grada Zagreba, a projekt „Urbano pčelarstvo“ uz Grad, podupire i Ured za energetiku, zaštitu okoliša i održivi razvoj, pa ova ekipa može biti itekako dobar uzor drugim pčelarskim udrugama u Hrvatskoj kako se ustrajnim volonterskim radom može doprinijeti zaštiti pčele medarice i kvaliteti života u svojoj sredini.

propolis pitalica

Što je to – PROPOLIS? To je smolasta tvar koju pčele radilice skupljaju s kore i pupoljaka različitih biljnih vrsta (topola, breza, divlji kesten, joha, jasen, šljiva, trešnja, vrba,  brijest, hrast, bor, jela, ariš), pa je tu tvar još u vrijeme stare Grčke Aristotel zvao „suzama drveća“.  Pčele sekretom svojih mandibularnih žlijezda vrše enzimsku modifikaciju sakupljenog propolisa koja uzrokuje hidrolizu flavonoida, što jača njegov farmakološki učinak. Riječ „propolis“ dolazi iz grčkog jezika (pro = obrana; polis = grad),  doslovno znači „obrana grada“, odnosno košnice. Propolis pčelama služi kao građevinski materijal za zatvaranje rupa i pukotina, zaštitu od prodora vlage, vjetra, nepoželjnih kukaca i životinja, koje svojom nazočnošću uznemiravaju ili ugrožavaju život i rad u košnici, no važnija je njegova higijensko-sanitarna uloga, jer upravo način života pčela diktira strogu higijenu, primjerenu čistoću i red u košnici, pogotovo dezinfekcija stanica saća prije izlijeganja mladih pčela. Pčele propolisom mumificiraju sitnije životinjice koje dospiju u košnicu, nakon čega ne trunu. Propolis se od davnina koristio u narodnoj medicini, a danas predstavlja bazu za niz pripravaka u kozmetici, dermatologiji, otolaringologiji, gastroenterologiji, ginekologiji i stomatologiji, jer je vrlo malo tvari prirodnog porijekla koje imaju tako širok spektar djelovanja (antibakterijski, antimikotični, antivirusni i antioksidacijski).

PITALICA PROPOLIS 2

TOPIVOST PROPOLISA: Najaktivniji u prirodno krutom stanju u kakvom je u košnici, gotovo da nije topiv u vodi, no njegov farmakološki učinak je u ovom obliku potpuno sačuvan. Vodeni ekstrakt propolisa ne izaziva alergijske reakcije, a u pojedinim slučajevima djeluje i bolje od njegovih alkoholnih otopina (sluzokoža očiju, usne šupljine, nosa i vagine). Ako se koristi kao alkoholna otopina, stavlja se direktno pod jezik, jer tako najbrže dospijeva u organizam. Pojedini pčelari griješe što propolis otapaju u rakiji, jer se tada otopi tek djelomično, a mnogi dragocjeni sastojci pritom propadnu! Najbolje ga je nakapati na pola kockice šećera i ostaviti jedan dan da odstoji kako bi se osušio i kako bi ishlapio alkohol u kojem je otopljen, te ga potom pustiti da se zajedno sa šećerom polako otapa u ustima. U etilnom alkoholu se propolis otapa 50 – 90 %, a u potpunosti u eteru, acetonu i benzenu, no zbog njihove toksičnosti navedena otapala se ne smiju koristiti za upotrebu u medicinske svrhe.

PROPOLIS NASLOVNA

PRIPREMA ALKOHOLNE OTOPINE: Propolis u sirovom obliku zamrznite i potom izmeljite i prosijte na granule promjera 0,3 mm. Izmrvljeni propolis istresite u tamnu staklenku i prelijte ga 96 %-tnim etilnim alkoholom i tako zatvorenog u tamnom prostoru na sobnoj temperaturi ostavite 30 dana. Ako nakon toga izdvojite 20 g otopine i polako zagrijete na 80*C, alkohol će ispariti, ostatak izvažite. Ako je guste tvari 5 g, otopina je 25 %-tna.

Što je to: ŽIVA VODA? Potpuna farmakološka svojstva se mogu sačuvati isključivo u tzv. „živoj vodi“, tj. vodi koja je prošla kroz mineral shungit, jer je on obogati ljekovitim tvarima. Po najnovijim istraživanjima takva voda mijenja svoju polarnu strukturu, a prirodni izvori se mogu naći samo u Sibiru i Uralu. Otopina propolisa u „šungiranoj“ vodi se preporučuje djeci, trudnicama, ljudima s oslabljenim imunitetom i starijim osobama.

PREPORUKA ZA DJECU: propolis se ne preporučuje djeci do dobi od 2 godine, a nakon toga toliko kapi koliko je dijete staro (npr. dijete od 3 godine smije uzeti 3 kapi na dan!). Djeci starijoj od 12 godina (kao i odraslima) preporučuje se uzimanje 12 – 20 kapi na dan.

BEZALKOHOLNA TINKTURA PROPOLISA

Za one pčelare koji misle raditi propolis tinkturu u vodenoj otopini, objavit ćemo jednostavnu izradu propolisa u vodenoj otopini bez posebnih tehnoloških pomagala.

Za tinkturu vodenog propolisa trebamo:

  • 1 litar meke vode
  • 450grama propolisa
  • 30-35 grama sojinog leticina (dostupno u apotekama u kapsulama)

Postupak izrade vodene tinktura propolisa:

Prvo smrznemo propolis, nakon toga ga sameljemo u što sitnije komadiće tako da dobijemo prah. Kako se propolis ne bi grušao to radimo u manjim dozama i takav samljeveni stavljamo natrag na hladno mjesto da se ne sljepi. Kada sameljemo sav postupno ga umješavamo u vodu. Držimo zatvoreno 30 dana unutar kojih nekoliko puta dnevno sadržaj dobro promućkamo. Kako bi dobili veću disperziju nakon 30 dana u posudu dodajemo prvo 15 grama sojina lecitina i nakon 10 dana još 15 grama. On u smjesi vode i propolisa djeluje kao prirodan emulgator, lecitin potpomaže rastvaranju većeg dijela propolisa u vodi odnosno odvajanju više vrijednih sastojaka. Doduše ta količina nije onolika kao kada radimo sa alkoholnom otopinom ali je zahvaljujući tome što sojin lecitin pojačava rastvaranje sada zadovoljavajuć.

Nakon prvog dodavanja 15 grama sojina lecitina, posudu ponovno hermetički zatvaramo i odlažemo da stoji uz svakodnevno protresanje 2-3 puta samog sadržaja bez otvaranja. Nakon 10 dana otvaramo posudu dodajemo još 15 grama sojina lecitina pa ponovno hermetički zatvaramo. Slijedi odležavanje sljedećih 20 – 30 dana uz svakodnevno protresanje 2-3 puta.

Nakon toga slijedi postupak kao kod izrade alkoholne tinkture propolisa odležavanja u stanju mirovanja minimalno 10 dana kako bi se stvorio talog. Odvojimo talog i tinkturu propolisa ili pomoću filter papira ili pomoću cijevi za infuziju.

Talog dobiven kod izrade vodene otopine propolisa možemo nakon sušenja koristiti u izradi alkoholne tinkture s time da udio propolisa u recepturi alkoholne otopine propolisa povečavamo za 50%.

Osim što smo dobili kvalitetnu vodenu tinkturu propolisa isti smo dodatno obogatili sa tvari koja je prirodno prisutna u našem tijelu i čini 20-25% suhe supstance mozga, hrana je za živce i izgradnju središnjeg živčanog sustava i prirodni je sastojak baš svih stanica u tijelu. Leticin potiče rad mozga i poboljšava pamćenje. Osim što je esencijalni sastojak moždanog i živčanog tkiva isti se nalazi i u zaštitnoj barijeri površine našeg želuca pa je konzumiranje CROPOLIS – propolisa dodatan plus za ljudski organizam .

ALKOHOLNA TINKTURA PROPOLISA

Propolis tinktura radi se otapanjem prikupljenog propolisa u alkoholu (etilni prehrandbeni alkohol) i taloženjem te filtriranjem dobivene otopine. Kao otapalo može se koristiti 96% alkohol ili alkohol konncentracije do inimum 70%. Niža koncentracija dakle 70%-tna omogućava korištenje oralno i lokalno. Prije korištenja svakako treba znati da li je osoba alergična na propolis ili ne. Iako u malom postotku postoje osobe koje su alergične na ovaj pčelinji proizvod. Također treba imati u vidu i preduzeti mjere predstrožnosti s obzirom da se radi o alkoholnoj otopini.

Ukoliko su preduzete sve mjere predstrožnosti možete krenuti u postupak izrade propolis tinkture:

  1. Prikupimo propolis iz sakupljača u košnici. Dakako može se prikupiti i na drugačiji klasičan način struganjem ali tada ga treba dodatno očistiti od nečistoća poput drvenih komadića i voska. Manji sitniji komadići su bolja solucija za otapanje ali nisu nužan preduvijet, alkohol će otopiti i veće grumene.
  2. Određuje se postotak otopine koja se dobija kod tinkture. Zakonom je u RH još uvijek propisano da tinktura propolisa mora sadržavati 35% suhe tvari što ničim nije pojašnjeno i obrazloženo. Tog se zakona u RH nitko ne pridržava i na policama trgovina i apoteka tako možete naći propolis tinkture koncentracije od 10 – 35%. Koncentraciju odredite prema tablici dolje.
  3. Pripremite odgovarajuću količinu i postotak alkohola, umješajte u posudi sa pripremljenom količinom propolisa, zatvorite i promješajte. Ostavite da odstoji uz povremeno protresanje otopine kako bi se talog promješao oko 3 tjedna. Može naravno i duže.
  4. Dobivenu tekućinu pretočimo kroz filter za kavu kako bi odvojili od taloga.Filtrat koji dobijemo treba biti bistra tekućina, bez čestica i(iako one ne smetaju) tamne smeđe ili blago crvenkaste boje.
  5. Tinkturu napunimo u tamne bočice i hermetički zatvorimo, time su spremne za upotrebu.

Propolis iako je stabilan kao tinktura ili smola čuva se na tamnom i hladnom (do sobne temperature) mjestu bez dodira direktne sunčeve svjetlosti. Alkoholne tinkture propolisa su stabilnije i trajnije čuvaju svojstva od istih bezalkoholnih.

2. pitalica naslovnica senzorska nalaiza meda

Što je to: SENZORSKA ANALIZA MEDA? To  je stručna procjena kvalitete uniflornih i multiflornih vrsta medova u parametrima koji se obrađuju po određenom protokolu. Cilj senzorske analize je početno iznošenje informacija komplementarnih tradicionalnoj kemijskoj analizi koja nas informira o općim sastojcima proizvoda, o vrijednosti namirnice, o eventualnim dijetetskim vrijednostima, ali i o svemu što je sadržano u namirnici. Tehnički uvijeti koje mora ispunjavati prostor za senzorsku analizu: odijeljenost od buke i ometanja bilo koje vrste zbog koncentracije analitičara na svoj zadatak, oprema i pribor moraju biti čisti i bez mirisa, osvjetljenje ravnomjerno (što sličnije dnevnom svjetlu). Vrijeme kušanja: ujutro (9 – 11 sati) i popodne (15 – 17 sati), ne 1 sat prije i 2 sata iza jela. Temperatura uzoraka: kao kod konzumacije.

3. pitalica senzorska analiza meda

Degustacija meda se sastoji iz 3 faze: prvo se promatra, pa se miriše i na kraju se kuša. Ove faze (gledanje, mirisanje, kušanje) ovise od osjetila – receptora (oči, nos, usta) koja su stimulirana složenim kemijskim, fiziološkim i opipnim svojstvima i zadužene za prijenos informacija do mozga. Gledanjem se analizira boja, čistoća, stupanj kristalizacije, konzistencija i granuliranost meda. Konzistencija meda može biti tekuća ili viskozna, djelimično ili potpuno kristalizirana. Tekstura: viskozna, gumasta i zrnata. Njuhom se procjenjuje miris, a on i aroma su za isti proizvod sastavljeni od identično isparljivih elemenata. Aroma ne smije imati strani okus ili miris, već mora poticati od izvornog bilja. Da bi se bolje osjetili, analitičar mora udahnuti zrak bogat isparenjima meda u intervalima i zadržati ga u stražnjem dijelu nazalne zone. Značajke mirisa: cvjetni, na zrelo voće, na zelenu travu, slatko. Okusom se ocjenjuje kiselost, gorčina, slanost i slatkoća. Okus može biti cvjetni, po zrelom voću, kiseo, gorak, sladak. Za osjet svake od ovih vrsta okusa odgovorne su određene osjetilne stanice smještene u različitim zonama jezika.

3a. pitalica tabela

Profesionalni analitičari meda se pozivaju na lokalna, nacionalna i međunarodna ocjenjivanja i natjecanja u kvaliteti meda. Većini pčelara u Istri će to zvučiti futuristički, ali možda već uskoro u našoj županiji bude više od  jedne manifestacije posvećene ovom još uvijek podcijenjenom daru prirode, pa naraste i potreba za kvalificiranim stručnjacima te vrste!

BRANKO VIDMAR 1.

BRANKO VIDMAR je prvi certificirani ekološki proizvođač i prvi eko-pčelar u Primorsko-goranskoj županiji. Rođen u Rijeci 1948. godine, po školskoj spremi diplomirani ekonomist, no prevladala je obiteljska tradicija i ljubav prema pčelama koja ga je od djetinjstva usmjerila u pčelarstvo. Radni staž je proveo na raznim funkcijama, a u slobodno vrijeme se bavio i sportom. Uvijek je posebnu pozornost davao mladima i potpomagao njihove aktivnosti. Trenutno vrši više funkcija: osim što je nositelj OPG-a i voditelj Ekološke pčelarske zadruge, predsjednik je udruge Biopčela, Organizacijskog odbora manifestacije Zlatno ulište, udruge proizvođača meduna iz Vrbovskog i Udruženja pčelarskih udruga PGŽ, jedan od glavnih inicijatora i aktivist u Odboru za zbrinjavanje pčelinjih zajednica u Rijeci. Pčelari na više stacionarnih lokacija oko Vrbovskog i kao seleći pčelar na području čitave Hrvatske.

        Još 1918. godine je Andrija Vidmar izgradio prvi pčelinjak s pokretnim saćem u regiji. 1952. godine Stjepan Vidmar s pčelarima iz riječkog područja osniva Pčelarsku zadrugu (kasnije Pčelarsko društvo Rijeka, danas PD Milutin Barač). 1961. godine Stjepan postaje seleći pčelar. 1985. godine Branko Vidmar preuzima vođenje obiteljskog pčelarstva. 2003. godine osniva OPG i registrira punionicu meda. 12. travnja 2004. osniva Udrugu za promociju i primjenu ekološke pčelarske prakse Biopčela. 19. lipnja iste godine na njegovom je pčelinjaku obavljen prvi stručni nadzor u ekološkoj poljoprivredi. 30. srpnja 2004. osniva Ekološku pčelarsku zadrugu Vidmar koja danas broji 11 članova – proizvođača. 2007. godine uz potporu Ministarstva mora, turizma, prometa i razvoja RH obnavlja djedov pčelinjak na lokaciji Ženska strana, Mlinari 5, Vrbovsko. 2012. godine postaje predsjednik udruge Hrvatski ekološki pčelari, a 2014. godine i predsjednik Udruženja pčelarskih udruga PGŽ koja broji 12 udruga s 450 pčelara.

branko vidmar 3

      Prema riječima doc.dr.sc. Dražena Lušića, predsjednika Hrvatskog apiterapijskog društva Branko Vidmar je „čovjek koji je svojim djelovanjem nadahnuo mnoge pčelare na razmišljanje, a neke i na potpunu promjenu pčelarskog mentalnog sklopa“, a njegov kolega pčelar i blizak prijatelj Ivan Kovač ga opisuje kao osobu do kraja odanu svojoj misiji „uvijek u pokretu, uvijek pun entuzijazma, uvijek posvećen svojim projektima“. Osim što je osvojio mnogo priznanja u zemlji i inozemstvu, svojim vizionarstvom, strašću i energijom osvojio je i mnoga srca mladih, novopečenih pčelara koji se tek spremaju za tako izazovnu granu proizvodnje.   

što je to PAULOVNIJA

Što je to: PAULOVNIJA?

Paulovnija (lat. Paulownia) je listopadno drvo porijeklom iz Kine. Još prije više tisuća godina Kinezi bi je sadili kad bi se u obitelji rodilo žensko dijete. Mogla bi se posjeći kad je djevojka spremna za udaju. Od stabla bi se izradio namještaj koji bi kao miraz mlada donijela u novu obitelj. Osim što brzo raste ( 5 – 9 m godišnje) ova se biljka korisna i kao ogrijev, erozivna zaštita, te u industriji. Ima široku i razgranatu krošnju i duboki korijen. Uspjeva na rastresitom i plodnom zemljištu, koje ne zadržava vodu tokom zime, crpi i akumulira teške metale iz zemlje, pa je idealna za borbu protiv erozije tla uz riječne obale, a njena sadnja ekološki preporučljiv program u ruralnim krajevima. Šumarima je zanimljiva zbog prirasta jer zrelost dostiže već s 8 godina (za usporedbu topola s 15 – 20 godina, hrast s 30 – 40, a bor tek s 70 – 75 godina!), a cijena za 1 m3 ovog drveta prve klase je oko 1.200 $. Paulovnija ima visoku kaloričnu vrijednost, pa se koristi za proizvodnju briketa, peleta i bioetanola. Zbor specifične strukture drvnog materijala, izuzetne mekoće i lakoće, otpornosti na vlagu i niskog stupnja opasnosti od požara koristi se u industriji namještaja, aviona, brodova, sauna, parketa. Zbog prelijepih cvjetova koji ukrašavaju široke krošnje ovog drveta često se koristi za uređenje parkova. Njeni listovi narastu do 75 cm širine u promjeru, pa apsorbira 10 x CO2 više nego bilo koja druga vrsta. Pčelarima je paulovnija zanimljiva zbog svojih medonosnih svojstava. Njeni su cvijetovi lijepi i mirisni, bogati nektarom i bioaktivnim antioksidansima. Pašni potencijal je ogroman: s 1 ha paulovnije pčele mogu sakupiti 900 – 1.000 kg nektara. Med paulovnije je svijetle boje, lagan, aromatičan, po kvaliteti blizu bagremovog i kaduljinog meda. Pomaže pri liječenju bronhitisa i drugih bolesti dišnog sustava, u radu žuči, jetre i drugih organa za probavu. Zbog svih ovih karakteristika i ne treba čuditi sve veća potražnja za sadnicama u Hrvatskoj. Nažalost na našem tržištu se nude razne krivotvorine, pa budite oprezni pri kupnji. Cijene bez poreza se kreću od 23 – 46,00 kn/kom. Najbolje je sadnice naručiti direktno od nositelja licence za Hrvatsku: Solarni projekti d.o.o. Osijek. Više o ponudi na stranici: www.paulovnija.eu

banko petar pčelar baderna

Tko je – PETAR BANKO?

Petar Banko je pčelar, uzgajivač matica i proizvođač bakalara, lovnik u LD „Zec“ i predsjednik UP „Nektar“ iz Poreča, strastveni skijaš na vodi i otac troje djece. Možda bi trebali izmijeniti redoslijed, pa reći da je Petar ili Piero (kako ga najčešće zovu brojni poznanici i prijatelji) na prvom mjestu uspješan poduzetnik, jer se kao vlasnik i direktor tvrtke „Alden“ dugi niz godina bavi uvozom sušenog bakalara iz Norveške, preradom po obiteljskoj recepturi bakalara na bijelo i prodajom trajnih konzervi bez konzervansa na području čitave Hrvatske. Njegova tvrtka posluje od 1998. godine (iako je proizvodnja pokrenuta mnogo ranije), zapošljava 14 djelatnika koji rade i u trgovini na malo, pranjem i kemijskim čišćenjem. Nekad viječnik u Gradu Poreču, predsjednik MO Baderna, cijenjen u pčelarskim krugovima ne samo zbog činjenice da je jedini uzgajivač matica na području naše županije, već zbog njegovog angažmana na edukaciji novih generacija pčelara, te samih potrošača pčelinjih proizvoda, najčešće djece i omladine. Kao predavača slušali su ga pčelari iz čitave Istre, jer bi se uvijek odazivao na poziv udruga bez obzira na ostale obveze (kojih nije malo!).  Uz sve to ovaj vitalan 66-godišnjak često sponzorira lokalne manifestacije i aktivnosti drugih udruga.

BANKO PETAR IZ BADERNE

Najjednostavniji Petrov opis bi bio: to je svestran čovjek širokih interesa, prepun znanja iz mnogih područja i veliki humanist! Pun života i životne snage, poduzetan, uvijek spreman na akciju, pronicljiv govornik, otvoren do kraja (zbog oštrog jezika ponekad i krivo shvaćen). Piero se bavi pčelarstvom cijeli svoj život. Njegova se obitelj time bavila još prije 150 godina, a on je svoje znanje i iskustvo usavršio na njemačkom sveučilištu, pa je stoga i savjetnik po svim pitanjima iz struke, posebno orijentiran na uzgoj pčelinjih matica i proizvodnju matične mliječi. U poslu je neumoran, jer ga vodi nepogrešiv instinkt i zato ne prihvaća olako tuđa uvjeravanja. Daje sve od sebe, ali i od drugih traži isto. Voli društvo i društvo njega zbog iskrenosti i oštroumnosti. Petar često organizira na svom pčelinjaku susrete s djecom iz okolnih škola i vrtića i uživa u njihovu društvu nesebično im dijeleći svoje znanje o pčelama, njihovim proizvodima i pčelarstvu ne bi li im tako na što jednostavniji i topao način prenio ljubav prema tim malim, a tako korisnim bićima. Upravo zato i „Pčelina školica“ dodjeljuje Petru Banku posebnu pohvalnicu za rad s djecom!

tko je Josip Križ

Tko je JOSIP KRIŽ, predavač kojeg ćemo imati prilike slušati u ponedjeljak, 6. listopada 2014. u POU Buje u 18 sati?

    Josip Križ je pčelar teoretičar i praktičar iz Zagreba s 30 godina iskustva, uzgajivač selekcioniranih matica, autor velikog broja članaka o tehnologiji pčelarenja u časopisu „Hrvatska pčela“ i knjige „Pčelarski radovi po mjesecima“. U trogodišnjem radu na ovom praktičnom priručniku na 176 stranica Josipu Križu su pomogli Ivan Tucaković (poglavlje o biologiji pčela) i Milanko Barač (propisi u pčelarstvu) i u njemu je osim ogromnog iskustva i znanja u struci ugrađeno i mnogo ljubavi prema pčelama i pčelarstvu. Zato se ova knjiga toplo preporuča kako pčelarima-početnicima (zbog detaljnih opisa najvažnijih aktivnosti u pčelinjaku i iscrpnih objašnjenja osnovnih pojmova iz struke), tako i profesionalcima (kao dobronamjeran podsjetnik).

     Josip Križ je predsjednik PD „Lipa“ iz Zagreba, udruge koja se može pohvaliti brojnim aktivnostima, inicijativama i projektima, a 2010. – 2014.  je bio i član NO Hrvatskog pčelarskog saveza. Sudjeluje na većini pčelarskih manifestacija u regiji, ali i u inozemstvu („Apimondija“), a iskustva s njih uvijek prenosi kolegama u udruzi i gdje god ga pozovu. Vrstan predavač i rado viđen gost na pčelarskim skupovima, ali i u medijima gdje popularizira struku i čini sve što je u njegovoj mogućnosti da pčelarstvo unaprijedi na državnoj razini.

     Josip Križ je već održao jedno predavanje za Udrugu pčelara Bujštine prije par godina, kada je odaziv članova bio solidan, teme raznovrsne, pa pitanja nije nedostajalo, a predavač se trudio odgovoriti na sva pitanja. Nadamo se da će tako biti i ovaj ponedjeljak kada ćemo ga imati prilike ponovo slušati u POU Buje u 18 sati. Zato pozivamo naše članove da se odazovu u što većem broju, jer ako je svrha udruživanja kontinuirana edukacija članstva, bolje prigode da se nešto čuje, pita i nauči od stvarno kompetentnog stručnjaka za praktično pčelarstvo u 2014. godini više neće biti!

honey house 2

Što je to:  HONEY HOUSE?

Turska je danas jedna od najpopularnijih turističkih destinacija u svijetu, prije svega zbog prirodnih ljepota povijesnih znamenitosti, prekrasnih plaža i noćnog života po mjeri i onih najzahtjevnijih gostiju. Marmaris je lučki grad i turistički centar u jugozapadnom dijelu zemlje s bezbroj fantastično uređenih hotela uz Mediteransku rivijeru. Turunc je malo mjesto na sjecištu Egejskog i Sredozemnog mora i jedno je od najposjećenijih manjih sea, gdje su mogućnosti za izlete gotovo beskonačne. Na cesti između Turunca i Bayira pronašli smo pravi mali apituristički raj! Na obroncima brda sela Osmaniye nalazi se zapanjujuća zgrada heksagonalnog oblika, uređena potpuno u pčelarskom stilu: od interijera podređenog  edukaciji do eksterijera koji hortikulturom i drugim sadržajima (butik, caffe-bar, dječja igrališta) dopunjuje unutrašnjost. To je MARMARIS BAL EVI ili „Honey House“, u slobodnom prijevodu „Kuća meda“, no ovaj je objekt mnogo više.

HONEY HOUSE 3

Kompleks objedinjuje sve što na neki način spada u priču o pčelarstvu ovog kraja: mali muzej, galeriju, kušaonicu, salu za predavanje, medoteku i suvenirnicu. Sve je uređeno vrlo ukusno i maštovito, u rangu sa sličnim objektima u Europi i SAD. Zato ako ste u Turskoj namjerno ili slučajno, nemojte propustiti priliku i posjetiti ovaj skriveni dragulj, a ako vam je sve to ipak naučna fantastika, posjetite bar njihovu web-stranicu: www.marmarisbalevi.com.tr

pas na pčelinjaku 2

UBOD PČELE I ALERGIJSKA REAKCIJA

Psi su po svojoj prirodi stalno zaigrani i zainteresirani za okolinu. Zbog toga, često dolaze u prirodi i u nezgodne situacije. Tako, jedne od njih su i ubodi insekata kao i pojave preosjetljivosti ljubimaca na ubod. Iako postoji oko milijun vrsta insekata, samo manji broj njih uzrokuje alergijske reakcije u pasa. Te su alergijske reakcije najčešće posljedica uboda opnokrilaca, pčela, bumbara, osa, stršljena i mrava. Pčele ubadaju kada su uznemirene. Nakon uboda pčele, na mjestu uboda ostaje žalac s mjehurićem otrova iz zatka kukca. Ubodi su najčešći na koži, a vrlo često se dešavaju i na sluznici genitalnih organa, te na sluznici usne šupljine.

PAS NA PČELINJAKU

Nakon uboda otrov se postepeno oslobađa te uzrokuje lokalne i/ili opće simptome. Vrlo je bitna brza reakcija vlasnika te što je prije moguće žalac ukloniti i odvesti svoga psa kod veterinara kako bi se izbjegla moguća anafilatička reakcija. Otrov kojeg sadrže pčele najotrovniji je u proljeće. Sadrži štetne tvari koje su odgovorne za alergijsku reakciju. Alergijske reakcije se najčešće dešavaju nakon višekratnih prijašnjih uboda. Za razliku od pčela, ose i stršljeni ne ostavljaju žalac nakon uboda pa mogu ubosti i više puta. Ovi su kukci često agresivni te napadaju i kada nisu uznemireni, osobito ukasno ljeto ili jesen. Alergijske reakcije na ubod ose i stršljena puno su teže i mogu se javiti i nakon prvog uboda.

DOGS AND BEES LOVE AT FIRST STING

Kod pasa se na mjestu uboda najčešće javlja lokalizirana reakcija u obliku otekline, boli i crvenila, a u senzibiliranih pasa javljaju se i sustavne reakcije, koje se manifeatiraju urtikarijama, oteklinom, mučninom, povraćanjem i proljevom. U kasnijem stadiju, a osobito ako je ubod lokaliziran u usnoj šupljini javlja se oteklina ili angioedem u području vrata, što rezultira otežanim i čujnim disanjem, otežanim gutanjem i nemirom, te otokom očnih kapaka. U težim slučajevima dolazi do kolapsa, pada tlaka, gubitka svijesti i cijanoze  vidljivih sluznica. Kod lokalnih reakcija dovoljno je staviti hladan oblog, te kortikosteroidnu kremu i eventualno anitihistaminik oralno, naravno uz prethodnu konzultaciju s Vašim veterinarom. (tekst: dr.vet.med. Dragan Vešović, „Glas Istre“ rubrika „Kućni ljubimci“ 23. kolovoza 2014.)

lassi 2

Što je to – LASSI?

LASSI je tradicionalni napitak u Indiji i Pakistanu na bazi jogurta koji se miješa s vodom (ili usitnjenim ledom), voćnim sokom ili mlijekom (najčešće kravljim) uz dodatak raznih aromatskih i pikantnih začina. Ovo je piće idealno osvježenje za vruće ljetne dane i obično se pije na slamku. Postoji slana i slatka varijanta. Temeljni recept za obje verzije je: pomiješati 1 litru jogurta s 2,5 dcl hladne vode i 250 ml usitnjenog leda. Za slani lassi dodaje se sol, kim, limunov sok i začini (čili, kurkuma, kardamom). Kako ćete pripremiti slatki lassi s mangom i medom naučit ćete ako kliknete na stranicu RADIONICA u rubriku KUHARICA

Presentation1

Što je to: BEE CITY CAR ?

BEE CITY CAR je koncept malog eko-automobila koji je dizajner Sooraj Gopinath osmislio za vožnju po gradskim ulicama, a već na prvi pogled vidi se da bi «Pčelica» (ako ideja zaživi) mogla  zujati i izuzetno uskim ulicama. Bee City Car pokreće solarna energija koju proizvode specijalni moduli, a novitet je i touch screen kontrola. Aerodinamika ovog vozila je fantastična zbog specifičnog vanjskog oblika koji podsjeća na već viđene mališane sličnih gabarita, ali bar nama pčelarima imponira neskrivena asocijacija na naše ljubimice. Pošto je riječ o konceptualnom automobilu, nema podataka o predviđenoj potrošnji i drugim tehničkim detaljima, pa naravno ni cijeni koju bi «Pčelica» dosegla u stvarnom svijetu automobila. Ciljano tržište su ekološki svjesni, inovativni ljudi: mladi vozači, žene, zaposleni u velikim gradovima gdje vladaju neopisive gužve i bitke za parking. U ovom trenutku mali trendovski automobili (Fiat 500, Opel Adam, AYGO, C-1, Twingo, Peugeot 107, Smart Fortwo, Škoda Citigo, WV Up) tek počinju vladati gradskim ulicama, pa još jedan koncept ne može škoditi, ali ako se ikada izradi prototip, a potom i Bee City Car uđe u serijsku proizvodnju zašto ta «Pčelica» ne bi zazujala i ulicama Zagreba ili Osijeka? Možda bi ovakvim automobilima (isključivo na ekološki čist pogon) dozvolili i vožnju po staroj jezgri Labina ili Motovuna? Zato dizajneru dodjeljujemo čistu peticu u želji da u budućnosti osmisli i malo veći, obiteljski automobil također nalik na naše ljubimice!

APIPUNKTURA 2

APIPUNKTURA je metoda liječenja upalnih bolesti i kroničnih bolesnih stanja ubodima pčela u akupunkturne točke prema drevnoj istočnjačkoj medicini. Apitoksin (pčelinji otrov) proizvode pčele u dobi do 20 dana starosti. Pri svakom ubodu pčela ispusti 0.5 – 1 ml pčelinjeg otrova. Apitoksin se sastoji od 18 biološki aktivnih tvari (od kojih je neke nemoguće proizvesti na umjetan način) a koja imaju izražena protuupalna, antibakterijska i antipiretska svojstva. Terapijski postupak se može izvesti i potkožnim ubrizgavanjem otrova injekcijom u oboljela mjesta ili akupunkturne točke. U trenutku uboda se aktivira  imunološki sustav organizma pri čemu se šire krvne žile, pojačava cirkulacija i ubrzava metabolizam i izbacivanje otpadnih tvari, a organizam napuni kisikom.

APIPUNKTURA 3

Danas je priznato više od 30 pozitivnih učinaka apitoksina na ljudski organizam, pa ga farmaceuti u EU koriste u 24 proizvoda. Apipunktura može biti učinkovita alternativa liječenja pacijenata s neuropatijom. Pčelinji otrov se danas koristi i u liječenju astme, upale živaca, artroze, reume i drugih bolesti. Pozitivno djeluje na apetit, nesanicu, migrenu, cirkulaciju, krvni pritisak, kolesterol i imunitet općenito. Uspješno se koristi u liječenju kroničnih bolova, rana i ožiljaka, multiple skleroze, spondiloze, psorijaze, urtikarije, artroze i artritisa, neuritisa, išijasa, alergija, cerebralne paralize, upala jajnika i jajovoda, te krvnih žila.Osim pčelinjim ubodima i injekcijama apitoksin se može primijeniti i na druge načine: elektroforezom, ultrasonoforezom (unošenje lijekova ultrazvukom), uz pomoć nanotehnologije, u kremama i mastima, inhalacijom i tabletama.

NANO PČELE 2

Što su to – NANO PČELE?

NANO ČESTICE su tvari veličine manje od 100 NM («nano» u prijevodu znači «patuljak»). NANOMETAR je milijunti dio metra (za usporedbu to je 100.000 puta manje od promjera ljudske vlasi ili veličina jabuke u odnosu na planet Zemlju). NANOTEHNOLOGIJA je inženjering na razini nano čestica, tj. mogućnost upravljanja nano česticama da bi se dobile strukture novih svojstava. Pionir nanotehnologije je američki inženjer K. Eric Drexler koji je u svojoj knjizi «Engines of Creation: The Coming Era of Nanotechnology» (1986.)opisao i potaknuo razvoj molekularne nanotehnologije. Dakle, znanost o nano česticama ne predstavlja ništa revolucionarno: u suštini je to evolucija znanstvenih disciplina i mikrotehnologije začete prije 30-tak godina, no zanimanje za nju je kulminiralo u novije doba zbog široke primjene u informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji. Vjerojatno niste znali da je nanotehnologija imala izuzetno važnu ulogu u procesu smanjivanja, poboljšanja učinkovitosti i multifunkcionalnosti mobilnih telefona, no mnogo je važnija njena primjenjivost u zdravstvu i medicini, konkretno u ranom otkrivanju i liječenju kancerogenih bolesti putem prijenosnika veličine nano čestica koji bi uneseni u organizam pacijenta prikupljali podatke o njegovom zdravstvenom stanju ili dostavljali potreban lijek.

nano pčele 3

U odnosu na leukemijske i kancerogene stanice MELITIN (bazični polipeptid koji čini 50 % suhe tvari pčelinjeg otrova) pokazao je svoju jaku citotoksičnu aktivnost. Pričvrsti li se melitin na nano čestice, one će napasti i uništiti stanice raka, a zdrave stanice ostaviti netaknutima. Nositelje ovih nano čestica znanstvenici su nazvali NANO PČELE. Osim što uništavaju kancerogene stanice, nano pčele imaju sposobnost otkriti potencijalno kancerogene stanice: kodirane su da pronađu «kvar» u organizmu oboljelog, prepoznaju ga i unište (poput antivirusnog programa u računalima). Melitin djeluje tako da se prikopča na površinu stanice i trga te buši rupe u membrani. Za razliku od kemoterapije, ovaj inovativan tretman bi imao mnogo manje nuspojava. Za sada se još uvijek vrše istraživanja i pokusi na laboratorijskim miševima, no već i ti prvi rezultati su veoma ohrabrujući: pčelinji otrov je uništio stanice raka. »Nano-pčele lete, slijeću na površinu bolesne stanice i ciljano odlažu svoj otrovni teret na tumoru.» – pojednostavljeno je objasnio prof. Samuel Wicklineamerički specijalist nanomedicine. Nakon samo 4 do 5 injekcija nano-pčelama, stanice tumora dojke su bile 25 % manje, a melanoma za 85 % manje u usporedbi sa netretiranim miševima.

sto je to mumio

Što je to – MUMYO?

MUMYO (lat. Asphaltum Punjabianum) je jedno od najkompleksnijih  prirodnih produkata čije porijeklo nije do kraja razotkriveno, pa je ovo izuzetno rijetko ljekovito sredstvo iznenađujuće fantastičnog djelovanja kod niza bolesti još uvijek obavijeno velom tajni. Ovaj kompleks visoko molekularnih, mineralnih produkata izmjene tvari aerobnih mikroorganizama, nastalih u procesu truljenja biljnih ostataka, lišajeva, smola i drugih tvari u izoliranim klimatskim i ekološkim uvjetima. Razlikujemo više vrsta ovisno o mjestu nastanka i vanjskom izgledu. Mumyo pčelinjeg porijekla je folizirani med, pčelinji vosak i matična mliječ divljih pčela, polimeriziran dugim stajanjem, a možemo ga naći samo u stijenama i pećinama u Sibiru na visinama većim od 1.500 metara. Poznat i pod imenom «planinska krv» ili «planinske suze». Stari Egipćani su vjerovali da je mumyo ključna komponenta u mješavini za balzamiranje, odnosno da će mumyo koji toliko pomaže živima podjednako štititi i mrtve. Malo je poznato da su balzamirana tijela iz Egipta dobile svoj naziv upravo po mumyu, a ne obratno! Popis oboljenja gdje se mumyo pokazao kao izvanredno učinkovit je stvarno dugačak: do sada su znanstvenici potvrdili uspjeh kod više od 400 bolesti!

Presentation mumio 3

Mumyo je izuzetno sredstvo u liječenju opeklina, upala vena i živaca, prijeloma kostiju i kroničnih bolesti koštano-zglobnog sustava, bolesti srednjeg uha, paradentoze, čira na želucu kao i bolesti želučano-crijevnog trakta, hemoroida i  psorijaze. Pomaže kod urogenitalnih infekcija, muške i ženske neplodnosti, upala spolnih organa, spolne disfunkcije, poremećaja menstrualnog ciklusa, otapa bubrežne i žučne kamence. Mumyo ima protualergijsko djelovanje kod osipa i bronhijalne astme, smanjuje razinu šećera u krvi i povišeni krvni pritisak, diže nivo „dobrog” holesterola, doprinosi obnovi crijevne flore. Smanjuje osjećaj umora, obnavlja energiju i povećava imunitet i vitalnost organizma. Mumyo ima izuzetno antibiotsko i jako antioksidativno  djelovanje, pomaže u liječenju bakterijskih, virusnih i gljivičnih infekcija, a ima i analgetski učinak. Povećava regenerativnu sposobnost različitih tkiva, poboljšava rad stanica, djeluje zaštitno u slučajevima povišene radijacije te u nepovoljnim ekološkim uvjetima, a ima i izuzetan kozmetički učinak.

ko je ko

Tko je – SVETA GOBNATA? Sveta Gobnata, opatica iz manastira u selu Ballyvourney, zaštitnica pčela i pčelara u Irskoj. Rođena je krajem 5. stoljeća u okrugu Clare, no legenda kaže da joj se prikazao anđeo i rekao joj da to nije mjesto njena uskrsnuća. sveta Gobnata 2

U to su vrijeme preci današnjih Iraca vjerovali da se duša po napuštanju tijela nakon smrti pretvara u pčelu i leptira. U tom je duhu odgajana i Gobnata i kad se zaredila i počela pomagati bolesnima i nejakima, više je nego sigurno da je to činila uz pomoć meda i drugih pčelinjih proizvoda. No, priča o tome kako je od pčela stvorila čuvare mira u svojoj opatiji počinje onog trenutka kada je sa jednog brežuljka primijetila da se njenom mjestu približava velika vojska. Bilo je više nego očito da neprijatelj nema dobre namjere, jer su vojnici na svom putu uništavali usjeve, krali stoku i ubijali nevin narod. S ciljem da okupira čitav kraj i pokori domaće stanovništvo neprijatelj nije birao sredstva i brzo je napredovao. Bez ikakvog iskustva ni s oružjem niti u borbi protiv daleko brojnijeg neprijatelja, sestra Gobnata je grozničavo razmišljala kako pomoći svom narodu i  otjerati okupatora nazad odakle je došao. Onda je sjetila kako pčele znaju biti opasne kad se naljute, pa ih je uzbunila i poslala na neprijatelja, a vojska se – nepripremljena za napad ovakve vrste i bez opreme koja bi ih zaštitila od uboda – uspaničila i počela bježati glavom bez obzira, odustajući za svagda od namjere da se ikad više vrate u kraj čije stanovnike brani tako opasan protivnik.

legenda

Zbog svog rodoljublja, lukavosti i hrabrosti sestra Gobnata je proglašena Sveticom i dan-danas se štuje u Irskoj i dijelu Škotske. Danas bi je sigurno nazvali «šaptačicom pčelama», ali u ono vrijeme je postala The Holy Virgin Beekeeper (Sveta Djevica Pčelarica) – zaštitnica pčela i pčelara. Blagdan u njeno ime se slavi 11. veljače.

PATENT 2

Što je to – PATENT O PČELARSTVU? To je zakonski propis koji je 1775. godine donijela austrijska kraljica Marija Terezija. U njenoj 40-godišnjoj vladavini (1740. – 1780. tzv. «Terezijansko doba») provedene su mnoge vojne, vjerske i gospodarske reforme. Ove posljednje najviše su se odnosile na promjene u odnosima feudalaca i kmetova, a za naše područje najvažniji su „Slavonski urbar“ i „Hrvatski urbar“, no dok su ti zakoni kmetovima samo omogućili da izađu na tržište i prodaju svoje proizvode, ali su zbog toga morali i plaćati porez u kraljičinu blagajnu, s pčelarima su uređeni posve drugačiji odnosi. Prema Patentu o pčelarstvu u Habsburškoj monarhiji mogao držati neograničen broj košnica, a pčelari su bili oslobođeni svih nameta, poreza i cestarina. Smjeli su se doseliti i postaviti pčele na ispašu gdje god su htjeli, jedino su vlasniku zemljišta morali nadoknaditi eventualno učinjenu štetu. Dapače, pčelari su bila čak i oslobođeni služenja vojske, a kraljica je između ostalog naredila i sadnju medonosnog bilja, posebice bagrema. U pčelarstvo je uvela košnice s pokretnim saćem, pčelarske škole su bile besplatne, a obučeni pčelari bi imali zadatak educirati svoje kolege po čitavom Carstvu. No i prije donošenja Patenta o pčelarstvu, Marija Terezija je gajila poseban odnos prema pčelarima, pa je i od Kraljevskog vijeća za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju tražila da imenuje učitelja pčelarstva na svom području. Na tu je dužnost izabran Varaždinac ANTON GRUBER 1770. godine, a dužnost je obnašao u Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji.  Što je to EXPRES MED 2

Što je to – EKSPRESNI MED?

Svaki med koji proizvedu pčele je dobar i zdrav, no što ako se pčele ne hrane svojom prirodnom hranom – nektarom? Jedna od metoda patvorenja meda je da se običan šećer otopi u vodi, a dobiveni gusti sirup se pomiješa s pravim medom. Na taj se način najobičniji šećer prodaje po cijeni meda, i do 10 puta višoj. Lažnom medu stvorenom na taj način lako se može ući u trag, što je opisano na ovoj stranici pod naslovom «KAKO RAZLIKOVATI PRAVI OD LAŽNOG MEDA?» Osim što se lažni med proizvodi bez pčela, moguće ga je dobiti i hranjenjem pčele određenim sirupima kako bi u što kraće vrijeme proizvele što veće količine manje vrijednog ili gotovo bezvrijednog meda. Pčele inventiraju taj sirup i spremaju ga u saće, ali kako ne mogu invertirati saharozu, ovaj EKSPRESNI MED nema one sastojke (minerale i dr.) koje bi imao da je dobiven prirodnim putem iz nektara s cvijeća ili medljike. Pošto ekspresni med nema pravu vrijednost (koja je istaknuta na deklaraciji) njegova je proizvodnja u nas zabranjena! Vjerujemo da ćete se složiti kako je veći grijeh prodavati taj med pod etiketom zdravog i dovoditi u zabludu potrošače koji zbog svog zdravlja, vitalnosti i energije očekuju pravi med, među kojima je možda i neki očajnik koji se bori protiv narušenog imuniteta ili neke još gore boljke nego lažirati zbog ekspresne zarade i prevare poreznih organa! Zato, dragi potrošači, kupujte med isključivo od pčelara u kojeg imate puno povjerenje ili od provjerene proizvođačke tvrtke!

pitalica solitarne pčele

SOLITARNE PČELE su vrsta divljih pčela koje ne žive organizirano u košnicama, u nastambama koje izrađuju same u prirodnom okolišu. Zovu se još i SAMORATKE ili SAMICE, a najpoznatiji su rodovi ZIDARICE (lat. Osmia) i RAZAČICE (lat. Megachile). Za razliku od pčela medarica u svoja gnijezda ne prikupljaju veće količine meda. One žive usamljenički život tako da svaka ženka radi svoje gnijezdo u tlu ili u nekom pogodnom mjestu u kojem gradi zemljane komore za polaganje jaja i odgajanje larvi. Zbog nedostatka zaliha hrane izlaze i lete i na nižim temperaturama od pčela medarica.

pčela rezačica

Solitarne pčele rezačice sitnije su od pčele medarice, sivkaste, žive po šumama, ali se mogu uzgajati i umnožavati. U sjevernoj Americi i Australiji ih se koristi za oprašivanje lucerne, djeteline, sjemenskog luka i mrkve, odlični su oprašivači u zatvorenom prostoru (po učinkovitosti podjednake bumbarima): plastenicima i staklenicima. Za oblaganje gnijezda koriste dijelove lista koje oštrim mandibulama režu na biljkama, što često možete primijetiti na svojim ružama u vrtu. Nisu agresivne i ne štite svoje gnijezdo iako imaju žalac za obranu. Žalac im je gladak, te ne ostaje na mjestu uboda, već ga pčela rezačica izvuče i ostane živa. Zato njihov ubod nije tako bolan kao kod pčele medarice. 

Pčela zidarica 

Solitarne pčele zidarice nisu agresivne, imaju žalac, ali rijetko bodu. Gnijezda izrađuju od blata u šupljinama statog drveća, raznim otvorima i pukotinama kuća. Odlični su oprašivači badema, jabuke, višnje, kruške i šljive, pa ih zovu još i «pčelama voćnjaka». U odnosu na pčele medarice njihova je učinkovitost u nasadima jabuka čak 80 puta veća, jer leti  i kad je hladnije i nisu izbirljive po pitanju paše (bitno da je 200 – 250 m od njihova gnijezda). Glava i grudi su joj crne, a trbuh smeđe žut. Pelud prenosi pomoću gustih dlaka kojima joj je prekriveno čitavo tijelo. Pčele zidarice se sparuju na tlu i ženka se pari samo s jednim mužjakom.

0 PITALICA

U “Učionici” postoje rubrike “JESTE LI ZNALI?” (gdje mi pitamo, ali i mi odgovaramo na pitanja) i “MALI KVIZ” (gdje mi pitamo, a vi odgovarate). Evo napokon prilike da VI PITATE, a MI ODGOVARAMO! U “PITALICI”  možete slobodno postavljati pitanja kako vam padnu na pamet, makar zbrda-zdola, bez bojazni da ćete ispasti glupi, jer je glupo samo – ne pitati i ostati neznalica!!!

1. pčelarstvo

2. med 4. apitoksin

APITOKSIN je pčelinji otrov, gusta bezbojna tekuća tvar koju pčele proizvode u svom tijelu i koriste u obrani svoje zajednice protiv neprijatelja. Radilice i matice ga sintetiziraju u otrovnim žlijezdama i skladište u otrovnom mjehuru, a tijekom ubadanja ubrizgavaju kroz žalčani aparat. Apitoksin je tekućina gorko-kiselog okusa i specifičnog mirisa koja sušenjem postaje bijeli prah topiv u vodi i kiselinama (ne u alkoholu!). Postoje 3 vrste apitoksina: pročišćen i osušen (bijele boje), osušen (žut) i smrznuto osušen (liofiliziran). Ovaj posljednja metoda čuvanja je najefikasnija. Pčelinji otrov je bogat biološki aktivnim tvarima koje imaju protuupalna, antibakterijska i antipiretska svojstva, pa ga farmaceuti u 12 europskih država koriste u 24 proizvoda. Dakle, apitoksin je ujedno i otrov i lijek i to za mnoge bolesti efikasniji od uobičajenih sintetskih pripravaka. Postoje različiti načini primjene: pčelinjim ubodima, injekcijama, elektroforezom, ultrasonoforezom (unošenje lijekova ultrazvukom), uz pomoć nanotehnologije, u kremama i mastima, inhalacijom i tabletama. U trenutku uboda aktivira se imunološki sustav organizma pri čemu se šire krvne žile, pojačava cirkulacija i ubrzava metabolizam i izbacivanje otpadnih tvari, a tijelo puni kisikom. Tradicionalna kineska medicina razvila je metodu liječenja ubodima pčela u akupunkturne točke. U narodnoj medicini apitoksin je odavno poznat kao sredstvo protiv reume. U veterini se koristi u obliku injekcija u liječenju artritisa kod konja i pasa. Pozitivno djeluje na apetit, nesanicu, migrenu, cirkulaciju, krvni pritisak, kolesterol i imunitet općenito. Uspješno se koristi u liječenju kroničnih bolova, rana i ožiljaka, multiple skleroze, spondiloze, psorijaze, urtikarije, artroze i artritisa, neuritisa, išijasa, cerebralne paralize, asme i alergija, te upala jajnika i jajovoda, te krvnih žila.

Što je to – APITERAPIJA ? 5. apiterapija

Što je to – APITURIZAM ? 6. apiturizam

Što je to – PČELARSKI DNEVNIK ? 7 pčelarski dnevnik

PČELARSKI DNEVNIK je osobna statistika i evidencija svih intervencija na pčelinjaku jednog pčelara. Da bi objasnili njegovu svrhu, moramo prvo objasniti 2 pojma: što je to DOBRA PČELARSKA PRAKSA i što je to PČELARSKA EVIDENCIJA.

8 dobra pčelarska praksa

DOBRA PČELARSKA PRAKSA ne podrazumijeva samo poštivanje smjernica za uzgoj pčela iz istoimene brošure Hrvatskog pčelarskog saveza, već i rad prema uputama za sve poslove na pčelinjaku i tijekom proizvodnje (od primarne obrade do skladištenja i prodaje) usklađenih s načelima HACCP sustava. Priručnik izdan 2010. godine toplo preporučujemo svima koji se bave ili se imaju namjeru baviti  pčelarstvom i proizvodnjom meda (i ostalih pčelinjih proizvoda) – bez obzira radi li se o amaterima, hobistima ili profesionalcima (pčelarima s registriranim obrtom, odnosno tvrtkom).  Svaki mali ili veliki pčelar koji se drži pravila dobre pčelarske prakse – prvenstveno zbog sebe (lakšeg snalaženja u pčelinjaku radi određivanja prioritetnih zadataka), a onda i zbog obveza prema nadležnim institucijama (određenih posebnim zakonima, a podložnih inspekcijskom nadzoru) – mora voditi dokumentaciju koji se općenito naziva PČELARSKA EVIDENCIJA. U evidenciji se zbog jednostavnosti za uobičajene pojmove, pojave i radnje koriste kratice i simboli: RB – redni broj košnice; GM – godište matice; L – broj okvira s leglom; U – broj ulica koje zauzimaju pčele; O – ukupan broj okvira u zajednici TSM – tiha smjena matice; BM – zajednica bez matice; LM – lažna matica TM – trutovska matica; H – stanje zaliha hrane. Posebno se vodi evidencija o težini košnica koja se mjeri od ranog proljeća do vrcanja da bi na osnovu podataka mogli planirati daljnje aktivnosti: prestanak poticajne prihrane, dodavanje praznog nastavka, prestanak paše (uvijek u isto vrijeme: navečer kad pčele više ne lete na pašu). PČELARSKI DNEVNIK upisujemo događanja prilikom svih važnijih pregleda zajednica u tekućoj godini, ali i sve zaključke proizašle iz pregleda prošlih godina. Na proljeće ćemo evidentirati broj izimljenih, a na jesen broj uzimljenih zajednica. Obavezno upisujemo i sve pojave na pčelinjaku (rojevno stanje, nagon za tihom smjenom, obezmatičenost), kao i naše intervencije u vezi s tim pojavama (prevješavanje, rotacija, promjena matice). Zbog određivanja optimalnog vremena za seljenje na pašu određenim medonosnim biljem, neophodno je evidentirati početak i kraj njegova cvjetanja, kao i duže kišne i sušne periode. Upisujemo i druge važnije datume (početak i kraj glavne paše, prihrana pogačama ili sirupom, mjere protiv štetočina, liječenje i nalazi laboratorijskih pretraga, selidbe na drugu pašu, vrcanje) i podatke (zdravstveno stanje zajednice, prinos meda po košnici, broj proizvedenih rojeva), kao i sva druga zapažanja koja bi nam mogla biti korisna u ovoj ili jednoj od narednih sezona. Na kraju dnevnika upisat ćemo i ocjenu protekle pčelarske godine.

Što je to – PČELARSKA UDRUGA ?

9. pčelarska udruga 

UDRUGA (DRUŠTVO ili KLUB) je po definiciji u Zakon o udrugama (NN 88/01, 11/o2) je specifičan oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih osoba radi zaštite zajedničkih interesa, uvjerenja i ciljeva, bez namjere stjecanja dobiti. Udrugu može osnovati 3 osnivača. Skupština udruge donosi Statut u kojem su navedeni ciljevi i aktivnosti kojima će ih Udruga ostvarivati. Članovi udruge na demokratskim principima biraju svog predsjednika, tajnika i članove Upravnog, te Nadzornog odbora. Udruge se upisuju u Registar udruga RH koji vode uredi državne uprave na lokalnoj razini. PČELARSKA UDRUGA okuplja pčelare (amatere i profesionalce – kao fizičke osobe) iz jedne regije, najčešće po zemljopisnom principu. Njihov zajednički cilj je unaprjeđenje pčelarstva kroz razne aktivnosti: edukacijske (stručna predavanja, okrugli stolovi, seminari, studijska putovanja), promidžbene (promicanje svoje djelatnosti i doprinosa u struci kroz tisak i ostale medije), popularizacija meda i drugih pčelinjih proizvoda (kroz kontakte i predavanja za građanstvo), širenje članstva i povećanje broja pčelinjih zajednica na svom području djelovanja, sudjelovanje na lokalnim pučkim priredbama, suradnja s drugim srodnim udrugama na zajedničkim projektima u korist održivog razvitka struke, ali i šireg društvenog interesa. Pčelarske udruge uz podršku lokalne zajednice mogu organizirati vlastitu manifestaciju: sajam ili kongres kako bi još više unaprijedili struku i animirali javnost, ne samo da ih podrži, već da se i aktivno uključi u njihov rad. S moralno-etičkom obvezom da svoje znanje i iskustvo prenose na mlađe generacije mogu se baviti i vaninstitucionalnom  edukacijom djece i omladine ili u vidu mentorstva potpomagati rad učeničkih zadruga osnovanih u osnovnim školama kroz vannastavne aktivnosti. Ukoliko područje na kojem djeluje Udruga ima prirodne resurse za razvoj pčelarskog turizma, članovi će poraditi i na promociji ovog vida ruralnog turizma, ponajviše u suradnji s lokalnim Turističkim zajednicama. Ništa manje važne nisu ni mjere za suzbijanje pretjerane upotrebe pesticida u poljoprivredi na istom području, te sudjelovanje u akcijama Nacionalnog programa aktivnosti. Uz jasnu viziju, konkretne ciljeve i timski rad svih članova, svaka će pčelarska udruga na svom području djelovanja osigurati ne samo opstanak, već i brz napredak, a sve to za dobrobit pčela. U Istri djeluje 6 pčelarskih udruga: PU “Lipa” (Pazin), Udruga pčelara Buzet, Udruga pčelara Pula, PU “Nektar” (Poreč), Udruga pčelara Labin i Udruga pčelara Bujštine. ZADRUGA je dragovoljno otvoreno samostalno i neovisno društvo kojom ravnopravno upravljaju na demokratski i neposredan način njeni članovi (putem Skupštine, odnosno upravitelja), a svojim radom na temelju zajedništva i uzajamne pomoći ostvaruju , unapređuju i zaštićuju svoje pojedinačne i zajedničke potrebe, interese i ciljeve. Zadruge su pravne osobe (imaju OIB) registrirane pri Trgovačkom sudu. Za nastale obveze zadrugar odgovara do vrijednosti članskog uloga. Sukladno pravilima zadruge dio ostvarene dobiti se zadržava i ulaže u zadrugu, jer ona postoji samo kako bi servisirala potreba svojih članova, a ne radi stjecanja koristi.  

PČELARSKE ZADRUGE mogu osnovati i učenici osnovne škole, ali ona ne djeluje na gore spomenutim principima, već se baziraju na vannastavnoj aktivnosti u slobodno vrijeme uz mentora, najčešće nastavnika te škole koji je pčelar – amater i obučava djecu volonterski. Učenici pohađaju teoretsku nastavu i praktične vježbe na pčelinjaku u krugu škole. U Hrvatskoj djeluje više takvih učeničkih pčelarskih zadruga: UPZ “Pčela” OŠ “Ivan Filipović” Velika Kopanica, UPZ “Apiculae Civitas Novae” OŠ “Rivarela” Novigrad, Pčelarska grupa UZ “Grozdek” OŠ “Ljubo Babić” Jastrebarsko i mnoge druge. Iako nakon završene škole ne dobivaju nikakav certifikat ili svjedodžbu o stečenom znanju, mališanima je najveća nagrada  med kojim pčele velikodušno uzvraćaju za njihovu ljubav i pažnju, a praktično znanje stečeno uz mentora ostaje kao osnova za njihovo daljnje napredovanje kao pčelara, ali i kao ljudi u odnosu na život, prirodu, zajednicu. Pčelarske udruge se mogu povezati u viši institucionalni oblik udruživanja: kod nas su to županijski i međužupanijski savezi i koordinacije udruga, te napokon u nacionalni pčelarski savez, uvijek po istom principu: radi zaštite i promicanja zajedničkih ekoloških i gospodarskih interesa i ciljeva, bez namjere stjecanja dobiti. Krovna organizacija svih pčelara u Sloveniji je ČZS – Čebelarska zveza Slovenije, u Srbiji SPOS (Savez pčelarskih organizacija Srbije), u Italiji UNAAPI, FAI, ANAI, AAPI I AIAAR, a u Hrvatskoj je to HPS – Hrvatski pčelarski savez.  

Hrvatski pčelarski savez je utemeljen 12. prosinca 1954. godine. U doba osnutka u Hrvatskoj djeluje 12 pčelarskih zadruga i 4 pčelarska društva sa oko 116.000 košnica. Jedan od osnivača i prvi predsjednik Saveza bio je akademik Ivo Tomašec, koji je u 20 godina vođenja Saveza mnogo učinio na razvoju pčelarstva u Hrvatskoj. Nakon akademika Tomašeca, predsjednici Pčelarskog Saveza bili su Mirko Brence, Stjepan Jelić, dr. Đuro Berber, Milan Preočanin, Marinko Vignjević, Mirko Ćuruvija, dr. Zdravko Laktić, prof. dr. Đuro Sulimanović, Josip Karšić, Mirko Vorel, mr. sc. Zlatko Dominiković, Drago Suman, prof. dr. Nikola Kezić. Sadašnji predsjednik je Martin Kranjec. Hrvatski pčelarski savez danas ima oko 5000 članova u 125 udruga. Ciljevi su mu razvoj i unapređenje pčelarstva kao gospodarske grane, objedinjavanje rada pčelarskih udruga, promocija pčelarstva u svijetu.

Što je to – PČELARSKI SAJAM ?

10. pčelarski sajam

PČELARSKI SAJAM je manifestacija kojoj je svrha okupljanje pčelara, amatera i profesionalaca na izložbeno-prodajnom prostoru najčešće tijekom zimskih mjeseci (kad nema radova na pčelinjaku) radi unapređivanja pčelarstva u edukativnom (kroz stručna predavanja i promocije tehnoloških inovacija) i komercijalnom smislu (predstavljanje udruga i zadruga, degustacije i radionice, izložbe meda i drugih pčelinjih proizvoda, nabava pčelarskog alata, opreme i repromaterijala po sniženim cijenama, a prije početka proljetnih radova). Cilj takvog sajma može biti i predstavljanje apiturizma na tom području, odnosno animiranje pčelara u pravcu širenja svoje ponude, kao i popularizacija apiterapije među građanstvom koje voli posjećivati ovakva događanja ne samo zbog nabavke meda, već i da bi se upoznali s novitetima za boljitak zdravlja. Nadalje, cilj može biti i rad na zaštiti pčele, pa se u tom smislu okupljaju pčelari, agronomi, veterinari međunarodnog renomea kako bi zajedno lakše došli do ispravnih zaključaka i smjernica za budući rad.  Najpoznatija svjetska manifestacija posvećena pčelama i pčelarstvu je kongres APIMONDIA koja se svake godine održava u drugoj državi (prošle godine u Kanadi, ove  u Ukrajini). U Italiji je najpoznatiji sajam pčelarstva APIMELL u Piacenzi (3. ožujka), u Sloveniji  u Celju (16.-17. ožujka), a u Hrvatskoj u Gudovcu ( 2.-3. veljače) koji se održava 9. godinu za redom u ovakvom  izdanju (na slici gore: razglednica s ovogodišnjeg sajma). Njegov je pokrovitelj Ministarstvo poljoprivrede RH, a organizatori HPS i Pčelarski savez Bjelovarsko-bilogorske županije. U Istri su izuzetno dobro posjećeni «Dani meda» koji se svake godine održavaju u veljači posljednjeg vikenda. Podjednako su popularni sajmovi i u drugim krajevima Lijepe naše (Split, Osijek, Vinkovci, Garešnica…)

  11. pčelarski sajam 2

Ipak, djeca iz Hrvatske, Mađarske i Slovenije (kojoj se pridružuje svim srcem i ekipa iz «Pčeline školice») najviše očekuju od netom najavljenog sajma SIVKA koji se planira održati u Varaždinu po prvi put sredinom listopada ove godine. Zašto? Zato što uz sve svoje sadržaje (putem nagradnih igara, degustacija, igraonica i drugih popratnih sadržaja) ovaj sajam treba dati poseban naglasak popularizaciji pčelarstva i redovitoj konzumaciji meda i ostalih pčelinjih proizvoda kod djece, bez koje nema budućnosti za pčelarstvo. Više je nego sigurno da će glavni nositelj idejnog projekta i organizator ovog sajma (UP «Pčelinjak» iz Zagreba na čelu s gospodinom Roguljom) dati sve od sebe da ova manifestacija uspije u punom smislu te riječi! Pa ako je parola sajma u Varaždinu EGO APIS, APIS PRO NOBIS (Mi za pčelu, pčela za nas) mi ćemo biti tako slobodni i dodati: I «Pčelina školica» je uz vas!

1) ZAŠTO PČELE BODU? Žalac je smješten na kraju zatka radilice i matice i služi pri polaganju jaja. Žalčani aparat se sastoji iz žlijeba i 2 iglice.  Svaka iglica u svom gornjem dijelu ima izraslinu pomoću koje usiše otrov iz mjehura. Pčela ubada naizmjeničnim pokretanjem iglica. Uloga pčelinjeg otrova je da uplaši neprijatelje i pčele ga koriste za samoobranu i obranu zajednice. Nakon što ubode, umiruća pčela šalje signal drugim pčelama da je ugrožena, pa joj one ubrzo stižu u pomoć. Zato je gotovo sigurno da nas neće ubosti samo jedna pčela.

2) ZAŠTO MJESTO UBODA NATEKNE I PEČE? Poznate su 3 razine reakcija ljudi na ubod pčela: lokalna, sistemska i anafilaktička. Kod lokalne reakcije mjesto uboda natekne i oteklina raste još par sati. Nastaje crvenilo, svrab i neugodan osjećaj peckanja i boli 2 – 3 dana. Sistemska reakcija nastaje kod osjetljivijih ljudi par minuta nakon uboda i uključuje: osip tijela, vrtoglavicu, mučninu, povraćanje, bolove u trbuhu i nesvjesticu. Nakon uboda pčele, na mjestu uboda ostaje žalac s mjehurićem otrova koji se postepeno oslobađa i stvara opisane smetnje. Žalac odmah treba odstraniti iz tijela pincetom ili noktom palca (pritišćući rilce u stranu), potom istisnuti otrov, pa na mjesto uboda staviti hladan oblog.  Može pomoći limunov sok, ocat ili čaj od cimeta. Ako se stanje pogoršava i otok se povećava, lokalno primjeniti kortikosteroidnu kremu, uzeti tablete (koje – to trebaju znati svi alergičari) i požuriti kod liječnika.

3) ZAŠTO PČELE UMIRU NAKON UBODA? Pčele umire samo ako ubode sisavce, jer oni imaju elastičnu kožu koja ne dozvoljava izlazak žalca iz nje. Nakon što ubode druge insekte (koji nemaju elastičnu kožu) pčela lako izvlači žalac. Iglice žalčanog aparata na svom zašiljenom kraju imaju zupce (kod matice 3, kod radilica 10) okrenute prema gore. Kad se elastična koža stisne oko tih zubaca, pčela ne može izvući žalac, žalčani aparat se otkida, a gubitkom žalca nastaje velika rana koju pčela ne može preživjeti. Taj rijedak trenutak tragične pčeline smrti uspjela je snimiti fotografkinja Kathy Keatley Garvey (snimka gore).

4) ZAŠTO NEKI LJUDI UMIRU NAKON UBODA ? Samo kod hipersenzibilnih osoba nakon uboda uz toksičnu (mučnina, povraćanje, bol u trbuhu) nastaje i anaflaktička reakcija: proljev, teškoće pri disanju i gutanju, zbunjenost i na kraju kolaps, pad krvnog pritiska, gubitak svijesti, plava boja kože i sluznica, inkontinencija stolice i mokraće. Simptomi anaflaktičke reakcije nastaju par sekundi nakon uboda. Ako se pravovremeno ne reagira uslijed zastoja krvotoka i disanja može doći i do smrti. Alergijske reakcije obično se javljaju nakon višekratnih prijašnjih uboda, pa su češće kod pčelara. Zato oni moraju imati spremne lijekove, a ako je potrebno žurno primjeniti hitnu terapiju (autoinjektor, antihistaminik, kortikosteroid).

5) KAKO SE ZAŠTITITI U SLUČAJU NAPADA PČELA? – IZBJEGAVATI PROLAZ UZ PČELINJAK BEZ ZAŠTITNE ODJEĆE, POSEBICE NE HODATI ISPRED KOŠNICA (NJIMA SE UVIJEK PRILAZI SA ZADNJE STRANE!) ILI PRESJECATI IM PUT OD PČELINJAKA PREMA PAŠI (LIVADI, ŠUMI) – IZBJEGAVATI BRZE POKRETE (MAHANJE RUKAMA) KAKO BISTE IH OTJERALI, JER TADA MOGU POSTATI JOŠ AGRESIVNIJE – IZBJEGAVATI JAKE MIRISE (PARFEME, KREME ZA SUNČANJE, LOSIONE) JER ONI PRIVLAČE INSEKTE – NE JESTI SLATKO VOĆE U VOĆNJAKU ILI DRUGDJE NA OTVORENOM – ZAŠTITITI OTKRIVENE DIJELOVE TIJELA ADEKVATNIM ŠEŠIRIMA, BLUZAMA ILI JOŠ BOLJE: KOMBINEZONOM – NE HODATI BOSONOG PO TRAVI (JER PČELE RADO BORAVE U DJETELINI) – IZBJEGAVATI ŠIROKU, LEPRŠAVU ODJEĆU ŽARKIH BOJA (PČELE SE MOGU UVUĆI POD ODJEĆU, PRI ČEMU POSTAJU JOŠ AGRESIVNIJE) – IZBJEGAVATI VEĆE TJELESNE NAPORE (INSEKTE PRIVLAČI I MIRIS ZNOJA) – SLATKE NAMIRNICE DRŽATI POKRIVENIMA, A KANTE ZA SMEĆE ZATVORENIMA – PROZOR U SPAVAĆOJ SOBI DANJU ZATVARATI (ILI STAVITI MREŽU PROTIV INSEKATA) – PREMAZATI NEZAŠTIĆENE DIJELOVE TIJELA ULJEM CITRONELE RAZRJEĐENIM U VODI (5 kapi na 1 dcl) KAKO BI ODVRATILI KUKCE OD SEBE

Zahvaljujemo dr.sc. Mirjani Kljajić-Turkalj, doktorici alergologije u Dječjoj bolnici za bolesti dišnog sustava u Zagrebu na ustupljenoj građi (“Insekti napadaju” – “Vaše zdravlje” br. 84 od lipnja 2012.) 

A što nam savjetuje gospodin Damir Rogulja, predsjednik UP “Pčelinjak” iz Zagreba i urednik web-portala pčelinjak.hr, inače veliki entuzijast i promotor dobre pčelarske prakse: “Izvrsno sredstvo za smanjenje otekline, boli i alergijske reakcije je LIST PERŠINA. Mjesto uboda može se direktno utrljati peršinovim listom ili napraviti oblog tako da s listovi prije stavljanja na mjesto uboda smekšaju valjanjem tog lišća staklenom bocom po sredini. Pomaže i tableta Aspirina ili Andola – namočite je jezikom i stavite na mjesto uboda!

TKO JE BIO SVETI AMBROZIJE? Ambrozije je bio milanski biskup i crkveni naučitelj, jedan od 4 Sveta oca – utemeljitelja kršćanske književnosti, utjecajan carski savjetnik i pomoćnik, ali i veliki pobornik neovisnosti Crkve o državnoj vlasti i ako takav istovremeno snažan autoritet u teologiji i predmet štovanja običnog puka. Rodio se 339. godine u Trieru, nakon studija prava i govorništva u Rimu 370. godine postaje guverner u sjevernoj Italiji. 374. godine nakon smrti milanskog biskupa, kler i narod jednodušno izabraše njega za novog biskupa, iako je bio tek pripravnik za Sveto krštenje, prije svega zato jer je bio neustrašiv borac za ljudska prava, kršćanske vrijednosti, red i poštenje. Iako je pisao moralno-poučne spise, propovijedi i posmrtne govore, Ambrozije je mnogo poznatiji kao pjesnik i glazbenik, pa su ga nazivali “ocem latinskih himni”. Njegovi jasni i krepki stihovi bili su kao stvoreni za pjevanje, te su ušli u kršćansko bogoslužje, ali i među puk. Tzv. Ambrozijansko pjevanje predstavlja najstariju liturgijsku baštinu u zapadnoj Europi, a održalo se i do dan-danas. Ambrozije je bio u svakom pogledu snažna ličnost, koji se osim Boga nije bojao nikog, pa ni samog Cara. Kad se radilo o pravdi i zakonu, bio je neumoljiv, pa je tako cara Teodozija prisilio na pokoru zbog pokolja u Solunu 390. godine. Zbog tog beskompromisnog čina Ambrozija na mnogo slika prikazuju kako Caru ne dopušta ulazak u milansku baziliku. Ambrozije je za svog života ostavio dubok trag u svojoj biskupiji, ali i šire: ljubav i briga za dobro Crkve doveli su ga i u naše krajeve (u Srijemskoj Mitrovici njegovom je zaslugom za novog biskupa izabran pravovjernik Anemije). Umro je u Milanu 397. godine, a njegovi ostaci su izloženi u milanskoj bazilici nazvanoj po njemu. Mozaik s njegovim likom koji se nalazi u istoj crkvi je najstariji očuvani portret nekog sveca.

ZAŠTO PČELARI ŠTUJU SVETOG AMBROZIJA KAO SVOG ZAŠTITNIKA? Uz ime Svetog Ambrozija veže se legenda o tome kako se kao dijete teško razbolio i dok je tako bespomoćan ležao u kolijevci, na njegovo se lice spustio roj pčela koji je kao melem ostavio malo meda oko njegovih usana, da bi potom  odletjele ne ozlijedivši ga. Taj događaj prikazuju mnoge slike po Rimu i drugdje gdje štuju Svetog Ambrozija. Biskup Ambrozije je držao pčelinju košnicu modelom skladne zajednice u kojoj vlada red i rad, te je vjerovao da pčele predstavljaju sve što je uređeno, pobožno, uzvišeno i sveto, pa ga velik broj slika prikazuje kako stoji pred košnicama okružen pčelama.Osim što je bio biskup neupitna morala, pravdoljubiv i častan čovjek koji se čitav život borio za vjeru i poštenje, Ambrozije je bio tako izuzetan pjesnik i vješt govornik omiljen među pukom, da se govorilo da mu “iz usta teku riječi slatke poput meda”. Iz svih ovih razloga 7. prosinca Crkva slavi Ambrozija kao Svetog biskupa i naučitelja, a pčelari kao svog sveca zaštitnika. 

TKO SU AMBROZIJANCI?

AMBROZIJANCI su redovnici Pčelarskog reda Svetog Ambrozija iz Mađarske, Rumunije, Češke, Slovačke, Slovenije i Hrvatske koji se svake prve nedjelje u prosincu tradicionalno okupe u svom središtu, odjeveni u posebno šivane odore (različite od zemlje do zemlje), naprave procesiju do crkve u kojoj se potom drži misa posvećena Svetom Ambroziju, zaštitniku pčela i pčelara i posvete novi barjaci pčelarskih udruga. I dok se u začetku ovaj dan obilježavao isključivo u Hlebinama, posljednjih se godina procesije i mise održavaju i drugdje u Hrvatskoj. Tako su se i pčelari iz Istre 7. prosinca 2011. godine okupili u crkvi Svetog Jurja u Boljunu gdje je župnik nakon spomena o Svetom Ambroziju izrazio nadu da će proslava u njegovu čast i u Istri pretvoriti u tradiciju kao u drugim dijelovima Hrvatske, posebno istaknuvši važnost pčele u prirodi kao i ulogu pčelara za njihov opstanak.

ŠTO JE KRIZMANOVKA?

KRIZMANOVKA je tradicionalna košnica i kulturna baština dobila naziv po svom konstruktoru Milanu Krizmanu (1874. – 1958.) stolaru i pčelaru iz Petrinje, osnivaču “Banovske pčelarske zadruge” 1928. godine. Krizmanovka je modificirana košnica s pokretnim saćem pogodna za stacionarno pčelarenje, u ono vrijeme inovativna zbog mogućnosti širenja prostora ovisno o snazi pčelinje zajednice. Zbog svoje prilagodljivosti i drugih tehničkih detalja Milan Krizman je dobio srebrnu medalju 1926. godine u Dubrovniku na izložbi Jugoslavenskih pčelarskih društava. Na 50.-tu godišnjicu njegove smrti pčelarska udruga “Petrinja” pokreće projekt s ciljem revitalizacije krizmanovke, njene serijske proizvodnje, kao i izrade prigodnog suvenira. Na slici je krizmanovka predstavljena na Pčelarskom sajmu u Gudovcu 2011. godine kao košnica koja bi se i danas mogla koristiti u ekološkom ili biodioničkom pčelarstvu.

ČELINKE su tradicionalne košnice u nišama pročelja kamenih kuća po nekim mjestima u Dalmaciji. Šupljine na vanjskom zidu visine 60 cm, širine 30 cm i dubine 60 do 90 cm imale su mali otvor koji je pčelama služio kao leto. Ukućani su otvor s unutarnje strane zatvarali daskama, a s vanjske bi ga uređivali i ukrašavali na razne načine i čekali da se pčele same usele u prostor. Po nekim izvorima čelinke su imale uz proizvodnu  također i obrambenu ulogu: u slučaju neprijateljskog napada, ukućani bi na napadače pustili pčele. Ovaj specifičan oblik košnice govori o prisnom odnosu između ljudi i pčela u Dalmaciji, a tu “tajnu” vezu najbolje je opisala mr. sc. Dinka Alaupović-Gjeldum, konzervatorica Ministarstva kulture RH u svojoj knjizi “Pčela, čovjek, med i vosak u tradicijskoj kulturi Dalmacije”. Najviše čelinki danas ima u staroj Župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije (18. st.) u selu Katuni Kreševo kod Šestanovca (sl. 1), stambenoj zgradi obitelji Bilić u mjestu Dolac Donji kod Omiša (sl. 2) i u podzidu kuće obitelji Ivčević iz Drvenika kod Makarske (sl.3).

Zahvaljujem mag.bibl. Ivi Meštrović i Etnografskom muzeju Split na ustupljenoj foto-građi bez koje ovaj prilog ne bi bilo moguće ostvariti.

CCD je kratica engleskog termina COLONY COLLAPSE DISORDER, u prijevodu: MASOVNO ODUMIRANJE PČELINJIH ZAJEDNICA.

ŠTO TRUJE NAŠE PČELE ? Još je slavni Albert Einstein upozoravao što će se desiti ukoliko pčele nestanu s ovog planeta. Pri intenzivnoj proizvodnji hrane koja je neophodna zbog sve većeg porasta stanovništva na Zemlji nemoguće je izbjeći korištenje pesticida ili fitofarmaceutskih sredstava u poljoprivredi i dok je tako postojat će opasnost od trovanja pčela. Unatoč brojnim znanstvenim dokazima o štetnosti najnovije generacije insekticida – neonikotinoida, za zdravlje pčelinjih zajednica, mjerodavne institucije nastavljaju ignorirati činjenicu da su baš ti preparati najvjerojatniji uzrok masovnog odumiranja pčela. Razlog takvom stavu je pristup toksikologa koji u prometu i korištenju otrova upozoravaju samo na tzv. letalnu  dozu, ne prihvaćajući mogućnost da su već i doze ispod tih granica opasne.

Zato je nužna suradnja između poljoprivrednika i pčelara, poljoprivrednih ljekarni i pčelarskih udruga, fitofarmaceutske industrije, njihovih distributera i savjetodavnih službi, jer svijet bez pčela je svijet bez voća i povrća, bez žita i cvijeća, dakle – svijet bez života!

Što je to – POKOLJ TRUTOVA ?

Trutovi su vjerojatno jedini mužjaci u prirodi koji se međusobno ne bore – ni za ženku, ni za teritorij, ni za hranu. Da je njihova sudbina tako tragična vjerojatno niste znali, no još je tužniji kraj onih rijetkih trutova koji u tzv. svadbenom letu uspiju sustići maticu i oploditi je, ali zbog toga ostaju bez uda i – umiru…(više o tome u rubrici “Jeste li znali?”)

PČELIN PLES je skup tjelesnih pokreta pčela izviđačica koje ostalim pčelama u zajednici služi kao obavijest o pronalasku paše s medonosnim biljem i nepogrešiv putokaz gdje se hrana nalazi u odnosu na Sunce i košnicu. Ovu pojavu da pčele sabiračice pomoću plesa na saću označavaju miris cvijeća, smjer i udaljenost do izvora hrane otkrio je austrijski znanstvenik i dobitnik Nobelove nagrade Karl Von Frisch (1889. – 1982.)

Pčelin ples je većinom vezan za informacije o hrani i traje minutu i više. Oko plesačice se guraju ostale sabiračice, dotiču je svojim ticalima i po mirisu saznaju koji cvijet medi.Ako izviđačica izvodi ples u obliku kruga, izvor hrane je do 50 m od košnice, a ako je u obliku spljoštene osmice paša je na udaljenosti većoj od 50 m. Što je hrana dalje, krugovi se sporije izvode, pa će za pašu 3 km od košnice pčela napraviti 2 kruga u 15 sekundi. Na središnjoj crti pčela trese zatkom lijevo-desno i smjer označava prema Suncu. Prelazi li središnju crtu osmice odozdo prema gore, paša leži u smjeru Sunca. Trči li pčela po središnjoj crti odozgo prema dolje, hrana se nalazi nasuprot Suncu. Ako pčela pri plesu pomakne središnju crtu lijevo ili desno od okomite, paša se nalazi pod naznačenim kutom lijevo ili desno od Sunca. 

Pčelin ples ne mora biti isključivo vezan za informacije o hrani. Alarmni ples plešu pčele u spiralama ili nepravilnim cik-cak putanjama istovremeno snažno njišući zatkom lijevo-desno u slučaju velike uznemirenosti. Ples čišćenja plešu sabiračice ritmičkim ljuljanjem tijela s jedne strane na drugu uz brzo tapkanje nogama, istovremeno dižući  spuštajući tijelo kako bi ih obližnje kućne pčele lakše čistile. Ples za masažu plešu pčele tijekom jeseni i zime kad kućne pčele ticalima dotiču pothlađenu pčelu i tako joj pomažu da se oporavi. Ples radosti (stručni naziv: DVAV – dorzoventralne abdominalne vibracije) najčešće plešu pčele u obezmatičenoj zajednici i to u trenutku kad iz matičnjaka izlazi nova matica. Pčela naslanja prednji par nogu na drugu i pokreće zadak 5-6 puta gore-dolje, uz polagane pokrete ljuljanja naprijed – nazad.

GRABEŽ je krađa zaliha hrane u košnicama zajednica oslabljenih lošom/starom maticom ili iscrpljenih nekom bolešću od strane tuđica – pčela iz drugih agresivnijih zajednica. Ova pojava je česta u sušno ljeto ili jesen kad pčelama nedostaje hrane u prirodi, ali može joj pogodovati i nesavjesni pčelar ukoliko prilikom pregleda, prihrane ili vrcanja predugo drži košnicu otvorenom. Napadnuta zajednica se brani i u borbi strada mnogo pčela. Kradljivice nose med u svoje košnice, a pokradena zajednica propada. Uz zalijetanje je grabež jedan od glavnih načina širenja niza bolesti. Zato valja poduzeti odgovarajuće mjere predostrožnosti: ako pregledavamo košnice ili uzimamo okvire u bezpašno doba, valja to činiti izjutra ili pred večer i to ne sve redom. Pritom treba paziti da košnice budu što kraće otkrivene, izvađene okvire valja odlagati u prazan nastavak koji odmah zatvaramo poklopnom daskom, a ukoliko ipak negdje kapne med, to mjesto moramo odmah oprati. U slučaju da smo ipak potakli i najmanju agresivnost kod pčela iz jačih zajednica, moramo odmah prekinuti posao i nastaviti ga sutradan.

Za zaustavljanje grabeži može poslužiti prskanje vodom po napadnutoj košnici, mazanje leta naftom ili petrolejom, zatvaranje leta busenom svježe trave. Preporuka stručnjaka je na mjesto napadnute košnice staviti drugu praznu, a čim padne mrak pokradenu zajednicu odnijeti na novu lokaciju. Nažalost, ako je grabež bila intenzivna, u njoj ćemo naći samo oglodano saće bez znakova života. Iz pčelinjaka moramo ukloniti sve tragove grabeži, kako se ne bi ponovila idući dan na nekoj drugoj zajednici. Nakon uklanjanja mrtvih pčela, mjesto borbe treba dobro oprati.

OBILJEŽAVANJE MATICE bojom ili lijepljenjem opalit pločice se vrši radi njenog razlikovanja od ostalih pčela i lakšeg raspoznavanja i snalaženja prilikom pregleda, intervencije ili trgovine. Iako matice mogu živjeti i preko 5 godina, njihova se reproduktivna sposobnost iz godine u godinu umanjuje, pa je ekonomski opravdano svake 2 do 3 godine staru maticu zamijeniti novom. Budući da se matice mogu kupiti i u drugim državama, zbog lakšeg određivanja njihova godišta, međunarodno je prihvaćen sustav obilježavanja bojama. Matice se označavaju: bijelom, žutom, crvenom, zelenom i plavom bojom i svaka je boja specifična za određenu godinu (slika dolje). Tako su pčelari npr. 2011.-te godine matice obilježavali bijelom, a ove godine žutom bojom. 

U svrhu obilježavanja matica može poslužiti bilo koji uljni flomaster (marker) na bazi vode (nikako nitro ili na bazi alkohola!). Postoje razni setovi za obilježavanje matice, a sadrže: pribor za hvatanje, specijalno ljepilo, boje i okrugle plastične pločice s rednim brojevima. Matica se obilježava na leđima, između korijena krila. Prihvaćamo je posebnom hvataljkom ili prstima. Desnom rukom maticu odostraga oprezno uhvatimo za krila (pri tome ne smijemo pritisnuti njen trbuh!) Više detalja o ručnom hvatanju matice možete naći na web-stranici: http://www.pcelinjak.com/content/view/545/146 NAPOMENA: obilježavanje matica se ne preporučuje početnicima, kao ni amaterima-hobistima koji nemaju više od 10-tak košnica. Ako ipak žele svladati ovu vještinu, bolje da vježbaju na trutovima, dok im hvatanje ne postane rutina.

TIHA SMJENA MATICE je reakcija pčela u zajednici čija je matica ostarila ili ne nese dovoljno jaja. U pravili pčelari zamjenjuju stare matice novima svake 2-3 godine, ali i ranije u slučaju da su nekvalitetne (ako pčele ne zaposjedaju sve plodišne okvire, a površine s poklopljenim leglom su prošarane nezaleženim stanicama ili stanicama s otvorenim leglom).  Da je matica stara ili slaba pčele uoče prije pčelara, pa na rubovima saća izvuku i 10-tak  matičnjaka, a maticu prisile da ih zaleže. Samo jedna matica preuzima funkciju u zajednici, pa će prva koja se izleže ukloniti staru maticu, kao i sve druge. Ako dođe do tihe smjene, naša je intervencija suvišna, jer ipak treba dati šansu novoj matici da počne nesti jaja i pokaže svoje sposobnosti. Ako se pokaže nekvalitetnom, treba je zamijeniti novom, najbolje – selekcioniranom.

LAŽNE MATICE su radilice koje ostale pčele intenzivno hrane matičnom mliječi kad zajednica ostane bez matice i kad u košnici nema mladog poklopljenog legla (ličinki do 3 dana), pa ne mogu uzgojiti novu maticu. Već pol sata do sat nakon gubitka matice u košnici zavlada nemir i prestaju gotovo sve aktivnosti pčela: gradnja saća, izleti na pašu, suradnja unutar zajednice i obrana od tuđica. Lažne matice se ne mogu oploditi i nesu samo neoplođena jaja iz kojih se rađaju isključivo trutovi (tzv. grbavo leglo). Ukoliko pčelar ne prepozna matice trutuše i ne zamijeni ih novom maticom, zajednica je u opasnosti da vrlo brzo propadne. Ponekad se dešava da par sati nakon gubitka matice, pčele počnu intenzivno hraniti matičnom mliječi sve radiličke ličinke (jednako i mlade i stare), a njihove stanice šire u tzv. prisilne matičnjake. Prva matica koja se izvali bit će najsitnija i najmanje razvijena. Sve ove pojave pčelar će uspješno spriječiti, ali samo ako detaljno pregleda sve okvire i pravovremeno intervenira.

VAROOZA je nametnička bolest pčelinjeg legla i odraslih pčela uzrokovana grinjom Varroa destructor. Oplođene ženke se hrane hemolimfom pčela, a jaja polažu u njihova (poklopljena) legla. Prvo sišu krv ličinkama, a potom i odraslim jedinkama (najčešće kućnim pčelama 5-12 dana starosti) i to između trbušnih ljuščica, na spoju glave i prsa, te na spoju prsa i zatka tj. na mjestima koja su pčelama nedostupna za čišćenje. Kad se razvije ova bolest traje dugo, iscrpljuje pčele i zajednica propada. Samo 2 od 18 različitih tipova Varroe destructor je s azijske pčele (bivši SSSR) prešlo u Europu i uskoro se raširilo na sve kontinente (osim Australije i Havaja), pa u globalnom smislu varooza predstavlja problem br. 1 u pčelarstvu. U Hrvatskoj je utvrđena 1978. godine. Od tada do danas u borbi protiv varroe promijenilo se mnogo načina i sredstava s različitim učinkom. Pošto će se teško naći otrov koji bi uništavao grinje, a da istodobno ne šteti pčelama i ne ostavlja rezidue u pčelinjim proizvodima, u budućnosti se najviše očekuje od selekcije pčela, pa znanstvenici pokušavaju u pčelama naglasiti neke od njihovih specifičnih karakteristika (nagon za čišćenjem, skraćenje razvoja u poklopljenom leglu) kako bi stvorili pčelu otpornu na varoozu (a i ostale bolesti).

VARROA DESTRUCTOR  je grinja iz razreda paučnjaka (lat. Arachnida). Ženka (slika 1.) je duga 1-1,7 mm, široka 1,5-1,9 mm. Ima ovalno, plosnato tijelo zaštićeno crvenkastosmeđim oklopom i stopala poput hvataljki kojima se čvrsto drži za pčelu. U sezoni živi 20-60 dana, zimi 6-8 mjeseci. Mužjaci (slika 2.) su manji d ženke, okruglasta tijela bjelosive do žućkaste boje slabijeg oklopa. Njihova je uloga svedena na oplodnju, potom ugibaju. Varroa se razmnožava jedino u poklopljenom leglu i to strahovitom brzinom: od 1 odrasle ženke kroz 5 mjeseci razvije se 1.400 (u radiličkom leglu) do 6.000 potomaka (u trutovskom leglu). Varroa se širi pripajanjem slabijih zajednica jačima, zalijetanjem tuđica i s grabeži, ali i selećim pčelarenjem. Nakon što bolešću iscrpljena pčela umre i padne na podnicu, varroa će ostati na njoj još kratko vrijeme i u 24 sata će se prebaciti na zdravog domaćina. Prisutnost varroe u zajednici se utvrđuje kontrolom prirodnog dnevnog pada (tijekom 7 dana na podnici se broje otpale varroe, taj se broj množi s 120-130 što čini ukupan broj parazita u toj zajednici), otklapanjem trutovskog legla i ispiranjem pčela.

SUZBIJANJE VAROOZE PČELA  je teško samo po sebi jer su i grinje i pčele (dakle: kukci) podjednako osjetljive na iste tvari (otrove). Na širem području je uspješno samo ako se provodi u zajedničkoj akciji svih pčelara pomno odabranim lijekom i njegovom pravilnom primjenom na svim pčelinjacima istovremeno. Tretiranje se vrši u 3 razdoblja: 1) u proljeće: travanj, svibanj, lipanj; 2) ljeti: a) prva zaštita (15.-25. srpnja) i b) druga zaštita (10.-25. rujna) 3) zimi: studeni, prosinac, siječanj. U proljetnoj su zaštiti dovoljne biotehničke metode borbe protiv varroe: izrezivanjem trutovskog legla (jer se u njemu parazit brže i uspješnije razmnožava nego u radiličkom), izdvajanjem radiličkog legla i blokiranjem matice, izdvajanjem zajednica s bržim razvojem varroe ili formiranjem novih zajednica (nukleusa). Kemijska sredstva koja pčelari koriste u borbi protiv varroe ljeti, odnosno zimi su: organske kiseline (npr. mravlja ili oksalna), dimni preparati (npr. Varolik), kontaktna sredstva (npr. Check Mite, Varodal, Bayvarol) i pripravci na bazi eteričnih ulja (npr. Apiguard). Neka od tih sredstava nisu registrirana u Hrvatskoj (Rotenon), ali se većina može nabaviti u specijaliziranim trgovinama pčelarskom opremom, veterinarskoj stanici ili bolje snabdjevenoj poljoprivrednoj apoteci. Zajedničko svim tim sredstvima je da se ne smiju koristiti u pašnom razdoblju, da se moraju pripraviti i primijeniti točno prema uputama proizvođača (priložene uz pakovanje), a ujedno valja i poštivati pravila o osobnoj zaštiti pri radu s otrovima (obavezna zaštitna odjeća, maska, rukavice).

KOLIKO PTICE UGROŽAVAJU PČELINJU POPULACIJU? KOJA JE PTICA NAJLJUĆI PČELINJI NEPRIJATELJ? KAKO ZAŠTITI PČELE NA PČELINJAKU OD NAPADA PTICA? Uz sve bolesti, nametnike i opasnosti od pesticida, te štetnike (stršljeni, ose, mravi, voskov moljac, leptir Mrtvačka glava, miševi, medvjedi) pčelinji su neprijatelji nažalost i ptice. Koje to ptice direktno ugrožavaju pčele, navest ćemo u nastavku.

PTICE neprijatelji pčela

Najopasniji pčelin neprijatelj među pticama je PTICA PČELARICA ( lat. Merops Apiaster) koja je – paradoksalno – jedna od najljepših europskih ptica. Ovu pticu tropskog izgleda zovu i zlatoperka. Dužine 28 cm, težine 50 g. Trbuh i prsa su joj tirkizne boje, tjeme, zatiljak i gornji dio leđa zagasito smeđ, leđa i podvoljak zlatno žut, a iznad podvoljka  preko očiju prolazi crna pruga. Krila su u obje boje, ima produžena srednja pera u repu. Gnijezdi se u kolonijama, a jaja polaže u zemljanim tunelima 1 – 2 m dužine, 4 – 5 cm promjera. Inkubacija jaja traje 20 – 22 dana. Na jajima leže oba roditelja. Leglo broji 5 – 6 jaja veličine 20 x 25 mm. Oglašava se kreštanjem kricima nalik na “kre-kre” ili “prirr”, a ako se uplaši, glasa se sa “pitt-pitt-pitt”. Ptica pčelarica se hrani različitim kukcima, ali su joj ipak glavna hrana pčele, pa joj odatle i naziv. Savršen je okretan i spretan letač, pa ih lako lovi u letu.  Relativno dugim i blago savijenim, ali oštrim kljunom uhvaćenu pčelu stegne, pa udarcem o kamen uklanja žalac. Dnevno može pojesti i do 200 pčela (dvostruko više od svoje tjelesne težine).  LASTAVICE (lat. Hirundinidae) su porodica ptica iz reda vrapčarki koja obuhvaća čak 75 vrsta. Nastanjuje sve kontinente (osim Antartike), ali najviše vrsta živi u Africi. Tijelo im je vitko, a krila uska i šiljata, što omogućava lako manevriranje i izdržljivost pri jedrenju u zraku. Može dostići brzinu i do 50 – 60 km/h. Kljun joj je kratak, širok i oštar, a vilica snažna. Grkljan može otvoriti jako široko. Lastavice imaju vrlo specifičan rep koji se sastoji od 12 pera i rašljastog je oblika (po njemu je dobila naziv i jedna vrst leptira). Ima kratke noge, a stopala su joj prolagođena više stajanju nego hodanju. Dužine 10 – 24 cm, težine 10 – 60 g. Boja perja tamnoplava ili tamnozelena, odozgo bijela ili prugasta, odozdo često ima crvene šare. Lastavice su monogamne. Inkubacija jaja traje 17 dana, polaže oko 5 jaja, mlade hrane oba partnera i svake godine othrane 2 legla. Lastavice su ptice selice: razmnožavaju se na većini sjeverne hemisfere, a zimuju na većini južne. Vrste koje nastanjuju područja umjerene klime migriraju zimi, jer tada naglo opadne populacija insekata. Nakon zimovanja u Africi, parovi se gotovo uvijek vraćaju u isto gnijezdo, pogotovo ako su u njemu prošle sezone othranili potomke. Povratak lastavica obilježen je kao Dan lastavica 19. ožujka, jer nagovještava početak proljeća. Lastavice su brže i vještije od većine drugih ptica pjevica, pa utoliko i opasnije za pčele.  VRABAC (lat. Passer Domesticus) je najrasprostranjenija ptica pjevica na svijetu. Mužjak ima plavkasto tjeme i zatiljak oivičen kestenjastosmeđim poljem. Obrazi su svjetlosivi  do bjelkasti, prsa i trbuh pepeljasto sivi, podvoljak, grlo i kljun crne boje, a leđa smeđa s uzdužnim crnim prugama.Glasa se sa “živ-živ”. Dužine 14 – 16 cm, težine 24 – 38 g. Rep i kljun kratak. Raspon krila 25 cm, odličan brz letač. Na tlu se kreće skakutanjem. Vrapci su dosta agresivni kad je riječ o mjestima na kojim se gnijezde, pa uništavaju tuđa gnijezda s potomstvom, kako bi na sitom mjestu digli svoje gnijezdo. Ženka snese 5 – 8 jaja veličine 15 x 22 mm. Prosječno žive 1,5 – 3 godine, dulje u gradovima, nego u otvorenoj prirodi. Kad vrabac ulovi živu pčelu, odleti na drvo i drži je u kljunu sve dok žrtva ne ugine. Kad je pčela uginula, spušta se na tlo, raskomada je na više dijelova i pojede. ZANIMLJIVOST: tijekom 2. svjetskog rata u Kini zbog velikih šteta na usjevima riže Mao Ce Tung je dozvolio masovni odstrijel vrabaca, pa su lovci bili plaćeni po broju ubijenih ptica, a neki čak i odlikovani. Već slijedeće godine se ispostavilada je zbog naglo smanjenog broja vrabaca i ostalih ptica najezda kukaca napravila 10 x veću štetu! DJETLIĆ (lat. Picoides Major) ima crna leđa, krupnu bijelu plohu na krilima, sjano crveni podrepak. Mužjak ima crvenu mrlju na tjemenu. Dužine oko 23 cm, težine do 90 g. Raspon krila 39 cm.Glasa se sa visokim, kratkim i oštrim zovom “kik”. Gnijezdi se u dupljama. Nese 4 – 7 jaja. Za mlade brinu oba roditelja. Može živjeti 5 – 10 godina. Većinom se hrani kukcima koji žive pod korom drveća. Zimi može nanijeti veliku štetu pčelama, jer oštrim kljunom kljuca po zidu košnice, uznemiri pčele, napravi rupu i jede ih. ŽUNE su ptice iz porodice djetlića. Razlikujemo sivu (lat. Picus canus), zelenu (lat. Picus viridis) i crnu žunu (lat. Dryocopus Martius). Crna žuna ima crveno tjeme i kukmu. Ženke su smeđe, a glava im crvena samo na zatiljku. Gnijezdi se u dupljama dubokim i do 40 cm.  SJENICE su porodica ptica iz reda vrapčarki. Dužine 10 – 16 cm, težine 5 – 50 g. Imaju kratak kljun. Jedne od najinteligentnijih ptica (uz vrane i papige). Prilagodile su se na život s čovjekom, pa u sezoni gniježdenja često koriste ptičja hranilišta i umjetne kućice. Inkubacija jaja 13 – 14 dana. Posebno su opasne zimi kada dolaze do leta košnica i kljucaju, pčele se odvajaju od klupka i završavaju kao žrtve sjenica. SVRAKA (lat. Pica Pica) ima dugo tijelo koje je specifično zbog dugog crnog tijela i repa i bijelih krila. U donjem dijelu leđa perje je tamnoplave boje i metalnog odsjaja. Dužine 40 – 51 cm, težine do 100 g. Ženka nosi 5 – 8 jaja. Glas koji prati svraku kao “kradljivicu srebra” nije u potpunosti opravdan, jer svraka u svoje gnijezdo samo ponekad odlaže svjetlucave predmete, a izuzetno rijetko ukradeno od ljudi.  ZAŠTITA PČELA OD NAPADA PTICA: Ptice su opasne po pčele i ostale kukce, ali srećom i plašljive. Za razliku od većine drugih ptica, pticu pčelaricu, najljućeg pčelinog neprijatelja se ne može otjeratizvukom ili lepršajućim trakama. Trajnom zabranom lova zbog opće ugroženosti, uz svu ostalu divljač u prirodi, zaštićene su pčelarice i još neke vrste ptica, pa se njihov odstrel kažnjava visokim kaznama. Jedino sredstvo zaštite na pčelinjaku je vješanje blistavih plastičnih ogledalaca ili CD-a na žici iznad košnica, jer pticama smeta svjetlosni bljesak.

pitalica

KAKO RAZLIKOVATI PRIRODNI OD UMJETNOG (KRIVOTVORENOG) MEDA? Postoje tri osnovne vrste meda: prirodni (čisti), krivotvoreni i umjetni. Prirodni med se sastoji od sirovog meda, krivotvoren med sadrži prirodni med, ali i ostale sastojke, a umjetni med se sastoji od šećernog sirupa ili kukuruznog sirupa, aditiva i boja. Evo kako možete saznati je li med koji koristite prirodan ili ne:

  • Ako je moguće, kupite med izravno od pčelara. Mnogi pčelari prodaju med direktno na farmama pčela. Također možete iskoristiti priliku da postavite pitanja o tome kako proizvode med. Čisti med sadrži 0% vode.
  • Pročitajte naljepnicu na medu. Proizvođači trebaju navesti sve sastojke koje sadrži. Ako med nije čist, to treba pisati na naljepnici, uključujući i postotak pravog meda, ako ga ima.
  • Protrljajte malo meda između kažiprsta i palca dok se ne raspadne. Nešto meda će se apsorbirati u kožu, ako ima meda, jer je čisti med dobar za kožu. Prirodni med nije ljepljiv. Ako je ono što utrljate ljepljivo znači da ima šećera ili umjetnih zaslađivača u njemu.
  • Stavite nekoliko kapi na papir ili papirnati ručnik. Čisti med neće probiti papir dugo vremena, jer ne sadrži vodu.
  • Stavite malo meda u blizinu mrava. Mravi neće dirati prirodni med. Pčele instinktivno grade košnicu na drveću i među stijenama. One stavljaju med kako bi se zaštitile od štetočina, kao što su mravi.
  • Pomiješajte malo meda sa žumanjkom. Ako je med čist, kada istučete žumanjak, izgledat će kao da je kuhan.
  • Napunite čašu vode i dodajte 1 žlicu meda. Čisti med će se zgrudati i spustiti na dno, a lažni med će se početi otapati.
  • Namažite med na krišku kruha. Prirodni med će otvrdnuti kruh za nekoliko minuta. Umjetni med će navlažiti kruh zbog sadržaja vode.
  • Pravi med dat će vam osjećaj bockanja u ustima neposredno prije gutanja. Lažni med to ne može postići.
  • Gledajte hoće li se med kristalizirati tijekom vremena. Imitacija meda će ostati glatka kao sirup, bez obzira koliko dugo je pohranjena, dok će se pravi med kristalizirati.
  • Vrh šibice umočite u med i pokušajte zapaliti. Prirodni med neće smetati da se šibica zapali. Lažni med ima vode pa se šibica neće moći zapaliti.
  • Dvije do tri žlice meda stavite u mikrovalnu. Zagrijte na visokoj temperaturi. Prirodni med će se brzo karamelizirati i neće postati pjenast. Lažni med će se teško karamelizirati i bit će prepun mjehurića

                                                                 (Tekst prenesen s portala www.centar-zdravlja.net )

pITALICA 1

ŠTO JE TO – PČELINJI KRUH?

Pčelinji kruh je poluproizvod pčelinjeg peluda konzerviranog u saću. Pri povratku s paše pčele sabiračice u košnicu unose pelud koju smještaju neposredno u saće uz leglo. Dodavanjem meda i enzima pelud prolazi mliječnokiselo vrenje i pretvara se u materiju koju zovemo perga (prema ruskom terminu) ili «pčelinji kruh» (u terminologiji zapadnoeuropskih zemalja). Tijekom ovog procesa pčele preko 100 vrsti gljivica, oko 80 vrsti specifičnih kvasaca i oko 30 vrsta bakterija što za pčele čini pergu hranjivijom od samog peluda. Osim proteina, minerala i vitamina, pčelinji kruh sadrži i veliku količinu lipida, neophodnih za izgradnju staničnih membrana i masnog tkiva koje pčelama pomaže da prezime. Jaka pčelinja zajednica godišnje potroši 40 – 50 kg peludi i perge. 

pčelinji kruh 2

Za ljudski organizam je najkorisnije žvakanje saća s pergom, jer sadrži esencijalne masne kiseline – vitamin F koji kao biološki aktivan vitamin pomaže u uspostavljanju obrambene ravnoteže organizma. Pošto ga naš organizam nije u stanju sam proizvesti, suštinski je neophodan za život. Ljudskom je organizmu dnevno potrebno 10 – 20 mg vitamina F da bi regulirao zdravlje kože i sluzokože, kose, regeneraciju stanica, pravilan metabolizam holesterola i svih steroidnih hormona, te formirao tekućinu za podmazivanje zglobova. Slobodne aminokiseline u pergi su značajne u procesu rasta djece u razvoju, odnosno oporavka odraslih osoba od teških oštećenja organizma. Vitamin P (rutin) u pergi jača stjenke krvnih žila i regulira njihovu propusnost. Iako neki pčelari prenaglašavaju vrijednost perge, u suštini ona ima isto djelovanje kao i pelud i 1 – 2 g perge dnevno je preporučena doza za alergičare i bez obzira na sve svoje prednosti, ne može biti čudotvoran eliksir koji liječi sve bolesti (eventualno tim nazivom se može okititi matična mliječ), pa možda i ne zaslužuje tako visoku cijenu (80, do čak 150 eura/kg). Pravi efekt proizvoda medonosne pčele postiže se tek u njihovoj sintezi i kombiniranoj upotrebi svih pčelinjih proizvoda, jer je svaki od njih specifičnog sastava i mehanizma djelovanja na ljudski organizam.

ne

Što je to – NASSENHEIDER EVAPORATOR?

Nassenheider evaporator je isparivač mravlje kiseline pri dugotrajnoj primjeni u borbi protiv varoe. Sastoji se iz spremnika mravlje kiseline zapremnine 180 ml i 2 različite veličine jednokratnoh fitilja. Prije upotrebe ovaj isparivač treba pričvrstiti za prazan okvir, a spremnik napuniti s 60 %-tnom mravljom kiselinom. Isparivač se stavlja u košnicu tako da se između okvira s leglom i isparivača nalazi okvir s peludom i medom. Ako je zajednica na 2 LR nastavka, u svaki treba staviti 1 isparivač, tako da budu na suprotnim stranama nastavaka. Preporučuju se 2 tretiranja tijekom 10 – 14 dana. Prvih dana treba kontrolirati intenzitet isparavanja (u srpnju i kolovozu 10 – 20 ml dnevno) koji se regulira promjenom veličine fitilja.

MATIČNA MLIJEČ 2.

ZAŠTO MATIČNU MLIJEČ ZOVEMO PRIRODNIM ANTIBIOTIKOM? Čovjek je u i ne tako davnoj prošlosti bio skloniji prirodnim metodama liječenja, a onda je otkrićem sintetskih lijekova i naglim rastom farmaceutske industrije, postepeno opadao interes za ono što nam daruje Majka priroda: biljne tinkture, sirupi i čajevi, sokovi i ulja, med, propolis, cvjetni prah i – matična mliječ. Što to matična mliječ sadrži da matica koju «pčelinjim mlijekom» čitav život hrane njene pratilje (radilice stare 8 do 12 dana) živi 5 do 7 godina, dakle čak 50 x duže od ostalih pčela i trutova (7 – 8 tjedana)? To je vrlo hranjiv i visokoenergetski proizvod bogat proteinima, šećerima i mastima koji matici omogućuje izvanredno veliku reproduktivnu snagu. U ljudskom organizmu je prirodni stimulans koji daje energiju, jer potiče anaerobne procese, a uspostavljajući ravnotežu metabolizma održava i njegovu vitalnost. Matična mliječ ima bakteriostatska (kiseli pH 3,6 svježe matične mliječi zaustavlja rast bakterija), baktericidna (ubija bakterije) i antivirusna svojstva. Kiselina matične mliječi u prirodi je prisutna samo u matičnoj mliječi i  ne može se sintetizirati, a djeluje baktericidno na gram pozitivne (Staphylococcus aureus, Bacillus subtilis, Sarcina lutea) i na gram negativne bakterije (Esherichia coli, Mycobacterium tuberculosis). Matična mliječ se koristi preventivno: djeca (iznad 2 godine) 500 mg dnevno minimalno 10 dana, odrasli 1500 mg dnevno minimalno 10 dana, ali i kao pomoć pri liječenju, više puta godišnje (najbolje u jesen i proljeće) ujutro natašte prije doručka (uzimanje uvečer zna izazvati nesanicu zbog podizanja razine energije).

MATIČNA MLIJEČ 1.

Što je potrebno da bi matična mliječ dobila certifikat BIO uzgoja? Pčelinjak mora biti postavljen tako da u polumjeru od 3 km, nektar i pelud potječu od bilja iz ekološke proizvodnje ili od prirodne vegetacije koja nije tretirana kemijskim sredstvima i umjetnim gnojivima. Košnice moraju biti od prirodnog materijalai obojane eko bojama. Prilikom tretiranja pčela protiv varoe ne smiju se koristiti insekticidi na bazi amitraza, već eterična ulja timijana i majčine dušice ili kiseline (oksalna, mliječna, mravlja). Količina kiselina matične mliječi u onoj iz BIO uzgoja je 2 – 3 x veća nego u onoj iz konvencionalnog uzgoja. U pogledu konzistencije u terapijskom učinku nema razlike između svježe ili osušene matične mliječi. Matična mliječ je dostupna u ljekarnama u obliku etanolne otopine, sirupa uz dodatak meda (radi korekcije okusa), tableta (dobivene postupkom liofizacije) i ampula.

Što je to – MEDOVOĐA?

MEDOVOĐA

MEDOVOĐE ( lat. Indicatoridae) su ptice iz reda djetlovki u koje pripadaju djetlići i žune, a dobile su naziv jer se vjeruje da svojim ponašanjem i glasanjem vodi ljude i neke životinje do pčelinjaka. Iako taj oblik suradnje i udruživanja u prirodi radi iskorištavanja druge vrste nije nepoznat, ponašanje medovođa spada u najneobičnija u ptičjoj vrsti. Žive povučeno u šumama Afrike i Azije i uglavnom se hrane kukcima, a kad su u pitanju pčelinji proizvodi ipak više vole jesti vosak (jedne su od rijetkih kojima ga uspijeva probaviti!) i larve nego sami med. Zbog perja tamnih, tmurnih boja ne ističu se ni po čemu, osim po svom ponašanju kad otkriju stanište pčela. Tada krivudanjem, cvrkutanjem, cijukom i pjevom privlače pozornost mednih jazavaca, grivastih pavijana, pa i ljudi. Širi svoj rep tako da se s obje strane  vide bijele mrlje, odnosno da bude uočljiviji, skače i leti oko košnice i tako ih vodi do izvora meda. Nakon što životinje ili ljudi uzmu jedan dio meda, medovođa pojede ono što je ostalo iza njih.

Što je to – MEDNI JAZAVAC?

MEDNI JAZAVAC

MEDNI JAZAVCI spadaju u rod jazavaca (lat. Melinae) koji za razliku od drugih zvijeri ne vrebaju plijen, već većinom do njega dolaze kopajući. Neki žive kao samotnjaci, a neki u klanovima. Jedni su mesojedi, pa se hrane kukcima, gušterima i zmijama, a drugi nekim vrstama biljaka i gljiva. Svima je zajednička da obožavaju med i pčele, pa u pčelinjacima uzrokuju velike štete. Da bi došli do košnica mogu se i penjati drvećem. Jazavce i inače bije glas da se ne plaše ni većih životinja od sebe, a u tome je najpoznatiji afrički jazavac koji drži prvo mjesto u Guinessovoj knjizi rekorda kao najhrabrija životinja na planeti. Velikom brzinom i okretnošću, munjevitim refleksima i snažnim zubima, ovo neobično stvorenje u stanju je zadati smrtonosni udarac pitonu, mungosu, čak i manjem krokodilu. U Africi medni jazavac pri pljačkanju košnica surađuje s pticom po imenu medovođa.

PITALICA 3

MEDENICA, medica, medovača ili liker od meda je po definiciji alkoholno piće kojemu je baza rakija (komovica, loza) kojoj se dodaje određena količina meda različitog biljnog porijekla. Neki je iz neznanja zovu i «medovina» što je pogrešno, jer je medovina vino s dodatkom meda. Hladnom tehnologijom miješanja med zadržava svoja prirodna svojstva. Ovisno od vrste, kvalitete i količine meda u bazi boja medenice varira od svijetlo žute (bagrem) do tamno smeđe (kesten). Ako je rakija na bazi voća (šljiva, jabuka, marelica…) ili ljekovitog bilja, varirat će joj i okus, što ovisi i od drugih dodataka (propolis, korica limuna, korijander). Medenica je tradicionalno piće u Istri, ali poznata je i drugdje u svijetu još iz doba starih Rimljana. U umjerenim količinama ima antibaktericidni i antivirusni učinak, poboljšava cirkulaciju i probavu, budi apetit, pa je odličan aperitiv i digestiv. Poslužuje se topla ili umjereno hladna (blizu točke ledišta ili u rashlađenoj čaši). Čuvati je treba u prostoriji gdje nema drugih izvora stranih mirisa, najbolje u staklenim bocama na hladnom. Što duže stoji, to je bolja. Za razliku od drugih alkoholnih pića, medenica daje bodrost, radost i smirenje bez ošamućivanja, slabosti i nezdravog uzbuđenja. Poslije medenice nema glavobolje ni mučnine, ona ne muti razum niti potiskuje volju, ne izaziva ovisnost i ostavlja čistu svijest. Zbog svih ovih osobina omiljena je u narodu, pa će je mnogi domaćini ponuditi svom gostu u znak dobrodošlice, ali je i gotovo nezaobilazni suvenir turista koji pohode Istru. I kao što je različit njen okus, boja i aroma, te ambalaža u koju se medenica sprema za prodaju, tako i postoji više recepata za njenu pripremu. Zajedničko je svim receptima da je sadržaj alkohola u medenici 16 do 25 % (rjeđe do 30 i više %), a na 1 litru rakije za dobivanje prave arome i boje treba 1,5 do 2 kg meda.

Priprema medenice:

Sastojci: 1 litra rakije (42 %-tna lozovača), 800 do 900 g  meda (bagrem, lipa…), 500 ml prokuhane ili destilirane vode. Med se ulije u veću posudu i uz miješanje umjereno zagrije da postane tekuć. U prokuhanu vodu (kad se malo ohladi) dodati med uz lagano miješanje (dok se ne otopi), zatim doliti rakiju do željene jačine i ponovo miješati. Izbjegavati šljivovicu, jer med ne može neutralizirati njen miris više od 15 %. Dodatkom propolisa dobivamo malo gorči okus, ali i dalje prijatan, a uz to i ljekovit. Po želji se mogu dodati korica limuna, malo korijandera ili suhog bijelog vina. 

Što je to – MEDENI MJESEC?

medeni mjesec - kopija

MEDENI MJESEC je tradicija odlaska mladenaca na bračno putovanje u neko egzotično mjesto, gdje će u privatnosti proslaviti svoje vjenčanje i ulazak u novo razdoblje svog života. Ne zna se precizno kada je i zašto nastao taj običaj, ali se pretpostavlja da se to desilo u Engleskoj za vrijeme srednjeg vijeka kad se med (engl. honey) poistovjećivao s brakom – životom bez gorčine i kad se u prvom mjesecu braka ispijala medovina, jer je med simbolizirao plodnost i sreću. Nekad davno mnogi su brakovi započinjali drugačije nego danas. Muškarac bi odabrao slobodnu djevojku i doslovce je oteo iz njena doma. Nakon tog čina, par bi se mjesec (engl. moon) dana skrivao od bijesnih roditelja i obitelji i čitavo to vrijeme ispijao piće dobiveno od meda. U nekim drugim narodima nakon vjenčanja koje se obavljalo isključivo za punog mjeseca, mladi bi napuštali obitelj i prijatelje do slijedećeg punog mjeseca. U nekim istočnim zemljama parovi bi nakon vjenčanja otišli u posjet rodbini koja nije mogla prisustvovati obredu. Iako bi po pravilu bračno putovanje trebalo početi već u ponoć nakon vjenčanja, u današnje doba mladi otputuju dan ili dva nakon svetkovine. Najpopularnija odredišta za medeni mjesec su egzotična i romantična mjesta kao što je Venecija, Rim, Verona, Havaji, francuska rivijera, a kod nas Dubrovnik, Opatija i Rovinj. 

Što je to MANUKA

MANUKA DRVO (Leptospermum Scoparum) je zimzelena drvenasta biljka autohtona u Novom Zelandu i jugoistočnoj Australiji. Cvate ljeti, a njeni cvjetovi bijele do ružičaste boje svojim intenzivnim mirisom neodoljivo privlače pčele. Maori, domorodačko stanovništvo ovog kontinenta manuku odavno koriste kao lijek, ali u svijetu je postala popularna tek prije nekoliko godina zbog svog tzv. UMF (Unique Manuka Factor) učinka, tj. antibakterijskog svojstva meda koji pčele proizvedu od njenog nektara.  Ova izuzetna svojstva nisu pronađena niti u jednoj drugoj vrsti meda manuka med ima zbog izražene antiperoksidne aktivnosti koje još znanstvenici istražuju, pa je i dalje ovaj med obavijen velom tajne. Pretpostavlja se da odgovor leži u činjenici da je rasla u izolaciji od ostatka svijeta, daleko od zagađenja svih vrsta. Sigurno je da manuka med uz antimikrobno i antivirusno ima i jako antiseptičko, protuupalno i antifungalno djelovanje što i te kako pomaže u suzbijanju bakterija otpornih na antibiotike (po nekim autorima čak 85 %) pa ne treba čuditi da ga mnogi nazivaju «super medom»! A to «čudo od meda» ima i super visoku cijenu: jedna staklenka od 500 g na web-shopu košta 440,00 kuna! No, baš zato ne treba čuditi da se isti i počeo patvoriti, odnosno da se pod njegovim imenom u svijetu prodaje nešto što nema ni traga UMF-a!

Pcelina skolica 6-kut

ZAŠTO PČELE GRADE SVOJE STANICE U OBLIKU HEKSAGONA? U geometriji je heksagon mnogokut s 6 rubova i 6 vrhova. Kod pravilnog šesterokuta sve su stranice iste duljine i svi unutarnji rubovi imaju 120*. Heksagoni u prirodi nisu rijetkost: osim u pčelinjem svijetu, naći ćemo ih u kristalnoj strukturi nekih minerala, kao i kod aromatskih spojeva. U stručnoj literaturi naći ćete i jednu zanimljivost: 2006. godine na Saturnovom sjevernom polu je otkriven sustav oblaka u vrtlogu geometrijski pravilnog šesterokutnog oblika. Svjetski poznavatelji matematičkih zakona zaključili su da je gradnja u obliku šesterokuta najekonomičnija, jer ima najveći kapacitet skladištenja uz najmanju potrošnju građevnog materijala. Od svih geometrijskih tijela, heksagon ima najmanji obujam, pa  iako pokrivaju isto područje, kvadratima i trokutima je u izgradnji potrebno više materijala. Drugim riječima, na saću su šesterostrane stanice najučinkovitiji oblik za osiguranje maksimalnog kapaciteta uz minimalan utrošak voska. Stanice imaju oblik šesterostranog valjka, a dno se sastoji iz 3 plohe koje imaju oblik romba.

Honey_comb

U odnosu na podlogu stjenke stanica su pod kutom od 9 – 14*. Na taj su način obje strane okrenute prema gore. Taj kut sprječava istjecanje meda iz košnice bez obzira na koju stranu okrenuli saće. Satina je skup šesterostranih stanica, koje su paralelno poredane jedna do druge. Ime sat ili satina dolazi iz staroslavenskog jezika i znači 100 ili stotina čime se ukazuje na mnogobrojnost stanica. One vise okomito i paralelno su pričvršćene za strop ili letvicu satonošu. Debljina satine je 21,5 – 25,5 mm, duljina jedne stanice 10 – 12 mm, razmak između satina je 6 – 12 mm, a udaljenost od srednje stjenke jednog saća do srednje stjenke drugog saća 35 mm. Svaka je satina dvostrukog kapaciteta jer ima stanice s obje strane, što znači da se saće sastoji iz 2 reda šesterostranih stanica. Oba reda imaju zajednička dna na plohi po sredini saća. Upravo ta dvorednost stanica je specifičnost pčele medarice, tj. nema je kod drugih opnokrilaca koji grade saće.  

POLIKOŠNICE  

Stiroporne* (polistirenske košnice ili samo poli-košnice) u svijetu se koriste već nekoliko desetljeća. U početku su ih najviše koristili skandinavski pčelari jer su u usporedbi s hladnim i vlažnim drvenim košnicama pokazivale puno bolje rezultate zimi. Danas ih koriste pčelari širom svijeta, a nešto malo i u našem susjedstvu (Sloveniji i BiH). Najvažnija značajka košnica od plastičnih masa je materijal od kojeg su izrađene. Neki proizvođači izrađuju poliuretanske košnice, ali najčešće se mogu nabaviti one iz lijevanog polistirena. Polistiren visoke gustoće za košnice je oko 10x gušći od onog koji služi za pakiranje, i 20x gušći od onog koji služi za građevinsku izolaciju. Pri gustoći od 100g/L, ovaj polistiren za košnice je otprilike 2x gušći od onog koji se upotrebljava za motociklističke kacige. Ovakvom se tehnologijom proizvode čvrste, glatke i trajne košnice. Najbolje stiroporne košnice izrađuju se lijevanjem, a ne lijepljenjem, tako da kod njih ne postoje konstrukcijske greške zbog milimetarskih razlika u mjerenju i rezanju kao kod drvenih. Drvene košnice se dodatno moraju učvršćivati vijcima. Zbog fizikalnih karakteristika HD polistirena, ove košnice su lakše od drvenih, a istovremeno su bolji izolatori. Cijena polistirenskog kompleta u svijetu je slična kao i drvenog (65-110Eur), ali ne trune kao drvo, bolji je toplinski izolator i u slučaju hladnoće i u slučaju visokih temperatura. Stiroporne košnice ne trebaju vodootporni premaz da bi postale nepropusne. Voda ne ulazi u takve košnice, a debele stijenke dobro drže toplinu u hladnim zimskim mjesecima. Proizvode se stiroporne košnice raznih oblika i dimenzija, pogodne za plastične okvire, ili one kompatibilne s klasičnim drvenim okvirima.

U svijetu

Veliki broj pčelara u Europi već koristi stiroporne košnice, ali u većini svjetskih država one još nisu potukle drvene košnice po popularnosti. Tako niti u SAD-u. U Njemačkoj, dobrom dijelu Belgije i Nizozemske se već duže godina uspješno koriste košnice od stiropora. Zovu ih Segeberger ondje. U Norveškoj se polistirenske košnice prodaju jednako dobro kao i drvene. One su u Norveškoj za 30% jeftinije jer drvene sadržavaju dodatnu izolaciju zbog hladnih zima.

Karakteristika Drvene košnice Stiroporne košnice (polistiren)
Trajnost ++ ++++
Čvrstoća prilikom svakodnevnog rukovanja ++++ +++
Izolacija ++ ++++
Smanjeni trošak dodatne prihrane + ++++
Izolacija +++ ++++
Lagana prilikom premještanja ++ ++++
Jednostavnost čišćenja +++ +++
Suhoća unutrašnjosti po zimi +++ ++
Ekologija i estetika ++++ +++
Otpornost na glodavce i ptice +++ +++
Proizvodnja meda +++ ++++
Proizvodnja propolisa +++ ++
Pristupačnost cijene +++ ++
Dostupnost za RH ++++ ++
Vodo-nepropusnost ++ ++++
Zrako-nepropusnost ++ ++++

+ne uopće, ++umjereno do slabo, +++dobro,++++odlično

Nedostaci stiropornih košnica i kako ih riješiti

  • Stiropor je zrako-nepropusan i tijekom hladnoća na unutarnjim stijenkama košnice mogu se pojaviti kapljice vode. Smanjeni protok zraka uzrokuje zadržavanje vlage i kondenzaciju u unutrašnjosti košnice. Drvene košnice s druge strane, omogućavaju protok zraka u košnici bez obzira na vrstu donje ploče-podloge. Ovaj je problem moguće riješiti na dva načina: ako se napravi otvor za ventilaciju u gornjem dijelu košnice, ili se može upotrebljavati podnica koja ima veliku zračnu rešetku pa pospješuje ventilaciju.
  • Prilikom čišćenja stiropornih košnica treba voditi računa o korištenju sredstava koja ne sadrže otapala jer bi ona mogla oštetiti košnicu. Neki proizvođači preporučuju: – Svaki višak nataloženog voska i propolisa se brižljivo ostruže s polistirenskih stijenki. Poslije se cijela košnica uranja u natrij karbonat otopinu (1kg na 5L vode) uz dodatak par kapljica deterdženta za suđe, opere se i osuši. Kada su uklonjene nečistoće, polistirenska košnica se može sterilizirati hipokloritom iz varikine za domaćinstvo. Koncentracija upotrebljene varikine ne bi smjela biti veća od 0.5%. Usporedbe radi, drvene košnice trebaju se pržiti plamenikom ili potapati u tekući parafin, što je dugotrajan proces.
  • Pojedini pčelari koji su probali pčelarenje stiropornim košnicama javljaju da je ponekad teško odvojiti okvire iz košnice s pčelarskim dlijetom u ovim košnicama. Ako se upotrijebi prevelika sila, moguće je stvoriti napuklinu. Zato se rubovi nastavaka prije upotrebe mogu premazivati vazelinom da bi se spriječilo lijepljenje propolisom.
  • Poklopac stiropornih košnica je lakši i neki pčelari se boje da ga jači vjetar ne otpuše. Zato se košnice vezuju ili se na vrh postavlja teži predmet. Kasnije, pčele će same zalijepiti poklopac.
  • Poneki pčelari protive se upotrebi plastičnih materijala za pčelarenje s mišlju da je najbolje pčelarenje ono koje nabolje imitira uvjete iz prirode. A pošto pčele u prirodi obitavaju u drvu, čovjek bi im trebao omogućiti najsličnije uvjete.
  • Plastiku koju više ne upotrebljavate treba znati pravilno odlagati. Stiropor se može odvesti u reciklažna dvorišta (http://www.zagreb.hr/default.aspx?id=10770). Također, ako se pčele zaraze s američkom ili europskom gnjiloćom legla, košnice trebaju biti uništene u spalionici jer nije dopušteno vani spaljivati stiropor (bisfenol). Drvene košnice se s druge strane, mogu spaljivati bez ograničenja.
  • Ukoliko je domaćoj preadi (ili divljim pticama) omogućen nesmetan pristup u pčelinjak, imajte na umu da koke vole kljucati stiropor i poliuretan (podatke imamo samo za običan stiropor, a ne i za onaj visoke gustoće).
  • Košnice su primamljive miševima po zimi. Proizvođači košnica od HD polistirena tvrde da miševe odbija neobičan tvrdi stiropor. Oni pokušavaju u košnicu onda prodrijeti kroz otvore, ali ih na vratašcima kroz koja ulaze pčele u namjeri spriječava rešetka.
  • Ukoliko pčelaru smeta što bijele stiroporne košnice s vremenom požute, često ih se iz estetskih razloga boja u prirodne nijanse. Upotrebljavaju se boje na bazi vode koje ne sadrže otapalo (solvent). Neki proizvođači preporučuju bojanje latex bojama.

Prednosti stiropornih košnica

  • Stiroporne košnice su lakše od drvenih košnica. Sačuvati ćete svoja leđa prilikom prenošenja stiroporne košnice okvira napunjenih medom u odnosu na prenošenje drvene košnice.
  • Trajnost polistirena visoke gustoće se garantira na preko 30 godina. Drvene košnice upijaju vlagu i poslije nekog vremena će istrunuti. Koliko god bile dobro zaštićene premazom, drvo je poroznije od stiropora i vremenski uvjeti će ga načeti. Stiropor je s druge strane, otporan na fotolizu, ne mijenja oblik i ne smanjuje se. Kod stiropornih košnica se uslijed djelovanja sunčevih zraka javlja samo promjena boje.
  • U zimskim mjesecima, stiroporne košnice ne trebate omatati radi očuvanja topline. Zbog dobrih izolacijskih karakteristika stiropora, pčele će manje vremena trošiti na grijanje/hlađenje košnice, a više na skupljanje nektara. Za rezultat ćete imati povećanu proizvodnju meda i za do 25%.
  • Lijevane stiroporne košnice uvelike smanjuju propolizaciju jer ne postoji puno pukotina, lošeg dihtanja koje pčele trebaju popuniti propolisom. Prema jednom istraživanju količina proizvedenog propolisa u stiroporu je smanjena i za do 75% u odnosu na drvene košnice.
  • Polistirenske košnice su vodonepropusne za razliku od drvenih košnica koje trebaju specijalni premaz radi sprječavanja prodiranja vode u košnicu i gnjiljenja. Na sjeveru pčelari su primorani izolirati drvene košnice omatajući ih u papir, ili ih premjestiti u skloništa preko zime.
  • Potrebno je manje prihrane za prezimljavanje društva jer pčele troše manje energije za zagrijavanje košnice tijekom zime.
  • Stiropor se ne rasuši kao drvo, niti mijenja oblik.
  • Ako koristi polistirenske košnice, manje radnih sati utrošiti će pčelar za održavanje, manje posla oko uzimljivanja i utopljavanja.
  • Pčele kreću u prvi proljetni let 2-3 tjedna ranije ako su prezimile u stiropornoj košnici.
  • Svakodnevno tijekom pašnog perioda, pčele iz stiropornih košnica ujutro izlaze ranije na pašu.
  • Zagrijavanje košnice koje omogućuju stiroporne stijenke za rezultat će imati tople stijenke i vanjske okvire u plodištu pa će matica lijegati jaja u svim okvirima, a ne samo u središnjim okvirima što je slučaj u drvenim košnicama.

Što kažu pčelari koji su probali rad s ovim košnicama?

Naš renomirani pčelar iz Zagorja g. Ivan Curiš imao je priliku pčelariti u polistirenskim košnicama. Evo što kaže: – Što se tiče stiropornih košnica, imam jako doba iskustva o držanju pčela u njima. Izradio sam 10 kompleta LR stiropornih košnica i pčele sam držao u njima kroz dvije sezone. Društva su u njima bolje zimovala, trošila su manje hrane nego društva u drvenim košnicama. Temperatura iznad legla nikad nije pala ispod 2˚C dok je vani bilo i -14˚C. Krajem trećeg mjeseca imala su 1-1,5 okvir više legla. U ljetnim mjesecima kad je temperatura prelazila i 41˚C u košnicama nije prelazila 38˚C. Vlage po zimi nije bilo puno, samo nešto na stjenkama. Ventilacija je na podnici. Većina pčelara koji su probali rad sa stiropornom košnicom smatraju je boljim rješenjem od drvene bez obzira na njezin oblik, veličinu, cijenu i nedostatke. Stiroporna košnica u zimi je toplija, nema vlage, temperatura u prostoru oko legla ne pada ispod 4˚C što je najpovoljnije za zimovanje pčela. Društva se vrlo rano razvijaju u jake zajednice s manjom potrošnjom meda u zimskim mjesecima i u razvoju jer košnica ne gubi toplinu, tako da maksimalno možemo iskoristiti već prve proljetne paše. Zimske pčele duže žive jer u zimskim mjesecima troše manje hrane. Manje izmeta se skuplja u crijevima pa ne trebaju toliko zimskog izleta. U ljetnim mjesecima zbog ventilacijske rešetke na dnu (podnici) košnice ventilacija je savršena, a stiropor štiti od vrućine, pa izgleda kao da košnica ima „klimu“. U vrijeme jakih glavnih paša više pčela odlazi na pašu jer ne moraju grijati leglo. U stiropor se ne uvlače spore, bakterije, virusi tako da su i bolesti pčela znatno smanjene, stiropor možemo nazvati i eko. Prema iskustvima drugih pčelara pčelinja zajednica u stiropornoj košnici donosi 25 do 35 % više meda nego u drvenim košnicama. Količina rada sa pčelama u sezoni sa stiropornim košnicama je manja za 25% nego sa drvenim.

Koji su proizvođači/dobavljači košnica od plastičnih masa u svijetu

UK: http://www.abelo.co.uk/shop/langstroth-polystyrene-bee-hive-painted/ http://www.modernbeekeeping.co.uk/products/british-national-hives/complete-hives http://www.paynesbeefarm.co.uk/polystyrene-national-hive/ U UK se nude i one od poliuretana: http://www.apimaye.co.uk/products.html Austrija: http://www.imkerhof-salzburg.at/portal/index.php?Itemid=76&id=64&a.. Finska: http://www.paradisehoney.fi/EN/Beekeeping_products/Polystyrene_Hives Poljska: http://en.lyson.com.pl/index.php5?op=kategoria&catid=440&site=2 http://9661.pl.all.biz/en/goods_foam-polystyrene-beehive_49913 Kinezi izvoze lijepljene polistirenske košnice: http://www.made-in-china.com/showroom/lhl200er/product-detailPMCxmOBJZecV/China-Polystyrene-Hives.html Danska: http://www.swienty.com/shop/default.asp?catid=1085 Njemačka: http://www.holtermann-shop.de/index.php/cPath/280_16 http://www.bienen-voigt.de/de/Styropor Slovenija: http://www.logar-trade.si/p/Panj-LR—stiropor/8105&klasid=10601000

Mogu li se ove košnice nabaviti i u Hrvatskoj?

Da, odnedavno je g. Marijan Trnski iz tvrtke Contectum d.o.o. zastupnik finskog proizvođača stiropornih košnica Paradise Honey Ltd iz Finske. Evo što kaže g. Trnski: -Drago mi je da se povećava interes za proizvod koji je kod nas već neko vrijeme predstavljan na sajmovima uz ogroman interes posjetitelja, a nikako da dođe na tržište. Ove košnice su napravljene od izuzetno čvrstog stiropora gustoće 110kg/m3 (za razliku od 40kg/m3 koji koriste za izradu loših kopija) što im omogućuje trajnost i postojanost. Cijena košnice (podnica, 3LR nastavka, matična rešetka, hranilica i poklopac), bez okvira biti će 720-740 kn, a okvira oko 15kn/kom. Cijene su veće od tradicionalnih materijala, ali kad uzmemo u obzir lakše planiranja rashoda zbog manje mogućnosti oštećenja ili propadanja opreme, svaki ozbiljniji pčelar će poželjeti isprobati barem nekoliko košnica i okvira, koji daju odlične rezultate i na puno nezahvalnijim klimama od naše. Prva pošiljka se očekuje u drugoj polovici ožujka ili prvoj polovici travnja. Košnice će se moći nabaviti u Bjelovaru, a predbilježbe i narudžbe za prvu pošiljku se mogu javiti na 099/247-1142 ili contectum.doo@gmail.com. Mnogi pčelari koji su prešli na stiropor, ne žele više natrag, a s druge strane, mnogi koji upotrebljavaju drvene odbijaju koristiti stiroporne. Obje ove tehnologije pčelarenja imaju svoji prednosti i mana, ovisno o klimatu i krajnjem proizvodu pčelarenja. Najvažnije je imati potpunu informaciju. *Naziv „Stiropor“ je eponim i u našoj se zemlji upotrebljava učestalo za opis svih polistirenskih materijala. To je inače brand ekspandiranog polistirena zaštićen od strane kompanije BASF 1951. godine. Za izradu košnica se upotrebljava se polistiren visoke gutoće. NAPOMENA: Ovaj izuzetno vrijedan i detaljan članak «Polisterinske košnice: za i protiv» autorice Vesne Mijat, mag.ing.agr. objavljen je početkom godine na više internetskih portala, a u potpunosti je prenesen sa stranica www.agroklub.com. O košnicama od polisterina piše i naš kolega, predsjednik PU “Cvijet” iz Garešnice Nemanja Vlahović u časopisu “Hrvatska pčela” br.10/2013. Na našoj stranici  «RADIONICA» u rubrici «UVOD U PRAKSU» pročitajte i upute za izradu ovih košnica po sistemu «sam svoj majstor», a s detaljima će vas upoznati pčelar Slavko Biuk iz Umaga.  

Što je to VRŠKARA

Što je to – VRŠKARA?

VRŠKARA je tradicionalna kupasta košnica s nepokretnim saćem ispletena od tankog vrbovog pruća, dugih slamki ražene slame, loze ili paviti (lijane), izvana premazane kravljom balegom s dodatkom pljeve, pepela ili usitnjene trave, odnosno sijena, a iznutra zaštićene propolisom. U narodu se nazivaju i pletare, šibljare, ovisno od kojeg se materijala izrađuju. U izradi vrškara se pčelar koristi kalupom – šablonom kojim određuje veličinu košnice. Dodatna zaštita za proizvodnu vrškaru je pokrivač od krovne ljepenke (ter-papir) u obliku obrnutog korneta. 

izrada vrškara 2

Vađenje meda iz vrškara je teško i više se uglavnom ne prakticira, osim iz nostalgičnih razloga iako u kombinaciji s nastavljačama može biti odličan izvor legla za pomoćne zajednice. U povijesti se pokazala i dobrim izvorom pčelinjeg voska. Pošto je relativno male zapremnine i nema pokretno saće, ovaj simbol rada pčelara «po starinski» danas je sveden na pomoćni pribor za hvatanje rojeva ili za ukras na sajmenim štandovima, odnosno prodajno-izložbenog prostora u kušaonici. Više o pčelarenju vrškarama, kao i detalje u izradi možete naći izuzetno slikovito opisane u časopisu «Hrvatska pčela» br. 5,6,7 i 8/2011. te 4 i 5/2012. godine (autor Miloš Milosavljević, pčelar iz Baljevca na Ibru).

najveća pletara u Hrvatskoj

TKO JE NAPRAVIO NAJVEĆU PLETARU U HRVATSKOJ?

Prema zamisli Jasne Baranjec Keserice najveću košnicu – pletaru u Republici Hrvatskoj su izradili Zoltan Barnaki (Obrt Barnaki) i Miljenko Sabo (Bravarija Sabo). Visina joj je 3,2 m, a unutarnji promjer 3 m. Prvi je put predstavljena na seoskom imanju “Zlatni klas” u Otrovancu kod Pitomače povodom Dana Virovitičko – podravske županije, a široj javnosti na sajmu Eko Etno Hrvatska 2008. godine u Zagrebu.  

Presentation

TKO JE BOGDAN PENJIĆ?

Bogdan Penjić (1852. – 1918.) je utemeljitelj je Hrvatskog slavonskog pčelarskog društva i prvi urednik časopisa «Slavonska pčela». Rođen je 9. 07. 1852. godine u Osijeku. Nakon školovanja u Zagrebu 1871. godine dobiva mjesto učitelja u rodnom mjestu. Bio je čovjek iz naroda, živio je na selu, shvatio svu bijedu seljaka pa mu je glavna preokupacija bila kako pomoći narodu, a prije svega seljaku. Još dok je boravio u Klosterneuburgu, Penjić je uočio velike razlike između naprednog pčelarenja s pokretnim saćem u Austriji i primitivnog pčelarenja s pletarama od slame, šiblja, u panjevima i slično kod nas. Nabavlja svoju prvu košnicu, tzv. ”džirzonku” i počinje aktivno raditi na unaprjeđivanju pčelarstva u Slavoniji. Ubrzo okuplja pčelare iz Osijeka i okoline, upoznaje ih s naprednim metodama pčelarenja, teoretski i praktično na svom pčelinjaku. Zbog tih zasluga Penjića proglašen ocem hrvatskog pčelarstva, a Osijek  kolijevkom hrvatskog pčelarstva. Osim što je 1879. godine u Osijeku osnovao Hrvatsko slavonsko pčelarsko društvo i bio njegov tajnik punih 40 godina, Bogdan Penjić je i uređivao časopis «Slavonska pčela» do svoje smrti. Prvi broj glasila je izašao 1881. godine i pune 2 godine je tiskan dvojezično, jer je ipak vladala Austrougarska monarhija i nije bilo jednostavno izboriti se za pravo da časopis izlazi samo na hrvatskom jeziku. Osnovao je instituciju putujućeg učitelja pčelarstva i čitav svoj život radio na širenju i unapređivanju pčelarstva u Hrvatskoj i šire. Bio je i predavač i pisac («Med u kući» i «Napredno pčelarstvo»). Kao aktivist u kulturno-prosvjetnom i društvenom radu bio je omiljen zbog svoje stručnosti i angažiranosti, pa je postao narodni zastupnik u Hrvatskom saboru i izaslanik u Hrvatsko-ugarskom saboru, gdje se borio za prava svog naroda, posebice za pčelare. Jedan od osnivača i aktivan član pjevačkog društva «Lipa», «Hrvatske građanske čitaonice», «Hrvatskog sokola» i vatrogasnog društva u Osijeku. Preminuo je 1918.godine u 66.-toj godini života.

ANTON JANŠA

TKO JE BIO ANTON JANŠA?

Anton Janša (1734. – 1773.) je poznati slovenski slikar i prvi učitelj pčelarstva u Austrijskom carstvu, odnosno Habsburškoj Monarhiji. Rođen u Breznici u skromnoj seoskoj sredini, s puno volje, truda i odricanja pohađa Akademiju likovnih umjetnosti u Beču, gdje mu zbog izuzetnog talenta carica Marija Terezija daruje stipendiju za nastavak studija u Italiji. No, mladog Janšu je podjednako privlačio i pčelinji svijet, pa se posvetio pčelarstvu i počeo raditi u pčelarskoj školi koju je osnovalo Gospodarsko društvo u Beču i uskoro postaje učitelj pčelarstva u Augartnu u Beču. Svoje osnovno poznavanje pčela iz djetinjstva i mladosti u Breznici spojio je s novim spoznajama iz struke u školi, te ubrzo izuzetno ilustrativan i uzoran predavač gorenjskog načina pčelarenja. Napisao je dvije knjige: «Rasprava o rojenju pčela» i «Pčelarski nauk». Nakon njegove smrti carica Marija Terezija donijela je ukaz po kojem će svi slijedeći učitelji pčelarstva poučavati po uputama iz ovih knjiga. Usprkos preranoj smrti Anton Janša je u kratko vrijeme postao poznat i priznat u čitavom svijetu kao pčelarski stručnjak izuzetnog dara opažanja i opisivanja pčelinjeg svijeta. Umro je u Beču 1773. godine. Slovenski ga pčelari štuju kao začetnika suvremenog pčelarstva u njihovoj zemlji, ali i šire. Obnovili su njegov pčelinjak, sačuvali ga do današnjih dana i podigli spomenik. Po njemu nosi ime Pčelarski muzej u Radovljici i centar za uzgoj matica sive kranjske pčele  u Završnici. 

MILUTIN BARAC 2

TKO JE BIO MILUTIN BARAČ?

MILUTIN BARAČ je hrvatski kemičar i zoolog (rođen 14. veljače 1849. u selu Paukovec, kraj Svetog Ivana Zeline, sahranjen 22. prosinca 1938. u Sv. Ivan Zelina). Diplomirao kemiju u Beču (1872). Zaslužan za izgradnju riječke rafinerije nafte (1883.), jedne od prvih i najvećih u Europi onog vremena. Od 1883. do 1920. (gotovo 4 desetljeća!) bio je njen glavni stručnjak i tehnički direktor (zajedno s još 4 rafinerije u drugim europskim zemljama!) Valja znati da je riječka rafinerija u tom razdoblju pokrivala trećinu potreba za naftom Austro-Ugarske Monarhije (proizvodila je derivata više nego ostalih 9 rafinerija u kraljevini!) i da je taj posao bio izuzetno zahtjevan i odgovoran, no usprkos tome Milutin Barač se prihvaćao i drugih obveza i dužnosti (bio je član ili potpredsjednik UO i NO uvaženih tvrtki i institucija u Rijeci). Kao hrvatski domoljub, novčano je pomogao osnivanje više od 40 hrvatskih kulturnih, znanstvenih i strukovnih ustanova i društava (Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko novinarsko društvo, Hrvatsko prirodoslovno društvo). Kao zoolog amater (ihtiolog i ornitolog) kompletirao muzejske zbirke u Zagrebu. Istaknuo se i svojim prirodoslovnim postignućima. Baračevo iskazivanje nacionalnog ponosa nije smetalo poslodavcima, jer je dioničarima društva Rafinerija d.d. donosio ogromne profite. Interes za pčelarstvo se u Baraču probudilo kad je u okolici rafinerije u nekoj staroj bačvi otkrio roj pčela, a kako je bio prepun znanstvenog i stručnog znanja, klasičnu američku košnicu u potpunosti je promijenio i prilagodio našem podneblju, pa je novi model dobio ime po njemu «BARAČEVKA». Nakon konstruiranja 1896. godine ova se košnica pokazala najpodesnijom za naše krajeve, pa je postala najrašireniji tip košnice u Hrvatskoj. Vlada u Zagrebu izradila je veći broj baračevki i dijelila ih školama u kojima je bilo učitelja zainteresiranih za pčelarstvo. Barač je košnicu opisao u stručnoj literaturi, ujedno objavljujući niz kratkih i ubrzo vrlo popularnih pravila za rad njome.Činjenica da je na samo 200 koraka od rafinerije u hrastovoj šumici Barač imao pčelinjak od 50 košnica kojeg je vodio toliko uzorno da su ga dolazili razgledavati pčelari iz cijele Hrvatske, govori koliko se zaljubio u pčele i pčelarstvo. U svom je domu imao pčelarsku knjižnicu kakve nije bilo nadaleko, sa stručnim knjigama na hrvatskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku.O Baračevoj sklonosti pčelarstvu govori doniranje sredstava za osnivanje Pčelarskog društva Osijek (1897.), Pčelarskog društva Vukovar, te Centralnoga pčelarskog društva Zagreb (1919.). Iz Rijeke ga 1922. godine protjeruje talijanski režim. Iako umirovljen, ostao je aktivan do duboke starosti, pa je na naslijeđenom imanju formirao nov pčelinjak, a vinograd obogatio novim vrstama loze. 1933. godine doživljava moždani udar i pet godina kasnije umire. Njegovo ime s ponosom nosi riječka pčelarska udruga koja svake godine u Bazarigovom prolazu održava izložbeno-prodajno-edukativnu priredbu „DANI MILUTINA BARAČA” na kojoj uz pčelarski alat i pribor posebno mjesto zauzima baračevka.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s